Zakon.hr

Poslovni broj: P-2805/2024-122

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari stvari I-tužitelja JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužiteljice ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III- tužiteljice FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica JVŠ, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen, Paldau 40, A-8341 Paldau, Republika Austrija, OIB: 25376204437, kojeg zastupaju punomoćnici Nikola Remenar i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Remenar& Remanar j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. veljače 2026., u prisutnosti II-tužiteljice osobno, punomoćnice I-III tužitelja JVŠ, odvjetnice i punomoćnika tuženika Nikole Remenara, odvjetnika, dana 26. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o jednokratnom kreditu broj 532.689, sklopljenog između I i II tužitelja i prednika tuženika 2007., sadržane u točki A u dijelu koji se odnosi na jednokratne troškove obrade EUR 1.050,00 i jednokratnu naknadu EUR 280,00 te završne troškove, kao i dio odredbe točke B 1 koji glasi "Kreditni račun..može ga se teretiti povlačenje kapitala, kamate i sve dodatne pristojbe ( provizije, troškove, izdavanje gotovine i.t.d.)".

II/ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o jednokratnom kreditu broj 523.910, sklopljenog između I i II tužitelja i prednika tuženika 2006., sadržane u točki A u dijelu koji se odnosi na jednokratne troškove obrade EUR 1.000,00, jednokratnu naknadu EUR 400,00 te završne troškove, kao i dio odredbe točke B 1 istog Ugovora koji glasi "Kreditni račun..može ga se teretiti povlačenje kapitala, kamate i sve dodatne pristojbe ( provizije, troškove, izdavanje gotovine i.t.d.)".

III/ Odbijaju se kao neosnovani:

1.Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o jednokratnom kreditu broj 532.689, sklopljenog između I i II tužitelja i prednika tuženika 2007., koje se odnose na visinu kamatne stope od 8,25 % i efektivne kamatne stope 9,2 % "a koja je ugovorena preko zakonske stope od 5,00%" te odredbi sadržanih u točki A koje se odnose na promjenu kamatne stope, otplatu kredita u paušalnim obrocima te kojima je ugovoreno da kod promjene uvjeta dolazi do promjene rokova dospijeća te u dijelu koji glasi "za fiktivnu godišnju stopu kod zakašnjenja plaćanja vidi plakat na šalteru."

2. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o jednokratnom kreditu broj 523.910, sklopljenog između I i II tužitelja i prednika tuženika 2006., koje se odnose na visinu kamatne stope od 7,5 % i efektivne kamatne stope 8,2 % "a koja je ugovorena preko zakonske stope od 5,00%" te odredbi sadržanih u točki A koje se odnose na promjenu kamatne stope, otplatu kredita u paušalnim obrocima te kojima je ugovoreno da kod promjene uvjeta dolazi do promjene rokova dospijeća te u dijelu koji glasi "za fiktivnu godišnju stopu kod zakašnjenja plaćanja vidi plakat na šalteru."

3. Zahtjev koji glasi:

"Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu brisanje upisane hipoteke nad nekretninama upisanim u k.o.G.Stenjevec , u zk. ul. [broj ZK uloška] , k. č. br. [katastarska čestica], u naravi obiteljska stambena zgrada u [adresa] i dvorište površine 127 hvati u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude."

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev I-III tužitelja za naknadu parničnog troška.

V/ Nalaže se I-III tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.412,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1.1. I-tužitelj IV, II-tužiteljica AV i III-tužiteljica BV predmetnu parnicu pokrenuli su tužbom od 21. siječnja 2014. podnesenom protiv pravnog prednika tuženika St. Stefan-Jagerberg-Wollfsberg eGen, u kojoj navode da su s I-tužitelj i II-tužiteljica prednikom tuženika I. i II. tužitelji s prednikom tuženika sklopili dva Ugovora o jednokratnom kreditu i to dana 5. travnja 2006. Ugovor o jednokratnom kreditu br. računa: 523.910 na iznos od 50.000,00 EUR i dana 3. srpnja 2007. Ugovor o jednokratnom kreditu br. računa 532.689 na iznos od 35.000,00 eura, a III- tužiteljica je sklopila Ugovore o jamstvu kao jamac i založni dužnik za oba navedena Ugovora. Navode da ih je prednik tuženika za svaki ugovor uputio na davanje javnobilježničkog očitovanja kod javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, pa je tako za Ugovor broj 523.910 sastavljeno očitovanje posl.br. OU-549/2006 dana 11. travnja 2006., a za Ugovor broj 532.689 sastavljeno je očitovanje posl.br. OU-698/07 dana 10. svibnja 2007., oba bez prisutnosti prednika tuženika, za kojeg ističu da je bio protupravno zastupan po tom istom javnom bilježniku, temeljem punomoći koja nije specijalna niti solemnizirana slijedom čega smatraju da su oba očitovanja u smislu odredaba čl. 314. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, dalje:ZOO) i čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 79/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09) ništetni. Navode da ugovorene iznose kredita nikada nisu zaprimili na svoj račun, iako je otplata kredita uredno započela sukladno ugovoru, a da se prednik tuženika temeljem očitovanja odmah uknjižio na nekretninu navedenu kao sredstvo zaloga-hipotekom. Nadalje, u bitnom ističu da predmetni Ugovori o jednokratnom kreditu imaju sve elemente koji određuju da su isti sklopljeni na području Republike Hrvatske, da su Očitovanja dana pred hrvatskih javnim bilježnikom i da se na predmetne Ugovore u cijelosti primjenjuju odredbe hrvatskog zakonodavstva te da je slijedom toga nedvojbeno da je prednik tuženika profesionalno obavljao određene bankovne poslove i to usluge iz djelatnosti kreditnog poslovanja na području Republike Hrvatske, a za što nije imao suglasnost niti valjanu dozvolu Hrvatske narodne banke, sukladno odredbama čl. 4. i 5. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 146/06), a u kojem pravcu se pozivaju na sadržaj dopisa Hrvatske narodne banke od 29. travnja 2013. Stoga smatraju da su predmetni Ugovori o kratkoročnom kreditu i Ugovori o jamstvu i javnobilježnička Očitovanja protivni prisilnim propisima te stoga ništetni, sukladno odredbama čl. 322. st.1. i 2. ZOO-a. Pored navedenih razloga ništetnosti predmetnih Ugovora o kreditu u cijelosti, tijekom postupka (u očitovanju na odgovor na tužbu) u bitnom ističu i da je ništetna odredba točke B3. istih Ugovora, jer da su navedenom ugovornom odredbom ugovorene kamate protivno odredbi čl. 27.st.1. ZOO-a. Nadalje ističu da sporni Ugovori o kreditu ne sadržavaju niti plan otplate kredita, pa da stoga nije razvidan glavni sastojak ugovora, odnosno konačna cijena kredita ("iznos koji se ima u cijelosti isplatiti davatelju kredita"), pa da su i zbog navedenog razloga predmetni Ugovori o kreditu ništetni sukladno odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača. Naknadno ističu i da su predmetni Ugovori o kreditu "fiktivni", jer da prednik tuženika nikada nije izvršio isplatu iznosa navedenog u predmetnim Ugovorima o kreditu, "ali se odmah uknjižio kao predlagatelj osiguranja u zemljišne knjige" te navode da je "zelenaško postupanje samog tuženika prema tužiteljima u namjeri da im otuđi nekretninu razvidno iz činjenice da tužitelji u vrijeme navodno potpisanih spornih Ugovora o kreditu nisu bili kreditno sposobni". Naknadno tijekom postupka ističu i da su predmetni pravni poslovni ništetni i primjenom odredbe čl. 19.j Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), kao i zbog toga jer su u suprotnosti s odredbama Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17), budući prednik tuženika nije imao niti sjedište, niti podružnicu u Republici Hrvatskoj, niti je ispunjavao uvjete propisane posebnim propisima za pružanje usluga kreditiranja na području Republike Hrvatske. Zbog svih prethodno navedenih razloga, u bitnom sadržajno smatraju i da je upis založnog prava na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], u naravi obiteljska stambena zgrada u [adresa] i dvorište površine 127 hvati upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], proveden bez valjane pravne osnove. Slijedom navedenog, u tužbi postavljenim tužbenim zahtjevima predložili su donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnima Ugovor o jednokratnom kreditu br. računa: 523.910 od 5. travnja 2006., Ugovor o jednokratnom kreditu br. računa 532.689 od 3. srpnja 2007., Ugovor o jamstvu za jednokratni kredit br. računa 523.910 od 3. travnja 2006., Ugovor o jamstvu za jednokratni kredit br. računa 532.689 od 3. srpnja 2007. te Očitovanje od 11. travnja 2006. br. OU-549/2006 i Očitovanje od 10. srpnja 2007. br. OU- 698/07, sastavljena po Javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba te kojom se nalaže zemljišno knjižnom odjelu ovog suda brisanje upisane hipoteke nad nekretninama upisanim u k. o. [katastarska općina], u zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi obiteljska stambena zgrada u [adresa] i dvorište površine 127 hvati, u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude.

1.2. Naknadno tijekom postupka, u podnesku od 8. studenog 2021. (listovi 681-684 spisa) tužitelji u bitnom ističu da se svezi pojedinih ugovornih odredbi predmetnih Ugovora o kreditu s prednikom tuženika nije pojedinačno pregovaralo niti su djelatnici prednika tuženika (I i II) tužiteljima protumačili ugovorne odredbe predmetnih Ugovora o kreditu. Ističu da iz predmetnih Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena kamatna stopa znatno veća od zakonske zatezne prema austrijskom pravu, kao i da su u predmetnim Ugovorima navedene naknade i troškovi koji su neodređeni i neodredivi, dakle nepošteni, pri čemu ukazuju da je u Ugovoru o jednokratnom kreditu br. 523.910 (sklopljenom 2006.) prednik tuženika ugovorio naknadu za obradu kredita u iznosu od 400,00 EUR te jednokratne troškove obrade 1.000,00 EUR, a u Ugovoru o jednokratnom kreditu br. 532.689 (sklopljenom 2007.) naknadu za obradu kredita u iznosu od 280,00 EUR te jednokratne troškove obrade 1.050,00 EUR, a koje su naknade i troškovi proizvoljni i smatraju se dvostrukom naplatom, jer je naknada za davanje kredita već obuhvaćena u kamati, a koja je u konkretnom slučaju znatno veća od predviđene zakonske zatezne kamate. Nadalje, ističu da su im u potpunosti nerazumljive odredbe predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu sadržane u točki A ), koje se odnose na promjenu kamatne stope, posebice što je navedena otplata kredita u paušalnim obrocima; da su nerazumljive su odredbe o naknadama jednokratnim troškovima, jednokratnim naknadama, završnim troškovima jer da u Ugovorima nigdje nije vidljivo na koji način i za što služe naznačene naknade te po kojim parametrima se određuju. Također ističu da im nije jasna niti razumljiva odredba predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu, u kojoj je navedeno da kod promjene uvjeta dolazi do promjene rokova dospijeća, jer da nije vidljivo niti tko, niti kada, niti u kojim okolnostima se mogu mijenjati uvjeti otplate te da nije jasno značenje odredbe "fiktivna godišnja kamatna stopa kod zakašnjenja plaćanja vidi plakat na šalteru". Također, ističu da su neodređene i neodredive i odredbe Općih uvjeta poslovanja i to u točki V. Naknade A), koje glase: "Naknada; 1. Načelo naplate naknade: Z 43: Banka je ovlaštena naplaćivati od klijenta naknade za svoje usluge i to osobito kamate, pristojbe i provizije 2. Banka je ovlaštena naplaćivati za svoje usluge primjerenu naknadu, čiju će visinu za određene tipične usluge utvrditi u izvješenom cjeniku: 3.Izmjena naknada za trajne usluge i izmjene opsega usluga: Z 45. 1. Banka može po vlastitom nahođenju mijenjati naknade za trajne usluge ( kamate pristojbe,vođenje računa itd)". Pri tome ističu da ih prednik tuženika, kao trgovac, prije niti u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, pa stoga ističu da su sve prethodno navedene ugovorne odredbe nepoštene odnosno ništetne. Nadalje, u bitnom ističu da prema austrijskom pravu u slučaju spora, sudovi ispituju stvarnu prikladnost uvjeta poslovanja vezano za njihovu eventualnu nemoralnost ( čl.879 ABGB), osim u slučaju da neprihvatljivo pogoršavaju položaj kupca i time dovode do velikog nesrazmjera između činidbe i protučinidbe, oni mogu biti u suprotnosti s dobrim običajima i zbog toga biti ništavni. Ukazuju da su, prema odredbi članka 879. stavka 3. ABGB, opći uvjeti poslovanja ili odredbe iskazane na obrascima ugovora, koji ne utvrđuju jedno od obostranih činidbi ugovornih strana ništavni, ako uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja grubo oštećuju jednu od ugovornih stranaka, a što je u konkretnom slučaju iznimno visoko ugovorena kamatna stopa znatno veća od zakonske ( prema austrijskim kriterijima i državljanima ispod 5%), kao i svi paušalni troškovi i naknade koje terete konto kredita, ali se ne zna u kojem iznosu. Ističu da za "skrivene" pojedinačne odredbe u AOP i na obrascima ugovora posebno vrijedi sljedeće: "U skladu s čl.864 a, ABGB, prema zakonu vrijedi da oni ne mogu predstavljati sadržaj ugovora, ako su za partnera štetni te ako on uza sve okolnost i prema vanjskom izgledu dokumenta nije morao računati s njima i ako na njih nije posebno upozoren." Dakle, I-III tužitelji u istom podnesku sadržajno mijenjaju činjeničnu osnovu tužbe te ističu razloge djelomične ništetnosti predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu te slijedom prethodno citiranih navoda, u istom podnesku od 8. studenog 2021., sadržajno djelomično povlače tužbu u dijelu zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti predmetnih Ugovora u cijelosti te glede zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o jamstvu za jednokratni kredit br. računa 523.910 od 3. travnja 2006., Ugovora o jamstvu za jednokratni kredit br. računa 532.689 od 3. srpnja 2007. te utvrđenjem ništetnosti Očitovanja od 11. travnja 2006. br. OU-549/2006 i Očitovanja od 10. srpnja 2007. br. OU-698/07, odnosno postavljenim tužbenim zahtjevom u istom podnesku predlažu utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o jednokratnom kreditu broj 532.689 sklopljenog između (I i II) tužitelja i prednika tuženika 2007.,u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope od 8,25 %, i efektivne kamatne stope 9,2 %, a koja je ugovorena preko zakonske stope od 5,00%, te odredbe ugovora sadržane u točki A ) Ugovora o jednokratnom kreditu, koje se odnose na promjenu kamatne stope, otplatu kredita u paušalnim obrocima, o jednokratnim troškovima obrade EUR 1.050,00 , jednokratnim naknadama EUR 280,00, završnim troškovima , kao i odredbe ugovora kojima je ugovoreno da kod promjene uvjeta dolazi do promjene rokova dospijeća, te odredbe ugovora koji se odnose na fiktivnu godišnju kamatnu stopu-kod zakašnjenja plaćanja -vidi plakat na šalteru.....Točka B) 1.) ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: Kreditni račun..može ga se teretiti povlačenje kapitala, kamate i sve dodatne pristojbe ( provizije, troškove, izdavanje gotovine i.t.d.). Nadalje, predlažu utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o jednokratnom kreditu broj 523.910, sklopljenog između (I i II) tužitelja i tuženika 2006.,u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope od 7,5 %, i efektivne kamatne stope 8,2 %, a koja je ugovorena preko zakonske stope od 5,00%, te odredbe ugovora sadržane u točki A ) Ugovora o jednokratnom kreditu, koje se odnose na promjenu kamatne stope, otplatu kredita u paušalnim obrocima, o jednokratnim troškovima obrade EUR 1.000,00, jednokratnim naknadama EUR 400,00, završnim troškovima , kao i odredbe ugovora kojima je ugovoreno da kod promjene uvjeta dolazi do promjene rokova dospijeća, te odredbe ugovora koji se odnose na fiktivnu godišnju kamatnu stopu-kod zakašnjenja plaćanja -vidi plakat na šalteru.....Točka B) 1.) ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: Kreditni račun..može ga se teretiti povlačenje kapitala, kamate i sve dodatne pristojbe ( provizije, troškove, izdavanje gotovine itd) te predlažu naložiti zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu brisanje upisane hipoteke nad nekretninama upisanim u k.o. G.Stenjevec , u zk. ul. [broj ZK uloška] , k. č. br. [katastarska čestica], u naravi obiteljska stambena zgrada u [adresa] i dvorište površine 127 hvati, u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude. Potražuju naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2.1. Prednik tuženika St. Stefan-Jagerberg-Wollfsberg eGen u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbenih zahtjeva. U bitnom navodi da je tužiteljima u cijelosti isplatio novčana sredstva kredit sukladno predmetnim Ugovorima o jednokratnom kreditu te ističe da nije životno uvjerljivo niti logično da bi tužitelji otplaćivali kredit koji nisu primili niti da bi dopustili uknjižbu hipoteke na predmetnoj nekretnini, a da prije toga nisu primili kredit, pri čemu ukazuje i da je iz predmetnih Očitovanja, temeljem kojih su osnovana založna prava na nekretnini, razvidno da su ista dana nakon sklapanja predmetnih Ugovora. Stoga prednik tuženika ističe da je on cijelosti ispunio svoju obvezu, a da je predmetni postupak usmjeren u pravcu izbjegavanja ispunjenja ugovorne obveze tužitelja na ime vraćanja primljenog kredita i sprječavanja prednika tuženika u ostvarivanju njegovog prava na prisilnu naplatu duga. Nadalje, u bitnom navodi da sastavni dio predmetnih Ugovora predstavljaju i Opći uvjeti poslovanja prednika tuženika, a kako je to razvidno iz točke C predmetnih Ugovora te ističe da je prema odredbama točke Z20 Općih uvjeta poslovanja određeno je da se na sve pravne odnose ugovornih strana vezano za predmetne Ugovore o kreditu ima primijeniti austrijsko pravo, pa stoga ističe i da je o postavljenim tužbenim zahtjevima te o pitanju eventualne ništetnosti predmetnih Ugovora o kreditu potrebno odlučivati na temelju mjerodavnih odredbi austrijskog prava, a ne primjenom hrvatskog prava kako to smatraju tužitelji. Ističe da tužitelji nisu naveli da bi predmetni pravni poslovi bili protivni niti jednoj odredbi austrijskih zakonskih propisa. Smatra da se, sve i u slučaju da ne postoji sporazum o primjeni mjerodavnog prava, zaključak o primjeni mjerodavnog prava Republike Austrije proizlazi budući su predmetni kreditni poslovi realizirani preko austrijske kreditne institucije, cjelokupna obrada kredita odvijala se je u Republici Austriji, svi obrasci i zahtjevi te ostala popratna dokumentacija na temelju koje su odobreni krediti sastavljeni su u skladu s austrijskim propisima i podliježu nadzoru austrijskih državnih agencija te su kreditna sredstva isplaćena u Republici Austriji, a da jedinu dodirnu točku s Republikom Hrvatskom predstavlja činjenica da su ugovori sklopljeni s hrvatskim državljanima. Opreza radi, podredno ističe da zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnih ugovora o kreditu nije osnovan niti primjenom mjerodavnih hrvatskih propisa. Sve i da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o bankama, što osporava, ističe da se predmetni ugovori o kreditu ne bi mogli utvrditi ništetnima odgovarajućom primjenom odredbama čl. 322.st.2. ZOO-a, prema kojima je propisano da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, a strana koja je povrijedila zabranu snosit će posljedicu, pri čemu se ne može se pozivati na ništetnost ugovora ona strana koja je bila nesavjesna pri sklapanja ugovora, jer je takvo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. S tim u vezi ističe da se Zakonom o bankama uređuju uvjeti za osnivanje, poslovanje i prestanak rada banke. Budući u konkretnom slučaju tuženik posluje i ima sjedište na području Republike Austrije, to ističe da stoga ne mora imati osnovanu podružnicu u Republici Hrvatskoj niti bilo kakvo posebno odobrenje Hrvatske narodne banke za zaključivanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita. Naime, ukazuje da su se prema propisima Republike Hrvatske građani i pravne osobe sa sjedištem u [adresa] (u predmetnom razdoblju) smjeli zaduživati u inozemstvu, s tim da su do 31. prosinca 2010. bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u [adresa] i prijaviti kreditni posao s inozemstvom Hrvatskoj narodnoj banci, a u tom pravcu poziva se na Mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektora za bonitetne regulative i supervizije, Ur.br. 500/2013-1232/1-VFR-ŽJ od 9. listopada 2013. te istovjetno Mišljenje Hrvatske narodne banke od 21. lipnja 2013. u kojem se navodi da "… prema odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama nije propisana tj. ne postoji potreba za izdavanjem odobrenja Hrvatske narodne banke…" , u konkretnom slučaju. Pri tome ukazuje i na odredbe čl. 28. st. 3. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03 i 132/06) prema kojima je propisano da rezidenti (u konkretnom slučaju tužitelji) mogu kreditne poslove s nerezidentima (u konkretnom slučaju s tuženikovim prednikom) ugovarati u svoje ime i za svoj račun. Stoga ističe da je razvidno da mu za sklapanje Ugovora o kreditu s tužiteljima nije bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke niti je bilo potrebno osnovati podružnicu u Republici Hrvatskoj, a iz razloga jer ne pruža bankarske usluge u Republici Hrvatskoj već u Republici Austriji. U tom pravcu ponovljeno ističe da se i u konkretnom slučaju cjelokupna obrada predmetnih kredita odvijala u sjedištu tuženika u Republici Austriji i to od provjere podataka naznačenih u kreditnom zahtjevu, provjere kreditnog rejtinga kreditnih nositelja, potpisa ugovora o kreditu, prijave kreditnom zaštitnom udruženju (KSV) pa do same isplate iznosa kredita. Osporava navode tužitelja da bi predmetni pravni poslovni kreditiranja bili sklapani na području Republike Hrvatske u uredu hrvatskog javnog bilježnika te ističe da isti nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima. Upravo suprotno, ističe da je razvidno da su predmetni Ugovori o kreditu sklopljeni i potpisani u [adresa] u Republici Austriji (a ne u Republici Hrvatskoj). Međutim, čak i da su sklopljeni u Republici Hrvatskoj, navedeno nije razlog za ništetnost ugovora budući da je kredit isplaćen u inozemstvu od strane inozemne kreditne ustanove. Pored navedenog, prednik tuženika ukazuje i na odredbe čl. 252. st. 2. ZOO-a, kojima je propisano da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude, a budući je njegovo sjedište u [adresa], ističe da je nedvojbeno da su predmetni ugovori o kreditu sklopljeni u [adresa] odnosno u Republici Austriji. Prednik tuženika dodatno ističe i da posluje sukladno mjerodavnim austrijskim zakonskim propisima; da je sukladno austrijskom Zakonu o bankama (njem. Bankwesengesetz) određeno da bankarske poslove mogu obavljati kreditne institucije (društva kapitala, zadruge ili štedionice) koje imaju koncesiju Agencije za nadzor financijskih tržišta (FMA); da je on registriran kao zadruga te da temeljem izdane mu potrebne dozvole/koncesije od strane navedene Agencije (FMA) ima, između ostalog i ovlaštenje za obavljanje kreditnih poslova, odnosno sklapanje ugovora o novčanim kreditima i davanje novačenih zajmova, pa da je tako bio ovlašten i sklopiti predmetne ugovore o kreditu. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, ističe da predmetni Ugovori o kreditu, kao niti Ugovori o jamstvu nisu ništetni, budući isti nisu protivni niti jednom prisilnom propisu u Republici Hrvatskoj niti u Republici Austriji. Slijedom toga ističe da nisu ništetna niti predmetna Očitovanja, temeljem kojih su osnovana založna prava na nekretnini u korist prednika tuženika, kao sredstvo osiguranja tražbina iz predmetnih ugovora o kreditu, a koja također nisu u suprotnosti s niti jednim prisilnim propisom. Pri tome u odnosu na navode I-III tužitelja da je (prilikom sastavljanja predmetnih Očitovanja) bio "…protupravno zastupan po tom istom javnom bilježniku…", prednik tuženika ističe da su isti navodi neshvatljivi i da ukazuju na očito nepoznavanje same pravne prirode predmetnih Očitovanja i njihovih pravnih učinaka. U konkretnom slučaju radi se o jednostranim izjavama volje koju su očitovali samo tužitelji, odnosno ispravama koje je javni bilježnik sastavio i izdao u formi javnobilježničkog akta, pa stoga ističe da nije niti bilo potrebno da javni bilježnik ista sastavi u prisutnosti prednika tuženika, koji uopće nije sudionik niti potpisnik predmetnih Očitovanja, koja po svojoj pravnoj naravi predstavljaju jednostrane, a ne radi se dvostrane pravne poslove (ugovore). U odnosu na tvrdnje tužitelja da im nikada nije izvršio isplatu iznosa navedenih u predmetnim Ugovorima o kreditu, pa da su stoga isti Ugovori "fiktivni", tijekom postupka prednik tuženika ponovljeno ističe da je u cijelosti ispunio svoje obveze i isplatio (I i II) tužiteljima odobrena kreditna sredstva te navodi da im je na temelju Ugovora o kreditu br.532.910 isplatio iznos od 48.250,00 EUR, a na temelju Ugovora o kreditu br. 532.689 iznos od 33.600,00 EUR, pri čemu pojašnjava da se razlika do punog iznosa odobrenih kredita od 50.000,00 EUR odnosno 35.000,00 EUR odnosi na troškove obrade kredita (visina kojih je razvidna iz samih Ugovora), a sukladno Ugovoru o kreditu i Općim uvjetima poslovanja. Također, osporava i osnovanost navoda tužitelja o navodnom "zelenaškom postupanju". U pogledu navoda tužitelja u pravcu isticanja ništetnosti odredbi sadržanih u točki B3 predmetnih Ugovora o kreditu, prednik tuženika u bitnom ističe da je navedenom odredbom ugovoreno da na neisplaćene dospjele ugovorne kamate može zahtijevati zatezne kamate, a što prema austrijskom pravu (koje valja primijeniti u konkretnom slučaju) nije zabranjeno te se u tom pravcu poziva na odredbe paragrafa 1000 stavak 2. Austrijskog građanskog zakonika, prema kojem je određeno da vjerovnik može od dužnika zahtijevati plaćanje kamata na kamatu ako su ugovorne strane tako ugovorile. Pri tome ističe da u konkretnom slučaju tužiteljima nikada nije obračunavao "kamate na kamatu" . U odnosu na navode tužitelja da im (uz predmetne Ugovore o kreditu) nije dostavljen otplatni plan te da iz predmetnih Ugovora nije razvidan bitan sastojak-konačna cijena kredita, ističe da su isti navodi promašeni, budući (ne)postojanje otplatnog plana ni na koji način nije od utjecaja na pitanje valjanosti predmetnih Ugovora, dok konačna cijena kredita ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu, niti prema odredbama mjerodavnog austrijskog prava niti prema odredbama hrvatskog prava. U tom pravcu ističe da sukladno čl. 1021. ZOO-a, bitne sastojke ugovora o kreditu čine- stavljanje korisnicima kredita određene novčane svote na raspolaganje, plaćanje ugovorenih kamata i vraćanje iskorištene novčane svote, a da su u konkretnom slučaju svi navedeni parametri razvidni iz samih Ugovora o kreditu.

2.2. Po primitku podneska I-III tužitelja od 8. studenog 2021., prednik tuženika navodi da je istim podneskom tužba preinačena, a kojoj preinaci se protivi. Osporava navode tužitelja u pravcu da s njima nije vodio pregovore u svezi sklapanja predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu te da tužiteljima nisu protumačene odredbe predmetnih Ugovora te osporava da tužitelji nisu bili upoznati s Općim uvjetima poslovanja, koji su sastavni dio predmetnih Ugovora. Nadalje, ističe kako su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na naknade i troškove, u Ugovorima o kreditu točno određene, pa da je tako u prvom Ugovoru o kreditu navedena naknada za obradu kredita u iznosu od 400,00 EUR i jednokratni troškovi 1.000,00 EUR, dok je u drugom Ugovoru o kreditu navedena naknada za obradu u iznosu od 280,00 EUR te jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1.050,00 EUR. Dakle, ističe da su predmetne naknade i troškovi bili poznati tužiteljima u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu te da tuženik (prednik tuženika) iste nije proizvoljno samovoljno određivao nakon sklapanja predmetnih Ugovora. Nadalje, ističe da su predmetni Ugovori o kreditu u cijelosti usklađeni s odredbama mjerodavnog austrijskog prava, konkretno s odredbama paragrafa 33 austrijskog Zakona o bankarstvu, a kojim je su propisani su uvjeti kojima moraju udovoljavati ugovori o potrošačkom kreditiranju, kao i da je iz oba Ugovora o kreditu razvidno sljedeće: da su isti sklopljeni u pisanom obliku; da su u istima u apsolutnom iznosu navedeni ukupni teret kreditiranja potrošača te zbrojevi relevantnih kreditnih troškova i drugih iznosa; da je efektivna godišnja kamatna stopa navedena u arapskim brojevima te istaknuta na vidljivom mjestu; da isti na zakonom propisani način upućuju na fiktivnu godišnju kamatnu stopu za kašnjenje u plaćanju; da je klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi vezana za objektivna mjerila; da su navedeni broj, visina i vrijeme dospijeća rata ukupnog duga koji je potrebno vratiti. Stoga ističe kako proizlazi da je prilikom sastavljanja te sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu ispoštovao relevantne odredbe austrijskih propisa koje uređuju zaštitu potrošača u vezi kreditiranja. Nadalje, ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz Ugovora o kreditu razvidno je kako su ugovorne odredbe koje se odnose na iznos odobrenog kredita i iznos ugovorenih kamata jasne te lako razumljive. Naime, iz Ugovora o kreditu I razvidno je da su Tužitelji s Tuženikom ugovorili kredit u iznosu od 50.000,00 EUR s kamatnom stopom od 7,5 % godišnje uz otplatu u 180 mjesečnih paušalnih obroka u iznosu od 467,00 EUR počevši od dana 20. svibnja 2006. godine. Iz Ugovora o kreditu II razvidno je da su Tužitelji s Tuženikom ugovorili kredit u iznosu od 35.000,00 EUR s kamatnom stopom od 8,25 % godišnje uz otplatu od 180 mjesečnih paušalnih obroka u iznosu od 347,00 EUR počevši s 20.09.2007. godine. U odnosu na ugovorenu kamatnu stopu navodi da se ista mijenjala prema objektivnom kriteriju, odnosno tromjesečnom EURIBOR-u, slijedom čega je ista bila u cijelosti u skladu s odredbama propisa o zaštiti potrošača. Iz odredbe B4 predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je sljedeće: „Vjerovnik ima pravo promijeniti uvjete ugovora u skladu s novčanim i kreditnim prilikama ili prilikama na tržištu kapitala, ili ekonomskim prilikama zajmoprimca. Kod korisnika dolazi do prilagođavanja smanjenjem ili povećanjem uvijek početkom tromjesečja u skladu s razvojem srednje vrijednosti ukupne dobiti na tržištu vrijednosnih papira i prema tromjesečnom EURIBOR-u sa srednjeg mjeseca u tromjesečju, a nakon što je provedena posljednja prilagodba na srednji mjesec posljednjeg tromjesečja. Promjene ispod 0,25 % bodova ne provode se. Na 1/8 % bodova iznos se trgovački zaokružuje.“ Ističe da navedena odredba o načinu formiranja (inače dopuštene) promjenjive kamatne stope, čak ukoliko bi bila ništetna zbog neravnopravnosti stranaka (jednostranog određivanja po moguće nedovoljno jasnim kriterijima, iako su navedeni određeni parametri), sama po sebi ne dovodi do ništetnosti Ugovora o kreditu niti pojedine njegove odredbe, kao niti javnobilježničkog akta. Naime, davanje mogućnosti pružatelju usluge (predniku tuženika) da jednostrano izmijeni ugovor u pogledu načina izmjene promjenjive kamatne stope, jer drugi uvjeti nisu mijenjani uz nastupanje razloga određenih ugovorom, odnosno odredbom B4 Ugovora o kreditu ne dovodi do neravnopravnosti ugovornih stranaka. Ističe da su tužitelji prihvatili aktivnu kamatnu stopu koja je bila uočljivo, jasno i razumljivo određena odredbom A Ugovora o kreditu, a prilagođavanje EURIBOR-u na spomenuti način odredbom B4 predstavlja samo njezin ugovoreni korektiv, uz ostvarenje nekog od jasno navedenih razloga odnosno uvjeta prema odredbi B4 Ugovora. Nadalje, navodi da se za vrijeme postojanja ugovornog odnosa između EURIBOR nesporno smanjivao, kao i kamatna stopa načinom određenim B4 Ugovora o kreditu, a što je išlo u prilog tužiteljima, a ne na njihovu štetu. Također, smatra bitnim ukazati da su vjerovnici ovlašteni samostalno definirati parametar promjenjivosti promjenjive kamatne stope izborom između zakonom definiranih i taksativno navedenih parametara, kao i da izbor između zakonom propisanih parametara te ovisnost promjene kamatne stope isključivo o promjeni izabranog parametra jamči transparentnost objema ugovornim stranama. Stoga ističe da se radi o ugovornim odredbama koje banke uobičajeno koriste u svom poslovanju prilikom kreditiranja te su iste lako razumljive svima, uključujući i prosječnim potrošačima za koje se uzima da su dobro informirane, razumne, pažljive i oprezne osobe te da iz navedenog proizlazi da su tužitelji od samog početka bili upoznati sa svim ključnim uvjetima kredita te su mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih eventualno proizlaze iz predmetnih Ugovora o kreditu. Nadalje, u bitnom ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni kumulativno propisani uvjeti da bi se niti jedna od spornih ugovornih odredbi predmetnih Ugovora o kreditu mogla smatrati nepoštenom. Pri tome osporava navode tužitelja da nisu mogli utjecati na odredbe predmetnih Ugovora o kreditu, a s obzirom da je s tužiteljima vodio pregovore o odredbama predmetnih Ugovora te su tužitelji mogli u svakom trenutku odustati od sklapanja Ugovora o kreditu. Prema prvom Ugovorom o kreditu tuženik je preuzeo obvezu isplate kredita u iznosu od 50.000,00 EUR, dok su tužitelji preuzeli obvezu otplate istog u 180 mjesečnih paušalnih obroka u iznosu od 467,00 EUR počevši od 20. svibnja 2006. godine, a prema drugom Ugovoru o kreditu u iznosu od 35.000,00 EUR, dok su tužitelji preuzeli obvezu otplate istog u 180 mjesečnih paušalnih obroka u iznosu od 347,00 EUR počevši od 20. rujna 2007. Radi se o ugovorima o kreditu koji banke uobičajeno koriste u svojoj poslovnoj praksi te kojim svaka ugovorna strana preuzima na sebe određeni rizik. Iz navedenog, a osobito iz činjenice da je bio primoran pokrenuti protiv tužitelja i ovršni postupak radi prisilne naplate svog potraživanja iz predmetnih Ugovora o kreditu, obzirom da su tužitelji vratili prema prvom Ugovoru o kreditu iznos od 14.902,91 EUR, a prema drugom Ugovoru o kreditu 3.642,00 EUR, prednik tuženika ističe da razvidno da je upravo on predmetnim Ugovorima preuzeo veći rizik. Stoga iste da su neosnovane tvrdnje da bi bilo kojim od ugovornih odredbi predmetnih Ugovora o kreditu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom navedenih razloga, predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka raniji tuženik Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wollfsberg eGen prestao je postojati kao pravna osoba, brisanjem iz sudskog registra nadležnog suda u Republici Austriji (dana 16. rujna 2022.), zbog čega je rješenjem ovog suda poslovni broj P-od 31. listopada 2022. utvrđen prekid postupka, a koji je postupak nastavljen stupanjem u parnicu na mjesto tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen, kao univerzalnog pravnog slijednika ranijeg tuženika (temeljem Ugovora o spajanju od 25. veljače 2022.), što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem ovog suda od 16. studenog 2023.

4. Nakon nastavljanja postupka I-III tužitelji ustraju kod tužbe i tužbenog zahtjeva postavljenog u podnesku od 8. studenog 2021. (listovi 913-915 i 1014 spisa). U bitnom ističu da je iz predmetnih Ugovora o kreditu vidljivo da im ugovoreni iznosi nisu u cijelosti stavljeni na raspolaganje, već da su isti odmah umanjeni za troškove obrade i naknade za obradu kredita te ističu da kod ugovora o kreditu i ugovora o zajmu davatelj kredita odnosno zajmodavac ima pravo obračunati ugovorne kamate samo na novčani iznos koji je korisniku kredita odnosno zajmoprimcu stavljen na raspolaganje, pri tom se pozivajući na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 22. svibnja 2023. Stoga smatra da je prethodno opisano postupanje tuženika (prednika) protivno odredbama čl. 1021. ZOO-a. Nadalje, ističu da su obveze i činidbe iz predmetnih Ugovora o kreditu neodređene i neodredive, a posebno ugovorne odredbe koje se odnose na kamate, sadržane u točki A i točki B3 predmetnih Ugovora, što je suprotno odredbama čl. 269. st.2. ZOO-a; da je očito da je tuženik nezakonito obračunavao kamate na odobreni iznos kredita, pa da je stoga ništetna odredba predmetnih Ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kad dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene. Ističu da se u konkretnom slučaju radi s o potrošačkim kreditima, da su tužitelji bili u svojstvu potrošača te da se stoga na predmetne Ugovore imaju primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) te da tužitelji uživaju zaštitu s aspekta potrošačkog prava koja potrošačima garantira zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, a koje za sobom povlače ništetnost kao posljedicu, pri čemu smatraju da kod odlučivanja o utvrđivanju nepoštenih ugovornih odredbi sud mora u obzir činjenicu da su predmetni Ugovori o kreditu bili sastavljeni unaprijed na njemačkom jeziku te da prilikom potpisivanja Ugovora i sporazuma, tužiteljima nisu bile rastumačene odredbe istih. Slijedom istih te svih prethodno navedenih razloga, predlažu tužbeni zahtjev, konačno postavljen u podnesku od 8. studenog 2021. prihvatiti uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

5. Nakon nastavljanja postupka tuženik ostaje kod odgovora na tužbu te svih navoda i prigovora koje je isticao njegov pravni prednik prethodno tijekom postupka. Ponovljeno ističe da se na pravni odnos stranaka ima primijeniti austrijsko pravo. U odnosu na pozivanje tužitelja na Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 22. svibnja 2023. , ističe da tužitelji ne dostavljaju nikakve dokaze da je tuženik postupao protivno navedenom Zaključku, a čak i da je obračunavao ugovorene kamate na iznos odobrenog kredita koji je veći od iznosa isplaćenog kredita, ističe da tužitelji pogrešno zaključuju da bi zbog navedenog načina obračuna Ugovori o kreditu u cijelosti bili ništetni. Osporava navode tužitelja da su Ugovori o kreditu nerazumljivi, kao i da su obveze i činidbe iz predmetnih Ugovora o kreditu neodređene odnosno neodredive. Nadalje, u bitnom ističe da je iz članaka A i B predmetnih Ugovora o kreditu vidljivo da je promjenjivost ugovorene (aktivne) promjenjive kamatne stope vezana za EURIBOR, a što ju čini predvidivom i određenom; da EURIBOR sadrži objektivne podatke pomoću kojih se određuje obveza primatelja kredita (tužitelja) te promjenjivu kamatnu stopu čini određenom odnosno odredivom. Mijenjanje ugovorene (aktivne) kamate nije ovisno isključivo o odluci tuženika, bez da se istovremeno ne odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. S obzirom na vezanost promjenjive kamatne stope na EURIBOR ne dolazi do situacije da tuženik jednostrano određuje obvezu korisnika kredita, a da korisnik kredita tu promjenu ne može predvidjeti niti pravilnost promjene provjeriti. Budući je promjenjiva kamatna stopa određena sukladno pravilima europskog međubankarskog tržišta te je zavisna o referentnoj kamatnoj stopi tzv. EURIBOR-u, što predstavlja uobičajenu praksu kod kreditiranja od strane banaka, ističe da je takva ugovorna odredba o načinu usklađivanja (promjene kamatne stope) bila jasna i razumljiva. Nadalje, ističe da je takva i ugovorna odredba o efektivnoj kamatnoj stopi od 8,2 % odnosno 9,2 %, dok se prema odredbama točke B Ugovora o kreditu usklađivanje kamatne stope obavlja sukladno tromjesečnim promjenama povećanjem ili smanjenjem EURIBOR-a, pa je formulirana odredba o načinu formiranja inače dopuštene promjenjive kamatne stope, čak i ukoliko bi i bila ništetna zbog neravnopravnosti stranaka odnosno jednostranog određivanja od strane tuženika po moguće nedovoljno jasnim kriterijima, iako su navedeni parametri koji su određeni, samo po sebi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da se pod efektivnom kao i fiktivnom kamatnom stopom ne vrši otplata kredita nego su u odredbi o efektivnoj kamatnoj stopi sadržani svi troškovi u vezi s kreditom koji se naplaćuju korisnicima kredita, koji se moraju ukalkulirati i koji moraju biti navedeni u ugovoru o kreditu da bi korisnici kredita znali koliko isti ukupno iznose kad se uzme u obzir otplata kredita uvećana za troškove koje ima banka (ovdje prednik tuženika), a u koje se uračunavaju npr. osiguranja kredita i sve što banka naplaćuje prema svojem cjeniku. U odnosu na fiktivnu kamatnu stopu, ističe da upravo navedena odredba predmetnih Ugovora o kreditu ukazuje na to da je na plakatu na šalteru kod (prednika) tuženika moguće vidjeti na koji način se obračunava kamatna stopa u slučaju da primatelj kredita dođe u zakašnjenje s otplatom kredita. Navodi da je riječ je o odredbi informativnog karaktera o tome na koji način korisnik kredita, između ostalog, može doći do informacije o obračunu kamatne stope u slučaju zakašnjenja te ista nipošto ne predstavlja bitan sastojak Ugovora o kreditu. Ponovljeno ističe da su predmetni Ugovori o kreditu u cijelosti usklađeni s odredbama mjerodavnog austrijskog prava, konkretno s odredbama austrijskog Zakona o bankarstvu. Naime, paragrafom 33. navedenog Zakona o bankarstvu propisani su uvjeti kojima moraju udovoljavati ugovori o potrošačkom kreditiranju te da je iz predmetnih Ugovora o kreditu razvidno da su isti sklopljeni u pisanom obliku; da su u njima u apsolutnom iznosu navedeni ukupni teret kreditiranja potrošača te zbrojevi relevantnih kreditnih troškova i drugih iznosa; da je efektivna godišnja kamatna stopa navedena u arapskim brojevima te istaknuta na vidljivom mjestu; da isti na zakonom propisani način upućuju na fiktivnu godišnju kamatnu stopu za kašnjenje u plaćanju; da je klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi vezana za objektivna mjerila te da su navedeni broj, visina i vrijeme dospijeća rata ukupnog duga koji je potrebno vratiti. Nadalje, ukazuje da je u konkretnom slučaju razvidno da su ugovorne strane predmetnim Ugovorima o kreditu izričito ugovorile obračun kamate na kamatu, kako za ugovorenu (aktivnu) tako i zateznu kamatu, a što je dopušteno sukladno paragrafu 1000. st.2. Općeg građanskog zakonika Republike Austrije. S tim u vezi ističe i da osnovica za obračun ugovorene kamate saldo duga-kredita. Pojašnjava da saldo duga po kreditu čini iznos neotplaćenog dijela kredita, premije osiguranja, troškovi te prethodno obračunate i neplaćene kamate. Dakle, tuženik kamatu po obračunu i dospijeću dalje ukamaćuje, odnosno obračunava kamate na kamatu. Pri tome tuženik ukazuje da i uz primjenu u austrijskom pravu dopuštenog anatocizma – uvećanja dospjelih ugovornih kamata u slučaju zakašnjenja za zatezne kamate, tako određena kamatna stopa, nije odstupala od tada najviše dopuštene ugovorene kamatne stope u Republici Hrvatskoj. Slijedom navedenih razloga, u bitnom smatra da nisu ispunjeni razlozi za ništetnost niti jedne od ugovornih odredbi predmetnih Ugovora o kreditu te predlaže tužbene zahtjeve u cijelosti odbiti kao neosnovane, uz naknadu parničnih troškova tuženiku zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

5.1. U odnosu na protivljenje (prednika) tuženika preinaci tužbe prema podnesku I-III tužitelja od 8. studenog 2021., kao što je prethodno navedeno, u istom podnesku su tužitelji sadržajno povukli tužbu glede zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o jamstvu za jednokratni kredit br. računa 523.910 od 3. travnja 2006., Ugovora o jamstvu za jednokratni kredit br. računa 532.689 od 3. srpnja 2007. te utvrđenjem ništetnosti javnobilježničkih Očitovanja od 11. travnja 2006. br. OU-549/2006 i Očitovanja od 10. srpnja 2007. br. OU-698/07 te u istom podnesku više ne zahtijevaju utvrđenje ništetnosti u predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu u cijelosti već pojedinih ugovornih odredbama, pri čemu je u tužbenom zahtjevu iz tužbe za utvrđenjem ništetnosti predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu u cijelosti, sadržana i ništetnost pojedinih ugovornih odredbi istih Ugovora, koje tužitelji predlažu utvrditi ništetnima prema tužbenom zahtjevu iz podneska od 8. studenog 2021., to proizlazi da se sadržajno radi o smanjenju tužbenog zahtjeva u navedenom dijelu. Međutim, imajući u vidu da navedeni tužbeni zahtjev tužitelji temelje djelomično na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one koja je navedena u tužbi i naknadno tijekom postupka do zaključenja prethodnog postupka, to je ovaj sud rješenjem donesenim na ročištu za glavnu raspravu od 9. svibnja 2024. (list 1014 spisa) navedenu djelomičnu preinaku tužbe učinjenu u podnesku I-III tužitelja od 8. studenog 2021. dopustio, smatrajući da je navedeno svrsishodno radi konačnog rješenja odnosa među strankama, u smislu odredbe čl. 190. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP)

5.2. Konačno, valja dodati da sud nije dopustio naknadu preinaku tužbe iz podneska I-III tužitelja od 9. prosinca 2024. (listovi 1071-1074 spis), u kojem su tužitelji tužbenim zahtjevom zatražiti utvrđenje da su pravno nepostojeći predmetni Ugovori o jednokratnom kreditu, prethodno navedeni Ugovori jamstvu te prethodno navedena javnobilježnička Očitovanja te predložili naložiti tuženiku trpljenje upisa brisanja upisane hipoteke na predmetnoj nekretnini (te podredno utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu te naložiti tuženiku trpljenje upisa brisanja upisane hipoteke na predmetnoj nekretnini), a koji zahtjev temelje na tvrdnjama da im nije isplaćen iznos kredita po predmetnim Ugovorima o jednokratnom kreditu, te da je navedeno uvjet za valjanosti istih Ugovora prema mjerodavnom austrijskom pravu, jer da se u konkretnom slučaju radi o realnim, a ne konsenzualnim ugovorima, pa da su stoga predmetni Ugovori o kreditu te ostali prethodno navedeni pravni poslovi pravno "nepostojeći" (pri čemu navode da je nesporno da im je iznos kredita po predmetnim Ugovorima isplaćen umanjen za iznos ugovorenih naknada) te pozivanje u tom pravcu na praksu Vrhovnog suda Republike Austrije iz 2017. Imajući u vidu da se navedeni tužbeni zahtjev I-III tužitelja (koji je istaknut nakon više od 10 godina nakon pokretanja predmetne parnice) temelji na potpuno drugačijoj činjeničnoj osnovi od one navedene u tužbi i prethodno tijekom postupka, pri čemu je sud imao u vidu i sadržaj po tuženiku dostavljenog Očitovanja Saveznog ministarstva pravosuđa Republike Austrije od 23. prosinca 2021. (listovi 1135-1146 spisa) u svezi primjene mjerodavnog austrijskog materijalnog prava (iz kojeg proizlazi da je, suprotno stajalištu I-III tužitelja, ugovor o kreditu konsenzualan pravni posao, čak i u slučaju ako je sklopljen prije 2010., jer se na sklapanje ugovora o kreditu primjenjuju opća pravila o ponudi i prihvatu), to je sud ocijenio da je opisana preinaka tužbe koja je učinjena u podnesku I-III tužitelja od 9. prosinca 2024. nesvrsihodna i nepotrebna te stoga istu nije dopustio te u tom pravcu odlučio rješenjem donesenim na ročištu od 12. svibnja 2025. (list 1155 spisa). Pri tome valja dodati da tužitelji nakon donošenja navedene procesne odluke na prethodno opisanoj preinaci tužbe nisu ustrajali, već su izričito naveli da ostaju kod tužbenog zahtjeva postavljenog u podnesku od 8. studenog 2021.

6. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u ispis izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k.o. G. Stenjevec od 16. siječnja 2014. (listovi 9-10 spisa), Očitovanje javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba od 11. travnja 2006. poslovni broj OU-549/2006 (listovi 11-14 spisa), Ugovor o jednokratnom kreditu br. 523.910 od 5. travnja 2006. (listovi 15-18 spisa), Ugovor o jamstvu od 3. travnja 2006. (listovi 19-21 spisa), Očitovanje javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba od 10. srpnja 2007. poslovni broj OU-698/07 (listovi 22-25 spisa), Ugovor o jednokratnom kreditu broj 532.689 od 3. travnja 2007. (listovi 26-29 spisa), Ugovor o jamstvu od 3. srpnja 2007. (listovi 30-31 spisa), dopis Hrvatske narodne banke od 29. travnja 2013. (list 32 spisa), Opće uvjete poslovanja prednika tuženika iz 2003. (listovi 54-75 spisa), Mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektora podrške poslovanja, Direkcije pravnih poslova od 21. lipnja 2013. (list 76 spisa), dopis Hrvatske narodne banke, Sektora bonitetne regulative i supervizije od 9. listopada 2013. (list 77 spisa), Obavijest korisnicima kredita (listovi 78-81 spisa), ovjereni Izvješće o bonitetu (listovi 82-86 spisa), ispis iz Liste koncesija FMA-Agencije za nadzor financijskih tržišta Republike Austrije s popratnim prilozima (listovi 87-98 spisa), isplatnice od 19. srpnja 2007. i 21. travnja 2006. i ovjereni prijevodi istih (listovi 147-148 i 275-285 spisa), Mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektora bonitetne regulative i supervizije od 25. studenog 2014. (list 149 spisa), ovjereni prijevod odredbe paragrafa 1000. Općeg građanskog zakonika Republike Austrije (list 151-152 spisa), mišljenje Hrvatske javnobilježničke komore broj HJK-O-63/15 od 26. svibnja 2015. (list 210 spisa), povijesne izvatke iz sudskog registra za Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wollfsberg eGen (listovi 247-267, 346-351 i 873-877 spisa), naloge za devizno plaćanje (listovi 407- 408 spisa), zahtjev za životno osiguranje (listovi 435-438 spisa), Informacija za klijenta – zapisnik o savjetovanju (listovi 439-442 spisa), Obavijest o isplatama prema zakonskom mirovinskom osiguranju (listovi 443-448 spisa), Ugovor o cesiji prava iz osiguranja života (listovi 449-450 spisa), obračunske listiće plaća za II-tužiteljicu (listovi 451-455 spisa), ispis osobnog dohotka za I-tužitelja (listovi 456-459, 462-463 spisa), Podatke o solventnosti (list 461 spisa), Prijavu poreza na dobit za razdoblje od 1.1.2006. do 31.12.2006. (list 466-468 spisa), sintetičku bruto bilancu za društvo RSH-PROMET d.o.o. (listovi 469-472 spisa), mjerodavno austrijsko pravo (listovi 575-601, 605-679, 685-693, 769-857i 1135-1145 spisa), izvadak iz sudskog registra za Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen (list 861-877 spisa), saslušan je svjedok UV (list 547-548 spisa) te su saslušani su I-tužitelj (listovi 324-325 spisa), II-tužiteljica (list 325 spisa), II-tužiteljica (list 325 spisa) i direktor prednika tuženika GV (listovi 244-245 spisa).

7. Temeljem ocjene izvedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8.1. Nije sporno da su I i II tužitelji, u svojstvu zajmoprimaca/ korisnika kredita s prednikom tuženika Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wollfsberg eGen, kao vjerovnikom sklopili Ugovor o jednokratnom kreditu br. 523.910 (listovi 15-18 spisa) na kojem je naznačen kao datum sklapanja 5. travnja 2006. te kao mjesto sklapanja Ugovora St. Stefan i. R. (im Rosentantal). Iz sadržaja istog Ugovora u bitnom proizlazi da je I i II tužiteljima odobren kredit u iznosu od 50.000,00 EUR, s ugovorenom (aktivnom) kamatnom stopom od 7,5% godišnje, koja je ugovorena kao promjenjiva, a vezana je na EURIBOR 3 mjeseca, na dan prilagodbe dodatak od 4,625 % apsolutno, tromjesečna prilagodba počev od 01.07.2006., trgovinski zaokružiti na cijelu 1/8, ukoliko trenutak prilagođavanja padne na dan koji nije uredovni dan Banke, tada će se prilagodba izvršiti idućeg uredovnog dana, a sve izmjene kamatnih stopa vrijede počev od idućeg 1. dana slijedećeg kvartala; da je ugovoreno da se u slučaju kašnjenja dodaju zatezne kamate od 5% godišnje; da su ugovoreni jednokratni troškovi obrade 1.000,00 EUR, jednokratna naknada 400,00 EUR te završni troškovi po završnom terminu 6 EUR; da su navedeni završni termini 31.03, 30.06., 30.09. i 31.12.; da je ugovorena otplata u 180 mjesečnih paušalnih obroka od po 467 EUR, s dospijećem svakog 20. u mjesecu, počevši od 20.05.2006. do otplate kredita koja završava 20.04.2021., s time da kod promjene uvjeta dolazi do promjene roka dospijeća; da je navedeno ukupno opterećenje prema Zakonu o bankarstvu u iznosu od 84.371,96 EUR te efektivna godišnja kamatna stopa 8,2 % te da je navedeno "za fiktivnu godišnju kamatnu stopu kod zakašnjenja plaćanja vidi plakat na šalteru"; da je kao sredstvo osiguranja navedeno založno pravo na nekretnini te jamac (podaci III-tužiteljice) i cesija osiguranja/životno osiguranje; da je kao namjena kredita navedena adaptacija kuće; da je ugovoreno da je za sve sporove vezane za isti Ugovor nadležan Okružni sud Feldbach ili sud u Hrvatskoj nadležan za prebivalište zajmoprimaca (točka A Ugovora). Nadalje, proizlazi da su pod točkom B istog Ugovora sadržane odredbe o ostalim kreditnim uvjetima, pa da je tako u bitnom određeno da se kreditni račun gasi kao tekući račun u trenutku završetka otplate kredita, a može ga se teretiti za: povlačenje kapitala, kamate i sve dodatne pristojbe (provizije, troškove, izdavanje gotovine itd.), sve troškove u vezi s odobravanjem i provođenjem kredita, sva potraživanja naknada iz jamstva, akreditiva, gomilanja mjenica, jamstva za kreditne kartice itd. (toč. B 1.); da svakog 31.12. zajmoprimac dobiva obavijest o zaključivanju računa, a ukoliko u roku od 6 tjedana od primitka ne uruči pismenu žalbu, njegova šutnja vrijedi kao priznanje godišnjeg salda te da će vjerovnik zajmoprimaca upozoriti na važnost tog roka (toč. B 2.); da se zatezne kamate obračunavaju naknadno prema saldu kreditnog računa, a u slučaju kašnjenja uračunavaju se zatezne kamate na dospjeli iznos u kome su obračunate ugovorene redovne kamate, a da se u slučaju kratkoročnog proširenja okvira kredita uračunavaju kamate na prekoračenje na povećani iznos (toč. B 3.); da se u pogledu klauzule o promjenjivosti kamata navodi da, ako nije ugovoreno drugačije, vrijedi sljedeće: vjerovnik ima pravo promijeniti uvjete iz ugovora u skladu s novčanim i kreditnim prilikama ili prilikama na tržištu kapitala, ili ekonomskim prilikama zajmoprimca te da kod korisnika dolazi do prilagođavanja smanjenjem ili povećanjem uvijek početkom tromjesečja u skladu s razvojem srednje vrijednosti ukupne dobiti na tržištu vrijednosnih papira i prema tromjesečnom EURIBOR-u sa srednjeg mjeseca u tromjesečju, nakon što je provedena posebna prilagodba na srednji mjesec posljednjeg tromjesečja. Promjene ispod 0,25 % bodova ne provode se. Na 1/8 bodova iznos se trgovački zaokružuje (toč. B 4.); da se pod točkom C "Opći uvjeti poslovanja" navodi da nadalje vrijedi trenutno važeća verzija općih uvjeta poslovanja, posebno se upućuje na brojeve 2,9,11,19,20,21,38 i 59, čije tumačenje potvrđuje zajmoprimac.

8.2. Nije sporno da je, istog dana kad je sklopljen Ugovor o jednokratnom kreditu br. 523.910, između prednika tuženika i III-tužiteljice sklopljen Ugovor o jamstvu (listovi 19- 21 spisa) na kojem je naznačen kao datum sklapanja 5. travnja 2006. te kao mjesto sklapanja St. Stefan i. R. (im Rosental), kojim je III-tužiteljica kao jamac platac preuzela obvezu jamstva za sve obveze I i II tužitelja, kao zajmoprimaca/korisnika kredita iz prethodno navedenog Ugovora o jednokratnom kreditu.

8.3. Također, nije sporno da je dana 11. travnja 2006. u uredu javnog bilježnika Branka Jakića sastavljena javnobilježnička isprava- Očitovanje poslovni broj OU-549/2006 (listovi 11-14 spisa), iz sadržaja koje u bitnom proizlazi da je od strane istog javnog bilježnika sastavljena sukladno odredbama čl. 2. i čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu (''Narodne novine'', broj 78/93, 29/94. i 162/98, dalje:ZJB), u nazočnosti I-tužitelja i II- tužiteljice (kao zajmoprimaca) i III-tužiteljice (kao jamca i založnog dužnika; da je utvrđeno da su I i II tužitelji predočili Ugovor o jednokratnom kreditu br. 523.910 od 5. travnja 2006. i Ugovor o jamstvu od 5. travnja 2006. te izvadak iz zemljišne knjige (za nekretninu koja je predmet zaloga); da je radi osiguranja potraživanja vjerovnika iz navedenog Ugovora o jednokratnom kreditu (prednika tuženika), III-tužiteljica kao založni dužnik dozvolila upis založnog prava na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k.o. G. Stenjevec, k. č. br. [katastarska čestica], obiteljska stambena zgrada u [adresa] i dvorište, površine 127 hvati u korist prednika tuženika te ujedno ovlastila prednika tuženika na traženje neposredne ovrhe na založenoj nekretnini radi naplate potraživanja iz navedenog Ugovora; da su I-tužitelj i II-tužiteljica, kao zajmoprimci ovlastili prednika tuženika da na temelju navedenog očitovanja može tražiti neposrednu ovrhu na svoj njihovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i novčanim potraživanjima radi naplate potraživanja iz navedenog Ugovora o jednokratnom kreditu te da je III-tužiteljica, kao jamac, prihvatila solidarnu odgovornost sve obveze I i II tužitelja iz istog Ugovora te očitovanjem ovlastila prednika tuženika da na temelju istog može tražiti neposrednu ovrhu na svoj njezinog pokretnoj i nepokretnoj imovini i novčanim potraživanjima radi naplate potraživanja iz navedenog Ugovora o jednokratnom kreditu; da su I-III tužitelji potpisali navedeno Očitovanje te svojim potpisom potvrdili da im je isti javnobilježnički akt pročitan i protumačen te da odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji.

9.1. Nadalje, nije sporno da su I i II tužitelji, u svojstvu zajmoprimaca/ korisnika kredita s prednikom tuženika Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wollfsberg eGen, kao vjerovnikom potom sklopili i drugi Ugovor o jednokratnom kreditu broj 532.689 (listovi 26- 29 spisa) na kojem je naznačen kao datum sklapanja 3. travnja 2007. te kao mjesto sklapanja Ugovora St. Stefan i. R. (im Rosental). Iz sadržaja istog Ugovora u bitnom proizlazi da je I i II tužiteljima odobren kredit u iznosu od 35.000,00 EUR, s ugovorenom (aktivnom) kamatnom stopom od 8,25% godišnje, koja je ugovorena kao promjenjiva, a vezana je na EURIBOR 3 mjeseca, na dan prilagodbe dodatak od 4,125 % apsolutno, tromjesečna prilagodba počev od 01.10.2007., trgovinski zaokružiti na cijelu 1/8, ukoliko trenutak prilagođavanja padne na dan koji nije uredovni dan Banke, tada će se prilagodba izvršiti idućeg uredovnog dana, a sve izmjene kamatnih stopa vrijede počev od idućeg 1. dana slijedećeg kvartala; da je ugovoreno da se u slučaju kašnjenja dodaju zatezne kamate od 5% godišnje; da su ugovoreni jednokratni troškovi obrade 1.050,00 EUR, jednokratna naknada 280,00 EUR te završni troškovi po završnom terminu 6 EUR; da su navedeni završni termini 31.03, 30.06., 30.09. i 31.12.; da je ugovorena otplata u 180 mjesečnih paušalnih obroka od po 347 EUR, s dospijećem svakog 20. u mjesecu, počevši od 20.09.2007. do otplate kredita koja završava 20.08.2022., s time da kod promjene uvjeta dolazi do promjene roka dospijeća; da je navedeno ukupno opterećenje prema Zakonu o bankarstvu u iznosu od 61.955,46 EUR te efektivna godišnja kamatna stopa 9,2 % te da je navedeno "za fiktivnu godišnju kamatnu stopu kod zakašnjenja plaćanja vidi plakat na šalteru"; da je kao sredstvo osiguranja navedeno založno pravo na nekretnini te jamac (podaci III-tužiteljice) i cesija osiguranja/životno osiguranje; da proizlazi da je kao namjena kredita navedeno uređenje stambenog prostora (Ausbau Wohnung); da je ugovoreno da je za sve sporove vezane za isti Ugovor nadležan Okružni sud Feldbach ili sud u Hrvatskoj nadležan za prebivalište zajmoprimaca (točka A Ugovora). Nadalje, proizlazi da su odredbe točaka B i C istog Ugovora o jednokratnom kreditu, istovjetne odredbama točaka B i C prvog Ugovora o jednokratnom kreditu br. 523.910 iz 2006., a koje su odredbe u bitnom citirane prethodno u toč. 8.1. obrazloženja.

9.2. Nije sporno da je, istog dana kad je sklopljen (drugi) Ugovor o jednokratnom kreditu br. 532.689 , između prednika tuženika i III-tužiteljice sklopljen Ugovor o jamstvu (listovi 30-31 spisa) na kojem je naznačen kao datum sklapanja 3. travnja 2007. te kao mjesto sklapanja St. Stefan i. R. (im Rosental), kojim je III-tužiteljica kao jamac platac preuzela obvezu jamstva za sve obveze I i II tužitelja, kao zajmoprimaca/korisnika kredita iz prethodno navedenog Ugovora o jednokratnom kreditu.

9.3. Također, nije sporno da je dana 10. srpnja 2007. u uredu javnog bilježnika Branka Jakića sastavljena javnobilježnička isprava- Očitovanje poslovni broj OU-698/2007 (listovi 22-25 spisa), u nazočnosti I-tužitelja i II-tužiteljice (kao zajmoprimaca) i III- tužiteljice (kao jamca i založnog dužnika; da je utvrđeno da su I i II tužitelji predočili Ugovor o jednokratnom kreditu br. 532.689 od 3. travnja 2007. i Ugovor o jamstvu od 3. travnja 2007. te izvadak iz zemljišne knjige (za nekretninu koja je predmet zaloga); da je radi osiguranja potraživanja vjerovnika iz navedenog Ugovora o jednokratnom kreditu (prednika tuženika), III-tužiteljica kao založni dužnik dozvolila upis založnog prava na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k.o. G. Stenjevec, k. č. br. [katastarska čestica], obiteljska stambena zgrada u [adresa] i dvorište, površine 127 hvati u korist prednika tuženika te ujedno ovlastila prednika tuženika na traženje neposredne ovrhe na založenoj nekretnini radi naplate potraživanja iz navedenog Ugovora; da su I-tužitelj i II-tužiteljica, kao zajmoprimci ovlastili prednika tuženika da na temelju navedenog očitovanja može tražiti neposrednu ovrhu na svoj njihovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i novčanim potraživanjima radi naplate potraživanja iz navedenog Ugovora o jednokratnom kreditu te da je III-tužiteljica, kao jamac, prihvatila solidarnu odgovornost sve obveze I i II tužitelja iz istog Ugovora te očitovanjem ovlastila prednika tuženika da na temelju istog može tražiti neposrednu ovrhu na svoj njezinog pokretnoj i nepokretnoj imovini i novčanim potraživanjima radi naplate potraživanja iz navedenog Ugovora o jednokratnom kreditu; da su svi tužitelji potpisali navedeno Očitovanje te svojim potpisom potvrdili da im je isti javnobilježnički akt pročitan i protumačen te da odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji.

10. Nije sporno niti da je na prethodno pobliže opisanoj nekretnini u vlasništvu III- tužiteljice u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u korist prednika tuženika, na temelju javnobilježničkog Očitovanja poslovni broj OU-549/2006 od 11. travnja 2006. uknjiženo založno pravo (za kredit) u iznosu od 50.000,00 EUR te na temelju javnobilježničkog Očitovanja poslovni broj OU-698/2007 od 10. srpnja 2007. založno pravo za kredit u iznosu od 35.000,00 EUR, sve zajedno s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima ovrhe, a kako to proizlazi iz uz tužbu dostavljenog ispisa izvatka iz zemljišne knjige (listovi 9-10 spisa), pri čemu je navedeno u međuvremenu nepromijenjeno stanje zemljišne knjige utvrdio i temeljem uvida u javno (svima) dostupne podatke za navedenu nekretninu na internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije. Također, nije sporno niti da predmetni krediti do danas nisu otplaćeni, već je potraživanje po oba predmetna Ugovora o jednokratnom kreditu tek djelomično podmireno.

11. Među strankama je tijekom postupka, između ostalog, bilo sporno mjesto sklapanja predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu (kao i mjesto sklapanja i s istim Ugovorima povezanih Ugovora o jamstvu) te s tim u svezi koje materijalno pravo valja primijeniti na predmetne Ugovore i sporno pitanje ništetnosti odnosno (sada) djelomične ništetnosti istih Ugovora, austrijsko ili hrvatsko, kao i (ukoliko se primjenjuju propisi Republike Hrvatske) može li se u konkretnom slučaju primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZID ZPK) te Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (''Narodne novine'', broj 72/2017, dalje: Zakon o ništetnosti) te je li prednik tuženika imao položaj neovlaštenog vjerovnika. Također je sporna valjanost javnobilježničkih Očitovanja poslovni broj OU-549/2006 od 11. travnja 2006. i poslovni broj OU-698/2007 od 10. srpnja 2007., kao i valjanost na temelju istih provedenih uknjižbi založnog prava (dviju hipoteka) u korist prednika tuženika na nekretnini u vlasništvu III-tužiteljice (založnog dužnika i jamca platca za obveze I i II tužitelja po predmetnim Ugovorima o kreditu) te je bilo sporno jesu li (i u kojem iznosu) I i II tužiteljima od strane prednika tuženika isplaćena novčana sredstva kredita po predmetnim Ugovorima o jednokratnom kreditu. Konačno, u bitnom je sporno i jesu li I i II-tužitelji prije i/ili u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu imali mogućnost pregovarati s prednikom tuženika o spornim ugovornim odredbama predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu (utvrđenje ništetnosti kojih ugovornih odredbi traže prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 8. studenog 2021.), jesu li navedene sporne ugovorne odredbe predmetnih Ugovora transparentne te jesu li prouzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, dakle jesu li iste ugovorne odredbe nepoštene odnosno ništetne.

12. Kao što je prethodno navedeno, iz sadržaja predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu (koji je sastavljen dvojezično, na njemačkom i hrvatskom jeziku) proizlazi da je kao mjesto sklapanja oba Ugovora navedeno mjesto St. Stefan i. R., dakle proizlazi da se radi o mjestu odnosno općini u Republici Austriji, Sankt Stefan im Rosental, u kojoj je prema sadržaju priloženih izvadaka iz sudskog registra nadležnog suda u Austriji, prednik tuženika Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wollfsberg eGen (trgovačka i gospodarska zadruga) imao sjedište i poslovnu adresu. Pri tome iz (ovjerenog prijevoda) ispisa iz Liste koncesija s internetske stranice FMA-Agencije za nadzor financijskih tržišta u Republici Austriji (listovi 88-89 spisa) proizlazi da je je pravni prednik tuženika, imao dozvolu/koncesiju nadležnog austrijskog tijela za obavljanje kreditnih poslova odnosno sklapanje ugovora o kreditima i davanje novčanih zajmova u Republici Austriji, sukladno odredbama paragrafa 1. st. 1. točka 3. austrijskog Zakona o bankama (BWG), pri čemu prema austrijskom pravu nije bilo zapreke da ugovore o kreditu zaključuje i s osobama koje imaju prebivalište u drugim državama, pa tako i u Republici Hrvatskoj, a što proizlazi iz Očitovanja Saveznog ministarstva pravosuđa Republike Austrije od 23. prosinca 2021. (listovi 1135-1146 spisa), dostavljenog Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske (povodom Zamolnice u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnice poslovni broj P-120/2017).

13.1. Nadalje, valja navesti da u konkretnom slučaju jasno proizlazi da su I i II tužitelji i prednik tuženika predmetnim Ugovorima o jednokratnom kreditu ugovorili primjenu austrijskog prava. Naime, odredbom točke Z 20 Općih uvjeta poslovanja prednika tuženika (listovi 54-75 spisa), važećih u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora, a koji su Opći uvjeti sastavni dio istih (kako je to između ostalog i u pogledu prethodno navedene odredbe posebno istaknuto u točki C. predmetnih Ugovora), propisano je da se na sve pravne odnose klijenta i banke (prednika tuženika organiziranog kao zadruge) primjenjuje austrijsko pravo. Pri tome valja ukazati i da je odredbama čl. 20. toč. 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN 53/91 i 88/01, dalje: ZRSZ), a i ZRSZ-a propisano je da se na ugovore o zajmu, u koje spada i ugovor o kreditu, primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca (kreditora), a nesporno je da je sjedište kreditora (prednika tuženika) sve vrijeme bilo u Republici Austriji.

13.2. Također, valja dodati da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu o vlasničkopravnom odnosu (čl. 18. ZRSZ), a niti o sporu o ugovoru koji se odnosi na nekretninu (čl. 21. ZRSZ), a u kojem slučaju bi se mjerodavnim ukazivalo pravo Republike Hrvatske, već se radi o sporu u vezi valjanosti ugovora za koje su ugovorne stranke u smislu članka 19. ZRSZ izabrale kao mjerodavno austrijsko pravo, dok činjenica što su, između ostalog, na temelju predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu osnovana založna prava (hipoteke) na nekretnini u Republici Hrvatskoj ne čini ovu parnicu sporom o ugovoru koji se odnosi na nekretninu i to neovisno o činjenici što se je predmet spora sadržajno i akcesorni zahtjev kojim se nalaže brisanje založnih prava, a pod uvjetom da se utvrdi (djelomična) ništetnost osnovnih pravnih poslova – predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu. Budući su stranke predmetnih Ugovora bile ovlaštene izabrati mjerodavno pravo, jer se ne radi se o slučajevima iz članaka 18. i 21. ZRSZ, to se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti niti odredbe iz članka 5. ZRSZ.

13.3. Isto tako, sud smatra utvrđenim da su predmetni Ugovori o jednokratnom kreditu sklopljeni u Republici Austriji, u mjestu (općini) [adresa], kako je to i naznačeno u predmetnim Ugovorima, a koje su I i II tužitelji, kao i u to vrijeme ovlaštene osobe (zakonski zastupnici) prednika tuženika nesporno i potpisali, a što proizlazi i iz prihvaćenog iskaza direktora prednika tuženika GV (listovi 244-245 spisa) te sadržaja priloženog povijesnog izvatka iz sudskog registra za prednika tuženika (listovi 247-267 spisa). Također, jasno proizlazi da je cjelokupna obrada i odobrenje predmetnih kredita obavljena u Republici Austriji, gdje su predmetni Ugovori o jednokratnom kreditu i sastavljeni, kao i da je isplata novčanih sredstava po predmetnim Ugovorima o jednokratnom kreditu I i II tužiteljima izvršena u Republici Austriji, odnosno u mjestu sjedišta prednika tuženika, a što sadržajno proizlazi iz iskaza samih I i II tužitelja na ročištu od (listovi 324-325 spisa). Pri tome valja navesti da okolnosti vezano za način na koji su I i II tužitelji saznali da prednik tuženika ima u ponudi kredite i zajmove i za državljane Republike Hrvatske te okolnosti vezane za način na koji su stupili u kontakt s prednikom tuženika prethodno sklapanju prvog Ugovora o jednokratnom kreditu (o kojima je iskazivao I-tužitelj na ročištu od 12. veljače 2018. i svjedok UV na ročištu od 10. rujna 2020.) nisu od nikakvog značaja za ocjenu suda da su i prvi Ugovor o jednokratnom kreditu iz 2006. i drugi Ugovor o jednokratnom kreditu sklopljeni u Republici Austriji. Također, sve i u slučaju da I i II tužitelji i prednik tuženika isprave o predmetnim Ugovorima o jednokratnom kreditu nisu potpisali istovremeno, već odvojeno, i to prednik tuženika u svom sjedištu, a I i II tužitelji u Republici Hrvatskoj (odnosno u uredu javnog bilježnika, prilikom sastavljanja predmetnih javnobilježničkih Očitovanja, kako to iskazuju I i II tužitelji) nije od utjecaja na zaključak suda o mjestu sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu. Navedeno stoga, jer se i prema odredbama hrvatskog prava ima smatrati da su predmetni Ugovori sklopljeni u Republici Austriji. Naime, odredbom čl. 247. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a čl. 252. st. 2. ZOO-a smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. Kada su I i II tužitelji potpisali predmetne Ugovore o jednokratnom kreditu kao korisnici kredita/zajmoprimci, smatra se da su prihvatili ponudu prednika tuženika (kreditora) za sklapanje istih Ugovora, a kako je u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora sjedište prednika tuženika bilo u Republici Austriji, gdje su predmetni Ugovori potpisani po ovlaštenim osobama prednika tuženika, to je prema odredbi čl. 252. st. 2. ZOO-a irelevantno gdje su I I II tužitelji potpisali predmetne Ugovore o jednokratnom kreditu (odnosno jesu li iste potpisali u Republici Hrvatskoj), budući su sukladno citiranim odredbama ima smatrati da su oba predmetna Ugovora o jednokratnom kreditu zaključena u Republici Austriji. Također, navesti slijedom navedene argumentacije nije odlučna niti okolnost gdje je III-tužiteljica potpisala Ugovor o jamstvu od 3. travnja 2006. i Ugovor o jamstvu od 3. srpnja 2007. (te u tom pravcu njezin iskaz da je iste potpisala u uredu javnog bilježnika u Zagrebu). Konačno, niti okolnost da su sporne javnobilježničke isprave- Očitovanje broj OU-549/2006 od 11. travnja 2006. i Očitovanje broj OU-698/2007 od 10. srpnja 2007. sastavljene i solemnizirane kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj nije od utjecaja na zaključak suda o mjestu sklapanja predmetni Ugovora o jednokratnom kreditu, budući predstavljaju akcesorne pravne poslove vezane uz sporne Ugovore, koji su različiti od istih.

14.1. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju jasno proizlazi da za rješenje predmeta spora nisu mjerodavne odredbe materijalnog prava Republike Hrvatske, pa tako niti odredba čl.19.j. Zakona o potrošačkom kreditiranju (koja se ni u kojem slučaju ne može primijeniti na predmetne Ugovore, s obzirom je stupila na snagu nakon sklapanja istih Ugovora, sukladno čl. 3. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, "Narodne novine" broj 102/15), kao niti odredbe Zakona o ništetnosti, a koji je u međuvremenu tijekom trajanja ovog postupka i ukinut Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3678/2017, U-I-3699/2017, U-I-4364/2017, U-I-4602/2017, U-I-297/2018, U-I-682/2018, U-I-729/2018, U-I-2092/2018 i U-I-2706/2018 od 3. studenog 2020., i to nakon donošenja odluke Suda Europske Unije C-630/17 (ZV protiv Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg- Wolfsberg eGen) od 14. veljače 2019., a kojom je odlučeno da je isti Zakon protivan članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

14.2. Dakle, na u ovom stadiju postupka sporno pitanje predstavljaju li odredbe predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu, utvrđenje ništetnosti kojih tužitelji zahtijevaju prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe, valja primijeniti mjerodavne propise Republike Austrije kao i cijeniti imajući u vidu odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, s kojom moraju biti usklađeni odgovarajući propisi svih članica Europske unije.

15. U odnosu na navode I-III tužitelja koji (u pravcu osporavanja valjanosti predmetnih Ugovora) tijekom postupka ističu da prednik tuženika, kao austrijska zadruga, nije bio ovlašten sklapati predmetne Ugovore o jednokratnom kreditu niti iste sklapati s I i II tužiteljima kao državljanima RH, prvenstveno valja navesti da je prema odredbama paragrafa 1. st. 1. mjerodavnog austrijskog Zakona o bankama (Bankwesengesetz, dalje: BWG) propisano da je kreditna institucija onaj subjekt koji na temelju paragrafa 4. ili 103. točka 5. BWG-a ili na temelju posebnih odredbi drugog saveznog zakona ovlašten obavljati bankarske poslove, a koji poslovi između ostalog uključuju i sklapanje ugovora o novčanim kreditima i odobravanje novčanih pozajmica (točka 3.), dok je prema odredbi paragrafa 4. st.1. BWG-a propisano da je za obavljanje bankarskih poslova iz paragrafa 1. stavak 1. potrebna je koncesija Financijskog nadzornog tijela (FMA), a bez koje je koncesije obavljanje bankarskih zabranjeno, osim ako saveznim zakonom nije izričito propisano drugačije, pri čemu je prema odredbama paragrafa 5. st.1. BWG-a propisano da se navedena koncesija, između ostalog, može izdati samo pravnim osobama taksativno navedenim u istim odredbama, a između ostalog (uz trgovačkim društvima, štedionicama i dr.) i zadruzi osnovanoj prema odredbama Zakona o zadrugama, a što je u konkretnom slučaju nedvojbeno bio prednik tuženika. Iz priloženog (ovjerenog prijevoda) ispisa iz Liste koncesija s internetske stranice FMA-Agencije za nadzor financijskih tržišta u Republici Austriji od 17. listopada 2013. (listovi 88-89 spisa) proizlazi i da je prednik tuženika navedenu koncesiju imao. Pri tome glede navode tužitelja da se radi o podacima iz 2013., a u pravcu osporavanja da je prednik tuženika navedenu dozvolu nadležnog tijela Republike Austrije imao i u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora, valja istaknuti da sve i u slučaju da prednik tuženika doista nije imao navedenu koncesiju u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu (što tužitelji ničim ne dokazuju), niti u tom hipotetskom slučaju kršenje zabrane iz odredbe paragrafa 4. st.1. BWG-a nema za posljedicu ništetnost predmetnih Ugovora u smislu odredbi paragrafa 879. st. 1. austrijskog Općeg građanskog zakonika (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch, dalje:ABGB ). Navedeno nedvojbeno proizlazi i iz sudske prakse Vrhovnog suda Republike Austrije, odnosno recentnije Odluke u predmetu broj 1 Ob 29/24g od 5. ožujka 2024. (koja je dostupna na internetskoj stranici Ureda saveznog kancelara na adresi ris.bka.gv.at), a u kojoj je Odluci austrijski Vrhovni sud (OGH), pozivajući se na doktrinu o svrsi zakonske zabrane(Schutzzweck der Norm), zauzeo stajalište da kršenje odredbi o koncesiji iz paragrafa 4. st.1. BWG-a nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u smislu odredbi paragrafa 879. st. 1. ABGB-a, već samo prekršajnu odgovornost kreditora prema državi. Također, valja dodati nisu postojale zapreke da prednik tuženika kao kreditna institucija u Republici Austriji s valjanom dozvolom nadležnog tijela za obavljanje bankarskih poslova u Republici Austriji, svoje usluge nudi stranim državljanima (neovisno radi li se o državljanima država članica EU ili trećih država) i nerezidentima te s njima zaključuje ugovore o kreditu, pa tako u konkretnom slučaju i s I i II tužiteljima kao hrvatskim državljanima s prebivalištem u [adresa], jer sve i u slučaju da su za to postojale zakonske zapreke prema austrijskom materijalnom pravu (a nisu, što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja priloženog Očitovanja Saveznog ministarstva pravosuđa Republike Austrije od 23. prosinca 2021., o navedenom pitanju, povodom Zamolnice u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnice poslovni broj P- 120/2017, na listovima 1135-1146 spisa), takvo bi zakonsko ograničenje/zabrana sklapanja ugovora o kreditu s državljanima trećih država/nerezidentima bilo u izravnoj suprotnosti s temeljnim načelima prava Europske unije (pa tako između ostalog s načelom nediskriminacije na temelju državljanstva i načelu slobodnog kretanja kapitala) te se ne bi moglo primijeniti, a što je i Sud EU potvrdio u brojnim odlukama (npr. odluka C-186/87 J c.Trésor public i odluka C-222/97 Č i F ).

16.Iz forme i sadržaja oba predmetna Ugovora o jednokratnom kreditu, jasno proizlazi da se radi o tipskim (formularnim) ugovorima sastavljenim unaprijed od strane prednika tuženika u Republici Austriji (dvojezično, na njemačkom i hrvatskom jeziku, očito pripremljenim za korisnike kredita /zajmoprimce s područja RH), a što u bitnom potvrđuje u svom iskazu i direktor prednika tuženika GV (listovi 244-245 spisa).

17.1.Neosnovano tužitelji ističu da odredbe predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu visinu redovne kamatne stope (po Ugovoru iz 2006. od 7,5% godišnje, a po Ugovoru iz 2007. od 8,25% godišnje) te ugovorenu visinu efektivne kamatne stope (po Ugovoru iz 2006. od 8,2% godišnje, a po Ugovoru iz 2007. 9,2% godišnje) "preko zakonske stope od 5,00%" predstavljaju ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe paragrafa 879. st.3. ABGB-a, pri tome navodeći da se "u konkretnom slučaju radi o iznimno visoko ugovorenoj kamatnoj stopi znatno većoj od zakonske (prema austrijskim kriterijima i državljanima ispod 5%)".

17.2. Prvenstveno valja navesti da je prema austrijskom pravu prema odredbi paragrafa 1000. ABGB-a, propisana opća zakonska kamatna stopa u visini od 4% godišnje, a koja se na ugovore (o novčanom zajmu) primjenjuje samo u slučaju kada je ugovoreno plaćanje kamata, ali njihova visina nije izrijekom određena. Također, predstavlja propisanu stopu zakonske zatezne kamate za potrošače i građansko pravne odnose, prema paragrafu 1333. st. 1. u svezi paragrafa 1000. ABGB-a.

17.3. Također, valja istaknuti da sporne odredbe predmetnih Ugovora o visini ugovorene redovne kamatne stope i visini ugovorene efektivne kamatne stope predstavljaju odredbe o cijeni predmetnih Ugovora, a s obzirom da su iste u konkretnom slučaju u oba predmetna Ugovora transparentne (lako uočljive, jasne i razumljive), to poštenost navedenih ugovornih odredbi (primjerenost ugovorene cijene predmetnih Ugovora) nije dopušteno ocjenjivati u smislu odredbi paragrafa 879. st.3. ABGB-a, niti sukladno odredbama čl.4. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

17.4. Pri tome, prema ocjeni ovog suda, visina stopa redovne i efektivne kamate koja je ugovorena predmetnim Ugovorima o jednokratnom kreditu, ne upućuje niti na zaključak da bi se radilo o lihvarskim odnosno zelenaškim kamatama, pa da bi bili ispunjeni uvjeti za ništetnost navedenih ugovornih odredbi u smislu odredbi paragrafa 879. st.2 točka 4. AGBG-a, budući I i II tužitelji tijekom postupka nisu dokazali da bi za to bili u konkretnom slučaju bile ispunjene kumulativno propisane zakonske pretpostavke iz navedene odredbe, budući ničim nisu dokazali niti subjektivne pretpostavke (da je prednik tuženika ugovaranjem istih iskoristio stanje nužde, lakomislenosti ili neiskustva I i II tužitelja) niti su dokazali u konkretnom slučaju postoji očiti nesrazmjer između činidbe (novčanih iznosa koji su im isplaćeni po predmetnim Ugovorima) i protučinidbe (ugovorene stope redovnih i efektivnih kamata).

17.5. Naime, iz sadržaja isplatnica od 21. travnja 2006. i 19. srpnja 2007. i ovjerenih prijevoda istih (priloženo na listovima 147-148 i 275-285 spisa), proizlazi da je prednik tuženika I i II tužiteljima na temelju Ugovora o jednokratnom kreditu br.532.910 iz 2006. (kojim im je odobren kredit u iznosu od 50.000,00 EUR) dana 21. travnja 2006. isplatio ukupno iznos od 48.425,00 EUR, a na temelju Ugovora o jednokratnom kreditu br. 532.689 iz 2007. (kojim im je odobren kredit u iznosu od 35.000,00 EUR) isplatio iznos od 33.600,00 EUR, a što proizlazi i iz iskaza samih I i II tužitelja prilikom saslušanja na ročištu od 12. veljače 2018. (listovi 324-325 spisa) koji u bitnom potvrđuju da su iste isplatnice oboje potpisali.

17.6.Odredbama AGBG-a, niti drugim austrijskim propisima, nije propisan fiksni postotak iznad kojeg se ugovorena kamatna stopa smatra lihvarskom, već se sudska praksa strogo oslanja, na kumulativno ispunjenje objektivnih i subjektivnih pretpostavki u svakom pojedinom slučaju, pri čemu se kod objektivnog elementa utvrđuje postoji li drastično odstupanje ugovorene kamatne stope u odnosu na uobičajenu kamatnu stopu na kreditnom tržištu u vrijeme sklapanja ugovora. U konkretnom slučaju tužitelji, bez dostavljanja bilo kakvih dokaza u tom pravcu, u bitnom sadržajno navode da je uobičajena ugovorna kamatna stopa na kreditnom tržištu Republike Austrije u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu, bila niža od 5% godišnje. Ukoliko se i uzme da je prosječno iznosila 4% godišnje (odnosno u visini opće zakonske kamatne stope), niti u tom slučaju, neovisno o iznosima koji su I i II tužiteljima stvarno isplaćeni po predmetnim Ugovorima, ne proizlazi da bi iznos/postotak ugovorene kamatne stope iz Ugovora o jednokratnom kreditu iz 2006. (aktivna/redovna 7,5% godišnje i efektivna 8,2% godišnje) niti iz Ugovora o kreditu iz 2007. (aktivna/redovna 8,25% godišnje i efektivna 9,2% godišnje) upućivao na zaključak da je predmetnim Ugovorima ugovorena lihvarska kamata, a pri čemu je ovaj sud uzeo u obzir i stajališta zauzeta u odlukama Vrhovnog suda Republike Austrije (OGH) iz 1968. i 2005., a koja se navode u Očitovanju Saveznog ministarstva pravosuđa Republike Austrije od 23. prosinca 2021., o pitanjima 10. i 11., povodom Zamolnice u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-120/2017 (na listovima 1135-1146 spisa).

18.1. Nadalje, sporno pitanje nepoštenosti odnosno ništetnosti odredbi predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope valja cijeniti primjenom austrijskog Zakona o zaštiti potrošača (Konsumentenschutzgesetz – KSchG) te odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema paragrafu 6. st. 1. toč. 5. KSchG, za valjanost ugovornih odredbi o povećanju cijene usluga trgovca (što uključuje i kamate) propisano je da ugovor mora predviđati i mogućnost sniženja cijene ako se promijene okolnosti, da okolnosti koje su mjerodavne za promjenu cijene moraju biti jasno navedene u ugovoru te da promjena cijene mora biti objektivno opravdana, a ne ovisna o volji trgovca.

18.2. U konkretnom slučaju, iz sadržaja spornih odredbi točke A predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope (prethodno pobliže citiranih pod točkama 8.1. i 9.1. obrazloženja) vidljivo je da je promjena kamatne stope vezana uz promjene tromjesečnog EURIBOR-a, dakle jasnim i objektivnim referentnim tržišnim parametrom, koji je javno dostupan i na koji kreditor nema utjecaj. Nadalje, proizlazi da je fiksna marža (dodatak) jasno određena u postotku i nepromjenjiva za cijelo vrijeme trajanja ugovora, da je jasno definirano razdoblje prilagodbe (tromjesečno), navedeni točni datumi početka prilagodbe, pravilo o radnim danima i točan trenutak stupanja na snagu nove kamatne stope. Stoga odredbe predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema ocjeni ovog suda, ispunjavaju sve pretpostavke za valjanost propisane odredbama paragrafa 6. st. 1. toč. 5. KSchG, budući su iste transparentne (određene su jasnim, objektivnim i neovisnim parametrima) te su dvosmjerne (s obzirom na promjenu tromjesečnog EURIBOR-a omogućavaju i pad kamatne stope, a ne samo rast). Iste se ne mogu smatrati nepoštenima i ništetnima niti prema Direktivi Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a prema kojoj se odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi smatraju takvima ako banci daju pravo da kamatnu stopu mijenja jednostrano, arbitrarno i bez unaprijed jasno definiranih, objektivnih i mjerljivih parametara.

19. Nadalje, u odnosu na sporne odredbe sadržane u točki A predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu, koje se odnose na otplatu kredita u paušalnim obrocima (prema Ugovoru iz 2006. ugovorena je otplata u 180 mjesečnih paušalnih obroka od po 467 EUR, s dospijećem svakog 20. u mjesecu počevši od 20.05.2006. do otplate kredita koja završava 20.04.2021., a prema Ugovoru iz 2007. ugovorena je otplata u 180 mjesečnih paušalnih obroka od po 347 EUR, s dospijećem svakog 20. u mjesecu, počevši od 20.09.2007. do otplate kredita koja završava 20.08.2022.), valja navesti da otplata u paušalnim obrocima zapravo u predstavlja standardni model anuitetske otplate kredita, kod kojeg dužnik svakog mjeseca plaća fiksni puni iznos (paušalni obrok), unutar kojeg se omjer glavnice i kamate s vremenom mijenja, a što je sasvim zakonit način ugovaranja otplate kredita i prema austrijskom pravu i prema hrvatskom pravu. Pri tome, navedene odredbe valja povezati s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kojima je utjecaj promjene kamatne stope na visinu paušalnog mjesečnog obroka jasno opisan (kako je to prethodno obrazloženo), to prema ocjeni ovog suda sporne odredbe o otplati kredita u paušalnim obrocima ispunjavaju zahtjev transparentnosti iz odredbe paragrafa 6. st. 3. KSchG, prema kojoj je propisano da ugovorne odredbe u unaprijed formuliranim ugovorima moraju biti jasne i razumljive.

20. U odnosu na spornu odredbu sadržanu u točki A predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu, kojom je ugovoreno da "kod promjene uvjeta dolazi do promjene rokova dospijeća", valja ukazati da se citirana odredba u svakom od predmetnih Ugovora nadovezuje na prethodnu odredbu od datumu završetka otplate kredita (koja u Ugovoru iz 2006. glasi "otplata kredita završava 20.04.2021.", a u Ugovoru iz 2007. glasi "otplata kredita završava 20.08.2022."), pa kada se navedeno uzme u obzir ista ugovorna odredba sadržajno znači da se pri promjeni uvjeta kredita mijenja rok završetka otplate, odnosno rok trajanja predmetnih kredita. Iako se u konkretnom slučaju ima smatrati da ugovorne strane o navedenoj ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale te navedena ugovorna odredba nije sasvim jasna i razumljiva (budući nije jasno o promjeni kojih uvjeta se radi niti je jasan mehanizam utvrđivanja novog roka trajanja kredita), valja navesti da tužitelji tijekom postupka uopće ne tvrde da je prednik tuženika na temelju navedene ugovorne odredbe promijenio rokove otplate predmetnih kredita niti konkretiziraju da bi unošenje navedene ugovorne odredbe u predmetne Ugovore prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana iz predmetnih Ugovora, na štetu I i II tužitelja kao potrošača. Pri tome je sud imao u vidu i okolnost da su I i II tužitelji obvezu otplate predmetnih kredita prestali izvršavati predniku tuženika u razdoblju od više godina prije pokretanja predmetne parnice (što proizlazi iz sadržaja iskaza I-tužitelja prilikom dopunskog saslušanja na ročištu od 12. svibnja 2025.); da je prema navodima iz podneska prednika tuženika od 21. studenog 2021. (koje tužitelji ne osporavaju) po Ugovoru o jednokratnom kreditu iz 2006. ukupno plaćen iznos od 14.902,91 EUR, a prema Ugovoru o jednokratnom kreditu iz 2007. ukupno plaćen iznos 3.642,00 EUR (dakle, daleko manje od novčanih iznosa kredit koje su I i II tužitelji primili temeljem predmetnih Ugovora) te da je prednik tuženika već tijekom 2009. (više od 4 godine prije pokretanja predmetne parnice) pokrenuo ovršni postupak (protiv III-tužiteljice kao založnog dužnika) ovrhom na predmetnoj nekretnini radi prisilne naplate potraživanja iz predmetnih Ugovora (što proizlazi iz sadržaja ispisa izvatka iz zemljišne knjige priloženog uz tužbu, iz kojeg je vidljivo da je na predmetnoj nekretnini povodom prijedloga broj Z-51436/2010 od 29. listopada 2010. zabilježena ovrha temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-3527/2009 od 17. rujna 2010.), iz čega bi proizlazilo da je već tijekom 2009. cjelokupno potraživanje prednika tuženika iz predmetnih Ugovora dospjelo na naplatu odnosno da su već u to predmetni Ugovori prestali prije ugovorenog roka trajanja, pa utoliko jasno proizlazi da u konkretnom slučaju nije došlo do jednostranog produljenja ugovorenog roka otplate predmetnih kredita (od strane prednika tuženika primjenom sporne ugovorne odredbe). Slijedom navedenog, ovaj sud ne nalazi da bi se radilo o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi, jer za navedeno nisu ispunjene pretpostavke čl. 3.st.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

21. U odnosu na pitanje valjanosti sporne ugovorne odredbe sadržane u točki A predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu koja se odnosi na ugovaranje fiktivne godišnje kamatne stopu kod zakašnjenja plaćanja upućivanjem na plakat na šalteru (koja doslovno glasi: "za fiktivnu godišnju kamatnu stopu kod zakašnjenja plaćanja vidi plakat na šalteru"), valja navesti da je navedena ugovorna odredba u predmetne Ugovore unesena sukladno odredbama u to vrijeme važećeg austrijskog Zakona o bankama-BWG (ovjereni prijevod relevantnih odredbi istog Zakona priložen na listovima 652-659 spisa) odnosno odredbama paragrafa 33. stavak 2. točka 3. BWG u svezi s paragrafom 35. stavak 1. točka 1.d BWG. Pri tome se ističe da u slučaju zakašnjenja s plaćanjem obveza iz ugovora o potrošačkom kreditu, sukladno odredbama paragrafa 1333. stavak 1. ABGB u svezi paragrafa 1000. stavak 1. ABGB primjenjuje se zakonska zatezna kamata propisana za potrošače. Fiktivna godišnja kamatna stopa kod zakašnjenja plaćanja prema odredbama BWG-a predstavlja zakonski definiran financijsko-matematički izračun, koji služi tome da se potrošači informiraju o ukupnom trošku u slučaju zakašnjenja s plaćanjem (zakonske zatezne kamate+svi popratni troškovi) preračunato na godišnjoj razini, odnosno isključivo tome da se transparentno prikaže matematička simulacija u slučaju zakašnjenja plaćanja. Prema odredbama paragrafa 33.stavak 2.BWG propisani su bitni sastojci ugovora o potrošačkom kreditu te je između ostalog prema točki 3. istog stavka propisano da navedeni ugovori moraju sadržavati uputu na oglas s važećom fiktivnom godišnjom kamatnom stopom za kašnjenje u plaćanju sukladno paragrafu 35. stavak 1. točka 1.d. BWG, a prema kojoj je odredbi u bitnom propisano da su kreditne institucije dužne u glavnoj hali izvjesiti, između ostalog, podatke o kašnjenju u plaćanju sukladno paragrafu 33. st.2 toč.3 BWG (dakle, važeću fiktivnu kamatnu stopu). Pri tome ugovorna odredba o fiktivnoj godišnjoj stopi u slučaju zakašnjenja plaćanja u smislu odredbi BWG ne mora sadržavati podatak o trenutno važećoj fiktivnoj godišnjoj kamatnoj stopi u vrijeme sklapanja samog ugovora (budući je ista podložna promjeni na godišnjoj razini) već ista mora jasno upućivati potrošača gdje može saznati podatak o trenutno važećoj fiktivnoj godišnjoj kamatnoj stopi. Budući je navedena ugovorna odredba u predmetne Ugovore o jednokratnom kreditu unesena sukladno zakonskoj obvezi zakonskoj obvezi prednika tuženika, to se ista ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom prema odredbama mjerodavnog austrijskog prava.

22.1. Preostale sporne ugovorne odredbe predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu (koje su predmet konačno postavljenog tužbenog zahtjeva) sud nalazi nepoštenima te posljedično ništetnima i to: ugovorne odredbe sadržane u točki A predmetnih Ugovora koje se odnose na obvezu plaćanja jednokratnih troškova obrade (prema Ugovoru iz 2006. u iznosu od 1.000,00 EUR, a prema Ugovoru iz 2007. u iznosu od 1.050,00 EUR) i jednokratnih naknada (prema Ugovoru iz 2006. u iznosu od 400,00 EUR, a prema Ugovoru iz 2007. u iznosu od 280,00 EUR) te koje se odnose na obvezu plaćanja završnih troškova (po završnom terminu u iznosu od 6,00 EUR), kao i odredbu sadržanu u točki B 1. predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu u dijelu koji glasi "Kreditni račun..može ga se teretiti povlačenje kapitala, kamate i sve dodatne pristojbe ( provizije, troškove, izdavanje gotovine i.t.d.)". Navedeno stoga jer prema ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe nisu transparentne u smislu odredbi paragrafa 6. st. KSchG-a te su iste protivne odredbama paragrafa 879. st.3. AGBG-a.

21.2. Naime, iako su odredbe sadržane u točki A predmetnih Ugovora kojima je ugovorena obveza I i II tužitelja plaćanja predniku tuženika jednokratnih troškova obrade, jednokratnih naknada i završnih troškova u paušalno određenim fiksnim novčanim iznosima, jasne i razumljive jezično i gramatički (dakle, formalno transparentne), iste prema ne ispunjavaju zahtjev materijalne transparentnosti. Naime, da bi zahtjev materijalne transparentnosti takvih ugovornih odredbi u smislu paragrafa 6. st. KSchG bio ispunjen (sukladno recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Austrije-OGH, dostupnoj na internetskoj stranici ris.bka.gv.at, a koja je u svezi pitanja materijalne transparentnosti takvih i sličnih sporednih ugovornih odredbi unaprijed formuliranih potrošačkih ugovora podudarna sa stajalištima iz brojnih poznatih odluka Suda EU), potrebno je da prosječan, razumno pažljiv potrošač može shvatiti prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove i naknade predviđene u navedenim ugovornim odredbama, provjeriti opravdanost navedenih troškova i naknada te provjeriti da ne postoji preklapanje različitih troškova i naknada koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju, a kako bi mogao procijeniti stvarne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovora.

21.3. U odnosu na odredbe predmetnih Ugovora kojima je ugovorena obveza plaćanja jednokratnih troškova obrade (u prethodno navedenih fiksnim novčanim iznosima, koji su nesporno naplaćeni I i II tužiteljima prilikom isplate predmetnih kredita), valja navesti da iz sadržaja predmetnih Ugovora nije vidljivo o kojim se konkretno nastalim troškovima "obrade" radi niti zbog čega su isti troškovi u predmetnim Ugovorima utvrđeni u različitim novčanim iznosima. Pri tome banke i druge kreditne institucije pod pojmom "obrada kredita/kreditnog zahtjeva" općenito podrazumijevaju različite administrativne i operativne poslove, kao što su primjerice prikupljanje dokumentacije, unos osobnih i financijskih podataka o klijentu u sustav, provjera boniteta, interna analiza kreditnog rizika i procjena vjerojatnosti uredne otplate kredita, odobravanje kredita, sastavljanje ugovora o kreditu odnosno unošenje podataka o konkretnom kreditu u standardizirane obrasce ugovora o kreditu itd. Sve prethodno navedeno predstavlja sastavni dio uobičajenog poslovanja banke i svake kreditne institucije (pa tako u konkretnom slučaju i prednika tuženika), a što se primarno financira iz redovne kamate koju kreditne institucije ostvaruju na temelju kreditnih plasmana. Ovdje valja ukazati na recentnu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Austrije (u odlukama OGH 2 Ob 238/23y i OGH 7 Ob 169/24i dostupnim na internetskoj stranici ris.bka.gv.at), prema kojoj u bitnom proizlazi da u slučaju kada ugovor o kreditu ne sadrži nikakvu specifičnu protuuslugu izvršenu izravno i isključivo za konkretnog potrošača, ugovaranje fiksnih paušalnih iznosa naknada za pokrivanje prethodno opisanih uobičajenih troškova poslovanja na klijenta/potrošača, a izvan redovne kamatne stope, predstavlja povredu načela materijalne transparentnosti iz paragrafa 6. st. 3. KSchG te grubo zakidanje klijenta/potrošača sukladno paragrafu 879. st.3. ABGB, a koje je stajalište primjenjivo i u konkretnom slučaju u pogledu spornih ugovornih odredbi predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu o plaćanju jednokratnih troškova obrade u fiksnim paušalnim iznosima. Isto se odnosi i na sporne ugovorne odredbe predmetnih Ugovora kojima je ugovorena obveza I i II tužitelja plaćanja jednokratnih naknada (koje su I i II tužiteljima nesporno naplaćene u prethodno navedenih fiksnim paušalnim iznosima prilikom isplate predmetnih kredita) i završnih troškova u prethodno navedenim fiksnim paušalnim iznosima, pri čemu je potpuno nejasno na što se odnose ugovorene jednokratne naknade i završni troškovi. Također, iz sadržaja predmetnih Ugovora nije moguće utvrditi niti suodnos i diferencijaciju između ugovorenih jednokratnih troškova obrade, jednokratnih naknada i završnih troškova, jer je nejasno koja je razlika između "obrade" (kredita) i „jednokratne naknade“ te je nejasno koje troškove pokrivaju „završni troškovi“, a koji već nisu obuhvaćeni „obradom“, a što je sve protivno zahtjevu materijalne transparentnosti, budući ugovor o kreditu u pogledu sporednih naknada i troškova mora biti sastavljen na način da razumno pažljiv potrošač može sa sigurnošću utvrditi da se različite naknade i troškovi međusobno ne preklapaju niti dupliciraju , a što nije moguće u slučaju predmetnih Ugovora. Također, u potpunosti je netransparentna odredba točke B1 predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu u dijelu kojim je određeno da se kreditni račun može teretiti za "povlačenje kapitala, kamate i sve dodatne pristojbe (provizije, troškove, izdavanje gotovine i.t.d.)", budući je ugovaranjem navedene odredbe predniku tuženika, dana mogućnost da jednostrano i neograničeno I i II tužiteljima za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nameće daljnje neodređene obveze te time neograničen i nepredvidiv financijski rizik, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu I i II tužitelja, kao potrošača, u smislu paragrafa 879. st.3. ABGB u svezi paragrafa 6. st. 3. KSchG.

22.1. Tuženik (na kojem leži teret dokaza), tijekom postupka nije dokazao da se o ugovornim odredbama sadržanim u točki A predmetnih Ugovora koje se odnose na obvezu plaćanja jednokratnih troškova obrade i jednokratnih naknada niti od ugovornoj odredbi sadržanoj u točki B 1. predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu u dijelu koji glasi "Kreditni račun..može ga se teretiti povlačenje kapitala, kamate i sve dodatne pristojbe (provizije, troškove, izdavanje gotovine i.t.d.)", pojedinačno pregovaralo niti da bi njegov prednik prije ili u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora informirao I i II tužitelje o svrsi navedenih odredbi odnosno uslugama koje se pružaju kao protučinidba za troškove i naknade predviđene u navedenim ugovornim odredbama (upravo suprotno proizlazi iz sadržaja iskaza I i II- tužitelja), zbog čega I i II tužitelji nisu bili u mogućnosti provjeriti opravdanost navedenih troškova i naknada te provjeriti da ne postoji preklapanje različitih troškova i naknada koji se predviđaju u navedenim ugovornim odredbama, niti procijeniti stvarne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz istih ugovornih odredbi, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu I i II tužitelja kao potrošača, zbog postupanja prednika suprotno načelu dobre vjere odnosno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Stoga je sud, prethodno navedene ugovorne odredbe predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu utvrdio ništetnima, temeljem paragrafa 879. st.3. AGBG-a u svezi paragrafa 6. st. KSchG-a, pri čemu ništetnost navedenih ugovornih odredbi (o plaćanju naknada i troškova) ne povlači ništetnost cijelih predmetnih Ugovora, budući isti Ugovori mogu opstati bez tih sporednih ugovornih odredbi, slijedom čega je odlučeno kao pod točkama I/ i II/ izreke ove presude.

24.1. Imajući u vidu prethodno izložene razloge (navedene pod točkama 17.-21. obrazloženja), zahtjevi za utvrđenjem djelomične ništetnosti predmetnih Ugovora o jednokratnom kreditu u odnosu na preostale prethodno opisane sporne ugovorne odredbe istih Ugovora odbijeni su kao neosnovani te je odlučeno kao pod točkom III/, podtočkama

1. i 2. izreke ove presude.

25. Nadalje, valja navesti da je založno pravo na predmetnoj nekretnini uknjiženo na temelju valjanih Očitovanja poslovni broj OU-549/2006 od 11. travnja 2006. i Očitovanja poslovni broj OU-698/2007 od 10. srpnja 2007., sastavljenih kod Javnog bilježnika Branka Jakića u obliku javnobilježničkog akta sukladno mjerodavnim odredbama čl. 59. u svezi čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94, 162/98 i 16/07: ZJB), pri čemu su neosnovane tvrdnje I-III tužitelja da je javni bilježnik prilikom sastavljanja navedenih Očitovanja o zasnivanju založnog prava djelovao kao zastupnik prednika tuženika na temelju specijalne punomoći (navedene tvrdnje nemaju uporišta u izvedenim dokazima, s obzirom je iz sadržaja oba Očitovanja razvidno da je javni bilježnik postupao kao nepristrani povjerenik, a ne kao zastupnik prednika tuženika, s obzirom se prednik tuženika u Očitovanjima ne pojavljuje kao stranka jer predmetna Očitovanja predstavljaju jednostranu izjavu volje I-III tužitelja, koji su potpisali i ovjerili svoja potpise na istima, a III- tužiteljica kao založni dužnik-vlasnica nekretnine koja je predmet založnih prava). Budući na temelju rezultata provedenog postupka ne proizlazi da bi predmetni Ugovori o jednokratnom kreditu bili u cijelosti ništetni, niti proizlazi da bi po bilo kojoj osnovi bila ništetna predmetna Očitovanja, a niti su tužitelji tijekom postupka tvrdili da bi bila ispunjena bilo koja druga zakonska pretpostavka za nastup promjene knjižnog prava, to sud nalazi da nisu ispunjene pretpostavke za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na predmetnoj u smislu odredbi 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 73/00, 129/00, 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 27/09, 153/09, 143/12, 81/15), pa je stoga valjalo odbiti kao neosnovan i zahtjev tužitelja za brisanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III/ podtočkom 3. izreke ove presude.

26. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška temelji se na odredbama čl.154 st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP), pri čemu je sud uzeo u obzir uspjeh u odnosu na konačno postavljene tužbene zahtjeve.

26.1. Prema ocjeni ovog suda tužitelji su u sporu uspjeli 20%, a tuženik je uspio 80%. S obzirom da je tuženik u većoj mjeri uspio u predmetnoj parnici, to se od njegovog postotka oduzima se postotak uspjeha I-III tužitelja te se tuženiku odmjerava naknada parničnog troška u omjeru od 60%.Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 226.544,69 EUR odnosno 200.000,01 kuna, a koja je povodom prigovora tuženika određena rješenjem donesenim na ročištu 16. veljače 2015. sukladno odredbama čl. 40. ZPP-a.

26.3. S obzirom na manji opseg uspjeha u sporu I-III tužitelja, primjenom čl. 154.st.2. ZPP-a, odbijen je njihov zahtjev za naknadu parničnih troškova (toč.IV/ izreke).

26.4. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu parničnih troškova nastalih u svezi zastupanja po ovlaštenim punomoćnicima odvjetnicima, donesena je primjenom čl. 155.st. 1. ZPP-a te primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) te su tuženiku u okviru do zaključenja glavne rasprave svih postavljenih zahtjeva za naknadu troškova postupka (čl.2. st.1. ZPP), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav odgovora na tužbu, prema Tbr 8/1- 100 bodova, za sastav 4 podneska (od 7. travnja 2015., 18. ožujka 2016., 25. kolovoza 2016. i 31. listopada 2017.), prema Tbr.8/1-po 250 bodova, za sastava podneska od 2. prosinca 2014., prema Tbr.8/4-25 bodova, za sastav 9 podnesaka (od 9. ožujka 2018., 13. veljače 2020., 18. kolovoza 2020., 21. studenog 2024., 23. prosinca 2024., 28. siječnja 2025., 17. veljače 2025., 4. ožujka 2025. i 9. lipnja 2025.), prema Tbr. 8/3-po 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 16. veljače 2015., prema Tbr.9/2-125 bodova, za pristup na 3 ročišta (od 10. veljače 2017. i 22. svibnja 2017. i 1. veljače 2021.), prema Tbr 9/5-po 50 bodova te za zastupanje na 8 ročišta (od 12. listopada 2017., 12. veljače 2018., 14. veljače 2020.,10. rujna 2020.,8. ožujka 2021., 9. svibnja 2024., 12. svibnja 2025. i 23. veljače 2026.), prema Tbr. 9/1-po 250 bodova. Ukupno je tuženiku priznato 4275 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (bod od 2,00 EUR je obračunat primjenom Tbr. 52/3 Tarife kojim je određeno da sud primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka) iznosi 8.550,00 EUR. Navedenom iznosu pribrojen je trošak PDV od 25% (Tbr. 46) u iznosu od 2.137,50 EUR, tako da ukupno priznati iznos parničnog troška tuženiku iznosi 10.687,50 EUR, a koji je iznos tuženiku dosuđen sukladno utvrđenom postotku uspjeha u sporu od 60%, odnosno u iznosu od 6.412,50 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom V/ izreke.

26.5. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška tuženiku temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 26. lipnja 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. I-III tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte