Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-30/2026-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Martine Maršić Lukić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Atili Šilješu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 1335/2023-14 od 20. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1335/2023-14 od 20. listopada 2025. u točki I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je:

“ Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba Ugovora o [broj kredita]. partija kredita: [broj kredita], sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 22. listopada 2007. koji Ugovor je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika u Osijeku Mirjane Borić, broj: OV: 36170/07, sklopljen između tužitelja MG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te prednika tuženika Addiko bank d.d., Slavonske avenije 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora i to ugovorna odredba članka 8. stavak 2. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o istoj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 634,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 18.3.2020. do isplate, a točkom III. izreke pobijane odluke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 500,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 20.10.2025. do isplate, dok je u točki IV. izreke tužitelj odbijen sa preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu na naknadu parničnih troškova tuženiku, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) te restitucijski zahtjev po toj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da su 22.10.2007. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene (Slavonska banka d.d. Osijek) kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/[broj kredita] (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te da je člankom 8. stavak 2. određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed te se u tom slučaju korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu naknade na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

7. Sporno je je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje prijevremene naknade nepoštena posljedično čemu i ništetna, status potrošača tužitelja, je li tužitelj prijevremeno otplatio kredit i je li mu tom prilikom naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu te je li nastupila zastara.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je tužitelj sklopio kao fizička osoba nefinancijske struke, predmetni ugovor o kreditu kao namjenskom stambenom kreditu za kupovinu stana isključivo za stanovanje njega i obitelji, da nije bio vlasnik tvrtke niti obrta te da kupljeni stan nije iznajmljivao niti ga je koristio za poslovnu djelatnost, dakle u statusu potrošača, da se spornom odredbom ne navodi koliko iznosi i što obuhvaća ta naknada, da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu , a način na koji je ugovorena da ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina, na što se uistinu odnosi već je isključivo ovisila o Odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita, a koju tuženik nije niti priložio. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je službenik banke ukazao tužitelju na istu, da se radilo o tipskom ugovoru prethodno sačinjenog, pripremljenog i sastavljenog od strane banke na čije odredbe tužitelj nije mogao utjecati niti o istima pregovarati , da je tuženik sačinio obračun ostatka duga za prijevremenu otplatu kredita u kojem je bila sadržana i naknadu za prijevremenu otplatu prema izračunu banke, a tužitelju nije pojašnjeno na što se ona odnosi niti na koji način je tuženik odredio njezinu visinu, a koju je tužitelj morao platiti jer inače ne bi mogao otplatiti kredit što mu je bilo potrebno kako bi zatražio brisanje hipoteke i nekretninu ponudio na prodaju. Obzirom da sporna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, da se ne može zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Također da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.1. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da tužena nije dokazala koje je pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom konkretnog kredita odnosno koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, pa je sud prvog stupnja na bazi nedokazanih tvrdnji tužene da se radi o tzv. administrativnih troškovima odnosno tzv. negativnoj kamati odbio provesti dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/ troškova koji su vezani uz konkretan slučaj. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna odredba nepoštena. Na temelju obračuna i obavijesti o privremenom zatvaranju koje je sačinila tužena, sud utvrđuje da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio 18.3.2020. kojom prilikom je platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 634,57 eura.

8.2. Pozivajući se na odredbe članka 3., 74., 96., 98., 99. i 102. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 – dalje ZZP/07) tumačeći ih u skladu sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i sudskom praksom Europskog suda kao i pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske te u svezi odredbi članka 345. stavak 3., 1024. stavak 2., 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) sud prvog stupnja obvezuje tuženika na povrat tužitelju zatraženog iznosa od 634,57 eur sa zateznim kamatama kao nepošteni stjecatelj tekućim od stjecanja do isplate prema odredbi članka 1115. ZOO- a.

8.3. U odnosu na prigovor tužene da odredba o prijevremenoj otplati kredita nije bila zakonom zabranjena sud prvog stupnja ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita nije utvrđena ništenom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale. Također drži neodlučnim prigovor tužene da je ugovor otplaćen jer da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO), a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.

8.4. Sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor zastare pozivajući se kako na odredbu članka 328. ZOO-a tako i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj SuIV-47/2020-2 od 30.1.2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom kao prethodno pitanje, prvostupanjski sud zaključuje da opći zastarni rok od pet godina nije protekao.

8.5. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a, odmjerenim za poduzete radnje punomoćnika tužitelja prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) te nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 500,00 eur sa zakonskim kamatama tekućim od presuđenja do isplate prema odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok u preostalom dijelu zatraženi trošak tužitelja kao neosnovan odbija.

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP -a

9.1. Također nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika te nema nedostataka zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati.

10. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je, polazeći od svih iznesenih navoda stranka tijekom postupka i temeljem provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima je dao logična, razumna i argumentirana objašnjenja te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno tumačio i primijenio mjerodavne zakonske norme kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

10.1. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u svezi razjašnjenja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je pravilno zaključio da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se to troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi te da tuženik nije dokazao opravdanost tzv. izlazne naknada jer istom nisu pokriveni stvarni troškovi koji su tuženiku nastali prijevremenom otplatom kredita, ujedno se pozivajući i na pravno shvaćanja izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

10.2. Netočno je da bi sud prvog stupnja odbijanjem provođenja dokaza financijskim vještačenjem, o čemu daje valjane, logične i razumne razloge u točkama 11.1. i 11.2. obrazloženja, povrijedio pravo na jednakost oružja kako to pogrešno tumači žalitelj jer prvostupanjski sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja važnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP -a) te je dao pravno argumentirano obrazloženje zašto je odbio provesti financijsko vještačenje koje prihvaća i ovaj sud.

10.3. Nadalje, polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja i pozivajući se na mjerodavne odredbe materijalnog prava pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju, sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. ZZP/07, obzirom da je predmetni ugovor o namjenskom stambenom kreditu sklopio kao fizička osoba za kupovinu stana za život njega i obitelji, nije dana mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi iz koje nije vidljiva niti visina niti elementi temeljem kojih će se odrediti visina te naknade, tim više da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene . Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između stranaka i da tužitelj nije znao na što se ista stvarno odnosi niti je mogao utjecati na njezinu visinu koja je isključivo ovisila o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita.

10.4. Iz navedenih razloga osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja, a na štetu potrošača odnosno tužitelja jer isti nije mogao zaključiti o uvjetima i visini naknade o prijevremenoj otplati kredita, a niti je mogao razumjeti krajnju svrhu iste. Utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da tuženik

- banka o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o kreditu za kupnju stana za osobne potrebe tužitelja, nedvojbeno ukazuje da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje i utjecaj na sadržaj sporne odredbe kao niti njezinog (ne)prihvaćanja te mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.5. Slijedom izloženog pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženu na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO -a jer se tužena kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita, vodila načelom savjesnosti i poštenja što ju čini nesavjesnim stjecateljem utuženih iznosa.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava treba reći da u situaciji kao u ovom slučaju, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene naknade te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tako da se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu s svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 102. st. 1. citiranog Zakona ništetna te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost iste. Osim toga, prema Zaključku Građanskog odjela VSRH poslovni broj Su IV-308/2020 od 5.11.2020. zauzeto je pravno shvaćanje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

12. Također su neosnovani navodi tuženika u žalbi da se predmetnom ugovornom odredbom radi o povredi manjeg značaja u smislu odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, jer kao što pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud, istom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), te se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (npr. Rev 112/18 od 9.3.2022.).

13. Neutemeljeno žalitelj osporava neosnovanost prigovora zastare koje se pravilno zasniva na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30.1.2020., sukladno kojem utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14. Slijedom izloženog neosnovano tuženik žalbom upire na povredu prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) budući da je prvostupanjski sud dao iscrpna i razumna obrazloženja za svoju odluku utemeljenu na mjerodavnom materijalnom pravu koje je pravilnim tumačenjem sukladno općeprihvaćenoj i dosljednoj sudskoj praksi pravilno primijenio na potpuno utvrđeno činjenično stanje.

15. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a te dosudio tužitelju troškove zastupanja po odvjetniku za poduzete radnje prema odredbama Tarife, pa tako i za pripremno ročište naknadu u visini propisanoj odredbom Tbr. 9.1. Tarife jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari, kao i zatražene kamate primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a.

16. Slijedom navedenoga te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

17. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP -a).

18. Prvostupanjska presuda u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 26. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak