REPUBLIKA HRVATSKA

P-113/2023

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, L. Jagera 5, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Toš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš, Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, Ribnjak 40, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 20. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 26. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji tužiteljevo potraživanje prema tuženiku u iznosu od 4.264,95 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 20,52 eura od 21. prosinca 2009. do isplate,

- 26,79 eura od 21. siječnja 2010. do isplate,

- 28,95 eura od 21. veljače 2010. do isplate,

- 33,54 eura od 21. ožujka 2010. do isplate,

- 33,58 eura od 21. travnja 2010. do isplate,

- 40,09 eura od 21. svibnja 2010. do isplate,

- 43,09 eura od 21. lipnja 2010. do isplate,

- 46,03 eura od 21. srpnja 2010. do isplate,

- 53,98 eura od 21. kolovoza 2010. do isplate,

- 54,46 eura od 21. rujna 2010. do isplate,

- 55,98 eura od 21. listopada 2010. do isplate,

- 53,83 eura od 21. studenog 2010. do isplate,

- 71,61 eura od 21. prosinca 2010. do isplate,

- 68,29 eura od 21. siječnja 2011. do isplate,

- 69,04 eura od 21. veljače 2011. do isplate,

- 72,27 eura od 21. ožujka 2011. do isplate,

- 68,77 eura od 21. travnja 2011. do isplate,

- 76,06 eura od 21. svibnja 2011. do isplate,

- 88,65 eura od 21. lipnja 2011. do isplate,

- 103,83 eura od 21. srpnja 2011. do isplate,

- 113,49 eura od 21. kolovoza 2011. do isplate,

- 93,93 eura od 21. rujna 2011. do isplate,

- 82,42 eura od 21. listopada 2011. do isplate,

- 85,21 eura od 21. studenog 2011. do isplate,

- 90,50 eura od 21. prosinca 2011. do isplate,

- 95,56 eura od 21. siječnja 2012. do isplate,

- 96,32 eura od 21. veljače 2012. do isplate,

- 94,56 eura od 21. ožujka 2012. do isplate,

- 94,72 eura od 21. travnja 2012. do isplate,

- 97,61 eura od 21. svibnja 2012. do isplate,

- 97,11 eura od 21. lipnja 2012. do isplate,

- 94,99 eura od 21. srpnja 2012. do isplate,

- 92,99 eura od 21. kolovoza 2012. do isplate,

- 87,59 eura od 21. rujna 2012. do isplate,

- 94,86 eura od 21. listopada 2012. do isplate,

- 95,60 eura od 21. studenog 2012. do isplate,

- 94,90 eura od 21. prosinca 2012. do isplate,

- 86,25 eura od 21. siječnja 2013. do isplate,

- 90,29 eura od 21. veljače 2013. do isplate,

- 93,22 eura od 21. ožujka 2013. do isplate,

- 94,88 eura od 21. travnja 2013. do isplate,

- 87,13 eura od 21. svibnja 2013. do isplate,

- 85,53 eura od 21. lipnja 2013. do isplate,

- 86,04 eura od 21. srpnja 2013. do isplate,

- 87,44 eura od 21. kolovoza 2013. do isplate,

- 91,05 eura od 21. rujna 2013. do isplate,

- 91,18 eura od 21. listopada 2013. do isplate,

- 92,54 eura od 21. studenog 2013. do isplate,

- 94,29 eura od 21. prosinca 2013. do isplate,

- 91,95 eura od 21. siječnja 2014. do isplate,

- 96,17 eura od 21. veljače 2014. do isplate,

- 97,13 eura od 21. ožujka 2014. do isplate,

- 94,91 eura od 21. travnja 2014. do isplate,

- 93,23 eura od 21. svibnja 2014. do isplate.

II. Utvrđuje se da postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 6,37 eura.

III. Prebijaju se tužiteljeva i tuženikova tražbina u iznosu od 6,37 eura.

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.258,58 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 14,15 eura od 21. prosinca 2009. do isplate,

- 26,79 eura od 21. siječnja 2010. do isplate,

- 28,95 eura od 21. veljače 2010. do isplate,

- 33,54 eura od 21. ožujka 2010. do isplate,

- 33,58 eura od 21. travnja 2010. do isplate,

- 40,09 eura od 21. svibnja 2010. do isplate,

- 43,09 eura od 21. lipnja 2010. do isplate,

- 46,03 eura od 21. srpnja 2010. do isplate,

- 53,98 eura od 21. kolovoza 2010. do isplate,

- 54,46 eura od 21. rujna 2010. do isplate,

- 55,98 eura od 21. listopada 2010. do isplate,

- 53,83 eura od 21. studenog 2010. do isplate,

- 71,61 eura od 21. prosinca 2010. do isplate,

- 68,29 eura od 21. siječnja 2011. do isplate,

- 69,04 eura od 21. veljače 2011. do isplate,

- 72,27 eura od 21. ožujka 2011. do isplate,

- 68,77 eura od 21. travnja 2011. do isplate,

- 76,06 eura od 21. svibnja 2011. do isplate,

- 88,65 eura od 21. lipnja 2011. do isplate,

- 103,83 eura od 21. srpnja 2011. do isplate,

- 113,49 eura od 21. kolovoza 2011. do isplate,

- 93,93 eura od 21. rujna 2011. do isplate,

- 82,42 eura od 21. listopada 2011. do isplate,

- 85,21 eura od 21. studenog 2011. do isplate,

- 90,50 eura od 21. prosinca 2011. do isplate,

- 95,56 eura od 21. siječnja 2012. do isplate,

- 96,32 eura od 21. veljače 2012. do isplate,

- 94,56 eura od 21. ožujka 2012. do isplate,

- 94,72 eura od 21. travnja 2012. do isplate,

- 97,61 eura od 21. svibnja 2012. do isplate,

- 97,11 eura od 21. lipnja 2012. do isplate,

- 94,99 eura od 21. srpnja 2012. do isplate,

- 92,99 eura od 21. kolovoza 2012. do isplate,

- 87,59 eura od 21. rujna 2012. do isplate,

- 94,86 eura od 21. listopada 2012. do isplate,

- 95,60 eura od 21. studenog 2012. do isplate,

- 94,90 eura od 21. prosinca 2012. do isplate,

- 86,25 eura od 21. siječnja 2013. do isplate,

- 90,29 eura od 21. veljače 2013. do isplate,

- 93,22 eura od 21. ožujka 2013. do isplate,

- 94,88 eura od 21. travnja 2013. do isplate,

- 87,13 eura od 21. svibnja 2013. do isplate,

- 85,53 eura od 21. lipnja 2013. do isplate,

- 86,04 eura od 21. srpnja 2013. do isplate,

- 87,44 eura od 21. kolovoza 2013. do isplate,

- 91,05 eura od 21. rujna 2013. do isplate,

- 91,18 eura od 21. listopada 2013. do isplate,

- 92,54 eura od 21. studenog 2013. do isplate,

- 94,29 eura od 21. prosinca 2013. do isplate,

- 91,95 eura od 21. siječnja 2014. do isplate,

- 96,17 eura od 21. veljače 2014. do isplate,

- 97,13 eura od 21. ožujka 2014. do isplate,

- 94,91 eura od 21. travnja 2014. do isplate,

- 93,23 eura od 21. svibnja 2014. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 6,37 eura sa zateznim kamatama od 21. prosinca 2009. do isplate, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.283,65 eura u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.000,00 eura, kao neosnovan.

VIII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.750,00 eura sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. siječnja 2023. podnio tužbu radi isplate iznosa od 4.264,95 eura. U tužbi je naveo da su DR i tuženik sklopili ugovor o kreditu 4. svibnja 2007. kojim je odobren kredit u valuti CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen. Tužitelj je 20. kolovoza 2019. sklopio ugovor o ustupu tražbine s MR kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak . Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između MR i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 4.264,95 eura s osnove ništetnih odredbi o vezivanju glavnice za valutu CHF.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu se primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. O ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo i korisnik kredita se svjesno odlučio za predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama. Navodi i to da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Navodi da je ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, zbog čega se ništetnost ne može isticati sukladno čl. 326. st. 2. ZPP-a. Navodi i da je valutna klauzula dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima. Osporava visinu potraživanja. Ističe i prigovor zastare. U tijeku postupka ističe prigovor radi prebijanja u parnici u iznosu od 6,37 eura sa zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o ustupu tražbine (list 6- 7 spisa), ugovor o kreditu (list 8-13 spisa), otplatnu tablicu (list 14-15 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 16 spisa), osobnu iskaznicu (list 17 spisa), pregled uplata po kreditu (list 19-22 spisa), plan otplate (list 23-24 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (list 25-200 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (list 201-271 spisa) presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. (list 272- 299 spisa), saslušani su svjedoci DR (list 587-588 spisa) i FR (list 588-589 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Darfin d.o.o. (list 626-638, 654-655 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. Nije sporno da su tuženik i DR sklopili ugovor o kreditu broj 9012472271 od 4. svibnja 2007.

7. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Točkom 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita adaptacija stambenog objekta. Svjedok DR iskazao je da je kredit podigao za adaptaciju stana i u ti svrhu ga je iskoristio. Iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je korisnik kredita koristio stan za bilo koju poslovnu svrhu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

8. Točkom 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 27.182,39 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Točkom 7.2. ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja.

9. Nije sporno da je tuženik u cijelosti otplatio predmetni kredit, a to proizlazi i iz pregleda uplata po kreditu.

10. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su DR i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 20. kolovoza 2019. Čl. 1. i 2. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da DR ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između MR i tuženika, i to ugovora o kreditu broj 9012472271 od 8. svibnja 2007. te će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati naplatu ustupljene tražbine.

11. Tražbina iz čl. 2. ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će tužitelj pokrenuti. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača , niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P -1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 2. njene izreke utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Privredna banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Privredna banke Zagreb d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Privredne banke Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Privredne banke Zagreb d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 2. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Privredne banke Zagreb d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

21. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

23. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P -1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik DR. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

25. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

26. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili DR i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 4. svibnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač DR dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

27. Svjedok DR iskazao je da mu banka nije objasnila koje su razlike između valutne klauzule CHF i valutne klauzule euro, već su mu samo rekli da je kredit u CHF povoljniji pa ga je zato prihvatio. Iskazao je da mu u banci nisu objasnili zbog čega je kredit u CHF povoljniji, a niti da li postoji razlika u stabilnosti tečaja euro i tečaja CHF. Svjedok FR, zaposlenica tuženika, iskazala je da se ne sjeća klijenta MR, niti se sjeća ovog konkretnog ugovora o kreditu.

28. Iz iskaza svjedoka MR proizlazi da mu tuženik nije objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru te nije bio dao informacije koje su potrošaču potrebne za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom CHF . Svjedok FR se ne sjeća niti MR, niti predmetnog ugovora o kreditu pa iz njezinog iskaza ne proizlazi da je tuženik objasnio korisniku kredita sve relevantne okolnosti u pogledu valutne klauzule za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

29. Sud je prihvatio iskaz svjedoka MR jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

30. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s MR nije dao potrošaču potrebne informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između MR i tuženika također nepoštene i ništetne.

31. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/12, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

32. Nisu odlučni tuženikovi navodi da je valutna klauzula dopuštena odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05) jer to ne isključuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli primjenom odredbi ZZP -a. Nadalje, kako je već obrazloženo, pravomoćnom presudom ovog suda P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule u CHF povrijedio kolektivna prava potrošača i da se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama.

33. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darfin d.o.o. proizlazi da je ukupan iznos preplata tužitelja, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 34.636,59 kn, što sada iznosi 4.597,09 eura. Ukupan iznos anuiteta koje je korisnik kredita platio u manjem iznosu zbog promjena tečaja je 6,37 eura.

34. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano, a vještak je na ročištu otklonio sve primjedbe na nalaz i mišljenje i odgovorio na sva pitanja stranaka. U nalazu i mišljenju su jasno iskazane i pozitivne i negativne razlike nastale zbog promjene tečaja. Vještak je jasno obrazložio i kako nije isključio utjecaj promjene kamatne stope prilikom izračuna, već je koristio iznose anuiteta koje je banka stvarno obračunavala korisniku kredita.

35. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO - a.

36. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

37. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

38. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 4.597,09 eura. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 4.264,95 eura sa zateznim kamatama (isplatu kojeg iznosa je zahtijevao i prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom) pa je o tome odlučeno u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a. Pojedinačni iznosi i datumi plaćanja preplaćenih anuiteta proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka.

39. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara počinje teći 14. lipnja 2023. kada je presuda u kolektivnom sporu P-1401/12 u tom dijelu postala pravomoćna (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Tužba je podnesena 17. siječnja 2023., dakle, prije isteka zastarnog roka pa zastara nije nastupila.

40. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

41. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u parnici u iznosu od 6,37 eura sa zateznim kamatama po osnovi iznosa u kojem je korisnik kredita zbog promjene tečaja VHF platio pojedine anuitete u manjem iznosu.

42. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO -a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku. Prema tome, u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik ima tražbinu prema korisniku kredita po osnovi ispunjenja ugovorne obveze. Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik ovlašten zahtijevati ispunjenje.

43. Odredbom čl. 84. st. 2. ZOO-a koja uređuje odnos primatelja tražbine i dužnika u slučaju sklapanja ugovora o cesiji propisano je da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. U konkretnom slučaju tuženik je prigovor prijeboja mogao istaknuti korisniku kredita (ustupitelju) u svakom slučaju prije nego što je obaviješten o cesiji jer je taj prigovor mogao istaknuti već u trenutku kada je korisnik kredita platio pojedine anuitete u manjem iznosu. Kredit je u cijelosti otplaćen prije sklapanja ugovora o cesiji pa su u svakom slučaju obje tražbine nastale prije sklapanja ugovora o cesiji. Dakle, prigovor prijeboja tuženik je mogao istaknuti korisniku kredita do trenutka kada je saznao za cesiju pa taj prigovor sada može istaknuti i tužitelju kao primatelju sukladno odredbi čl. 84. st. 2. ZOO-a.

44. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ukupan iznos anuiteta koje je korisnik kredita platio u manjem iznosu zbog promjena tečaja 6,37 eura, i to 0,85 eura 20. lipnja 2007., 1,67 eura 20. srpnja 2007., 2,40 eura 20. listopada 2007. i 1,45 eura 20. prosinca 2007.

45. Stoga, postoji tuženikovo potraživanje u iznosu od 6,37 eura.

46. Sud je utvrdio postojanje tužiteljeve i tuženikove tražbine i potom izvršio prijeboj tih tražbina u iznosu od 6,37 eura. Prijeboj je izvršen sukladno odredbi čl. 171. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Tužiteljeva utužena tražbina koja je najranije dospjela je tražbina u iznosu od 20,52 eura sa zateznim kamatama od 21. prosinca 2009. te je s tom tražbinom prebijena tuženikova tražbina. Tuženikova tražbina je ranije dospjela pa na tužiteljevu prebijenu tražbinu od 6,37 eura ne teku zatezne kamate.

47. Valja istaknuti da je tužitelj u podnesku od 26. ožujka 2026., nakon izvedenog vještačenja iz kojeg proizlazi tužiteljevo potraživanje u iznosu od 4.597,09 eura, naveo kako ostaje kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva od 4.264,95 eura, s tim da usklađuje pojedinačne iznose i početak tijeka kamata s nalazom i mišljenjem vještaka te da na taj način uzima u obzir i negativne razlike (6,37 eura) koje je vještak izračunao. Ovim tužitelj samo ne preinačuje tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva nakon izrade nalaza i mišljenja. Tužiteljevi navodi iz tog podneska ne predstavljaju izjavu o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. ZOO-a pa da bi tuženikova tražbina u iznosu od 6,37 eura prestala tužiteljevom izjavom o prijeboju. Stoga je tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 6,37 eura osnovan.

48. Tužitelj je uspio u parnici osim u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

49. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

50. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

51. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 23. listopada 2023. i 29. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 12. veljače 2024. i 26. ožujka 2024. u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, za zastupanje na ročištima od 10. rujna 2024., 30. listopada 2025. i 23. travnja 2026. u iznosu od 100,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročišta od 28. listopada 2024. i 20. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 1.400,00 eura. Tužitelju je priznat trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 350,00 eura, trošak izvođenja vještačenja u iznosu od 400,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 44,55 eura i presudu u zatraženom iznosu od 89,10 eura, pa ukupni priznati troškovi iznose 2.283,65 eura.

52. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 20. lipnja 2024. jer nije bio potreban radi vođenja parnice budući da njime samo ponavlja ranije navode i dostavlja sudsku praksu o istim okolnostima o kojima ju je već ranije dostavio.

Zagreb, 26. lipnja 2026.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku