REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7226/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužitelja ŽE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba,Kranjčevićeva 8, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja ME odvjetničke vježbenice i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 26. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-640/2007 sklopljenog između tužitelja ŽE i pravnog prednika tuženika (HYPO ALPE – ADRIA- BANK d.d.), od dana 17.07.2007. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Članak 5. Troškovi … Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita".

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŽE OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj.26. lipnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 016- 640/2007 od 17.7.2007. kojim prednik tuženika odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.847,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ističe da je čl. 5. predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna (jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% koji se odbijaju prije isplate kredita. Ističe da se radi se o naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime naknade za troškove obrade kredita tuženik naplatio1,50% od iznosa kredita, tj. 327,70 CHF, odnosno ističe 190,63 EUR. Cit. člankom predmetnog ugovora regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene i time ništetne. Ističe da sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, odnosno razjasnio značenje i smisao iste. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Ističe da tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Ističe da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos.

Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

Ukazuje da je neopravdano korištenje pozicije banke kao jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja cit. kao u izreci.

2. Tuženik (list 16 spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik (list 17-25 spisa) ističe nedostatak pravnog interesa tužitelja za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, ističe da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive. Prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže te predlaže tužbeni zahtjev odbiti i nadoknaditi mu parnični trošak.

3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u ugovor o kreditu broj 016- 640/2007 sklopljen 17.7.2007. između tužitelja kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika i prednika tuženika kao kreditora, otplatni plan, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, a tužitelj (list 86 spisa – ročište 21.5.2026.) izričito upitan i upozoren na posljedice tereta dokazivanja radi utvrđivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva istakao je da nema nikakvih dokaznih prijedloga i predložio raspravu zaključiti i suditi temeljem stanja spisa.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je donio odluku kao u izreci.

Svako daljnje izvođenje dokaza bilo bi nepotrebno i protivno čl. 10 ZPP.

5. Tužitelj ŽE (list 85-86 spisa – ročište 21.5.2026.) u svom iskazu navodi da je sklopio ugovor o kreditu sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe dana 17.7.2007. te mu je prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF. Dakle, svrha ugovora o kreditu bila je kupnja osobnog vozila za osobne potrebe, a ne za obavljanje bilo kakve profesionalne djelatnosti. Nije bio obrtnik. Prije potpisivanja pročitao je predmetni ugovor o kreditu, no nije postojala mogućnost pregovaranja sa tuženikom u smislu da se ne plate troškovi obrade kredita odnosno tzv. ulazna naknada.

Pitao je u autokući gdje je i rješavao sve vezano za kredit jer ga je autokuća uputila na konkretnu banku da li ta naknada može biti manja ili da je uopće ne bude, ali mu je rečeno da ukoliko želi dobiti kredit tu naknadu mora platiti. Nije mu objašnjavano koje troškove banka podmiruje kroz tu naknadu niti struktura troškova. Rečeno mu je u autokući da je banka odredila da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita i da to tako mora biti i da se tu ništa ne može mijenjati. Nadalje, navodi da je tu naknadu platio putem otplatnog plana,odnosno pojašnjava da je banka njemu faktički odobrila jedan iznos kredita, a isplatila drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita i to u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Ne sjeća se više točno svote kredita i iznosa troškova obrade kredita. Smatra da je tuženik postupio na način da ga je oštetio naplatom te naknade jer ga je na neki način financijski ugrozio. Radilo se o tipskom ugovoru unaprijed pripremljenom od strane banke. Ističe da nije prijevremeno otplatio kredit. Zbog proteka vremena ne sjeća se točnih iznosa. Sud vjeruje da se tužitelj s obzirom na protek vremena više ne sjeća točnih iznosa, no u ostalom dijelu iskazivao je odlučno i logički povezano te stoga uvjerljivo, pa je sud prihvatio one tvrdnje tužitelja koje nisu u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima, a osobito sadržaju ugovora o kreditu pa su stoga uvjerljive. Svojstvo potrošača utvrđeno je na osnovi iskaza tužitelja i sadržaja predmetnog Ugovora.

6. Iz ugovora o kreditu (list 5-8 spisa) broj 016-640/2007 vidljivo je da je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (Banke kreditora) 17.7. 2007. te da je čl. 5. ugovorena naknada 1,50% od iznosa kredita. Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Namjena kredita je kupnja novog motornog vozila.

7. Valja istaći da u čl. 5. Ugovora uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu ( ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,50% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba nepoštena te ništetna. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tužitelju očito prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora i u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,50% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada je ništetna ugovorna odredba.

8. Odredbe u svezi ulazne naknade su protivne i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakvih odredbi narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu. Sporne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje jer tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu, zahvaćen je djelovanjem ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

Nadalje, svatko ima pravo pozivati se na ništetnost pa tako i sam tužitelj. Također, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

Prema čl. 187. st. 1. ZPP-a, tužitelj tužbom može tražiti da sud samo utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, poput sporne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

Tužitelj može i u mirnom, izvansudskom postupku, po pravomoćnosti presude o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, pozvati tuženika na isplatu nepoštene i nezakonito naplaćene naknade s obzirom da zastarijevanje restitucijskog zahtjeva teče tek od trenutka pravomoćnosti takve odluke.

10. Slijedom svega navedenog valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci.

11. Kamatna stopa teče do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

12. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 1. ZPP. (VPS u tužbi radi utvrđenja jest iznos kojeg je tužitelj naznačio u tužbi - 1.327,22 EUR uvažavajući da u ugovoru niti nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada i na koji dan će se gledati tečaj obračuna.) pa je stoga tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Tužitelju je priznat potrebni trošak

- sastava tužbe od 11.11.2025. po Tbr 7/1 - 100 bodova

- sastava podneska od 4.2.2026. po Tbr 8/1 - 100 bodova

- zastupanja na ročištu 26.3.2026. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- zastupanja na ročištu 21.5.2026. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- trošak PDV 25% 200,00 eur

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur po Tbr 1 t.1.TSP i na presudu od 26,55 eur po Tbr.2.t.1.TSP tj. 1/2 sudske pristojbe zbog e- komunikacije u svezi čl. 7. tč. 3. ZSP što iznosi ukupno 1.053,10 EUR. Trošak ročišta za objavu i uručenje presude nije priznat jer se ne smatra neophodnim troškom, a s obzirom da se presuda može preuzeti i u zgradi suda na dan objave, a ne samo na ročištu povodom objave presude.

13. Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu,26. lipnja 2026.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

pun. stranaka

zvati tužitelja na platež sudske pristojbe za presudu