REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U JASTREBARSKOM
Šetalište braće Kazić 6
Poslovni broj: P-506/2023-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, po sucu tog suda Silvani Godrijan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽT iz [adresa] (10454), [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, (OIB: 92963223473), zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 26. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. točka 5. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj kredita: 3214895267 kreditna partija: 7104385289, sklopljenog između tužiteljice i tužene, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“.
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, (OIB: 92963223473) da tužiteljici ŽT iz [adresa] (10454), [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 277,61 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 12. studenoga 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, (OIB: 92963223473) da tužiteljici ŽT iz [adresa] (10454), [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 189,93 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 22. veljače 2013.g. do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, (OIB: 92963223473) da tužiteljici ŽT iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 800,00 eura sa zakonskom zateznom kamatama koje teku od 26. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 01. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da su ugovorne strane 10. studenoga 2008. g. sklopile Ugovor o gotovinskom nenamjenskom broj kredita: 3214895267 kreditna partija: 7104385289 kojim se tužena obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 44.230,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim Ugovorom tužiteljica se obvezala navedeni iznos vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica je ugovor sklopila s imenom ŽTR, ali ga je u međuvremenu promijenila te sada njezino osobno ime glasi: ŽT. Temeljem članka 2. stavak 5. Ugovora o kreditu navedenog u točki II., propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Temeljem predmetne odredbe tužiteljica je tuženoj platila ulaznu naknadu (1% od glavnice kredita 44.230,00 CHF, tj. u iznosu od 442,30 CHF, plaćena dana 11.11.2008. po tečaju 1CHF=4,729057 kn) u iznosu 2.091,66 kn; te izlaznu naknadu (2% na neotplaćeni iznos glavnice na dan 21.02.2013., tj 2% od 11.636,28 CHF a što je iznosilo 232,7256 CHF, a koja je plaćena dana 21.02.2013., uz toga dana srednji tečaj HNB-a 1CHF = 6,148871 kn) u iznosu 1.431,00 kn. U skladu sa čl. 96 st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007 ) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj nije bio pobliže upoznat s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti mu je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je ipak riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca. Međutim iako je riječ o tipskom i adhezijskom ugovoru, u skladu s člankom 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima takvi su ugovori ništetni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Članak 2. točka 4. Ugovora o kreditu ništetan je jer isti ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužitelju nije objašnjeno na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužitelj nikako nije mogao utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. O tome upravo govore dvije presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu i dvije presude Europske unije koje se dostavljaju u prilogu. Predmetna ugovorna odredba u suprotnosti je s Direktivom 93/13 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, a sve jer banka nije tužitelju objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je banka naplatila.
2. U odgovoru na tužbu (50) tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti. Prigovorio je statusu tuženika kao potrošača, te osporio navode da bi se ugovorna odredba o naknadi trebala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, obzirom je ugovorna odredba u Ugovoru jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Prigovara tijeku zateznih kamata, te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka.
3. Rješenjem, posl. br. P-506/2023-7 od 21. siječnja 2025., odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadleženosti koji je istaknula tužena.
4. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-708/2025-2 od 08. svibnja 2025., odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđeno rješenje, posl. br. P-506/2023-7 od 21. siječnja 2025..
5. Dalje u odgovoru na tužbu (50) tuženik potvrđuje da su sa tužiteljem sklopili 10. studenog 2008. godine Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214895267 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 44.230,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navodi da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” S navedene osnove tužitelj postavlja kondematorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 277,67 EUR/2.091,66 HRK zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (s osnove naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva) i kondematorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 189,93 EUR /1.431,00 HRK zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (s osnove naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita). Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Navodi da tužitelj tužbom zahtIjeva i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. st. 5. Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” te zahtijeva isplatu iznosa od 277,67 EUR/2.091,66 HRK (osnove naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva), odnosno 189,93 EUR /1.431,00 HRK (s osnove naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predme t ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. I Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. O naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovaralo ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protu tražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. I z navedenog proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa - prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ŠT prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ te se pozva na presudu Županijskog sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. te navodi da je bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ističe se da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu. Ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (JT protiv CIB Bank Zrt.). U tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćenih naknada u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu te za slučaj prijevremene otplate kredita, a koje ne moraju sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ukazuje da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti s lučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. U odnosu na ulaznu naknadu iz svih okolnosti koji se tiču predmetne naknade proizlaze zaključci da je da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obvezno pravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. U odnosu na naknadu za prijevremeni povrat kredita, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje p redmetnih naknada (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 11.11.2008. godine, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena dana 21.02.2013. godine. Ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćenih naknada ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izvršeno 11.11.2008. godine, dok je plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita izvršeno 21.02.2013., to je od dana plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 15 godina, odnosno, od dana plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita proteklo je više od 10 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek roka zastare za ovu navodnu tražbinu tužitelja. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 12.11.2008. s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te od dana 22.02.2013. godine s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214895267 kreditna partija: 7104385289, (5), promet po kreditu Zagrebačke banke za razdoblje od 10.11.2008. do 21.02.2013., podatke u šestom redu, datuma prometa 11.11.2008., valuta prometa 11.11.2008., vrsta promet 008, terećenje u korist naknade u iznosu od 2.091,66 kuna, (list 27), izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004.(57), presudu suda (treće vijeće) od 03.listopada 201. (58),rješenje Žs u Splitu Gž-633-2021-2 od 14. srpnja 2021.(52),Presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-1562/2021-2 od 05.listopada 2021.,(91), Presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-1748/2021-4 od 27.svibnja 2021.,Presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-2101/2022-4 od 11.listopada 2022., te saslušao tužitelja.
7. Nije proveden dokaz financijskog vještačenja jer je tuženik istu učinio nespornim (list 233).
8. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog posebno tako i svih zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te je isti usvojio na način kako je odlučeno u izreci.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim odredba sadržana u članku 2. točka 5. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj kredita: 3214895267 kreditna partija: 7104385289, sklopljenog između tužiteljice i tužene, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ te zahtjev za isplatu iznosa od 277,67 EUR/2.091,66 HRK s osnove naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i 189,93 EUR /1.431,00 HRK s osnove naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
10. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj kredita: 3214895267 kreditna partija: 7104385289 (list 5-6).
11. Sporno je li ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna obveza, i to jesu li ugovorne odredbe o naknadama i troškovima iz čl. 2. Ugovora o kreditu, ništetne, slijedom čega bi tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju plaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi, te je li došlo da povrede prava tužitelja kao korisnika kredita.
12. Tužitelj je iskazao da je imala namjeru urediti stan, jer je imala četvero mld. djece, pa je imala pogodnost od banke podići nenamjenski kredit - gotovinski. Povremeno je od banke dobivala obavijesti, i temeljem te obavijesti da joj se nudi nenamjenski kredit, i pisalo je da se radi o francima. Dobila je pisanu obavijest iz banke o povoljnosti kredita, takva je bila i ta obavijest. Smatrala je da će to biti dobra opcija, da može urediti stan, prilagoditi o današnjim potrebama ; radilo se o novom stanu koji je trebalo opremiti. Kredit je prihvatila zbog toga što je dobila pisanu obavijest , te da se nudi povoljan kredit, kao mladi liječnik, te kao poseban klijent ima posebne pogodnosti. Ne sjeća se da li su u banci tražili kredit u drugoj valuti, niti se sjeća je li pitala za kredit u drugoj valuti. Bilo joj je čudno što je to kredit u švicarskim francima, jer je imala kredit u eurima, pa su joj rekli da je franak vrlo stabilna valuta, a nakon kratkog vremena je rata počela tako rasti da je prerasla plaću. 2012. išla je u banku radi refinanciranja kredita, ali nije dobila povoljan odgovor. 2013., kako se nije mogla uzdržavati od plaće, otišla je u PBZ, i tamo podigla kredit, i zatvorila ovaj postojeći kredit u ovoj banci. Povišice mjesečnih rata štetila su kvaliteti života i bila je u stresu. Kao liječnik specijalist imala je ugovor i morala je putovati svaki dan Zagreb – Varaždin, što je iziskivalo točenje goriva, kupnju hrane i sl.. Sredstva je utrošila za uređenje stana, troškove djece u školi, kao i za suživot. Kad je došla u banku ugovor je već bio spreman, banka je pripremila ugovor. Razgovor se fokusirao koliki je iznos glavnice, kolike su kamate, da je preporuka za trajni nalog na plaću, na što je pristala, te na koji način sve treba otplaćivati, te da te dokumente odnese javnom bilježniku na potvrdu, te da ih vrati u banku. Javni bilježnik joj je napomenuo da sve plaća redovito da ne bi došlo do prisilne naplate, da to shvati ozbiljno i koliki su njegovi troškovi. Pročitala je ugovor, ono što je pročitala smatrala je da razumije, bila je svjesna obveze da mora vraćati kredit kako je bilo naznačeno, mislila je da će to biti rata od 911,00 franaka da će to možda malo varirati, ali ne značajno, na taj se iznos fokusirala. U vrijeme sklapanja ugovora nije imala tvrtku, radila je u državnoj ustanovi. U odnosu na plaćanje naknade, da to sve ide po kreditu, da se plaća, da je to naknada za obradu kredita . Nikakav poseban odgovor nije dobila niti objašnjenje za što se sve mora plaćati naknada. Zbog proteka vremena ne sjeća se detalja je li pitala što to sve plaća i na što se odnosi ta naknada.
13. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio, jer je njezin iskaz jasan i uvjerljiv i logično je da se nekih detalja ne sjeća zbog proteka vremena, te je iskazivala o činjenicama o kojima ima neposrednih saznanja o načinu sklapanja ugovora o kreditu koji joj je kao kljenut ponuđen pod povoljnim uvjetima i koji je podigla za opremanje novog stana svoje višečlane obitelji.
14. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja.
15. Člankom 225 Zakona o obveznim odnosima određeno da tražbine 13. zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Predmetna tužba podnesena 01.06.2023..
16. Odlučujući o prigovoru zastare sud je imao u vidu činjenicu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl.104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
17. Uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2202/2020, presudu i rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-291/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-286/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-705/2020, i presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž- 503/2020, utvrđeno je da su prigovori zastare u predmetima identične činjenične osnove otklonjeni kao neosnovani, iz razloga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojim su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora te na jednak način županijski sudovi tumače pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH.
18. Obzirom da se o pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu odnosno na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja.
19. Slijedom navedenog i pravnih stajališta županijskih sudova, koji su zauzeli pravna stanovišta u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnog stopi i valutnoj klauzuli, sud je utvrdio da se u ovom postupku radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.
20. Naprijed navedeni stav analogno se odnosi i na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, pa u konkretno slučaju, zastara tužiteljevog potraživanja iz tužbenog zahtjeva počinje teći pravomoćnošću deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva pod točkom I.
21. Slijedom navedenog prigovor zastare nije osnovan.
22. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Uvidom u ugovor i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da je svrha kredita rješavanje stambenog pitanja tužitelja na način da je podignut u svrhu uređena novog stana, da je kredit sklopio u svojstvu potrošača, dakle kao fizička osoba za osobne potrebe, da stanuje u predmetnom stanu te tamo ima prijavljeno prebivalište, iako se radi o nenamjenskom kreditu, čime predmetni ugovor ima sva obilježja potrošačkog ugovora. Potrošač je slabija ugovorna strana, pa je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor za druge a ne za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26.05.2018.).
23. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020., naveo da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu ( tako i da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, a tuženik to i ne dokazuje. Nesporno je da je tužitelj stupio sa tuženikom u ugovorni odnos u svojstvu potrošača, budući da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Očigledno pravni posao koji je tužitelj sklopio se tuženikom nije sklopio unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti što je vidljivo iz ugovora namjenskom o kreditu koji je priložen tužbi jer isti nije sklopio tužitelj kao vlasnik obrta, kao osoba ovlaštena za zastupanje tvrtke i dr., već osobno. Tuženik je imao pravo kontrolirati namjensko trošenje kredita, a što isti nije učio budući da je isti nije korišten nenamjenski, odnosno utrošen je za kupnju stana koji tužitelj nije koristio u gospodarske svrhe jer bi ga inače zbog poreznih olakšica i sl. kupila tvrtka, obrt ili drugi gospodarski subjekt. Napominje se da je tuženik vršio kontrolu isplatnih i dr. dokumenata sukladno Pravilniku o kontroli namjenskog korištenja sredstava kredita odobrenih građanima. Za dokazivanje statusa potrošača nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita, te činjenice da se radi o fizičkoj osobi.
24. Ugovor o kreditu sklopljen je 10.11.2008. pa se na sadržaj tog Ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).
25. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu , posl. br. P-1401/2012, vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
26. S obzirom na odredbe čl. 502a i 502c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14,110/15,14/19, dalje: ZZP/14) ovaj sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj su utvrđene povrede zakonom zaštićenih kolektivnih interesa.
27. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a presudom Vrhovnog suda RH, br. Revt -249/14 od 9. travnja 2015., su odbijene revizije. U tom postupku je i ovdje tuženik imao položaj stranke, a presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, a u postupku u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 3. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ).
28. Uvidom u sadržaj sporne odredbe čl. 2 ugovora, koji su tipski ugovori, vidljivo je da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.. Ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP/03 smatra nepoštenom.
29. Sporna odredba čl. 2. među strankama zaključenog ugovora, nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovora ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
30. Ugovorna odredba kakva je odredba čl. 2. ugovora o kreditu u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.
31. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.
32. Po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl. 2. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojeg se kamata određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba i kao takva ništetna.
33. Presudom, posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Vrhovni sud RH je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6.8.2007. da od 7.8.2007.do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na što se pozvala i ovdje tužiteljica. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.
34. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao odnosno to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
35. Iz predmetnog ugovora o kreditu je vidljivo da se radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača time da je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. time da je pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo i predmet postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je povodom toga potvrdio u bitnome jednak stav kao u navedenim odlukama, a u svojoj odluci broj
U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016..
36. Slijedom navedenog, a ukazujući i na to da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama, u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a.
37. Slijedom navedenog nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
38. Ustavni sud RH je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
39. U odnosu na pozivanje tuženika na odluku EU br. C-621/17 valja reći da se radi o presudi koja se donesena po zahtjevu za prethodnu odluku, a koja govori o tome da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Međutim, to ne znači da postoji zapreka da sudovi u RH temeljem nacionalnih propisa o nepoštenim ugovornim odredbama u kolektivnom sporu utvrde da je dopušteno razmatrati ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, a što je učinjeno u kolektivnom sporu. Osim navedenog treba imati u vidu i presudu suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.
40. Slijedom navedenog sud smatra da su odredbe čl. 2. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništave ugovorne odredbe.
41. Nadalje, ništavost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
42. Sud je izvršio uvid u pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. točka I. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da su tuženi, među kojima je i ovdje tuženi, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
43. Sud smatra da se utvrđenja u naprijed navedenim odlukama mogu primijeniti u ovom postupku, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 3142/2018- 2 od dana 19.03.2019.g. navodi da sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak u smjeru ništavosti ugovornih odredaba koje neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.
44. Stoga ništavost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj, kao prosječni potrošač, ne treba posebno dokazivati u ovom postupku.
45. Temeljem naprijed navedenog sud je utvrdio da su sporne odredbe, koje je sadržavao ugovor koje su stranke sklopile, proglašene ništavima u naprijed citiranim sudskim odlukama, te nije bilo potrebno ponovo raspravljati o njihovoj poštenosti, odnosno valjanosti.
46. U odnosu na primjenu Zakona o zaštiti potrošača sud je utvrdio da tužena nije dokazala valjan razlog za jednostranu izmjenu odredbe o kamatnoj stopi te tužitelj ima pravo na zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.
47. Sud je utvrdio da je tužitelj naprijed navedenim navodima dokazao osnovu tužbe i tuženog zahtjeva.
48. Temeljem naprijed navedenog utvrđeno je da, je tužitelj dokazao da valutna klauzula CHF nije valjano ugovorena što je utvrđeno kolektivnom presudom i radi se o presuđenoj stvari.
49. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništavnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO -a sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO-a. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju te je utvrdio da je visina ulazne naknade iznosila 277,61€/2.091,66 HRK a naknada za prijevremenu otplatu kredita 189,93 €/1.431,00 HRK .
50. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništave odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja predmetne ulazne naknade pa do isplate.
51. Obzirom na navedeno sud je na taj iznos dosudio tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos 277,61 eura/2.091,66 HRK od 12. studenoga 2008. a na iznos 189,93 eura/1.431,00 HRK od 22. veljače 2013. pa do isplate.
52. Člankom. 29 st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.
53. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), i to za razdoblje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05), a od 01.01.2023. pa do isplate temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).
54.Tužitelj je u ovom postupku predloženim i provedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovu i visinu potraživanja, te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen na način kako je odlučeno u izreci.
55. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a , te su tužitelju sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika priznati troškovi za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav tužbe, sastav podneska 21.12.2023., pristup ročištu 27.01.2026. i 19.05.2026 . 4 x 200,00 eura, što ukupno iznosi 800,00 eura.
56. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 26. lipnja 2026. pa do isplate.
57. Slijedom navedenog odlučeno je o troškovima postupka na način kako je navedeno pod točkom IV. izreke.
U Jastrebarskom, 26. lipnja 2026.
Sudac:
Silvana Godrijan
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovog otpravka, koja se podnosi pismeno u 4 primjeraka ovom sudu, a o kojoj će odlučiti Županijski sud.
Dostaviti:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženika
