Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj P-526/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah - Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužitelja ĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 26. svibnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Matije Šikića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Golubić&Šikić j.t.d. iz Čakovca, te zamjenika punomoćnika tuženika BŠ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, 26. lipnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.948,22 eura (tisuću devetsto četrdeset osam eura i dvadeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 179,25 eura (sto sedamdeset devet eura i dvadeset pet centi) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.725,00 eura (dvije tisuće sedamsto dvadeset pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 25. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102818566 a radilo se o potrošačkom kreditu, u iznosu glavnice od 23.290,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 15 godina. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 05,490 % godišnje. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama.

1.1.Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2013.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

1.3. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj je s tuženikom sklopio Aneks ugovora 18. siječnja 2016. kojim je navedeni ugovor konvertirao u valutu euro. Provedbom konverzije i zaključenjem Aneksa tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa.

2.Tužitelj je tužbeni zahtjev najprije uredio podneskom zaprimljenim 31. srpnja 2023. kojim potražuje iznos od sveukupno 2.871,17 eura. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno uredio nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 27. travnja 2026., kojim potražuje isplatu iznosa od 1948,22 eura po osnovi razlike tečaja, zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja, te preostale glavnice.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana. Prvenstveno stavlja prigovor mjesne nenadležnosti. Ističe kako je potraživanje tužitelja u zastari, te prigovara da bi se radilo o potrošačkom ugovoru. Nadalje, kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, dok ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako nije dokazano da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe i prigovor prijeboja zbog manje plaćenih iznosa s osnove tečaja.

3.1.Tuženik ističe prigovor zastare jer smatra kako se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Stranke su 18. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF i EUR, te je istim promijenjena ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa. Provedbom konverzije voljom potrošača izjednačena je pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle provedbom konverzije riješena su sva sporna pitanja među strankama.

3.2. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući stav Suda EU izražen u odlukama C-81/19 i C-243/20 na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo- predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz dispozitivne odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja nepoštenosti , čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

3.3. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a što proizlazi iz reklamnog materijala kao i oglasa. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Također su tužitelju bile dostupne i brošure i dokumenti banke u kojima je pojašnjena predmetna ugovorna odredba. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, te ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.2. U daljnjim podnescima ističe kako ostaje kod istaknutih prigovora i navoda iz odgovora na tužbu.

3.3. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti, rješenjem broj P-526/2023-6 od 23. listopada 2023. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti, a navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-64/2024-2 od 17. ožujka 2025.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u ugovor o kreditu na listovima 12-15 spisa, u obavijest o kreditu na listu 22 spisa, u otplatni plan na listovima 23-24 spisa, u obavijest o promjeni uvjeta po kreditu na listovima 25-26 spisa, u obavijest o povećanju kamatne stope na listu 27 spisa, u obavijest o promjeni kamatne stope na listovima 28-30 spisa, u otplatni plan na listovima 31-32 spisa, u obavijest o promjeni kamatne stope na listovima 34-35 spisa, u otplatni plan na listovima 36-37 spisa, u obavijest o promjeni kamatne stope na listovima 38-39 spisa, u otplatni plan na listovima 40-41 spisa, u obavijest o promjeni kamatne stope na listovima 42-43 spisa, u otplatni plan na listovima 44-45 spisa, u obavijest o usklađivanju kamatne stope na listu 46 spisa, u obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje do 01.01.2018. do 30.06.2018. na listovima 47-48 spisa, u otplatni plan na listu 49 spisa, u obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. na listovima 50- 51 spisa, u otplatni plan na listu 52 spisa, u obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. na listovima 53-54 spisa, u otplatni plan za kredit na listu 55 spisa, u obavijest o kreditu za razdoblje do 31.12.2019. na listu 57 spisa, u otplatni plan za kredit na listu 58 spisa, u obavijest o kreditu za razdoblje do 30.06.2020. na listu 59 spisa, u otplatni plan za kredit na listu 60 spisa, u obavijest o kreditu za razdoblje do 31.12.2020. na listu 61 spisa, u otplatni plan za kredit na listu 62 spisa, u obavijest o kreditu za razdoblje do 30.06.2021. na listu 63 spisa, u otplatni plan za kredit na listu 64 spisa, u obavijest o kreditu za razdoblje do 30.06.2016. na listu 65 spisa, u obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. na listovima 66-67 spisa, u otplatni plan na listu 68 spisa, u obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. na listovima 69-70 spisa, u otplatni plan na listu 71 spisa, u obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. na listovima 72-73 spisa, u otplatni plan na listu 74 spisa, u Aneks broj1 ugovora o kreditu na listovima 79-83 spisa, u pregled prometa po kreditu za razdoblje od 25.01.2006. do 29.09.2015. na listovima 84-98 spisa, u pregled prometa po kreditu za razdoblje do 01.09.2015. do 19.01.2021. na listovima 99-108 spisa, u otplatni plan za kredit na listovima 109-117 spisa, u reklamne materijale za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD na listovima 141-143 spisa, u informaciju – pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom na listovima 144-151 spisa, u pitanja i odgovore za stambene kredite na listovima 152-153 spisa, u pisani iskaz ZŠ na listovima 154-155 spisa, u Informacije o stambenim kreditima na listovima 156-164 spisa, u priloženu sudsku praksu, u obavijest o izračunu konverzije kredita na listovima 174-203 spisa, u obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na listovima 253-254 spisa, pročitan je iskaz tužitelja od 24. rujna 2025. na listu 448 spisa, nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 28. siječnja 2026. na listovima 486-508 spisa, te očitovanje stalne sudske vještačenje Natalije Jambrečić od 23. ožujka 2026. na listovima 531-537 spisa.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 184/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

7. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, 25. siječnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102818566– dalje: Ugovor o kreditu, a koji je ugovoren na iznos od 23.290,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate, sa rokom otplate 15 godina.

9. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 05,490 % godišnje, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

10. Nesporno je kako su tužitelj i tuženik 18. siječnja 2016. sklopili Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015. - dalje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju).

11. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

12. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

14. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

15. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

17. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je ugovor o kreditu sklopio s tuženikom 2006. kao stambeni kredit radi adaptacije obiteljske kuće. U toj kući i dan danas stanuje sa svojom obitelji i roditeljima i nalazi se na adresi njegovog prebivališta. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao u vlasništvu firmu, niti obrt i kuća nikada nije bila u najmu. Po zanimanju je policajac te je u vrijeme sklapanja ugovora također radio kao policajac. Ranije nije imao nikakvih kredita. Bio je u svojoj matičnoj banci u PBZ gdje su mu rekli da nije kreditno sposoban za takvu vrstu kredita te je zatim došao u Erste banku gdje su mu ponudili kredit u švicarskim francima, a sve s obzirom na njegova primanja. Rekli su da je kreditno sposoban za kredit u švicarskim francima. Nisu mu ponudili kredit u drugoj valuti, npr. u kunama ili eurima. Ugovor u kreditu bio je unaprijed pripremljen na obrascu te se sjeća da je u banci bio dva puta, najprije na dogovoru, a zatim na potpisivanju ugovora s jamcem. Razgovarao je s jednom osobom, kreditnim savjetnikom u banci. Pojedine ugovorne odredbe nije mogao mijenjati, niti o njima pregovarati. Kreditni savjetnik nije pojasnio ništa u vezi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao niti o riziku koji proizlazi iz takvih ugovornih odredbi. Nije ga upozorio na to da bi rata mogla narasti. Nije mu poznat pojam valuta utočišta. U banku je došao u dobroj vjeri i vjerovao djelatniku banke. Kod javnog bilježnika isto tako nije dobio posebna pojašnjenja u vezi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sjeća se da su ga upozorili da ukoliko rate kredita neće redovito plaćati da slijedi ovrha. Ugovor su letimično prošli, čak i da ga je pročitao ne bi ga u potpunosti razumio. Sjeća se da mu je banka jednom godišnje slala izvješće u siječnju za prethodnu godinu, ali u tim izvješćima nije bilo objašnjeno ništa vezano za promjenu kamatne stope. Sklopio je aneks ugovora o konverziji na inicijativu banke, zvala ga je djelatnica banke i rekla da ugovor može konvertirati sukladno zakonu te da je većina građana to već učinila i zato je pristao na sklapanje aneksa. U banci su ga čekali spremni papiri i nije mu ništa posebno pojašnjeno. Pristao je na sklapanje aneksa zbog toga jer mu se na taj način smanjila mjesečna rata kredita. Rata kredita na početku je iznosila oko 900,00 do 1.000,00 kn, zatim je porasla na 1.600,00 kn i nakon sklapanja aneksa se opet vratila na 1.100,00 kn. Rate kredita plaćao je on, te su se skidale s mjesečne plaće. Kredit je u cijelosti otplaćen. Naveo je kako se ne bi odlučio na kredit u francima da je znao za rizičnost valute i da će rata toliko rasti. U vrijeme sklapanja ugovora razumio je pojam valutne klauzule, i radilo se o stranoj valuti.

18. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužitelju dao tuženik.

19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, ništetne.

20. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

21. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da to da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

22. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, jer je tužitelju postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.

23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009. i 112/2012.) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

25. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

26. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, jer je ovaj postupak pokrenut 12. lipnja 2023.

27. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

28. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

29. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, jer predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

30. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

31. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

32. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

33. Prigovor tuženika kako tužitelj u situaciji kada je potpisan Aneks ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nema pravni interes tražiti sudsku zaštitu, sud smatra neosnovanim. Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici a niti je tuženik dokazao da je tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

35. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

36. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

37. Tužitelj se sklapanjem Aneksa ugovora nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak, te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano. Sve i da je dao takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku, s obzirom na to da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom. Stoga konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz euro, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro i utvrđen iznos preplate ne znači kako je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

38. Stoga je utvrđeno kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne jer su nerazumljive. Tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008.,125/2011., 78/2015. i 29/2018. – dalje u tekstu Zakon o obveznim odnosima) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

39. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić temeljem ovosudnog rješenja broj P-526/2023-18 od 24. rujna 2025., sa zadatkom vještaku: utvrđenja razlika zbog valutne klauzule (tečaj CHF/HRK), razlike između iznosa koje je tužitelj stvarno uplatio tuženiku zbog porasta tečaja CHF prema HRK tijekom otplate kredita do dana konverzije, i iznosa koji bi bio plaćen da se tijekom cijelog razdoblja primjenjivao tečaj CHF/HRK s dana isplate kredita, razliku iskazati po mjesecima i ukupno, izraženo u EUR, uz navođenje datuma svake pojedinačne uplate, zatim utvrditi iznos razlike između stvarno plaćenih kamata i iznosa kamata koje bi bile plaćene da se tijekom cijelog razdoblja do konverzije primjenjivala isključivo početno ugovorena kamatna stopa, razliku iskazati po mjesecima i ukupno, u EUR, s navođenjem datuma svake pojedine uplate, usporediti iznos preostale glavnice u EUR nakon konverzije s iznosom koji bi proizlazio iz otplatnog plana da se do dana konverzije primjenjivala isključivo početna kamatna stopa i tečaj CHF/HRK s dana isplate kredita, utvrditi iznos eventualne razlike u glavnicama, uz iskaz u EUR i HRK (po fiksnom konverzijskom tečaju), te utvrditi je li iznos koji je tužitelj uplatio do konverzije dostatan za pokriće te "početne" glavnice, očitovati se je li konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015), osobito imajući u vidu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrditi iznos otpisa glavnice temeljem konverzije (u HRK i EUR), te je li time u cijelosti pokrivena razlika utvrđena u točkama 1 i 2, očitovati se je li tužitelj konverzijom doveden u položaj u kojem bi bio da su se od početka otplate primjenjivali početni uvjeti, ako nije, utvrditi preostali iznos razlike koja je nepokrivena konverzijom, obračunati zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose iz točaka 1 i 2, od dana svake pojedinačne uplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), kamate prikazati po pojedinim anuitetima i ukupno, u EUR, te u izračunu iskazati negativne tečajne razlike

40. Vještakinja Natalija Jambrečić je dostavila svoj nalaz i mišljenje 28. siječnja 2026. Na prigovor tužitelja vještakinja je odgovorila podneskom od 23. ožujka 2026. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi kako je tužitelj zbog promjene tečaja CHF preplatio iznos od 2.130,48 eura, zatezne kamate na više plaćene anuitete s osnove promjene tečaja od dana plaćanja pa do 30. rujna 2025. iznose 413,22 eura, preostala glavnica iznosi 504,16 eura, dok postoji preplata u korist tuženika u iznosu od 1.099,64 eura. Vještakinja je u cijelosti odgovorila na primjedbe tužitelja. Na isti nalaz i mišljenje tužitelj, niti tuženik nisu stavili nikakav prigovor vezano za matematički izračun vještaka. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

41. Sukladno čl. 190. st.2. Zakona o parničnom postupku tužitelj može iznimno preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave, ako ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Sukladno čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik preinaci protivi, sud može preinaku dopustiti ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe jer je tužitelj konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom od 27. travnja 2025. kojim potražuje iznos od ukupno 1.948,22 eura. Navedeni iznos tužitelj potražuje po osnovi preplate zbog promjene tečaja, s time da je uračunao preplatu u korist tuženika. Nakon što je u predmetu provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, tužbeni je zahtjev uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te sud smatra kako je isto svrsishodno radi donošenja odluke u ovom postupku. Također, tužitelj i tuženik u postupku nisu prigovarali na matematički izračun iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

42. Istaknuti prigovor radi prijeboja tuženika je neosnovan. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru radi prebijanja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja. Plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primljeno. Tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima jer se čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Vrhovni sud Republike Hrvatske je pod brojem Rev-549/2023 donio odluku kojom je odbilo reviziju banke i u istoj je naveo da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prijeboja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju. Preplata koja postoji u korist tuženika uračunata je u konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, kako je specificiran podneskom od 28. travnja 2026. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prijeboja i odlučio kao u toč. II. izreke presude.

43. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.948,22 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.

44. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 1.948,22 eura, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

45. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.-daljeTarifa).

46. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužitelj uspio u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužitelju.

47. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 12. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava ukupno četiri obrazložena podneska (Tbr. 8. t. 1. Tarife) i to od 28. srpnja 2023., 15. travnja 2025., 20. ožujka 2026., te 28. travnja 2026., zastupanja na ročištu od 18. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 24. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 26. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. Tarife) sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr.46 Tarife u iznosu od 425,00 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eura.

48. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.725,00 eura.

49. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Čakovec, 26. lipnja 2026.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah - Stojan

Viša sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku