Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-331/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice LU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vanja Jakšić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Milenko Jakšić i Vanja Jakšić iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 20. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 26. lipnja 2026.,

p r e s u d i o je

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 151201172785, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 1. prosinca 2015., sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno, 0,65 % (slovima nulacijelihšezdesetpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 30,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 2. prosinca 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, naknaditi tužiteljici LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 60,38 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 26. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 60,38 Eura

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj 9. rujna 2025., tužiteljica LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje; tužiteljica), u bitnom navodi da je sa tuženikom OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833 (dalje; tuženik), sklopila 1. prosinca 2015., Ugovor o kreditu broj: 050810226595 na iznos od 35.000,00 kn. Odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 0,65 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita, bez da joj je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 0,65 % od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je 2.12.2015. za iznos od 227,50 HRK/30,19 EUR, a što prema današnjem fiksnom tečaju iznosi 30,19 EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita , dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Pritom tužiteljica ističe da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo u ovoj tužbi.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 24. studenog 2025., tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra isti neosnovanim, ističe prigovor vrijednosti spora, prigovor zastare, te predlaže da se tužiteljica odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 5-8 spisa) i potvrdu o naplaćenoj ulaznoj naknadi (stranica 9 spisa)

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Između stranaka nje bila sporna visina tužbenog zahtjeva budući da je na glavnoj raspravi od 20. svibnja 2026. tuženik utvrdio nespornim da je plaćena ulazna naknada pa nije provođeno financijsko vještačenje već je visina utvrđena sukladno potraživanju tužiteljice.

6. Dakle, sud je utvrdio da je upravo tužiteljica bila potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 1/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022 Citat , dalje: ZZP/14), a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj ica u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. ZZP/14 budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti). Tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, već protivno tome tužiteljica osporava takvu činjenicu ističući da je ugovor u cijelosti samostalno sastavljen, kao tipski, od strane tuženika, te je kao takav dan na potpis tužiteljici. Tužiteljici nije na transparentan način predočeno što znači trošak kredita niti zašto i koliko se isti plaća, na što se ista odnosi. Dakle, tužiteljica kao potrošač, ne samo da nije imala mogućnost pregovaranja u svezi spornih ugovornih odredaba, jer je tuženik samostalno sastavio sve ugovorne odredbe po obrascu, već sam tuženik tužiteljici nije dao potpunu i transparentnu informaciju vezanu za ugovaranje troškova kredita i prijevremenu otplatu.

7. Naime, odredbom čl.49 ZZP/14 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski (standardni) ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

9. Iz naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 54 ZZP/14) da se u svezi Ugovora o kreditu nije pregovaralo pojedinačno niti o jednoj spornoj ugovornoj odredbi.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 151201172785, utvrđeno je da je tužiteljici je odobren kredit u vrijednosti od 35.000,00 kn s rokom otplate od 48 mjeseci. Odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu da plati banci naknadu odobravanja kredita, jednokratno, 0,65% od iznosa odobrenog kredita unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita.

11. Temeljem nesporno utvrđenih činjenica da je ulazna naknada plaćena, da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i da je tužiteljica potrošač ovaj sud je mogao utvrditi samo načelno pravilo postupanja tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Temeljem provedenih dokaza jasno je da su se svi podaci vezani uz kredit rješavali na tipiziranom ugovoru, na kojima se mijenjao korisnik kredita i iznos kredita, stoga je utvrđeno da je upravo tužitelj ica potrošač, a u smislu članka 3. toč 1. ZZP/14 (a koji se u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj ica u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. toč. 2. ZZP /14 budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti). Nastavno iz navoda tuženika je utvrđeno da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi, već tužitelj ica ističe da je ugovor bio na tipiziranom obrascu. Za Ugovor je također utvrđeno da je u obliku tipiziranog obrasca, sa unaprijed pripremljenim odredbama od strane tuženika i da je kao takav od tužiteljice zahtijevao samo potpis. Jedina važna stavka oko koje se pregovaralo i koja je posebno istaknuta tužiteljici jest iznos kredita i anuiteti u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (ovdje tužiteljice) kao drugu stranu koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, sklapajući ugovor za osobne potrebe sa drugom stranom (ovdje tuženikom) koja taj isti ugovor sklapa u svom poslovnom interesu, osobito u vidu pribavljanja dodatne zarade i posjeduje potrebna znanja jer djeluje u svojstvu stručnjaka.

12. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, da je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o ugovorenoj naknadi koja predstavlja troškove obrade i osiguranja kredita i prijevremenoj otplati kredita) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

13. U smislu članka 51. ZZP-a/14 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 52. ZZP-a/14 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a/14 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Člankom 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 Citat dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu članka 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je člankom 7. stavkom 1. ZOO -a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom člankom 10. stavkom 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu članka 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Dakle, upravo je iz Ugovora o kreditu, vidljivo je da u konkretnom slučaju, a vezano za odredbu članka 6. predmetnog ugovora, tužiteljica prije sklapanja ugovora nije upozorena na to kako će ta naknada utjecati na iznos odobrenog kredita, te da je ugovor unaprijed sastavljen prema obrascu od strane tuženika i takav dan tužitelj ici na potpis, a da se prije samog sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi.

15. Nastavno, u odnosu na odredbu članka 53. ZZP-a/14, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o naknadi, u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 JU od 23. travnja 2015., par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi (u vidu troškova osiguranja i obrade kredita) koju će platiti i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tuženiku, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Takvim postupanjem, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o naveden im naknadama kojima je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice, prvenstveno zbog toga što se o njima nije pregovaralo, a posljedično što iste nisu jasne, razumljive i lako uočljive, a utjecala je na konačnu isplatu kredita tužiteljici, kao i kasnije plaćanje temeljem prijevremene isplate kredita.

16. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj ica kao potrošač s tuženikom sklopila ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor joj je ponuđen za tu svrhu, bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će joj u konačnici smanjiti iznos kredita koji će joj se isplatiti, navedena naknada sadržana u članku 3. i 9 st. 2 Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a/03 ništetne. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C- 84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020. također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

17. Plaćanje naknade koja smanjuje iznos kredita koji je početno ugovoren za isplatu, a o kojoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo niti informiralo potrošača već se samo navelo kao odredbu u Ugovoru i time dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljice i tuženika na štetu potrošača(ovdje tužiteljice) predstavlja nepoštenu odredbu. Tuženik je u odgovoru na tužbu isticao da navedeno snošenje naknade nije uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Navedeno ovaj sud ne smatra osnovanim iz razloga da iznos od 30,19 eura za tuženika kao bankarsku instituciju ne predstavlja velik iznos i sukladno tome neravnotežu u pravima, međutim za tužiteljicu kao prosječnog čovjeka predstavlja iznos kojim ona može djelomično zadovoljiti svoje osnovne potrebe u jednom mjesecu, pa je za nju isti iznos značajna neravnoteža u pravima proizašlim iz ugovora. Činjenica da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogla sagledati opseg svoje obveze, (pri čemu na sadržaj ugovora kojim se traži njezin bezuvjetni pristanak na troškove obrade i osiguranja, nije mogao utjecati), uzrokovao je upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

18. U Ugovoru o kreditu nije jasno prikazana struktura troškova odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu niti što navedeni postotak naknade predstavlja. Riječ je o odredbi koja je unaprijed formulirana na tipiziranom obrascu zbog čega tužiteljica kao potrošač i slabija ugovorna strana nije imao mogućnosti utjecati na istu, niti na njen sadržaj, a tuženik kao druga ugovorna strana koja je tu odredbu formulirala i uključila u navedeni ugovor, nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.

19. U smislu članka 323. stavka 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem članka 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj ica kao ekonomski (vezano za poslovanje banke) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znala niti mogla znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvarila i njegove obveze.

20. Potrebno je istaknuti članak 324. ZOO-a u kojem je jasno određeno da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti. Konkretno, ugovor i dalje ostaje na snazi, ali se utvrđuje ništetnost pojedinih njegovih odredbi, kao što je i ova sadržana u članku 6 Ugovora o kreditu vezanoj uz plaćanje naknada čija je ništetnost utvrđena jer je iste odredbe nije bila jasne, razumljive i lako uočljive za potrošača (tužitelja), dovele su do znatne neravnoteže ugovornih strana, barem za tužiteljicu kao potrošača i fizičku osobu, sadržana su u ugovoru isključivo odlukom tuženika bez ikakvog informiranja i pregovaranja s tužiteljem o ist ima i kao takve su dovele do povrede odredbi ZZP-a i ZOO-a. Stoga, moguće je istaknuti ništetnost pojedine odredbe ugovora, a ukoliko ugovor može opstati bez takve ništetne odredbe on će i dalje biti valjan, a ništetnost će biti utvrđena samo za tu odredbu.

21. Tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelj ice.

22. Člankom 328. ZOO-a propisano je kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Vezano uz prigovor zastare, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na osnovi ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To pravno shvaćanje potvrđuje i stajalište Suda Europske unije izraženo u presudi u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. prema kojem načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenog iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanja izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare od tri godine koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

23. U konkretnom slučaju, a u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastarni rok počinje teći tek nakon što sud utvrdi ništetnost odredbe ugovora, odnosno od pravomoćnosti presude kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga ovdje zastarni rok još nije ni počeo teći jer nije zastario restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog po ništetnom dijelu ugovora točnije naknade sadržane u članku 6. Ugovora o kreditu, pa se tuženikov prigovor zastare smatra neosnovanim.

24. U ovom postupku tužiteljica ima potraživanje prema tuženiku i potražuje iznos onoga što je tuženik, primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Radi se o stjecanju bez osnove i o restitucijskom zahtjevu iz članka 323. ZOO, u okolnostima u kojima je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je odgovoran tužiteljici za štetu koju ista trpi zbog ništetnih odredbi Ugovora. Tužiteljica plaćanjem naknada tuženiku nije primala nikakve iznose jer je tužiteljica taj koji je vršila uplatu, a obveza vraćanja neosnovano stečenog odnosi se na stjecatelja (članak 1111. ZOO). Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužiteljice kao potrošača koristeći u ugovoru nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

25. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja neosnovano stečenog pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na moguće naknade za troškove i osiguranje kredita), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

26. Između stranaka je sporna vrijednost predmeta spora. Tužiteljica je odredila vrijednost predmeta spora 1.357,41 EUR, a tuženik se protivio ovako određenoj visini. Tužiteljica je postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev na iznos od 30,19 EUR, međutim, tužiteljica je i postavila i tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 6.1 Ugovora o kreditu što predstavlja deklaratorni tužbeni zahtjev. Tužiteljica smatra da na visinu tužbenog zahtjeva, s obzirom da je točka I. deklaratorni tužbeni zahtjev, treba se primijeniti članak 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), što ovaj sud ne smatra osnovanim pa je prigovor vezan uz VPS djelomično osnovan. Naime, tužiteljica potražuje utvrđenje ništetnosti točke 6. Ugovora o kreditu pa s obzirom na navedeno, ovaj sud smatra da u odnosu na točku I. petita tužbe, treba uzeti VPS u odnosu na utvrđenje u iznosu od 30,19 EUR i isto tako u odnosu na točku II., isti taj iznos koji se potražuje, pa kada se ova dva iznosa zbroje, VPS se utvrđuje u iznosu od 60,38 € te je sukladno tome sud tužiteljici priznao i trošak. .

27. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a sud je odlučio o troškovima postupka te je tužiteljici dosudio parnični trošak i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 62,50 EUR, trošak sastava podneska od 12. prosinca 2025. u iznosu od 62,50 EUR, zastupanje na ročištu od 20. svibnja 2026. u iznosu od 62,50 EUR, trošak objave presude 31,25 EUR što ukupno iznosi 218,75 EUR.

28. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od 26. lipnja 2026., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 26. lipnja 2026.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb