REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-575/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vanji Buntić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. iz Pule, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 12. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 26. lipnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3213450531 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 30. svibnja 2008., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:
„ ... obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. „ , u odredbi čl.2.1. koja glasi:
„ sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. .... „
te u odredbi čl.7.1. koja glasi:
„ ... obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja .... „ ,
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos zakonskih zateznih kamata koje teku:
– na iznos od 38,68 eura od 11.4.2009.,
– na iznos od 31,15 eura od 8.7.2009.,
– na iznos od 26,39 eura od 11.8.2009.,
– na iznos od 25,81 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 27,37 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 27,37 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 27,37 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 27,37 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 27,37 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 27,37 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 27,37 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 27,37 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 28,84 eura od 22.8.2009.,
– na iznos od 31,24 eura od 5.9.2009.,
– na iznos od 27,36 eura od 6.10.2009.,
– na iznos od 26,32 eura od 6.11.2009.,
– na iznos od 30,52 eura od 6.1.2010.,
– na iznos od 36,82 eura od 6.1.2010.,
– na iznos od 43,10 eura od 6.2.2010.,
– na iznos od 41,67 eura od 6.3.2010.,
– na iznos od 51,24 eura od 6.5.2010.,
– na iznos od 51,28 eura od 5.6.2010.,
– na iznos od 59,40 eura od 6.7.2010.,
– na iznos od 78,37 eura od 5.8.2010.,
– na iznos od 68,71 eura od 10.8.2010.,
– na iznos od 96,69 eura od 6.10.2010.,
– na iznos od 86,25 eura od 6.11.2010.,
– na iznos od 82,88 eura od 7.12.2010.,
– na iznos od 101,30 eura od 6.1.2011.,
– na iznos od 106,47 eura od 5.2.2011.,
– na iznos od 103,83 eura od 5.3.2011.,
– na iznos od 98,08 eura od 6.4.2011.,
– na iznos od 100,86 eura od 6.5.2011.,
– na iznos od 127,77 eura od 7.6.2011.,
– na iznos od 149,73 eura od 5.8.2011.,
– na iznos od 159,46 eura od 6.9.2011.,
– na iznos od 160,42 eura od 6.10.2011.,
– na iznos od 133,16 eura od 5.11.2011.,
– na iznos od 130,92 eura od 6.12.2011.,
– na iznos od 129,21 eura od 6.1.2012.,
– na iznos od 136,42 eura od 10.1.2012.,
– na iznos od 142,69 eura od 2.2.2012.,
– na iznos od 144,56 eura od 2.2.2012.,
– na iznos od 143,78 eura od 6.3.2012.,
– na iznos od 139,61 eura od 6.4.2012.,
– na iznos od 141,01 eura od 5.5.2012.,
– na iznos od 144,84 eura od 6.6.2012.,
– na iznos od 140,42 eura od 7.7.2012.,
– na iznos od 141,71 eura od 4.8.2012.,
– na iznos od 138,94 eura od 6.9.2012.,
– na iznos od 133,83 eura od 6.10.2012.,
– na iznos od 139,98 eura od 7.11.2012.,
– na iznos od 137,84 eura od 8.12.2012.,
– na iznos od 142,65 eura od 9.1.2013.,
– na iznos od 133,55 eura od 8.2.2013.,
– na iznos od 133,73 eura od 9.3.2013.,
– na iznos od 141,85 eura od 6.4.2013.,
– na iznos od 137,43 eura od 7.5.2013.,
– na iznos od 128,81 eura od 6.6.2013.,
– na iznos od 125,89 eura od 6.7.2013.,
– na iznos od 126,45 eura od 7.8.2013.,
– na iznos od 131,80 eura od 6.9.2013.,
– na iznos od 137,56 eura od 5.10.2013.,
– na iznos od 135,95 eura od 9.11.2013.,
– na iznos od 139,83 eura od 7.12.2013.,
– na iznos od 135,04 eura od 9.1.2014.,
– na iznos od 115,66 eura od 8.2.2014.,
– na iznos od 117,25 eura od 8.3.2014.,
– na iznos od 115,24 eura od 8.4.2014.,
– na iznos od 114,78 eura od 8.5.2014.,
– na iznos od 112,40 eura od 7.6.2014.,
– na iznos od 114,24 eura od 8.7.2014.,
– na iznos od 117,25 eura od 8.8.2014.,
– na iznos od 119,78 eura od 11.9.2014.,
– na iznos od 118,82 eura od 8.10.2014.,
– na iznos od 122,76 eura od 12.11.2014.,
– na iznos od 123,91 eura od 11.12.2014.,
– na iznos od 124,33 eura od 10.1.2015.,
– na iznos od 124,65 eura od 10.3.2015.,
– na iznos od 124,65 eura od 10.4.2015.,
– na iznos od 124,65 eura od 9.5.2015.,
– na iznos od 124,65 eura od 9.6.2015.,
– na iznos od 124,65 eura od 9.7.2015.,
– na iznos od 124,65 eura od 8.8.2015.,
– na iznos od 124,65 eura od 9.9.2015.,
– na iznos od 124,65 eura od 8.10.2015.,
pa do 30. rujna 2015., sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi od 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015., te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da se naloži tuženiku da mu isplati novčani iznos od 8.672,68 eura te u dijelu kojim traži isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate od 1. listopada 2015. do isplate.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„ Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 3.895,42 eura zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 8. siječnja 2016., te po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015., te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a koje kamate teku od 30. rujna 2015. „
r j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 12. prosinca 2025.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.449,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 26. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana; dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 6. lipnja 2023. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 30. svibnja 2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213450531 broj kreditne partije 7104210406 koji je solemniziran po javnom bilježniku Denisu Krajcaru 9. lipnja 2008. (dalje u tekstu: Ugovor), kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 CHF uz kamatnu stopu od 5,80% godišnje, na rok otplate 360 mjeseci, a što je potvrđeno i Dodatkom broj 1/2016 tom Ugovoru od 8. siječnja 2016., te i nadalje isplaćuje predmetni Ugovor o kreditu.
1.1. Temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika), važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, koji kreditor (tuženik) uručuje korisniku kredita (tužitelju) po isplati kredita. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan plasmana predmetnog ugovora 6. lipnja 2008. srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,501041 kn. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, predlaže da
se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF.
1.2. Dana 8. siječnja 2016. tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016 Ugovoru o kreditu broj: 7104210406 kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje: ZID ZPK/15) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta.
1.3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Iz svega navedenog razvidno je da Ugovor sadrži nepoštene odredbe, kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), u čl. 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), čl. 4. (načelo savjesnosti i poštenja), čl. 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), čl. 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), čl. 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i čl. 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, i o valutnoj klauzuli, protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje ZZP/03), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 48.835,31 kuna koji se iznos odnosi na neosnovano naplaćene kamate, i neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, do dana 30. rujna 2015. sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (4,50%), te srednji tečaj švicarskog franka tuženika koji je na dan plasmana (1 CHF = 4,615905 kn) predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, smatra da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane sudužnika HĆ koja je sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi čl. 43. ZOO-a ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navodi kako, sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što osporava u cijelosti, tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
2.1. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, a poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.
2.2. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP/03 u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 6. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
2.3. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 8. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Osim toga, odredbama ZID ZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Tuženik je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019.
2.3.1. Iz zakonskog okvira određenog ZID ZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni broj: Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: 1) Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZID ZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; 2) Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; 3) tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; 4) tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita; 5) zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.
2.4. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 214. ZOO/91, a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO/05 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
2.4.1. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
2.5. Nadalje, tužitelj predmetnom tužbom predlaže i da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos u visini od 4.868,94 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2016. do isplate, s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. Ističe da iznos koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu, već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Dakle, tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje. Radi navedenoga, tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 4.868,94 eura te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. Ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje.
3. Podneskom od 12. prosinca 2025. tužitelj, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, konačno specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da s osnova preplaćenog tečaja traži isplatu iznosa 8.672,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 11. travnja 2009. do isplate, te iznosa od 3.895,42 eura s osnova razlike glavnice u provedenoj konverziji zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2015. do isplate.
3.1. Tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pogrešno obračunate glavnice.
4. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Iako se tuženik usprotivio kako navodi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, sud navedeno uređenje smatra preinakom tužbe te je istu dopustio smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Slijedom navedenog, na temelju čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.
5. U dokaznom postupku pročitani su pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7104210406 od 20. rujna 2019., otplatni planovi, prometi po kreditu/specifikacija uplate, Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213450531 od 30. svibnja 2008., pregled otvorenih stavaka po kreditu na dan 30. rujna 2018., dopis tuženika od 12. studenog 2011., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., obavijest o prihvatu izračuna konverzije od 15. prosinca 2015. s potvrdama, obavijest o izračun efekata konverzije od 8. siječnja 2016., Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima od 8. siječnja 2016. uz otplatni plan, obavijest o promjeni kamatne stope od 1. lipnja 2017., izvadci o stanju kredita, obavijest o promjeni kamatne stope od 2. lipnja 2016., izračun konverzije, pregled prometa po partiji kredita, obavijest o izračunu konverzije, prijedlog izmjene ugovora o kreditu, Mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. studenog 2015., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića od 17. listopada 2025., te iskaz tužitelja kao parnične stranke.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
7. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 30. svibnja 2008. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3213450531. Navedenim ugovorom banka je odobrila tužitelju stambeni kredit kunskoj protuvrijednosti 110.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja (čl. 2.1.). Ugovornice su ugovorile obračun kamata na iznos kredita, u visini 5,80% godišnje (čl. 2.2.). Rok otplate kredita iznosi 360 mjeseci, a tražbina po tom ugovoru dospijeva najkasnije 30. svibnja 2039. (čl. 3.1.-2.). Odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane su u odredbi čl.1., čl.2.1. te čl.7.1.
8. Tuženik i tužitelj sklopili su 8. siječnja 2016. Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima. Navedenim dodatkom ugovoru ugovornice su ugovorile i izvršile konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, regulirajući svoju buduće odnose, a sve kako bi se položaj tužitelja kao potrošača izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što je i načelo konverzije kredita (čl. 19.b ZID ZPK/15).
9. Sporno je primjenjuje li se na konkretan slučaj pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Nadalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja, ima li tužitelji svojstvo potrošača te ima li aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe. Sporno je i pitanje, s obzirom se radi o konvertiranom kreditu, ima li tužitelj koji je izvršio konverziju sada pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa.
10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. o 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.
10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
11. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP- a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pored toga, ističe se da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. („Narodne novine“ broj: 70/19) u odredbi čl. 502.c dodano da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba ZOO-a.
11.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (isti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
11.3. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, po ocjeni ovoga suda, nije na tužitelju da navedene već utvrđene činjenice u ovom postupku dokazuje.
11.4. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženik u ovom postupku nije iznosio pa ni dokazao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni Ugovor o kreditu.
12. Nadalje, tuženik je tijekom postupka prigovarao da tužitelj nema svojstvo potrošača, no taj je prigovor tuženika neosnovan. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bila odredba čl. 3. ZZP/03 koji je u st. 1. toč. 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prije svega, svojstvo potrošača tužitelja razvidno je iz samog ugovora o kreditu, u kojem je u čl. 2. navedeno da je namjena kredita kupovina kuće. Iz ničega u spisu ne bi se mogao izvesti zaključak, pa čak ni posumnjati, da je kredit tužitelj koristio u poslovne ili poduzetničke svrhe. Osim toga, izvršena je konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15, čija je svrha bila konverzija upravo potrošačkih kredita. Stoga ako tuženik smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se ne radi o potrošačkom kreditu, na njemu je teret dokazivanja te činjenice, a što on u ovom postupku nije dokazao. O teretu dokazivanja svojstva potrošača izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.
12.1. S obzirom na prigovor statusa potrošača, tužitelj je i saslušan na glavnoj raspravi 12. svibnja 2026. te je u bitnom iskazao da svrha kredita bila kupnja stana te da se isti koristio isključivo za stanovanje. Dalje je naveo da mu je kredit u švicarskim francima prezentiran kao jedini kredit za koji zadovoljava uvjete, a da mu je prilikom sklapanja tog ugovora rečeno da će mjesečni anuitet imati male promjene, 20-50 kuna. Zatim je iskazao da je Dodatak ugovoru o konverziji odlučio sklopiti jer je htio pobjeći od valute CHF.
12.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim i vjerodostojnim. Pritom valja istaknuti da je bitna činjenica za ovaj postupak upravo dio iskaza koji se odnosi na tužiteljevo svojstvo potrošača, a budući da je tome tuženik prigovarao. Nakon otklanjanja navedenog prigovora valjalo je dalje utvrditi odgovore na gore navedena pitanja: odnosi li se predmetni kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio je tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a.
13. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ukazuje se da je dana 27. svibnja 2026. veliko vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijelo odluku poslovni broj: Rev-457/2025-21 te da ovaj sud u cijelosti prihvaća stav naveden u toj odluci.
14. Ovaj sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.
15. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženika (čl. 160. ZOO-a) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.
16. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Dodatak ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.
17. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22, 59/23, dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to: 1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača 2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu 3. pravo na pravnu zaštitu potrošača 4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača 5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa 6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi, niti se ikada nudio.
18. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom
- kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.
19. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.
20. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.
21. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.
21.1. Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valuznoj klauzuli i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do isplate. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci od 27. svibnja 2026. taj dio zahtjeva (do 30. rujna 2015.) nije obuhvaćen obračunom u konverziji, niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik stekao, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a.
22. U svrhu utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću. Sud je uzeo u obzir obračunsko razdoblje do 30. rujna 2015. Vještak je utvrdio da preplata s osnova valutne klauzule kao tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate CHF kredita za razdoblje do 30. rujna 2015. ukupno iznose 8.672,68 eura sa zateznim kamatama kako je specificirano u Tabeli br. 5. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30. rujna 2015., razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 3.895,42 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.
22.1. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj je uredio u skladu sa specifikacijom sadržanom u nalazu i mišljenju vještaka, potražujući od tuženika ukupni iznos od 12.568,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama do isplate.
22.2. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, međutim iz sadržaja tuženikovih primjedbi ne proizlazi da prigovora matematičkom obračunu vještaka, već osporava zadatak povjeren vještaku. Nije tražio da se vještak usmeno očituje na njegove primjedbe.
22.3. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.
23. Prema naprijed iznesenom i obrazloženom stavu, tužitelju pripadaju zatezne kamate na pojedinačne preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu 30. svibnja 2008. pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) te je u tom dijelu njegov zahtjev valjalo prihvatiti kao osnovan.
23.1. Stoga je, osim dijela zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 8.672,68 eura na ime tečajnih razlika, valjalo posljedično stavu navedenom i obrazloženom u ovoj presudi, odbiti kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 3.895,42 eura na ime razlike pogrešno obračunate glavnice zajedno sa zateznim kamatama te u dijelu kojim traži isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate na ime tečajnih razlika od 1. listopada 2015. do isplate.
24. Konačno, valja ukazati da je prigovor zastare neosnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Odredba čl. 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom Visokog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 6. lipnja 2023., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.
25. Naposljetku, neosnovan je i prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja jer su uplate sudužnika HĆ učinjene na ime podmirenja ovog kredita čiji je korisnik tužitelj, a eventualni regresni zahtjev sudužnika prema korisniku kredita kao glavnom dužniku ne utječu na predmet ovog spora.
26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I.-IV. izreke presude.
27. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP- a, budući da je tužitelj samo djelomično uspio u ovoj parnici. Naime, tužitelj je u odnosu na osnovu uspio 100%, dok je u odnosu na visinu uspio 69%, pa prosječan uspjeh tužitelja iznosi 84,5%. Oduzimajući od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela (tužitelja) postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (tuženik), odnosno 15,5%, uspjeh tužitelja u ovom postupku iznosi 69%.
20.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 20. prosinca 2023., 12. veljače 2025. i 12. prosinca 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), te za zastupanje na ročištima 16. siječnja 2025. i 12. svibnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife).
20.2. Ukupno tužitelju pripada 600,00 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.200,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 1.500,00 eura. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u ukupnom iznosu od 600,00 eura. Stoga, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 2.100,00 eura, od čega 69% iznosi 1.449,00 eura, pa je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan.
21. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti odbijen kao neosnovan.
22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II. - III. izreke rješenja.
U Puli, 26. lipnja 2026.
Sudac
Jelena Mavrić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćnici
2. Tuženiku po punomoćnicima
