1              Poslovni broj: I Kž-265/2023-10

Poslovni broj: I Kž-265/2023-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi sa člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu broj K-26/2022. od 21. veljače 2023., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. B. te branitelja, odvjetnika Ž. G. u zamjenu za branitelja V. G.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog A. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu od 21. veljače 2023., broj K-26/2022., optuženi A. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi sa člankom 34. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, pa je, na temelju članka 110. u vezi sa člankom 34. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode odnosno vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. kolovoza 2022. pa nadalje.

 

1.1. Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog A. B. oduzet je nož ukupne dužine 42 cm sa zakrivljenom oštricom dužine 24 cm s pripadajućom metalnom futrolom za nož, a koji predmeti će se po pravomoćnosti presude uništiti.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi A. B. obvezan je podmiriti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.412,31 eura odnosno u ukupnom iznosu od 10.641,12 kuna, pri čemu se iznos od 318,53 eura odnosno iznos od 2.400,00 kuna odnosi na izradu pisanog sudsko-medicinskog vještačenja sačinjenog po stalnom sudskom vještaku sudsko-medicinske struke dr. A. A., iznos od 583,98 eura, odnosno iznos od 4.400,00 kuna na izradu pisanog psihijatrijskog vještačenja optuženika sačinjenog po stalnoj sudskoj vještakinji za psihijatriju, psihijatru dr. S. B., iznos od 106,18 eura, odnosno iznos od 800,00 kuna na pristup stalne sudske vještakinje za psihijatriju, psihijatra dr. S. B. na raspravu 7. prosinca 2022., iznos od 105,00 eura, odnosno iznos od 791,12 kuna na pristup stalne sudske vještakinje za psihijatriju, psihijatra dr. S. B. na raspravu dana 13. siječnja 2023., iznos od 165,90 eura, odnosno iznos od 1.250,00 kuna, na pristup stalnog sudskog vještaka sudsko-medicinske struke dr. A. A. na raspravu 7. prosinca 2022., dok se iznos od 132,72 eura, odnosno iznos od 1.000,00 kuna odnosi na paušalnu svotu.

 

2. Protiv te presude žali se optuženi A. B. po branitelju, odvjetniku L. A. zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. toč. 11., povrede kaznenog zakona 469 st. 1 toč. 3 ZKP/08, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. ZKP/08 i odluke o kazni sukladno čl. 471 ZKP/08" s prijedlogom da se ukine pobijana presuda. Optuženik se žali i po branitelju, odvjetniku V. G. zbog "…pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni kao i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka." s prijedlogom "… uvažiti žalbu i osloboditi okrivljenika optužbe...", odnosno "…da se okrivljenik osudi za pokušaj nanošenja teške tjelesne ozljede ili pokušaj osobito teške tjelesne ozljede, podredno se predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak." S obzirom da se žalbe sadržajno nadopunjuju, razmatrati će se kao jedinstvena žalba optuženika.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog A. B. putem audio-video veze iz Zatvora … i njegovog branitelja, odvjetnika Ž. G., kao zamjene za odvjetnika V. G., koji je to u žalbi zahtijevao, u skladu s odredbom članka 475. stavak 4. ZKP/08., a u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i branitelja optuženika odvjetnika L. A..

 

6. Žalba optuženika nije osnovana.

 

7. Optuženi A. B. smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći kako "…presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su navedeni su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni sa onim što se navodi o razlozima presude te o sadržaju isprava na kojima se temelji presuda". Žalitelj se pritom referira na način na koji je sudski vještak za sudsku medicinu dr. A. A. svoj nalaz i mišljenje dao bez pregleda tijela oštećenog I. D., temeljem podataka i fotografija sadržanih u zapisniku o očevidu sa pripadajućim foto-elaboratom. S tim u vezu optuženik dovodi i odluku prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznog prijedloga obrane da se oštećenik pregleda ultrazvukom u svrhu biometrijskog mjerenja nanijetih ozljeda oštećeniku, što je prvostupanjski sud ocijenio kao neprikladan i odugovlačeći dokazni prijedlog obrane (članak 421. stavak 1. točke 3. i 4. ZKP/08.) te polemizira sa s ocjenom dokaza, nalaza vještaka dr. A., koji je prvostupanjski sud ocijenio stručnim i izrađenim u skladu s pravilima struke.

 

7.1. Međutim, ovaj žalbeni sud nalazi, razmatrajući izložene žalbene teze, da one predstavljaju prigovore činjenične naravi, budući da se žalitelj, zapravo, ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda, smatrajući da se radi o ''bitno blažoj pravnoj kvalifikaciji'' o čemu više u nastavku. Dakle, pobijana presuda sadržava razloge o svim odlučnim činjenicama predmetne inkriminacije, pri čemu su ti razlozi izloženi na jasan i neproturječan način. Štoviše, ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 478. stavak 1. točka 1. ZKP/08., drugostupanjski je sud utvrdio da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.), optuženik u bitnome reinterpretira i iz stranačke pozicije revalorizira sadržaje na raspravi izvedenih dokaza. S tim u svezi dovodi se u pitanje i odluka suda o odbijanju dokaznog prijedloga obrane glede ponovnog pregleda optuženika i biometrijskog mjerenja oštećenikovih ozljeda, prvenstveno ubodne rane lijeve bočne strane trbuha. Zaključno, temeljem takve, stranačke ocjene izvedenih dokaza, osnovna je teza žalbe da počinjeno djelo optuženika nije protupravno, jer je počinjeno u nužnoj obrani (članak 21. KZ/11.).

 

8.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, jer je prvostupanjski sud odlučne činjenice predmetne inkriminacije potpuno i točno utvrdio te ih pravilno zakonski opisao i pravno označio.

 

8.2. Naime, obrazloženo prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka za sudsku medicinu dr. A. A. (točka 15. pobijane presude) ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je kritične prigode optuženik oštećeniku zadao "…dvije ubodno - rezne rane predmetnim nožem sa dva međusobno neovisna zahvata silom zamaha srednje jakog intenziteta… Oštećenik - žrtva je međutim zadobio i ubodno - reznu ranu u području lijeve bočne trbušne stjenke, duljine 2 cm, dubine ubodnog kanala 4 cm, također usmjerenu odozdo prema gore, bez zahvaćanja dubljih struktura. Pritom sudski vještak ukazuje na činjenicu da je, iako se radi o lakoj tjelesnoj ozljedi, ubod u lijevu bočnu stranu trbuha, obzirom na upotrijebljeno sredstvo odnosno nož (duljine oštrice 24 cm), kao i regiju tijela i intenzitet zamaha, nekim drugim smjerom mogao dovesti do teške tjelesne ozljede, osobito teške tjelesne ozljede ili teške ozljede sa smrtnim ishodom" (točka 14 prvostupanjske presude). U kontekstu takvog kao prihvaćenog sudsko medicinskog vještačenja, osnovano je sud pozivom na odredbu članka 421. stavak 1. točke 3. i 4. ZKP/08. u uvjetima proteka vremena kao neprikladan i odugovlačeći odbio prijedlog obrane upravljen na biometrijsko mjerenje oštećenikovih ozljeda u raspravnoj fazi postupka. Ovo tim prije što iz sadržaja nalaza Hitnog prijema … koji je sačinjen istog dana neposredno nakon kritičnog događaja (list spisa 191 – 192) slijedi da su u toj prigodi detaljno opisane oštećenikove ozljede, pa i u pitanju lokaliteta na njegovom tijelu, te veličina nanesenih ozljeda i dimenzija prouzročenih rana.

 

8.3. Kada tvrdi da optuženik nije imao namjeru usmrtiti oštećenika te da eventualno može odgovarati za pokušaj teške, odnosno, osobito teške ozljede (članak 118. i 119. KZ/11.), optuženikova obrana gubi iz vida širi kontekst kritičnog događaja. Naime, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo izravnom namjerom (članak 28. stavak 2. KZ/11.), jer je u uvjetima ranijih konfliktnih odnosa s oštećenikom i svjedokinjom, tada suprugom L. B., više puta u mobitelom upućenim porukama prijetio oštećeniku "…da se neće smiriti dok ga ne ubije". Takvu optuženikovu verbalizaciju prvostupanjski sud je stavio u kontekst daljnjih okolnosti iz kojih je izveo zaključak o njegovoj namjeri na ubojstvo. Te okolnosti se tiču toga da je kritične prigode na mjesto počinjenja djela u stan svjedokinje D. M. došao nepozvan i naoružan nožem ukupne duljine 42 cm, od čega 24 cm duljine oštrice, kao neprijeporno sredstvo podesnim za usmrćenje osobe. Zaključno, u slijedu tih okolnosti, ispravno je prvostupanjski sud naglasio činjenicu da je svoju namjeru na ubojstvo manifestirao ne samo nesporno nanesenim ozljedama, od kojih je ona u trbuh potencijalno smrtonosna, već i činjenicom da je pod utjecajem alkohola tijekom sukoba sa oštećenikom na njega višekratno zamahivao nožem. Sve navedeno je k tome počinio ne obzirući se da događaju nazoči njegov maloljetni sin, dijete staro desetak godina i da su ga svjedokinje pokušale zaustaviti prije nego li je napao oštećenika. Ukupnost tako dokazanih okolnosti doista dovode do zaključka da je optuženik terećeno kazneno djelo počinio skrivljeno, upravo izravnom namjerom, ranjavanjem oštećenika u predio trbuha.

 

8.4. U kontekstu navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, ispravno je isti otklonio kao vjerodostojnu prihvatiti obranu optuženika da je terećeno kazneno djelo počinio u nužnoj obrani ili njezinom prekoračenju. Naime, suprotstavljajući njegovu obranu glede djela kojeg je počinio dok je bio pod utjecajem alkohola, svjedočenjima njegove tadašnje supruge L. B., D. M. i oštećenog I. D., prvostupanjski je sud ispravno prihvatio potonja svjedočenja, jer svjedokinja M. doista nema motiva bilo kome pogodovati svojim iskazom. Čak i oštećeni D. prihvaća ispriku optuženika za počinjeno djelo, što potvrđuje ocjenu suda da je svjedočio neopterećen ranijom konfliktnošću s optuženikom. Zaključno, glede iskaza L. B. i sam prvostupanjski sud je utvrdio da je ista svojim svjedočenjem nastojala unekoliko pogodovati obrani optuženika. Sva ta tri, kao po sudu prihvaćena, svjedočenja potvrđuju tijek događaja po kojem je optuženik nepozvan i naoružan ušao u stan svjedokinje M. i u istom napao oštećenika na način opisan u izreci prvostupanjske presude. Iz tih iskaza doista slijedi kako je nakon toga oštećenik uhvatio optuženika u zahvat "kravata", dakle, došavši optuženiku iza leđa rukom je obuhvatio njegov vrat i na taj način ga onemogućio u daljnjem napadu. S tim u svezi, irelevantni su žalbeni prigovori obrane koji problematiziraju okolnosti nesporno neovlaštenog ulaska optuženika u stan svjedokinje M. - je li ušao nakon što je ista otvorila vrata (ne pozivajući ga da potom uđe u stan!) ili odgurujući istu nakon otvaranja vrata s ciljem prilaska mjestu gdje su sjedili svjedokinja L. B. i oštećeni I. D., niti su manje razlike u svjedočenjima na tu okolnost od utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka.

 

8.5. Nije u pravu žalitelj tvrdnjom da u situaciji kada vještak nalazi da je inkriminiranim ubodom bilo moguće nanijeti tešku i osobito tešku tjelesnu ozljedu sa posljedicom smrti, prvostupanjski sud bio u obvezi primijeniti pravilo (u žalbi pogrešno označeno kao načelo) iz članka 3. stavka 3. ZKP/08. po kojem je sud dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena zakona dužan riješiti na način povoljniji za okrivljenika. Ovo stoga što je sud na raspravi utvrdio postojanje optuženikove izravne namjere ubojstva i upravo je ta namjera bitno obilježje kaznenog djela, a moguće i stvarno prouzročene posljedice djela o kojima je iskazivao sudsko - medicinski vještak u svom nalazu i mišljenju, ne mogu dovesti do primjene navedenog procesnog pravila. Sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Tek tada se radi o dvojbi koju rješava navedeno pravnologično pomagalo. No, prema stanju stvari u ovom predmetu, primjena pravnologičkog pomagala ovdje izgleda nepotrebna jer postoje dokazi koji jasno i nedvojbeno ukazuju na postojanje odlučnih okolnosti i sastavnica subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenog djela koje je predmet optužbe.

 

8.6. Bez pravne relevantnosti je i daljnji žalbeni prigovor optuženika u kojem prikazuje odnos s oštećenim I. D. kao konfliktan, u korijenu čega je bio oštećenikov odnos sa njegovom suprugom, svjedokinjom L. B.. Naime, ta činjenica je slijedom ocjene sadržaja izvedenih dokaza nesporna, međutim, ista nema pravni značaj kada kritične prigode optuženik nepozvan i naoružan nožem dolazi u stan svjedokinje D. M., gdje istim napada i pokušava ubiti oštećenika.

 

9. Povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08. optuženik obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 21. KZ/11. o nužnoj obrani kao osnovi isključenja protupravnosti. Međutim, utemeljeno na ocjeni na raspravi izvedenih dokaza, ovaj žalbeni sud nalazi kako je ispravno prvostupanjski sud zaključio da optuženik kritične prigode nije postupao u nužnoj obrani, koja bi kao takva isključivala protupravnost počinjenog djela. Naime, iako se optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona, on tu žalbenu osnovu obrazlaže kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što upućuje na prigovor tzv. posredne povrede kaznenog zakona. Suprotno tome, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud  u konkretnom slučaju na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je radnje optuženika pravno označio kao kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., slijedom čega žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

10. Glede odluke o kazni "…obrana smatra kako sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja", sve obzirom "…na nastale posljedice, te na niz olakotnih okolnosti kao što je kajanje i žaljenje okrivljenika zbog ozljeda koje su nastale oštećeniku, te iskrene isprike oštećeniku…i konačno dosadašnju neosuđivanost. Otegotna okolnost koju je prvostupanjski sud cijenio spada u opis djela za koje je okrivljenik osuđen, a to je počinjenje kaznenog djela usmjerenog na život kao najveće zaštićeno dobro, pa stoga ne može biti uzeta kao otegotna okolnost. Treba imati u vidu da će obitelj okrivljenika, posebno njegova djeca trpjeti posljedice odlaskom okrivljenika na izdržavanje kazne, jer ih okrivljenik izdržava".

 

10.1. Prilikom ocjene pravilnosti izrečene zatvorske kazne treba proći od zakonom propisane kazne za kazneno djelo pokušaja ubojstva (članak 110. u svezi članka 34. stavka 1. KZ/11.), a to je kazna zatvora najmanje pet godina, pri čemu se počinitelj toga djela može blaže kazniti (članak 34. stavak 2. KZ/11.). Prvostupanjski je sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i to temeljem tzv. sudskog ublažavanja kazne (članak 48. stavak 2. KZ/11.). U tom kontekstu kao olakotno je uzeta optuženikova "…neosuđivanost, izraženo kajanje i upućenu ispriku oštećenom – žrtvi I. D., nezainteresiranost oštećenog – žrtve za njegov kazneni progon i obiteljske prilike okrivljenika budući je isti otac dvoje maloljetne djece o kojoj skrbi", a značenje naročito olakotnih okolnosti temeljem kojih je izrekao ublaženu kaznu sud je našao upravo u trima navedenim okolnostima – izraženo kajanje, isprika oštećeniku i optuženikove obiteljske prilike.

 

10.2. Ovaj žalbeni sud smatra da je prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 47. KZ/11. prilikom odmjeravanja izrečene kazne ispravno olakotnim valorizirao optuženikovu neosuđivanost, ispriku oštećeniku (koju je potonji prihvatio) kao njegovo ponašanje nakon počinjenog djela te njegove obiteljske prilike gdje doprinosi skrbi dvoje maloljetne djece. Štoviše, upravo ocjenom takvih optuženikovih osobnih prilika, kao i njegovog stava prema posljedicama djela (žaljenje), te uzimajući u obzir i mogućnost tzv. zakonskog ublažavanja za kaznena djela u pokušaju koji je ostao bez ozbiljnijih posljedica po oštećenikovo zdravlje (članak 34. stavak 2. KZ/11.), ispravno je prvostupanjski sud optuženiku izrekao ublaženu kaznu, koja bi kao takva trebala postići svoju svrhu, kako je ista definirana odredbom članka 41. KZ/11. Ovo se osobito odnosi na specijalno – preventivni učinak izrečene kazne unutar koje je naglašen zahtjev njezine individualizacije, odnosno, ograničavanje njezinih negativnih učinaka isključivo na počinitelja, ne i na druge članove obitelji, konkretno, optuženikovu djecu.

 

10.3. Na ovakvu ocjenu ispravnosti odmjerene kazne bez utjecaja je pogrešno uzeta otegotna okolnost koju je prvostupanjski sud našao u "učestalom porastu broja kaznenih djela s elementima nasilja", jer se taj kao mogući porast ne može pripisati krivnji optuženika. Isto tako nije bilo mjesta olakotnim cijeniti optuženikovo "izraženo kajanje", jer isti dosljedno poriče počinjenje terećenog kaznenog djela pa stoga nije riječ o njegovom moralnom sagledavanju i distanciranju od počinjenog neprava.

 

10.4. Slijedom izloženog, neosnovana je optuženikova žalba kojom dovodi u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda glede izrečene ublažene zatvorske kazne.

 

10.5. Nadalje, po službenoj dužnosti je ispitana odluka o oduzimanja predmeta – noža i futrole pobliže opisanih u izreci prvostupanjske presude te je utvrđeno da je ista sukladna zakonskim uvjetima iz članka 79. stavak 2. KZ/11.

 

11. Optuženik se žali i zbog odluke o troškovima postupka navodeći da je "…dugo bio u istražnom zatvoru i nije mogao zarađivati za život, pa je iznos na koji je obvezan za plaćanje troškova postupka previsok". Taj prigovor je otklonjen kao neosnovan argumentacijom obrazloženja prvostupanjskog suda ( točka 27.) gdje se naglašava da je optuženik tijekom postupka, uključujući i njegovu žalbenu fazu, angažirao dva branitelja i tako si osigurao tzv. višestruku obranu. K tome je svoje imovne prilike sudu prezentirao kao "srednje" pa utoliko doista nije bilo osnove po kojoj bi prvostupanjski sud istog oslobodio obveze plaćanja troškova provedenog postupka., bilo djelomično, bilo u cijelosti (članak 148. stavak 6. ZKP/08.).

 

12. Slijedom izloženih razloga trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

 

U Zagrebu 17. siječnja 2024.