Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: Pr-88/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carević Rukavina u Varaždinu, protiv tuženika FIZMA d.o.o., Varaždin, Zagrebačka 133, OIB: 93709212388, zastupanog po punomoćniku Hinku Žerjavu, odvjetniku u ZOU Hinko Žerjav i Renata Žerjav u Varaždinu, radi isplate, nakon provedene glavne zaključene 18. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 26. lipnja 2026. kao dana donošenja i objave presude
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku FIZMA d.o.o., Varaždin, Zagrebačka 133, OIB: 93709212388 da tužitelju FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi neisplaćenih plaća za period od 22.3.2019. pa do 7.10.2019. isplati iznos od 826,42 EUR (osamsto dvadeset šest EUR i četrdeset dva centa sa zakonskom zateznom kamatom, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, po kamatnoj stopi sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od 16.11.2019., pa do isplate, sve u roku od 15 dana,
II. Nalaže se tuženiku FIZMA d.o.o., Varaždin, Zagrebačka 133, OIB: 93709212388 da tužitelju FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi neisplaćenog jednokratnog dodatka plaći za 2019. isplati iznos od 238,90 EUR (dvjesto trideset osam EUR i devedeset centi sa zakonskom zateznom kamatom, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, po kamatnoj stopi sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od 31.12.2019. pa do isplate, sve u roku od 15 dana,
III. Nalaže se tuženiku FIZMA d.o.o., Varaždin, Zagrebačka 133, OIB: 93709212388 da tužitelju FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi naknade za prijevoz na posao i s posla od 1.4.2019. do 30.9.2019. isplati iznos od 352,78 EUR (tristo pedeset dva EUR i sedamdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom, po kamatnoj stopi sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po s topi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od 58,80 EUR od 16.5.2019., na iznos 58,80 EUR od 16.06.2019., na iznos od 58,80 EUR od 16.7.2019., na iznos od 443,00 58,80 EUR od 16.8.2019., na iznos od 58,80 EUR od 16.9.2019. te na iznos od 443,00 /58,80 EUR od 16.10.2019. do isplate, sve u roku od 15 dana,
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja FZ, [adresa], OIB: 94980484461u dijelu kojim potražuje da mu tuženik FIZMA d.o.o., Varaždin, Zagrebačka 133, OIB: 93709212388, po osnovi terenskog dodatka za period od 1.7.2019. do 30.09.2019. isplati iznos od 199,62 EUR neto sa zakonskom zateznom kamatom, po kamatnoj stopi sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom na iznos od 132,72 EUR od 16.7.2019., a na iznos od 67,69 EUR od 16.9.2019. pa do isplate.
V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak na dosuđeni iznos pod toč. I. izreke (826,42 EUR ) kao neosnovan.
VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika FIZMA d.o.o., Varaždin, Zagrebačka 133, OIB: 93709212388 prema tužitelju JAKOPĆIN SILVESTRU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 776,98 EUR čije dospijeće plaćanja je 5. studenoga 2019., slijedom čega se tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.
VII. Nalaže se tuženiku FIZMA d.o.o., Varaždin, Zagrebačka 133, OIB: 93709212388, da tužitelju JAKOPĆIN SILVESTRU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.859,25 EUR (tisuću osamsto pedeset devet EUR i dvadeset pet centi), u roku od osam dana, dok se preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 1.851,42 EUR odbija.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba u podnesku tužitelja od 5. svibnja 2023. povučena za iznos od 448,60 EUR.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate neisplaćene plaće i drugih primitaka iz radnog odnosa. U tužbi navodi da je s tuženikom 22.3.2019. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta „elektroinstalater“, s punim radnim vremenom od 40 sati tjedno, otkaznim rokom u skladu s odredbama Zakona o radu, mjesečnom bruto plaćom u iznosu od 5.025,00 kn te dodacima na plaću u skladu s Kolektivnim ugovorom za graditeljstvo uz pretpostavku 100% realizacije učinka i za puni mjesečni fond sati, isplatom plaće i dodataka na plaću od 15. tog do 20. tog u mjesecu za prethodni mjesec, godišnjim odmorom u skladu sa Zakonom i Pravilnikom o radu i pravom na naknadu plaće za godišnji odmor u skladu s Ugovorom o radu i Zakonom o radu te je bio u radnom odnosu kod tuženika od 22. ožujka 2019. do 7.10.2019. U skladu s odredbama o preraspodjeli radnog vremena utvrđenim čl. 26. Kolektivnog ugovora utvrđeno je da se zbog naravi posla u djelatnosti graditeljstva radno vrijeme preraspodjeljuje tako da tijekom razdoblja najduže do 12 mjeseci, u jednom razdoblju radno vrijeme traje duže a u drugom razdoblju kraće, ali da prosječno radno vrijeme ne smije biti duže od punog (ili nepunog) radnog vremena, da razdoblje u kojem temeljem preraspodjele radno vrijeme traje dulje od punog (ili nepunog) radnog vremena može trajati najduže 6 mjeseci s tim da ne mora trajati kontinuirano, da preraspodijeljeno radno vrijeme radnika ne smije biti duže od 56 sati tjedno, a iznimno 60 sati tjedno zbog sezonskog karaktera posla pod uvjetom da radnik dostavi pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad te da se preraspodjela detaljnije uređuje kolektivnim ugovorom na razini poslodavca ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca. Preraspodjela radnog vremena utvrđena je odredbama čl. 67. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19), gdje se čl. 67. st. 3. utvrđuje da se preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra prekovremenim radom. U pisanom ugovoru je određena visina plaće i to za 40 sati radni tjedan da će tužitelj mjesečno primati plaću u iznosu od 5.025,00 kn bruto. Između stranaka usmeno je ugovoreno da će osnovna mjesečna neto plaća biti 35,00 kn po satu tijekom prva 3 mjeseca, a nakon toga 40,00 kn po satu. Od početka svibnja tužitelj je poslove odrađivao na terenu, odnosno na udaljenim gradilištima izvan sjedišta poslodavca i to u Samoboru, Zagrebu te čak i na Krku. Tuženik tužitelju nije isplaćivao plaću kako je ugovoreno. Naime, plaću za ožujak 2019. isplatio je dana 19.4.2019. u neto iznosu od 1.828,56 kn za 56 sati rada u tom mjesecu, a što je tek nešto manje od ugovorenih početnih 35,00 kn neto po satu. Također za mjesec travanj isplatio mu je 6.344,00 kn neto, također tek nešto manje od onog kako je ugovoreno, a za svibanj 2019. plaća isplaćena u iznosu od ukupno 7.360,86 kn neto (dana 4.7.2019. u iznosu od 3.960,86 kn, te dana 11.7.2019. u iznosu od 3.400,00 kn). Za mjesec lipanj 2019. isplaćeno je ukupno 5.830,86 kn neto (dana 23.7.2019. iznos od 4.000,00 kn, te dana 9.8.2019. iznos od 1.830,86 kn). Za mjesec srpanj 2019. isplaćeno je 7.040,86 kn neto (dana 21.8.2019. iznos od 2.000,00 kn, dana 12.9.2019. iznos od 2.000,00 kn te dana 19.9.2019. iznos od 3.040,86 kn). Posljednja plaća bila je isplaćena za mjesec kolovoz 2019. u iznosu od ukupno 6.176,76 kn neto (dana 2.10.2019. iznos od 1.000,00 kn te dana 9.10.2019. u iznosu od 2.000,00 kn i dana 2.12.2019. iznos od 3.176,76 kn). Plaću za rujan te za listopad tužitelj nije primio, a niti su mu uručene platne liste, iako ih je u više navrata tražio. U ovom postupku tužitelj potražuje razliku neisplaćenih plaća i to za mjesec rujan u iznosu od 6.760,00 kn neto i listopad u iznosu od 1.600,00 kn neto, odnosno ukupno 8.360,00 kn neto. Tužitelju pripada i iznos od 1.800,00 kn po osnovi jednokratnog dodatka plaći za 2019., te iznos od 3.380,00 kn po osnovi neiskorištenog godišnjeg odmora, budući da je iskoristio tek 5 dana, a preostalo mu je još neiskorištenih 15. Pojašnjenja radi, tužitelj ističe da je pravo na ta potraživanja ostvario temeljem čl. 61. i čl. 47. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (Narodne novine br. 115/2015), a čija je primjena proširena na sve poslodavce u Republici Hrvatskoj u toj djelatnosti. Također, tužitelj potražuje i terenski dodatak u iznosu od 85,00 kn po danu za razdoblje od svibnja pa do listopada, sukladno čl. 54. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo, odnosno ukupno iznos od 9.350,00 kn. Konačno, sukladno čl. 56. Kolektivnog ugovora, potražuje i naknadu za prijevoz na posao i s posla u iznosu od 443,00 kn mjesečno za razdoblje od travnja zaključno do rujna 2019., a što odgovara cijeni mjesečne karte na relaciji [adresa] za željeznički prijevoz.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužitelj otkazao ugovor o radu te mu je radni odnos prestao 7.10.2019. Odredbom čl. 78. st. 2. zakona o radu propisano je da radnik kojemu prestaje radni odnos, za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora. Tužitelj je do dana prestanka ugovora o radu (bez obveze određivanja otkaznog roka u trajanju od mjesec dana) koristio 12 dana godišnjeg odmora. Primjenom naprijed navedene zakonske odredbe tužitelj ostvaruje pravo na 7/12 godišnjeg odmora, koji za 2019. iznosi ukupno 20 dana. Razmjerni dio godišnjeg odmora na koji tužitelj ima pravo u 2019. iznosi 12 dana. Kako je tužitelj iskoristio godišnji odmor u trajanju razmjernog dijela za 2019., ne ostvaruje pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, kojega tužitelj potražuje u iznosu od 3.380,00 kn. Tužitelj nije iskoristio u cijelosti godišnji odmor za 2019. Isplatu sukladno odredbi čl. 47. Kolektivnog ugovora tuženik vrši krajem godine. Kako tužitelj nije bio u radnom odnosu, u trenutku isplate jednokratne naknade, nije mu izvršena ni isplata jednokratnog dodatka jer je ista vezana uz status radnog odnosa. Naime, navedenu naknadu tužitelj je mogao ostvariti sukladno odredbama Pravilnika o porezu na dohodak čl. 7. st. 2. točka 5. i odredbama Kolektivnog ugovora kod drugoga poslodavca, prije zasnivanja radnog odnosa kod tuženika ili kasnije kod drugog poslodavca, nakon prestanka ugovora o radu kod tuženika. Tuženik je isplatio tužitelju dnevnice za rad na terenu za svaki mjesec u kojemu je i takvi rad izvršavao. Pored navedenoga, odredba čl. 54. Kolektivnog ugovora propisuje što se smatra terenskim radom, a to je rad kada tužitelj radi i boravi izvan sjedišta poslodavca i izvan mjesta radnikovog prebivališta ili uobičajenog boravišta. Dakle, da bi se mogao isplatiti terenski dodatak potrebno je da tužitelj i boravi izvan mjesta sjedišta poslodavca ili svojeg mjesta boravišta ili prebivališta, a što kod tužitelja za vrijeme rada kod tuženika nije bio slučaj. Osim toga odredba čl. 7. st. 7. Pravilnika o porezu na dohodak (NN. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19 i 1/20) izjednačava institutom dnevnica službeno putovanje i rad na terenu. Dakle, ne postoji pravna mogućnost da se za terenski rad isplati dnevnica i terenski dodatak, odnosno pojam terenski dodatak je ukinut predzadnjim izmjenama Pravilnika o porezu na dohodak. Pored navedenoga uvijek, bez obzira na navedene odredbe, isplata dnevnice i terenskog dodatka su se međusobno isključivale. Drugim riječima, isplatom dnevnica za terenski rad tužitelja tuženik je ispunio svoju obvezu prema radniku, a koja proizlazi iz Kolektivnog ugovora (na koju se tužitelj poziva) i odredbi Pravilnika o porezu na dohodak, te ne postoji niti jedna opravdana osnova za isplatom kakvu je tužitelj zatražio u svojem zahtjevu. Obračun plaće za mjesec rujan i listopad tuženik je izvršio za rad tužitelja prema rasporedu rada i evidenciji prisutnosti na radu tužitelja te je plaća za mjesec rujan obračunata u iznosu za isplatu od 4.470,86 kn, a za listopad u iznosu od 961,31 kn. Tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom najpogodnijim za tuženika, a sukladno odredbi čl. 56. Kolektivnog ugovora. Obračunati troškovi prijevoza za razdoblje rada tužitelja kod tuženika u iznosu od 2.658,00 kn su obračunati sukladno odredbama Kolektivnog ugovora i tuženik prihvaća obvezu da ih tužitelju nadoknadi. Tužitelj je pisanim putem zatražio otkazivanje ugovora o radu s danom 4.10.2019. Tuženiku je prestao ugovor o radu 7.10.2019. U odredbi čl. 6. otkaznog ugovora o radu tužitelj i tuženik su suglasno uglavili obvezu odrađivanja otkaznog roka u trajanju od mjesec dana, ako ugovor o radu otkazuje radnik odnosno tužitelj, što je i slučaj u ovom predmetu. Tužitelj nije ispunio ugovornu obvezu, nije odradio otkazni rok niti ga je tuženik posebnom odlukom oslobodio od odrađivanja istoga. Kako je nadalje u istom čl. 6. st. 6. Ugovora o radu propisana obveza radnika da naknadi štetu poslodavcu, ako ne odradi ugovorni ili posebnom odlukom poslodavca određeni rok, tuženik je zbog izbjegavanja odrađivanja istoga izvršio obračun bruto plaće od tužitelja, prema plaći obračunatoj za mjesec rujan (plaća koja prethodi otkazivanju ugovora o radu). Obračunata plaća za mjesec rujan u bruto iznosu od 5.854,13 kn ujedno predstavlja štetu koju trpi tuženik, zbog ne odrađivanja otkaznog roka, a ko9ju je tužitelj dužan naknaditi tuženiku. Slijedom navedenoga proizlazi da su tražbine zatražene od strane tužitelja u cijelosti neosnovane. Tražbine tužitelja iz toč. 4-5 su osnovane, ali se one prebijaju s tražbinom tuženika iz točke 6. ovog odgovora. Nakon prijeboja međusobnih tražbina tuženik ima obvezu prema tužitelju isplatiti iznos od 2.236,04 kn i u tom dijelu predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, te da za preostali iznos do punog utuženog iznosa odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
3. U podnesku od 27. travnja 2020. tuženik ustraje kod svojih navoda da tužitelj nema pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor jer mu je prestao radni odnos tijekom godine pa ima pravo samo na razmjerni dio godišnjeg odmora od 12 dana koji je iskoristio, da nema pravo na jednokratni dodatak na plaću za godišnji odmor budući da više nije bio u radnom odnosu kod tuženika kad se ta naknada isplaćivala radnicima, da mu je isplatio terenski dodatak i dnevnice, da su mu plaće za rujan i listopad obračunate, za rujan 4.470,86 kn te za listopad 961,3o kn, ali mu nisu isplaćene jer nije odradio otkazni rok zbog čega je tuženiku nastala šteta u iznosu od 5.854,13 kuna koju mu je tužitelj dužan nadoknaditi slijedom čega je i istaknuo prigovor radi prebijanja, a ne osporava da tužitelju duguje 2.658,00 kuna za troškove prijevoza. Na kraju navodi da iznos koji duguje tužitelju nakon prijeboja međusobnih tražbina iznosi 2.236,04 kune. U tom podnesku dodatno obrazlaže svoju tražbinu prema tužitelju koju stavlja u prijeboj s tražbinama tužitelja te dostavlja i dokumentaciju (otkaz tužitelja od 4.10.2019. i odjava s HZMO), za koju tvrdi da dokazuje osnovanost njegove tražbine
4. U tužbi podnesenoj 24. prosinca 2019. tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevima potražuje od tuženika isplatu iznosa od 25.548,00 kn od čega se 8.360,00 kn po osnovu neisplaćenih plaća za razdoblje od 1.9.2019. do 7.10.2019., iznos od 1.800,00 kn po osnovu neisplaćenog jednokratnog dodatka plaći za 2019. godinu, iznos od 3.380,00 kn po osnovu15 dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2019. godinu (od ukupno 20 dana), iznos od 9.350,00 kn s osnove terenskog dodatka za razdoblje od svibnja do rujna 2019. godine po izračunu 85,00 kn po danu te iznos od 2.658,00 kn s po osnovu naknade za prijevoz na posao i s posla od travnja do rujna 2019. godine.
5. U podnesku od 16. studenoga 2022., tužitelj mijenja tužbeni zahtjev u pogledu neisplaćene plaće tako što potražuje kumulirani iznos razlike između plaće koja mu je isplaćena od tuženika i one koju smatra da je trebao primiti za čitav period radnog odnosa u iznos tako što s osnove neisplaćenih neto plaća isti iznos potražuje za razdoblje od 22.3.2019. do 7.10.2019., sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.11.2019., pa do isplate. Tuženik se toj preinaci tužbe protivio jer je obuhvaćeno različito razdoblje neisplate plaća od onog navedenog u tužbi.
6. U podnesku od 5. svibnja 2023., tužitelj postavlja sređeni, konačni tužbeni zahtjev usklađen sa Nalazom vještaka kojim od tuženika potražuje iznos od 1.617,72 EUR/12.188.72 kn. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je odustao od dijela prvotnog tužbenog zahtjeva kojim je potraživao isplatu iznosa od 3.380,00 kuna po osnovu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, čime je u tom dijelu povukao tužbu, a tužbene zahtjeve koji se odnose na razliku plaće i terenski dodatak je smanjio uskladivši ih sa nalazom vještakinje.
7. Tuženik je u podnesku od 18. svibnja 2023. pristao na djelomično povlačenje tužbe, ali je zatražio naknadu troška razmjerno povučenom dijelu tužbe. U tom podnesku nadalje navodi da nema primjedbi na nalaz vještaka koji je u cijelosti i sveobuhvatno obradio traženu i priloženu dokumentaciju od strane tuženika, da su njegovi navodi potvrđeni kao osnovani od strane sudskog vještaka, a posebno vezano za obračun plaće prema ugovoru o radu za bruto iznos od 5.025,00 kn, da je vještak vezano za isplatu dnevnica za rad na terenu potvrdio kao ispravan obračun dnevnica i da su u cijelosti isplaćene tužitelju, da je potvrdio da je tužitelj tijekom rada kod tuženika iskoristio 12 dana godišnjeg odmora, a koji je jednak razmjernom dijelu na koji radnik ima pravo u slučaju prestanka ugovora o radu, da je bruto plaću ugovorenu Ugovorom o radu za mjesec rujan 2019 godinu, utvrdio u iznosu od 5.025,00/ ili 663,93 EUR-a., dakle upravo u ugovorenom iznosu uz napomenu da je kod konverzije sudski vještak pogrešno utvrdio iznos u EUR-ima, odnosno umjesto iznosa od 663,93 EUR- a, treba biti iznos od 666,93 EUR. Smatra da tužitelj nema pravo na bruto plaću prema izračunu vještaka utemeljenom na neto satnici od 4,65 EUR- a, odnosno 5,31 EUR-a, jer prema čl. 10. stavak 2. Zakona o radu ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno, a u ovom slučaju je između tužitelja i tuženika nesporno sklopljen ugovor o radu pa se isti mora u punom sadržaju primjenjivati između ugovornih strana, a suprotno tumačenje njegovih odredbi i drugačije dokazivanje je na strani tuženika, a ne na tužitelju. Tvrdi i da je vještačenje isplate plaće kao i drugih primanja tužitelja za razdoblje od 22.3 2019. do 7.10.2019. suprotno navodima iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva jer je tužitelj proširio i preinačio tužbeni zahtjev za navedeno razdoblje nakon zaključenja prethodnog postupka, a što je protivno odredbi članka 190. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, o čemu sud nije donio nikakvu odluku, osim što je naložio vještačenje po prijedlogu tužitelja. Smatra i da su navodi pod C zaključka nalaza vještaka samo pretpostavke u situaciji da je ugovorena plaća za III. grupu poslova, koeficijent 1,30 u bruto iznosu od 4.875,00 kn i za IV. grupu poslova koeficijent 1,45 u bruto iznosu od 5.437,50 iz Kolektivnog ugovora za graditeljstvo budući da je za tužitelja zbog neiskustva u obavljanju poslova (prethodni rad u grafičkoj industriji i ugostiteljstvu) za početak odredio osnovnu plaću između koeficijenta 1,3 i 1,45 i to u iznosu od 5.025,00 s mogućnošću daljnjeg napretka prema koeficijentu 1,45 kn. Navodi pod E zaključka nalaza vještaka da tuženik nije obračunavao dnevnicu za službeni put već je sukladno odredbama Kolektivnog ugovora isplaćivao dnevnice za rad na terenu, govore u prilog osnovanosti i ispravnosti obračuna dnevnica. Naime, odredba članka 7. stavak 28. Pravilnika o porezu na dohodak iz 2017. propisuje da se naknade koje se odnose na dnevnice za službeno putovanje i dnevnice za rad na terenu međusobno isključuju. Glede toga ukazuje da je vještak u svojem zaključku pod točkom D., zadnja točka, jasno utvrdio da „ukoliko se iznos dnevnice od 85,00 kn uveća za dodatni iznos po odluci poslodavca kao „vrijeme na putu“, ukupan iznos dnevnice kao terenski dodatak u rasponu je od 90,00 kn i u skladu s čl. 54. Kolektivnog ugovora“. Također je vještak napomenuo da je tuženik obračunao dnevnice za rad u [adresa] za mjesec rujan u iznosu od 85,00 kn. Kod ovog navoda moramo napomenuti da radnik ostvaruje pravo na dnevnice za rad na terenu ako mu je posao koji obavlja ili mjesto rada najmanje udaljeno 30 km od sjedišta poslodavca, a sukladno odredbi članka 7. stavak 9. Pravilnika o porezu na dohodak i neopreziva je, tako da dnevnica za [adresa] koja se napominje nije obveza poslodavca. Stoga je zahtjev tužitelja za isplatom dnevnice za rad na terenu, pod točkom III. sređenog tužbenog zahtjeva je u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještak i odredbama Pravilnika o porezu na dohodak te je kao takav u cijelosti neosnovan.
8. U ovom predmetu donesena je prvostupanjska Presuda poslovni broj: 8 Pr- 249/2019-36 od 4. kolovoza 2023. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj: Gž R-226/2023-2 od 29. kolovoza 2024. ukinuta je prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje, pa je nakon toga proveden novi prvostupanjski postupak te je donesena nova prvostupanjska presuda. S obzirom na to da do povrede zbog kojeg je presuda ukinuta nije došlo tijekom prethodnog postupka, sud je sukladno izmijenjenom čl. 377. Zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje i na postupke pokrenute prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19.), u novom postupku proveo glavnu raspravu na kojoj su provedeni dokazi predloženi do zaključenja prethodnog postupka. U ponovljenom postupku sud nije ponovo provodio dokaze provedene u prethodno provedenom prvostupanjskom postupku već je pročitao spis predmeta te je ponovo saslušao tužitelja te bivšu zakonsku zastupnicu tuženika OZ kao svjedokinju, budući da više nije zakonska zastupnica tuženika.
9. Kako je tužitelj u podnesku od 5. svibnja 2023., odustao od preinake tužbe iz podneska od 16. studenoga 2022. kojoj se tuženik protivio, nije bilo potrebe odlučivati o preinaci tužbe. Nadalje, budući da je tužitelj tim podneskom povukao tužbu u dijelu kojim je prethodno potraživao isplatu iznosa od 3.380,00 kn/448,60 EUR, sud je rješenjem sadržanim u izreci oce odluke utvrdio djelomično povlačenje tužbe.
10. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja tražbina iz osnove tražbine naknade štete koju ima prema tužitelju u iznosu od 5.854,13 kuna, kojim traži da sud izvrši prijeboj njegova potraživanja s potraživanjem tužitelja, sud je morao odlučiti osnovanosti i visini tražbine tuženika za koju isti traži da se prebije sa tražbinom tužitelja prema njemu. U takvom slučaju sud treba deklaratornim odlukama utvrditi postojanje potraživanja tužitelja i potraživanja tuženika, a ako utvrdi postojanje tuženikove tražbine, potom treba konstitutivnom odlukom izvršiti prebijanje tražbina. Prijeboj potraživanja utvrđen odlukom suda proizvodi uvjetni pravni učinak od trenutka priopćenja sudu, dok trenutak priopćenja protivniku nije bitan, ali do prijeboja putem suda dolazi tek kada odluka suda kojom je izvršen prijeboj postane pravomoćna.
11. U dokaznom postupku pročitane su isprave u spisu predmeta: Ugovor o radu od 22. ožujka 2018. (stranica 5 – 8 spisa), potvrda HZZO od 12. studenoga 2019. (stranice 9 – 11 spisa), promet na računu tužitelja za razdoblje od 22. ožujka 2019. do 9. studenoga 2019. (stranice 12 – 24 spisa), obračunski listovi plaće dostavljeni po tuženiku uz odgovor na tužbu (stranice 30 – 32 spisa), ugovor o radu od 22. ožujka 2018. (stranice 34 – 37 spisa), dokumentacija tuženika uz podnesak od 27. travnja 2020. (stranice 46 – 57 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo, financije i bankarstvo Kseniji Kekez, pročitani su nalaz vještakinje Ksenije Kekez od 11. travnja 2023. (stranice 91 – 115 spisa), dopis vještakinje od 18. travnja 2023. (stranice 118 – 120 spisa), dokumentacija dostavljena uz e-mail poruku tuženika od 29. ožujka 2023. (stranice 121 – 140 spisa), pročitan je iskaza bivše zakonske zastupnice tuženika OZ te je ista saslušana kao svjedokinja u ponovljenom postupku.
12. Predmet ovog spora su novčane tražbine parničnih stranaka iz tužbe tužitelja i prigovora radi prebijanja tuženika.
13. Među strankama nije sporno :
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu elektroinstalatera po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22.3.2019.,
-da je radni odnos tužitelja prestao 4.10.2019. tako što je tužitelj otkazao ugovor o radu.
- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na terenu i koristio godišnji odmor,
- da tuženik duguje tužitelju utuženi iznos po osnovu neisplaćene naknade za troškove prijevoza na posao i s posla,
14. Nakon što je tužitelj postavio svoj konačni tužbeni zahtjev u podnesku od 5. svibnja 2023. kojim je povukao zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 3.380,00 kuna, ostalo je sporno među strankama da li postoji dug tužitelja prema tuženiku po osnovu neisplaćenih plaća, terenskog dodatka i jednokratnog dodatka za godišnji odmor.
15. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Sl. SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 58/84, 74/78, 57/89, 20/90, 35/91. i "Narodne novine" broj : 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja i to onaj konačni iz podneska od 5. svibnja 2023. većim dijelom osnovan te da tuženikov procesno pravni prigovor radi prebijanja neosnovan, slijedom čega tražbina tuženika nije prebijena s tražbinama tužitelja.
16. Za donošenje odluke u ovom sporu treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o radu, s njim povezanim propisima te Zakona o obveznim odnosima.
17. Prema čl. 90. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022) plaća je primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Prema st. 3. tog članka plaća se može sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka i ostalih primitaka. Prema st. 4. i 5. tog članka dodaci na plaću su novčani primici radnika koje radnik ostvaruje na temelju posebnog propisa, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu razmjerno odrađenim radnim satima pod određenim uvjetima (otežani uvjeti rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom i sl.) i koje ostvaruje neovisno o efektivnom radu (uvećanje za navršene godine radnoga staža i sl.), odnosno koje u skladu s propisanim, utvrđenim ili ugovorenim kriterijima i visini ostvaruje ovisno o ostvarenim rezultatima poslovanja i radno j uspješnosti (stimulacija i sl.). poslodavac je dužan dodatke obračunati u iznosu i na način koji je utvrđen posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje plaće iz članka 94. stavka 1. ovoga Zakona ne smije obračunati na iznos manji od iznosa minimalne plaće u skladu s posebnim propisima. Prema čl. 20 Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022), obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, prouzročenjem štete, stjecanjem bez osnove, poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade i izdavanjem vrijednosnih papira, a mogu nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti. Prema čl. 115. st. 2. toč. 4. Zakona o radu radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog, a prema čl. 116. st. 1. tog Zakona poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema čl. 107. Zakona o radu radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi, a prema čl. 108. tog Zakona ako bi utvrđivanje visine štete uzrokovalo nerazmjerne troškove, može se unaprijed za određene štetne radnje predvidjeti iznos naknade štete, a štetne radnje i naknade iz stavka mogu se predvidjeti kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Prema čl. 122. Zakona o radu u slučaju redovitog otkaza otkazni rok je najmanje mjesec dana, ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno jednu godinu , kao što je ovdje slučaj. Prema čl. čl. 47 Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (NN 115/15, dalje: KU/15) jednokratni dodatak na plaću isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu.
18. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio:
- čitanjem dokumentacije priložene uz tužbu da je da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. ožujka 2018. na radnom mjestu elektroinstalatera, da mu radni odnos prestao 21. srpnja 2017. te da mu je tuženik na njegov račun isplaćivao plaće i druge primitke u iznosima koji se navode u dostavljenim izvodima sa tekućeg računa tužitelja.
- čitanjem dokumentacije priložene uz odgovor na tužbu da je tužitelju za mjesec rujan 2019. obračunata plaća u iznosu od 5.025,00 kuna bruto i iznos za isplatu od 4.470,86 kuna, a za mjesec listopad 2019. bruto plaća u iznosu od 1.201,63 kuna te iznos za isplatu od 961,31 kuna te da je čl. 8. Ugovora o radu od 22. ožujka 2018. od 22. ožujka 2018. koji je tužitelj sklopio s tuženikom ugovoreno da poslodavac i radnik mogu redoviti i izvanredno otkazati ugovor o radu pod uvjetima propisanim zakonom te da je radnik koji otkazuje ugovor o radu obavezan pridržavati se otkaznog roka u trajanju propisanom Zakonom o radu, a u protivnom je dužan poslodavcu naknaditi štetu u visini ugovorene bruto plaće isplaćene u prethodnom mjesecu koji je prethodio otkazu.
- čitanjem dokumentacije priložene uz podnesak tuženika od 27. travnja 2020. koliko su po tuženiku obračunate plaće tužitelja za mjesece srpanj, kolovoz, rujani listopad 2019., da je tužitelj 4. listopada 2019. otkazao ugovor o radu sklopljen s tuženikom ne navodeći razlog otkaza te da ga je tužitelj odjavio s obveznog mirovinskog osiguranja s danom 7. listopada 2019.
19. Na temelju Nalaza i mišljenja vještakinje Ksenije Kekez proizlazi da je za poslove radnog mjesta „elektroinstalater“ koje je tužitelj obavljao za tuženika ugovorena je osnovna mjesečna bruto plaća u iznosu od 5.025,00 kn s dodacima na plaću u skladu s Kolektivnim ugovorom za graditeljstvo uz pretpostavku 100% realizacije učinka i za puni mjesečni fond sati, da je u razdoblju od 22.3.2019. do 7.10.2019. tužitelju obračunata bruto plaća u iznosu od ukupno 32.787,34 kn/ 4.351,63 € a isplaćena bruto plaća u iznosu od ukupno 26.560,71 kn/ 3.525,21 €, čime u odnosu na obračunatu, tužitelju nije isplaćena bruto plaća u iznosu od ukupno 6.226,63 kn/ 826,42 €, od čega: bruto plaća za mjesec rujan 2019. u iznosu od 5.025,00 kn/ 666,93 € te bruto plaća za mjesec listopad 2019. u iznosu od 1.201,63 kn/ 159,48 € . Nadalje je utvrđeno da tužitelju evidentirano ukupno 104 dana rada na terenu na radilištima u [adresa] i [adresa] ([adresa]), od čega 6 dana u ožujku, 19 dana u travnju, 17 dana u svibnju, 18 dana u lipnju, 22 dana u srpnju, 16 dana u kolovozu i 6 dana u rujnu 2019., da je za rad na terenu kada je tužitelj dnevno putovao kući (isti datum odlaska i povratka), tuženik obračunavao dnevnicu za rad na terenu u iznosu od 85,00 kn, izuzev za rad na radilištu MATRIX, Zagreb, u razdoblju od 15.07. do 31.07.2019. (14 dana), kada je obračunao dnevnicu od 170,00 kn, za rad na terenu na radilištu Šilo (Krk) kada tužitelj nije dnevno putovao kući već je boravio na terenu 10 dana, s datumom polaska 15.05.2019. i datumom povratka 24.05.2019., tuženik je obračunao dnevnicu za rad na terenu u iznosu od 170,00 kn, da su uz dnevnicu u iznosu od 85,00 kn i 170,00 kn, odlukom poslodavca obračunati su iznosi kao „vrijeme na putu“, za koje iznose se uvećao ukupni iznos dnevnice za rad na terenu, da su tužitelju za 104 dana obračunate dnevnice za rad na terenu u iznosu od ukupno 15.130,00 kn/ 2.008,10 €, što je u ukupnosti i po mjesecima istovjetno s obračunom dnevnica za rad na terenu kako proizlazi iz obračunskih listi plaće/naknade plaće, te da su mu u odnosu na obračunate dnevnice za rad na terenu u iznosu od ukupno 15.130,00 kn/ 2.008,10 €, isplaćene dnevnice za rad na terenu u iznosu od 13.626,00 kn/1.808,48 €, iz čega proizlazi da su mu manje isplaćene dnevnice u iznosu od 1.504,00 kn/ 199,62 €, od čega je u mjesecu srpnju 2019. manje isplaćene za 1.000,00 kn /132,72 € , u mjesecu kolovozu 2019. više je isplaćene za 6,00 kn/0,80 €, a u mjesecu rujnu 2019. neisplaćen mu je iznos od 510,00 kn / 67,69 €. U vezi s tim vještakinja napominje da ako bi se iznos dnevnica za rad na terenu mogao smatrati iznosom terenskog dodatka uzevši u obzir iznos od 85,00 kn, može se utvrditi da isti iznos nije obračunat u skladu s odredbama čl. 54. st. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (NN 115/15, 26/18) koji propisuje da terenski dodatak iznosi od 90,00 do 170,00 kuna i isplaćuje se za vrijeme rada i boravka izvan sjedišta poslodavca ili sjedišta izdvojene poslovne jedinice poslodavca i izvan mjesta radnikovog prebivališta ili uobičajenog boravišta, međutim, ukoliko se iznos dnevnice od 85,00 kn uveća za dodatni iznos po odluci poslodavca kao „vrijeme na putu“, ukupan iznos dnevnice kao terenskog dodatka u rasponu je od 90,00 kn do 170,00 kn, u skladu s čl. 54. Kolektivnog ugovora (osim za rujan kad su obračunate dnevnice za rad u [adresa] od 85,00 kn). Na temelju nalaza vještakinje sud je utvrdio i da je bruto plaća tužitelja za mjesec rujan 2019. u skladu s Ugovorom o radu i prema obračunskim ispravama plaće iznosila je 5.025,00 kn / 663,93 €
20. S obzirom na to da je tužitelj svoj konačni tužbeni zahtjev u pogledu neisplaćenih plaća postavio uzevši u obzir ugovorenu bruto plaću iz ugovora o radu, za koju je vještakinja nalazom utvrdila da mu nije isplaćena u iznosu od 826,42 EUR, u pogledu terenskog dodatka prema obračunu tužen ika, a dnevnice za službena putovanja ne potražuje te je povukao tužbu u dijelu kojim je prethodno potraživao naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, za ovaj postupak nije odlučno koliko bi iznosila bruto plaća tužitelja u utuženom razdoblju u ukupnosti i po pojedinim mjesecima obračunata po neto satnici od 4,65 EUR/ 35,00 kn od mjeseca ožujka do mjeseca svibnja 2019., a od mjeseca lipnja 2019. do mjeseca listopada 2019. po neto satnici od 5,31 EUR/ 40,00 kn, koliko je tužitelju u tom vremenu isplaćeno na ime plaće i naknade plaće u bruto iznosu te koliko u ukupnosti i po pojedinim mjesecima iznosi razlika plaće ako mu je isplaćeno manje od iznosa obračunatog po neto satnici od 4,65 EUR/ 35,00 kn odnosno 5,31 EUR/ 40,00 kn te koliko bi iznosila bruto plaća tužitelja u utuženom razdoblju u ukupnosti i po pojedinim mjesecima obračunata prema odredbama Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (NN br. 115/2015, 26/2018) za radno mjesto elektroinstalatera te koliko u ukupnosti i po pojedinim mjesecima iznosi razlika plaće ako mu je isplaćeno manje od iznosa obračunatog po odredbama Kolektivnog ugovora za graditeljstvo. Stoga sud nalaz vještakinje u tom dijelu nije analizirao niti je to bilo potrebno činiti s obzirom na sadržaj konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.
21. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz vještaka, osim što je tuženik ukazao da je prilikom preračunavanja iznosa bruto plaće tužitelja obračunate za mjesec rujan 2019. od 5.025,00 kuna iz kuna u EUR-e, pogrešno izračunao da ista iznosi 663,93 EUR-a, a iznosi 666,93 EUR-a, što je sud prihvatio, jer prema pravilnom izračunu po propisano fiksnom tečaju bruto plaća od 5.025,00 kuna u eurima iznosi zaista iznosi 666,93 EUR, a ne 663,93 EUR kako to vještak navodi u svom nalazu. Stoga je tuženikova tražbina u izreci ove odluke i utvrđena u iznosu od 666,93 EUR te je taj iznos prebijen s tražbinama tužitelja.
22. Sud je Nalaz vještakinje na koji stranke osim u dijelu koji se odnosi na bruto plaću tužitelja obračunatu za rujan 2019. u kojem je vještakinja očitom omaškom pogrešno iznos u kunama preračunala u EUR-e, što je ispravljeno i bez dopune vještačenja, nisu imale primjedbi, prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu.
23. Sud je na prijedlog stranaka prije nego je provedeno vještačenje saslušao tužitelja i tadašnju zakonsku zastupnicu tuženika kao stranke u svrhu dokazivanja, a u ponovljenom postupku je ponovo saslušao tadašnju zakonsku zastupnicu OZ kao svjedokinju budući da više nije zakonska zastupnica tuženika te je ponovo saslušao i tužitelja.
24. Tužitelj u svom prvom iskazu navodi da je s tuženikom ugovorio veću plaću od one koja se navodi u ugovoru o radu, da je radio na terenu veći broj sati od onih koji su iskazani u tuženikovim službenim evidencijama, po 10 sati dnevno, da je prije prestanka radnog odnosa iskoristio samo 7 dana godišnjeg odmora, a ne 12 kako je to iskazano u obračunima plaće. U svom dodatnom iskazu danom u ponovljenom postupku navodi da je došlo do raskida radnog odnosa zbog toga što su plaće kasnile, bile na rate i nije dobivao platne liste pa je zbog toga inicirao raskid ugovora o radu s čime se UZ složio i tražio od njega da napiše na A4 papir da traži raskid ugovora sa 4. listopada 2019., da je dok je o tome razgovarao s UZ svjedokinja OZ bila malo dalje u istoj prostoriji, sjedila je za drugim stolom, ali se nije uključivala u njegov razgovor s UZ , da mu poslodavac nikada nije pismeno ili usmeno prigovorio zbog toga da izostaje s posla i da bi dolazio u alkoholiziranom stanju na posao, da od njega nije tražio da odradi otkazni rok, tijekom razgovora o tome ništa mu nije bilo rečeno već je poslodavac samo zatražio da razduži alat, da ne može odgovoriti na pitanje da li su se i drugi dodaci na plaću poput terenskog dodatka i ostalo redovito isplaćivali jer nije dobivao platne liste iako ih je više puta tražio, da se ne sjeća točno kojeg dana je podnio zahtjev za raskid ugovora o radu, ali misli da je to bilo 4. listopada 2019., da je nakon nekog vremena, ne sjeća se točno kad počeo raditi u tvrtki Arsenal Ivezić, da shvaća razliku između pojma raskid ugovora o radu i pojma otkaz ugovora o radu, otkaz je kad poslodavac daje radniku otkaz, a kad je on napisao na papiru da traži raskid ugovora pod tim je mislio da traži suglasan raskid ugovora te da nije pravno educiran.
25. Bivša zakonska zastupnica tuženika OZ u svom iskazu navodi da tužitelju nisu isplaćeni troškovi prijevoza, da su tužitelju isplaćene sve plaće, dnevnice i terenski dodaci na koje primitke je u utuženom razdoblju imao pravo , da tužitelj nije odradio otkazni rok nakon što je dao otkaz, zbog čega je tuženiku nastala šteta za koju tereti tuženika. Navodi i da tužitelju nije isplaćen regres jer se isti isplaćuje krajem godine, a tužitelj je prestao raditi 4. listopada 2019. pa mu zbog toga regres nije isplaćen. U svom dodatnom iskazu kad je saslušana kao svjedokinja u ponovljenom postupku na okolnosti tužiteljevog otkaza ugovora o radu i isplate terenskog dodatka ista navodi da je do otkaza ugovora o radu od strane tužitelja došlo tako što je on zatražio raskid radnog odnosa, u poslovnim prostorijama tuženika je ostavio papir na kojem je pisalo "Tražim raskid radnog odnosa." s danom 4. listopada 2019. s time da nije sigurna u pogledu datuma, ali je to razvidno iz dokumenta koji je dostavljen u spis predmeta, da je tu izjavu tužitelja vidjela jer pošta ide preko nje, ali je u vezi s tim s tužiteljem kontaktirao UZ, a ne ona, a njihovom razgovoru o tome ja nije bila prisutna, da je na temelju toga što im je tužitelj dostavio navedenu izjavu i toga što se poslije toga nije pojavio na poslu zaključeno da je on dao otkaz pa je odjavljen s obveznih osiguranja, da je isplata plaća tužitelju bila redovita, ali je možda ponekad kasnila po nekoliko dana, ali je plaću dobio uvijek među prvima , da je terenski dodatak tužitelju također redovito isplaćivan i to u cijelosti, da je bila prisutna u uredu kad je tužitelj na stol stavio papirić u kojem piše da traži raskid ugovora o radu te je pritom rekao "Dajem otkaz, odjavite me s tim datumom." Potom je iskazala da se bolje sjetila svega što bilo, da je tužitelj došao u poslovnu prostoriju u kojoj je ona bila i prvo rekao "Dajem otkaz, odjavite me.", pa mu je ona tada rekla da ga ne mogu odjaviti bez njegove pisane izjave o tome da otkazuje ugovor o radu, da se ne sjeća više da li je nakon toga tužitelju dala prazan list papira ili ga je sam uzeo sa stola, a onda je tužitelj na tom papiru napisao "Tražim raskid radnog ugovora sa 4. listopada 2019." , da je nakon toga ona odjavila tužitelja, a u odjavi je napisala "Otkaz radnika", da se kod isplata terenskih dodataka u programu jedno vrijeme pisalo "terenski dodatak" ili "dnevnica" i čak je na neko vrijeme to bilo vođeno pod istom šifrom. Da se isplate definirane kao vrijeme na putu odnose na vrijeme vožnje od mjesta prebivališta do gradilišta na pojedinim lokacijama, a isplate su se sve vodile kao "terenski dodatak" ili "dnevnica", da je pored toga tužitelju isplaćivana i naknada za prijevoz od kuće do tvrtke iako je za prijevoz koristio službeno kombi vozilo, da je kad je UZ pitala što s odjavom dobila uputu da odjavi tužitelja, da ima saznanja da tužitelj često nije dolazio na posao ponedjeljkom zbog konzumiranja alkohola tijekom vikenda, ali ne zna da li je to razlog raskida radnog odnosa, da joj prije nego je odjavila tužitelja UZ ništa nije o tome govorio, da da se ne sjeća zbog čega je tužitelj tražio raskid odnosno otkaz ugovora o radu s točno određenim datumom, da se sjeća da je rekao da ima novi posao, da ide na novo radno mjesto, ali se ne sjeća s kojim danom je trebao početi raditi na tom novom radnom mjestu.
26. Iskazi tužitelja i svjedokinje OZ iako su u tom dijelu proturječni su irelevantni u odnosu na plaću tužitelja budući da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom ne potražuje veću plaću od ugovorene. Što se tiče terenskog dodatka sud je prihvatio kao vjerodostojne navode svjedokinje OZ da se isplate definirane kao vrijeme na putu odnose na vrijeme vožnje od mjesta prebivališta do gradilišta na pojedinim lokacijama, a isplate su se sve vodile kao terenski dodatak ili dnevnica, budući da to proizlazi i iz Nalaza vještakinje Ksenije Kekez. Iz njezinog iskaza nadalje proizlazi da je tužitelj usmeno, a potom i pisanom izjavom otkazao ugovor o radu s određenim datumom na temelju čega je i odjavljen, a taj dio iskaza sud također prihvaća kao vjerodostojan, ali iz njezinog iskaza ne proizlazi da je kao tadašnja zakonska zastupnica tuženika zatražila da odradi otkazni rok, a niti da je to zatražio prokurist tuženika UZ, koji je prethodno izjavio da je ugovor raskinut ne zbog neisplate plaće već zbog toga što je tužitelj često izostajao s posla i dolazio na posao pijan, što upućuje na to da je tuženik prihvatio traženje tužitelja za raskid te da je Ugovor o radu zapravo prestao sporazumom stranaka.
27. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da tuženik tužitelju nije pravilno obračunao terenski dodatak kada ga je obračunao u iznosu od 85,00 kn jer je člankom 54. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“ broj 115/15. i 26/18.; dalje: KU) propisano da terenski dodatak iznosi 90,00 do 170,00 kn, ali iz njezinog Nalaza nadalje proizlazi da je tuženik tužitelju isplaćivao i određene iznose kao „vrijeme na putu“, a kad bi se i ti iznosi uračunali kao isplata terenskog dodatka, tada bi iznos koji je tužitelju isplaćen bio u rasponu od 90,00 do 170,00 kn. Sud je na temelju toga te iskaza svjedokinje OZ koji je u tom dijelu prihvaćen kao vjerodostojan, to utoliko više što tužitelj u svom iskazu nije o tome ništa rekao niti je obrazložio zašto tvrdi da mu tuženik po osnovi terenskog dodatka duguje više nego što mu je isplatio prihvatio da se iznosi isplaćeni kao „vrijeme na putu“ trebaju uračunati u isplatu terenskog dodatka, iz čega proizlazi da je dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva kojim po tom osnovu potražuje isplatu iznosa od 199,62 eura neosnovan.
28. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema pravo na isplatu dodatka za godišnji odmor jer mu je radni odnos prestao prije nego se ta isplata radnicima obavila, treba reći da je taj prigovor neosnovan. To iz razloga što je tužitelj razmjerni dio godišnjeg odmora na koji je imao pravo u cijelosti iskoristio prije prestanka radnog odnosa, a prema čl. 47 Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (NN 115/15, dalje: KU/15) jednokratni dodatak na plaću isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu, pa je dakle tuženik taj dodatak trebao obračunati i isplatiti tužitelju s plaćom obračunatom za mjesec kad je tužitelj iskoristio razmjerni dio godišnjeg odmora za 2019. godinu (a imao je pravo na 12 dana budući da mu je radni odnos prestao prije završetka godine 7. listopada 2019.), što nije učinio. S obzirom na to da to da tu obvezu nije izvršio pravovremeno kao što je prethodno obrazloženo, taj dodatak mu je trebao isplatiti naknadno najkasnije do kraja te kalendarske godine kad je bio isplaćen i ostalim radnicima, bez obzira na to što tužitelj tada više nije bio u radnom odnosu kod tuženika.
29. Iz rezultata iz rezultata provedenog dokaznog postupka dakle proizlazi da tuženik tužitelju nije isplatio Ugovorom o radu ugovorenu bruto plaću za mjesec rujan i listopad 2019 u iznosu od 826,42 EUR (za rujan 666,93 EUR, a za listopad 159,48 EUR), da mu nije isplatio niti jednokratni dodatak za godišnji odmor od 238,90 EUR, naknadu troškova prijevoza od 352,78 EUR te mu je u cijelosti isplatio terenske dodatke za utuženo razdoblje. Dakle iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da postoji dug tuženika prema tužitelju koji tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom od njega potražuje, osim duga po osnovu neisplaćenog terenskog dodatka. Stoga su tužbeni zahtjevi koji se odnose na isplatu plaće, dodataka na plaću i troškove prijevoza usvojeni pa je odlučeno kao u toč. I. II. i III. izreke ove odluke dok je dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata terenskog dodatka u iznosu od 199,62 eura odbijen, odnosno odlučeno je kao u toč. IV. Izreke ove odluke.
30. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja kojim traži da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju po osnovu naknade štete u visini ugovorene bruto plaće zbog neodrađenog otkaznog roka u iznosu od 5.854,13 kn, odnosno preračunato u eure 776,98 eura, a iz provedenih dokaza proizlazi da obračunata bruto plaća tužitelja za rujan 2019. ne iznosi 5.854,13 kuna, već 666,93 EUR/5.025,00 kuna. Između stranaka nije sporno da je čl. 8 Ugovora o radu koji je tužitelj sklopio s tuženikom ugovorena obveza odrađivanja otkaznog roka u slučaju redovitog otkaza ugovora o radu kao i obveza naknade štete ako se ta obveza ne ispuni. Iz izjave o otkazu ugovora o radu potpisane po tužitelju od 4. listopada 2019. ne proizlazi da je riječ o redovitom otkazu ugovora o radu koji radnik daje poslodavcu, budući da se u njoj navodi da radnik traži raskid radnog odnosa od zadnjeg radnog dana 4.10.2019., a budući da iz ostalih provedenih dokaza, iskaza tužitelja i svjedokinje OZ ne proizlazi da je tuženik kao poslodavac zatražio od tuženika da odradi otkazni rok, to je sud zaključio da je tuženik kao poslodavac prihvatio zahtjev tužitelja kao radnika za raskidom ugovora o radu, da je dakle riječ o sporazumom raskidu ugovora o radu, a ne o otkazu koji radnik daje poslodavcu. S obzirom na to da je otkazni rok potrebno odraditi samo u slučaju izvanrednog otkaza koji radnik daje poslodavcu, što ovdje nije slučaj, ne postoji obveza radnika, ovdje tužitelja da odradi otkazni rok, pa tuženik nema pravo potraživati od tužitelja po tom osnovu naknadu štete.
31. Iz provedenih dokaza proizlazi da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 666,93 EUR po osnovu naknade štete kao što je prethodno obrazloženo, slijedom čega je odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan
32. Po stavu suda ta tuženikova tražbina dospijeva na naplatu 5. studenog 2019. s obzirom na to da je otkazni rok koji je tužitelj trebao odraditi, a nije ga odradio tekao od 5. listopada 2019. do 5. studenoga 2019. pa je tijekom tih mjeseca tuženiku nastala predmetna šteta. Tako utvrđena tražbina tuženika prebijena je s tražbinama tužitelja s naslova terenskog dodatka, jednokratne naknade za godišnji odmor i naknade troškova prijevoza, budući da je prva tužiteljeva tražbina po osnovu neisplaćene plaće izražena u bruto iznosu, a ostale nisu.
33. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev tužitelja i to onaj konačni iz podneska od 5. svibnja 2023. je usvojen u smislu da su mu priznate i utvrđene sve tražbine, ali su iste prebijene s priznatom i utvrđenom tražbinom tuženika po osnovu naknade štete, odnosno odlučeno je kao u izreci ove odluke.
34. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
35. Dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosima razlike plaće je neosnovan. Prema odredbama članka 45. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15 - dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Odredbama članka 45. stavak 4. i 5. ZPD i članka 61. stavak 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 95/05, 96/06 , 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14 - dalje: Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz članka 14. toga Zakona i članka 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavak 9. i članka 16. stavak 2. toga Zakona te umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavak 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata odbijen kao neosnovan.
36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema st. 2. tog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 1.617,72 EUR, a prethodno je povukao tužbu za iznos od 448,60 EUR/3.380,00 kuna, pa je dakle u ovoj parnici uzevši u obzir povlačenje dijela tužbe od 448,60 EUR, te utvrđenu tražbinu tuženika od 663,93 EUR koja je prebijena sa tražbinom tužitelja djelomično uspio. U pogledu pravne osnove zahtjeva, tužitelj je u ovom sporu uspio u omjeru od 87,67%, a odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio je u omjeru od 60,00% pa kad se sve to uzme u obzir u sporu je uspio u omjeru od 73,83%. Tuženik u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 12,33% a u pogledu visine tužbenog zahtjeva u omjeru od 12,33% pa kad se sve to uzme u obzir u sporu je uspio u omjeru od 12,33%. Kad se od postotka uspjeha u sporu tužitelja 73,83% oduzme postotak uspjeha u sporu tuženika 12,33%, proizlazi da tužitelju nakon što se utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova tužitelja treba priznati 61,50 % nastalih mu troškova. Tužitelj je imao trošak sastava tužbe s PDV-om od 250,00 EUR, trošak sastava podneska od 3.3.2020. s PDV-om od 250,00 EUR, trošak sastava podneska od 16.11.2022. s PDV-om od 250,00 EUR, trošak sastava podneska od 5.5.2023. s PDV-om od 250,00 EUR, na koji ima pravo prema Tbr. 7/1, Tbr.8/1 u vezi s Tbr.7/1 i Tbr.46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023., u daljnjem tekstu Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 23.10.2020, 14.01.2021., 3.3.2022., 10.11.2022., 2.12.2022.,11.7.2023. i 3.6.2026., za svako ročište po 250,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr 9/1 i Tbr.46 Tarife, trošak zastupanja na ročištu 14.4.2026. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima 125,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr 9/2 i Tbr.46 Tarife, ukupno 2.625,00 EUR, trošak vještačenja od 398,17 EUR, što sveukupno iznosi 3.023,17 EUR. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu 16.11.2022. budući da to ročište nije održano, a za ročište održano 14.4.2026. priznata mu je polovica zatraženog troška od 250,00 EUR, 125,00 EUR na temelju Tbr. 9/2 Tarife budući da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Tužitelju nadalje nije priznat niti zatraženi trošak sastava žalbe od 312,50 EUR jer postupak nije pravomoćno okončan, pa će o tom trošku odlučiti sud II. stupnja. S obzirom na to da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 61,50%, priznat mu je i dosuđen trošak u iznosu od 1.859,25 EUR, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen.
U Varaždinu 26. lipnja 2026.
Sutkinja
Jadranka Orlović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).
Dostaviti:
1/ tužitelju po punomoćnicima odvjetnicima u ZOU CZ i FZS, [adresa],
2/ tuženiku po punomoćniku Hinku Žerjavu, odvjetniku u ZOU Hinko Žerjav i Renata Žerjav u Varaždinu
