Posl. broj P-252/2026

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Sinju

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu ovog suda Tei Lolić Prenc, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima u odvjetničkom društvu Kallay & partneri u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. travnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja OK, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Jure Grbavca i zamjenice punomoćnika tuženika UK, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom društvu Olujić i partneri u Splitu, dana 26. lipnja 2026. godine, donio je i javno objavio

p r e s u d u

I. Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu od 19.04.2007. godine br. broj 418-50-4048043, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Nevenke Kekez pod brojem ovjere OV-3750/07 dana 20.04.2007. godine, i to:

c) U dijelu u kojem se ugovara isplata naknade radi troškova kredita u članku 3. ugovora koja glasi: „Naknada 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ kao i u dijelu internih akata tuženika koji reguliraju tu materiju.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove postupka u visini od 4.010,66 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom zaključio dana 19. travnja 2007. godine ugovor o kreditu broj 418-50-4048043 kojim da je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 25.740,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s redovnom kamatnom stopom od 5,20% promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Podneskom od dana 02. veljače 2021. godine tužitelj je uredio postavljeni tužbeni zahtjev na način da je zatražio da se ništetnim utvrdi ugovor o kreditu i u dijelu kojim se ugovaraju isplata naknada radi troškova kredita (trošak obrade, ulazna i izlazna naknada), a podneskom od dana 23. ožujka 2023. godine je konačno precizirao postavljeni zahtjev na način da je izostavio dio koji se odnosi na izlaznu naknadu. U tom dijelu je o postavljenom zahtjevu pravomoćno i odlučeno.

2. Tuženik se tužbi usprotivio u cijelosti i predložio odbiti postavljeni zahtjev.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418- 50-4048043, otplatnog plana i prometa po tom kreditu, zadužnice i suglasnosti, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Srđanu Kovačiću, koji vještak se dodatno očitovao, te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Presudom ovog suda posl. broja P-2509/2020 od dana 07. svibnja 2024. godine usvojen je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti, ali je navedena presuda Presudom i Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. broja Gž-799/2025 od dana 11. studenoga 2025. godine djelomično ukinuta i to baš u točki I.c) i točki III. izreke te je u tom dijelu vraćena na ponovni postupak. Drugostupanjski sud je naveo da su u prvostupanjskoj odluci u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o isplati naknade radi obrade kredita izostali razlozi te da u ponovljenom postupku valja dati jasne i dostatne razloge u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi djelomična ništetnost ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj j 418-50-4048043 utvrđeno je da je zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da se u članku 3. predmetnog Ugovora navodi da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilokom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

7. Vještak Srđan Kovačić u svom očitovanju od 14. veljače 2023. godine navodi da je po Ugovoru o kreditu dana 23. travnja 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita tj. u iznosu od 3.831,48 kuna, a da je naplaćen i trošak upisa prijenosa prava vlasništva u iznosu od 350,00 kuna.

8. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revd-797/2023-2 od 1. ožujka 2023. dopuštena je revizija tuženice u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?"

9. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broja Rev-673/2023 od dana 13. veljače 2024. godine proizlazi da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

10. Iz svih izvedenih dokaza u ovom proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi.

11. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužitelj s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu koja ponuda je sadržavala i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo. Tužena nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, radi se o tipskom ugovoru, a o toj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, što je sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP. Time je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

12. U smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, sve da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije mogao izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

13. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci VSRH broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

14. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za kupnju rabljenog vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima tužene, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. broja Rev- 673/2023 od dana 13. veljače 2024. godine dao odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

16. Ovaj je sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Ovo stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

17. Slijedom navedenog, a nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sud je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki I. izreke.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to trošak sastava tužbe 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 12. ožujka 2020.g., 03. veljače 2021.g., 25. siječnja 2023.g., 12. prosinca 2023.g., 06. ožujka 2024.g. i 20. travnja 2026. g. – 6 x 100 bodova, za sastav podnesaka od 15. listopada 2019.g., 02. veljače 2021.g., 08. veljače 2021.g., 05. prosinca 2022.g., 28. prosinca 2022.g., 23. ožujka 2023.g. – 6 x 100 bodova i za sastav žalbe od 05. svibnja 2020.g. – 120 bodova i za sastav žalbe od 14. svibnja 2024.g. – 125 bodova, dakle ukupno 1.445 bodova, odnosno 2.890,00 EUR. Ovaj je iznos uvećan za 25% na ime PDV-a (722,50 EUR), za trošak vještačenja 398,16 EUR pa parnični trošak tužitelja iznosi 4.010,66 EUR. Tužitelju nije priznat trošak na ime sudskih pristojbi budući da u spisu nema dokaza da bi pristojba bila plaćena i jer se radi o tužbi pokrenutoj na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke.

U Sinju, dana 26. lipnja 2026. godine

S U T K I N J A :

Tea Lolić Prenc

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave prijepisa presude. Žalba se izjavljuje pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje županijski sud. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud neće dostavljati presudu prema odredbama Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 25/13) o dostavi pismena. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

Dostaviti:

1. pun. tužitelja odvj. Jure Grbavac, Poljička cesta 20b, Split

2. pun. tuženika odvj. društvo Kallay & partneri, Ilica 1A, Zagreb