Poslovni broj: Us I-295/2026-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Nataši Brajković, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja ZĆ s prebivalištem u [adresa] i Ujeter 00, zastupan po opunomoćenicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Andro Amančić i Iva Vukoja, Korzo 32/II, Rijeka protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaja granične policije Gruda, OIB: 36162371878, Grude, Grude 54, radi radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 28. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Mili Razovića, odvjetnika u Splitu i u odsutnosti tuženika, 26. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Gruda, Klasa: UP/I-216-04/25-01/5362, Urbroj: 511-03-09-25-1 od 1. prosinca 2025.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke isplatiti tužitelju iznos od 3.000,00 eura na ime naknade troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Gruda, Klasa: UP/I-216-04/25-01/5362, Urbroj: 511-03-09-25-1 od 1. prosinca 2025. točkom 1. izreke se tužitelj protjeruje iz Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) zbog opasnosti za javni poredak; točkom 2. izreke se utvrđuje da tužitelju prestaje zakoniti boravak u EGP-u i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od 2 (dvije) godine računajući od dana dostave tog rješenja; i točkom 3. izreke je određeno da protiv tog rješenja žalba nije dopuštena, ali da se može pokrenuti upravni spor.

2. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja zbog svih zakonom predviđenih razloga tužitelju bitnom navodi da je tužitelj zaprimio ranije rješenje o protjerivanju, i to od Policijske postaje Pula, klasa: UP/I-216-04/25-01/5297 od 28. studenog 2025. te se dobrovoljno udaljio iz Republike Hrvatske 5. prosinca 2025. Radi se o rješenju o protjerivanju koje je izdano ranije i dostavljeno tužitelju, koje je rješenje izvršno, a izdano je u istom upravnom postupku te zbog identičnog pravnog osnova, što predstavlja eklatantno kršenje ustavnih i ljudskih prava tužitelja – konkretno zabrane ne bis in idem iz članka 31. Ustava Republike Hrvatske, kao i članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, tužitelj je u Puli pokušao ishoditi dozvolu za boravak i rad te je tamo boravio, čime je upravo mjesno nadležna policijska postaja odlučila o protjerivanju (sukladno članku 16. stavku 2. točki 5. ZUP-a), slijedom čega se ističe i prigovor mjesne nenadležnosti. Pored navedenoga, nije sporno da je upravo rješenje Policijske postaje Pula doneseno na raniji datum te dostavljeno tužitelju neposredno na području Republike Hrvatske, dok je tužitelj primio pobijano Rješenje tek 21. siječnja 2026., dakle mjesec i pol dana nakon što je dobrovoljno napustio Republiku Hrvatsku, čime je rješenje o protjerivanju bespredmetno budući da se tužitelja nije niti moglo protjerati niti takvo rješenje izvršiti.

2.1. Nadalje, tužitelj ukazuje da je točan navod iz rješenja Policijske postaje Pula kako je doveden u zabludu od strane poslodavca u svezi zapošljavanja, što je to tijelo uzelo u obzir prilikom donošenja rješenja. Međutim, za potrebe ovog upravnog spora dodatno se pojašnjava kontekst u kojem se tužitelj nalazio – smatrao je da je njegov poslodavac na zakonit način uredio pitanje njegovog boravka, a tijekom svojeg rada u Republici Hrvatskoj upoznao je djevojku, gđu. ZĆA, koja je trudna s njihovim zajedničkim djetetom te planiraju vjenčanje u najkraćem mogućem roku, ovisno o okolnostima koje uključuju i ishod ovog upravnog spora. Dakle, tužitelj da se trudio što je moguće više integrirati u društvo u kratkom razdoblju koje je proveo u Hrvatskoj, uzdržavajući se sredstvima koja je ostvario od svoga poštenog rada.

2.2. Pritom nije sporno da je tužitelj pravomoćno osuđen u prekršajnom postupku za prekršaj iz članka 53. Zakona o strancima, međutim isti je u tu situaciju doveden nesvjesno bez ikakve volje ili namjere za osobnom koristi bilo kakve vrste te je djelo počinjeno iz nehaja, zbog čega i nije podignuta kaznena prijava sukladno čl. 326. KZ a. Neovisno o postojanju pravomoćne prekršajne osude, nije sporno da tužitelju nije izrečena bezuvjetna kazna zatvora, nego mu je izrečena tek novčana kazna u prekršajnom postupku, a kako proizlazi iz samog Rješenja. Samim time, nisu ispunjeni uvjeti za obvezno protjerivanje stranca iz članka 189. stavka 2. Zakona o strancima koji se odnose kumulativno na vrstu kazne (bezuvjetna / uvjetna / djelomična uvjetna) i na trajanje kazne zatvora. U odsustvu ispunjenja uvjeta za obvezno protjerivanje, postoji mogućnost protjerivanja sukladno stavku 1. istog članka. Međutim, samo postojanje mogućnosti ne znači da se radi o potpuno arbitrarnoj ovlasti te da prvostupanjsko tijelo nije dužno obrazložiti razloge zbog kojih je donijelo odluku. U pobijanom Rješenju ne vidimo nikakve razloge kako bi se moglo ispitati je li slobodna ocjena korištena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ta ovlast dana, čime je narušeno načelo zakonitosti iz članka 5. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku. Slobodna ocjena nije i ne može biti diskrecijsko pravo na arbitrarno odlučivanje bez obrazloženja, niti isključuje sudsku kontrolu pravilne i zakonite primjene materijalnog prava i procesnih odredbi. Navedeno je stav i sudske prakse u pogledu korištenja slobodne ocjene, pri čemu se ističu presuda Upravnog suda u Rijeci, posl. broj: Us I-1498/2021 te presuda Upravnog suda u Splitu, posl. broj: UsIpor- 268/2019. Također, nije sporno kako nije provedena individualna procjena predstavlja li tužitelj opasnost za nacionalnu sigurnost te je prvostupanjsko tijelo donijelo svoj zaključak o tome isključivo na temelju postojanja prekršajne osude, a što ne može biti jedini razlog. Drugi dokazi ili makar ind icije o tome da bi tužitelj predstavljao opasnost za javni poredak ili javno zdravlje ne postoje. Samim time, navod iz pobijanog Rješenja da je tužitelj opasnost za javni poredak je u cijelosti netočan – radi se o osobi koja je socijalno, gospodarski i kulturno integrirana, trudi se učiti hrvatski jezik radi bolje komunikacije s djevojkom, i sutra djetetom, a ostvarivao je dohodak za vrijeme boravka od svoga rada.

2.3. Osporeno rješenje da je u cijelosti nezakonito i zbog činjenice da tužitelju nije omogućeno nikakvo izjašnjavanje o činjenicama, okolnostima ili pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, a što je tuženik bio obvezan učiniti sukladno članku 30. i 52. ZUP-a. Nikakav zapisnik jednostrano sastavljen od strane tuženika ne može zamijeniti takvu zakonsku obvezu. Štoviše, da je napravljen ikakav uvid u sustav tuženika prilikom donošenja rješenja zacijelo bi se došlo do podatka i činjenice postojanja ranijeg izvršnog rješenja izdanog istoj osobi (kao i zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad iste osobe u Puli), iz čega jasno proizlazi kako je postupak proveden u cijelosti nemarno. Tužitelj je u zahtjevu jasno naveo adresu boravka te je istoga mogao kontaktirati i tuženik na isti način kao što je to učinila policija u Puli, odnosno bio je dostupan u svakom trenutku, ali nije bio pozvan od strane tuženika.

2.4. Tužitelj bi htio pomagati svojoj djevojci u daljnjim fazama trudnoće (pri čemu je ista u drugom tromjesečju), ali isto tako i prisustvovati porodu, što je sve ugroženo izrečenom zabranom ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru, koja je četiri puta duljeg trajanja od zabrane izrečene od strane Policijske postaje Pula. S druge strane, ona zbog velikih mučnina i nižeg stupnja zdravstvene zaštite nije u mogućnosti putovati u [adresa] radi zajedničkog života u ovom osjetljivom razdoblju. Dakle, radi se o potpuno proizvoljnoj i drakonski visokoj kazni koja je u potpunosti nerazmjerna težini počinjenog djela i okolnostima ovog slučaja, a dodatno bi utjecala na nemogućnost ostvarivanja roditeljske skrbi nad djetetom, što može imati ozbiljne i teške posljedice za razvoj djeteta. Iz navedenoga je jasno razvidno da je uskraćivanje zakonskog prava tužitelja na izjašnjavanje u upravnom postupku istoga onemogućilo u davanju izjave i iznošenju činjenica i okolnosti koje su bitne za rješavanje u ovoj upravnoj stvari. U tom smislu navod iz pobijanog Rješenja koji glasi kako slijedi: „Osim toga, predmetni nije predočio nikakve pravno relevantne dokaze o činjenicama, kao niti o drugim okolnostima koje bi eventualno bile razlogom za izricanje vremenski kraće zabrane ulaska i boravka u EGP-u.“ je u cijelosti apsurdan jer je jasno kako tužitelj upravo uslijed nezakonitog postupanja tuženika niti nije bio u mogućnosti sudjelovati u upravnom postupku u kojem je doneseno Rješenje, a kamoli dostaviti bilo kakve dokaze ili činjenice. Dakle, propust tuženika se uzima kao otegotna okolnost na teret tužitelja, što je apsolutno neprihvatljivo i nezakonito.

2.5. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se poništava osporeno rješenje tuženika, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da ja zahtjev tužitelja neosnovan, te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Osporeno rješenje da je pravilno i na zakonu osnovano, činjenično stanje da je pravilno i potpuno utvrđeno i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, bez povrede odredbi zakona ili drugih propisa. Protiv tužitelja da je poradi počinjenja prekršaja podnesen optužni prijedlog Općinskom sudu u Dubrovniku gdje je proglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3050 eura. Isti nije imao novčana sredstva te je zadržan u zatvoru u Dubrovniku. Dana 05.02.2025. tužitelj da je platio novčanu kaznu te je pušten na slobodu. Po pravomoćnosti navedene presude okrivljenom će se izdati rješenje o protjerivanju i poslati na uručenje putem veleposlanstva Republike Hrvatske. Nadalje, tužitelj u tužbi ističe da je od strane PP Pula izdano rješenje o protjerivanju poradi nezakonitog boravka te da je to isti upravni postupak. PP Pula je okrivljenom izdala rješenje o protjerivanju poradi nezakonitog boravka na području Republike Hrvatske jer je okrivljeni počinio prekršaj iz članka 183. stavak 1. Zakona o strancima i taj događaj nije vezan za prethodni koji je okrivljeni počinio dana 31.01.2025.g. Tužitelj navodi da je u vezi sa državljankom Republike Hrvatske sa kojom čeka dijete. Tužitelj da bi ukinuo predmetno rješenje mora donositelju rješenja podnijeti zahtjev za ukidanje navedenog rješenja ali mora biti u skladu sa svim zakonskim propisima Republike Hrvatske Člankom 194. stavkom 1. Zakona o strancima, propisano je da tijelo koje je donijelo rješenje o protjerivanju može ukinuti i skratiti zabranu ulaska i boravka ako su prestali razlozi iz članka 189 i 190 ovog Zakona, zbog humanitarnih razloga, razloga nacionalne sigurnosti ili ako je to u interesu Republike Hrvatske. Člankom 194. stavkom 2. Zakona o strancima, propisano je da prijedlog za ukidanje i skraćenje zabrane ulaska i boravka može se podnijeti kada protekne polovica vremena izrečene zabrane ulaska i boravka a u svakom slučaju kada protekne tri godine od početka računanja zabrane ulaska i boravka. Člankom 37 stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano je kad se osoba po zahtjevu kojim je pokrenut postupak nalazi u inozemstvu, a nema u Republici Hrvatskoj osobu ovlaštenu za zastupanje, obvezna je odrediti opunomoćenika za primanje pismena s prebivalištem u [adresa], a ako tako ne postupi, zahtjev će se odbaciti rješenjem. Člankom 74. Zakon o općem upravnom postupku propisano je da kad javnopravno tijelo primi podnesak na stranom jeziku ili pismu koji nisu u službenoj uporabi kod tijela, službena će osoba bez odgode tražiti od stranke dostavljanje prijevoda podneska i za to odrediti primjereni rok, a ako to stranka ne učini u određenom roku, smatrat će se da podnesak nije podnesen. Nadalje, tužitelj navodi da je osporeno rješenje doneseno povredom zakonskih odredbi. Prilikom donošenja ovog rješenja, pored okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima, uzete su u obzir i okolnosti iz članka 191 istog Zakona, kojom prilikom tuženik ne nalazi smetnje ili prepreke za protjerivanje, jer se ne radi o osobi koja spada u kategoriju posebne zaštite od protjerivanja. Stoga, tuženik ocjenjuje da će se izrečenom zabranom u određenoj mjeri utjecati da predmetni shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno će se upozoriti i drugi građani da se klone takvih ponašanja, u cilju specijalne i generalne prevencije takvih ponašanja. Odluka o zabrani ulaska i boravka u trajanju od 2 (dvije) godine razmjena je težini prekršaja koje je predmetni počinio. Osim toga, isti nije predočio nikakve pravno relevantne dokaze o činjenicama, kao niti o drugim okolnostima koje bi eventualno bile razlogom za izricanje vremenski kraće zabrane ulaska i boravka u EGP-u, dok njegovo ponašanje predstavlja stvarnu i ozbiljnu opasnost za temeljni interes društva. Izrečena mjera predstavlja stupanj tolerantnosti države prema nedopuštenom ponašanju počinitelja i ukazuje na neopravdanost i neisplativost činjenja prekršaja i kaznenih djela, pa je u konkretnom slučaju ovo tijelo bilo dužno izabrati i izreći onu mjeru kojom se na najbolji način postiže njezina svrha specijalne i generalne prevencije. Tužitelju je doneseno predmetno rješenje u skladu sa zakonskim propisima i uručeno putem veleposlanstva Republike Hrvatske.

4. U podnesku od 16. ožujka 2026. tužitelj očitujući se u odnosu na navode iz tuženikova odgovora na tužbu navodi da je tuženik očigledno previdio dio rješenja o protjerivanju Ministarstva unutarnjih poslova Republike, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pula-Pola u kojem se jasno navodi da je prilikom donošenja rješenja o protjerivanju uzeta u obzir činjenica izricanja pravomoćne presude u prekršajnom postupku. Samim time, pobijano rješenje je izrečeno po drugi put protiv istog subjekta i zbog istih razloga, čime je eklatantno narušeno načelo ne bis in idem koje je temelj pravne države te se radi o povredi ustavnih i konvencijskih prava tužitelja. Navodi iz odgovora na tužbu u pogledu navodne stvarne i ozbiljne opasnosti" za temeljne interese društva su pretjerani. Ukoliko je tuženik bio stava da se radilo o osobi koja je doista opasna za društvo, tada bi se tužitelju izdalo rješenje o protjerivanju odmah po izlasku iz zatvora koji mu je određen radi osiguranja plaćanja novčane kazne u prekršajnom postupku, a kao što se to uobičajeno radi za osobe koje su odslužile zatvorsku kaznu u kaznenim postupcima. Zaista je moguće ozbiljno se zapitati o organizacijskim kapacitetima i prioritetima tuženika ukoliko je za osobu koju smatra opasnima za temeljne interese društva potrebno godinu dana kako bi se izdalo rješenje o protjerivanju, nakon što je tužitelj već i napustio Republiku Hrvatsku. Činjenica je da je tužitelj došao s namjerom zakonitog boravka u Republici Hrvatskoj, pronašao teški manualni posao u građevini u okviru kojeg je poslodavac propustio ishoditi potrebnu dokumentaciju, započeo s asimilacijom u društvo, učenjem hrvatskog jezika i osnovao je obitelj, dok ga se u ovom postupku pokušava prikazati kao državnog neprijatelja najviše razine. Uostalom, sve navedeno su i razlozi za određivanje kraće zabrane ulaska, što je PP Pula-Pola u provedenom postupku učinila, a za što tuženik u ovom postupku i nadalje pogrešno navodi da nisu razlog za izricanje kraće zabrane ulaska. Pritom se ističe da se ne radi o proizvoljnim navodima tužitelja, već o činjenicama koje su između ostaloga utvrđene pravomoćnim rješenjem o protjerivanju Policijske postaje Pula-Pola. U tom smislu se upućuje na članak 191. Zakona o strancima. Nadalje, tuženiku odgovoru na tužbu da nije naveo razloge zbog kojih je dostavu osporenog rješenja vršio putem diplomatske dostave, odnosno putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u Prištini, sve unatoč činjenici da je tužitelj imao prijavljen boravak na adresi u [adresa] na kojoj je uredno primao pismena (pa tako i prvo rješenje o protjerivanju Policijske postaje Pula-Pola). Tužitelj ističe kako je razlog za to upravo činjenica odnosno saznanje da je tužitelj već prethodno napustio teritorij Republike Hrvatske zbog čega je pismeno upravo upućeno na adresu na [adresa]. Međutim, u tom trenutku izvršenje rješenja o protjerivanju više nije stvarno moguće jer se tužitelj više nije nalazio u Republici Hrvatskoj jer se radi o pravomoćnoj odluci i sankciji koja je tužitelju određena na temelju istog činjeničnog supstrata, u istom postupku, temeljem istih primjenjivih odredbi, što sve tuženik ignorira, kako prilikom donošenja pobijanog rješenja, tako i pri sastavu odgovora na tužbu. Slijedom svega navedenoga, navodi iz odgovora na tužbu nisu i ne mogu biti od utjecaja na odluku u ovom upravnom sporu, slijedom čega se predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

5. U sporu je održana rasprava 28. svibnja 2026., a čime je kao i dostavom navedenih podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora , a na koje nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je isto održano u njegovoj odsutnosti, a na kojem je zamjenik opunomoćenika tužitelja naveo da u cijelosti ustraje u podnesenoj tužbi i navodim iznijetim u istoj kao i tijekom postupka. Ističe kako se zbog naravi sankcije zabrane ulaska EGP u trajanju od 2 godine po kriterijima ESLJP radi o vrsti postupka koja je obuhvaćena ljudskim pravom iz čl. 4 Protokola br. 7 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te su ispunjeni ti Engel kriteriji sve kako je navedeno u dokumentu Ureda zastupnika RH pred ESLJP koji dokument se ovom prilikom dostavlja u spis. Ponavlja se kako se radi o drugom upravnom postupku koji se vodio protiv iste osobe i iz istih razloga te na temelju istih zakonskih odredbi, pri čemu je tužitelj rješenje zaprimio nakon izlazak iz RH kad istog više nije bilo moguće izvršiti. Daljnjih dokaznih prijedloga nema.

6. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u predmetnom spisu upravnog spora i spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Tužitelj je zatražio i popisao troškove upravnog spora, dok tuženik nije zatražio niti popisao troškove upravnog spora.

8. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a ovaj Sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10. Među strankama je sporno je li osporenim rješenjem tuženika kojim se tužitelj protjeruje iz EGP-a i određuje mu se zabrana ulaska i boravaka u EGP-u u trajanju od dvije godine povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

11. Odredbom članka 5. stavka 3. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25; dalje: Zakon o strancima) propisano je da se državljanin treće zemlje dužan pridržavati zakona i propisa te odluka državnih tijela Republike Hrvatske za vrijeme kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj.

14. Odredbom članka 189. stavak 1. točka 1. Zakona o strancima propisano je da se državljanina treće zemlje može protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje, to jest pomaže u nezakonitom ulasku, tranzitu i boravku, dok je člankom 10. stavkom 1. toč. 2. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja (Narodne novine broj 136/21, 145/23, 102/25; dalje: Pravilnik) propisano da državljanin treće zemlje predstavlja opasnost za javni poredak ako je prekršio propis ili iz njegove izjave ili ponašanja proizlazi ili postoje saznanja da bi mogao prekršiti propis.

15. Člankom 192. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da će se rješenjem o protjerivanju utvrditi da državljaninu treće zemlje prestaje zakonit boravak u Republici Hrvatskoj, te će se odrediti vrijeme u kojem mu je zabranjen ulazak i boravak u EGP-u, dok je stavkom 5. istog članka propisano da zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju zbog opasnosti za javni poredak, nacionalnu sigurnost i javno zdravlje, ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina.

16. Člankom 24. stavak 1. točkom 3. Pravilnika, propisano da će se zabrana ulaska i boravka, koja se izriče rješenjem o protjerivanju zbog opasnosti za javni poredak i javno zdravlje, odredit u trajanju od 3 mjeseca do 5 godina ako je državljanin treće zemlje osuđen zbog kaznenog djela krijumčarenja ljudi.

17. Tužitelj u tužbi prije svega iznosi navode o povredi načela ne bis in idem ističući da je tužitelj zaprimio ranije rješenje o protjerivanju, i to od Policijske postaje Pula, klasa: UP/I-216-04/25-01/5297 od 28. studenog 2025. te se dobrovoljno udaljio iz Republike Hrvatske 5. prosinca 2025., da se radi o rješenju o protjerivanju koje je izdano ranije i dostavljeno tužitelju, koje je rješenje izvršno, a izdano je u istom upravnom postupku te zbog identičnog pravnog osnova kao i ovdje osporeno rješenje tuženika, a što da predstavlja eklatantno kršenje ustavnih i ljudskih prava tužitelja – konkretno zabrane ne bis in idem iz članka 31. Ustava Republike Hrvatske, kao i članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

18. Tuženik u odgovoru na tužbu u svezi navedenog prigovora tužitelja ističe da je Policijska postaja Pula tužitelju izdala rješenje o protjerivanju poradi nezakonitog boravka na području Republike Hrvatske jer je okrivljeni počinio prekršaj iz članka 183. stavak 1. Zakona o strancima i taj događaj nije vezan za predmetni koji je tužitelj počinio dana 31.01.2025.

19. Spisu predmeta prileži rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pula-Pola, Klasa: UP/I-216- 04/25-01/5297, Urbroj: 511-18-21-25-1 od 28. studenog 2025. kojim se tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u EGP-u odnosno u Republici Hrvatskoj, a što među strankama nije niti sporno.

20. Iz citiranog rješenja od 28. studenog 2025. je razvidno da se istim tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske, te da mu se određuje zabrana ulaska i boravka u EGP-u odnosno u Republici Hrvatskoj u trajanju od 6 (šest) mjeseci računajući od dana prisilnog udaljenja, te je tužitelj dužan napustiti Republiku Hrvatsku u roku od 7 (sedam) dana od dana uručenja tog rješenja ili će protekom tog roka biti prisilno udaljen.

21. U obrazloženja navedenog rješenja se, između ostalog, navodi obzirom da je tužitelj počinio prekršaj nezakonitog boravka u Republici Hrvatskoj odnosno boravio je duže od zakonom propisanog vremena (ukupno 212 dana, od 1. svibnja 2025. do 28.11.2025.) kao i prekršaj u pomaganju nezakonitog prelaska državne granice iz članka 53. Zakona o strancima, koji je počinjen 31. 1. 2025. i za koji je pravomoćno proglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.050,00 eura presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pp-395/2025 od 31. siječnja 2025. da je odlučeno kao u izreci rješenja.

22. Kod ovakvog stanja stvari, osnovano ističe tužitelj da je prilikom donošenja rješenja o protjerivanju i određivanju zabrane ulaska i boravka u EGP- u odnosno u Republici Hrvatskoj u trajanju od šest mjeseci od strane Policijske postaje Pula-Pola od 28. studenog 2025. uzeta u obzir i činjenica izricanja pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pp-395/2025 od 31. siječnja 2025. kojim je tužitelj proglašen krivim za prekršaj u pomaganju nezakonitog prelaska državne granice iz članka 53. Zakona o strancima i kažnjen novčanom kaznom, a koja činjenica je temelj za donošenje ovdje osporenog rješenja tuženika kojim se tužitelj protjeruje iz EGP-a i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u EGP- u u trajanju od dvije godine, upravo suprotno navodima iz tuženikova odgovora na tužbu.

23. Stoga, ovakvim postupanjem tuženika je došlo do povrede načela zakonitosti iz Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21; dalje: ZUP) te načela pravne sigurnosti budući da je o istoj upravnoj stvari već ranije odlučeno upravnim rješenjem donesenim na temelju istog činjeničnog stanja i iste pravne osnove. Tuženik u obrazloženju osporenog rješenja, kao niti u odgovoru na tužbu ne daje razloge iz kojih bi bilo razvidno zašto je po službenoj dužnosti pokrenut i dovršen drugi postupak o istoj upravnoj stvari, pri čemu se ovdje osporenim rješenjem utvrđuje drugačije (duže) trajanje zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj, niti su dani razlozi za takvo postupanje u odgovoru na tužbu.

24. Ovakvo postupanje tuženika dovodi do postojanja dvaju upravnih akata koji uređuju isti pravni odnos na različit način, čime se narušava jedinstvo upravnog odlučivanja i pravna sigurnost stranke.

25. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog Suda, nije bilo osnove za pokretanje postupka po službenoj dužnosti i donošenje ovdje osporenog rješenja obzirom da nisu utvrđene nove okolnosti, a niti su u obrazloženju osporenog rješenja dani razlozi za isto.

26. U izloženom, osporeno rješenje tuženika nije zakonito, pa je stoga valjalo pozivom na odredbu članka 117. stavka 1. ZUS-a usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i poništiti osporeno rješenje tuženika, a kako je odlučeno pod točkom I. izreke presude.

27. S obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu, valjalo je tužitelju u skladu s odredbom članka 144. u svezi članka 147. stavka 1. ZUS-a kao opravdan trošak priznati zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe u iznosu 1.000,00 eura, trošak sastava podneska od 16. ožujka 2026. u iznosu 1.000,00 eura i trošak zastupanja na ročištu od 28. svibnja 2026. u iznosu od 1.000,00 eura, odnosno ukupno 3.000,00 eura (Tbr. 27. toč. 1. u svezi Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23), a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke.

U Splitu 26. lipnja 2026.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela po pravomoćnosti

- u spis.