Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-380/2025-4

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E P R E S U D A B E Z O D R Ž A V A NJ A R A S P R A V E

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja NM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Filip Miličić, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split po punomoćniku odvjetniku Belizar Tomaić, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 26. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 60072/05 od 30. prosinca 2005. godine, sklopljen između tužitelja ŠM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita novčanog iznosa 30.365,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i HVB Splitska banka d.d. R. Boškovića 16, MBS: 060000488 kao kreditora i pravnog prednika OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 koja glasi: „ naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% (slovima:triposto) od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“, te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II/ Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61 OIB 52508873833 da tužitelju ŠM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos 565,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. siječnja 2006. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61 OIB 52508873833 da tužitelju ŠM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od 26. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 316,36 eura.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmet spora u iznosu od 565,12 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 23. svibnja 2025. tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 60072/05 od 30. prosinca 2005. godine, sklopljen između tužitelja ŠM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita novčanog iznosa 30.365,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i HVB Splitska banka d.d. R. Boškovića 16, MBS: 060000488 kao kreditora i pravnog prednika OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 koja glasi: „ naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% (slovima:triposto) od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“, te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

1.1. Tužitelj ukazuje na odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora kojim je tužena propisala da korisnik kredita je dužan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00 % od iznosa od odobrenog kredita koji se plaća jednokratno odmah po potpisu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočila strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš taj postotak, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti nepoštenom pa time i ništetnom. Dakle, riječ je o tzv. ulaznoj naknadi pa kako sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju određuju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, ista je ništetna sukladno odredbi čl. 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, o predmetnoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora kojeg je sastavila tužena, kao jača ugovorna strana, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Na taj način je prouzrokovana neravnoteža u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, a na štetu tužitelja. Naplaćivanje naknade za obradu kredita u suprotnosti je sa zakonom, a što potvrđuje i brojna sudska praksa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

2.1. Naime, tuženik unatoč tome što spori osnovu tužbenog zahtjeva, ne spori činjenični supstrat koji tužitelj iznosi u odnosu na plaćanje predmetne naknade te pregovora oko plaćanja iste pa sukladno odredbi čl. 332.a ZPP-a nema potrebe zakazati ročište jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva moguće odlučiti temeljem stanja spisa.

2.2. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima.

2.3. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja.

2.4. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetnih) odredbi o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je ulazna naknada točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni.

2.5. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, 2.6. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove.

2.6. Nadalje, tuženik ističe kako ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 565,12 €, međutim osporava deklaratorni dio istog.

3. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

4. Čitanjem ugovora o kreditu sud je utvrdio da je namjena kredita bila zatvaranje kredita kod ŠKZ Zalet Osijek u iznosu od 15.000,00 kn, zatvaranje kredita kod Sonic banke dd Zagreb u iznosu od 75.241,83 kn, kredit u ŠGD Jamstvo u iznosu od 9.069,80 kn, a razlika isplata na račun korisnika kredita, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti.

5. Tužitelj u tužbi navodi da je temeljem odredbe čl. 5. predmetnog ugovora bio dužan platiti kreditoru na ime naknade za obradu kredita iznos od 3 % od odobrenog kredita, da kreditor nije tužitelju objasnio strukturu naknade, na koji način je banka došla do navedenog postotka, da je tuženik navedenu odredbu uvrstio u ugovor bez prethodnog pregovaranja, a što upućuje da je riječ o odredbi u tipskom ugovoru i standardiziranom obrascu ugovora koji je sastavio tuženika kao jača strana na koju odredbu tužitelj kao slabija strana nije mogao utjecati. Nastavno tužitelj smatra da je riječ o nepoštenoj a slijedom toga i ništetnoj odredbi i da tužitelj na temelju navedenog čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima status potrošača.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio činjenični supstrat koji je tužitelj iznio u tužbi u odnosu na plaćanje predmetne naknade za obradu kredita kao i da pregovora oko plaćanja nije bilo, te da tužitelj ima status potrošača.

7. Sporno je da li tužbeni zahtjev treba prihvatiti s obzirom na odredbe materijalnog prava koje se primjenjuju na predmetni spor.

8. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10. U čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu je vidljivo da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od čak 3,00% od iznosa kredita.

11. Tuženik je kao trgovac bio dužan da postupi prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača i upozna tužitelja od čega se sastoji trošak tuženika od čak 3,00% od iznosa kredita. Naime, banka naplaćuje navedenu ulaznu naknadu i stoga je ona obvezna dati pojašnjenja klijentu banke, a kako su ta pojašnjenja izostala nije moguće prihvatiti navod tuženika da je ugovorna odredba jasna i razumljiva.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu uopće ne navodi da naknada zavisi od troškova tuženika prilikom obrade kredita. Od čega se sastoji navedena naknada to iz odredbe čl. 5. ugovora nije jasno i što tužitelj plaća u omjeru od 3,00% od iznosa kredita.

13. Tuženik se u odgovoru na tužbu neosnovano poziva na čl. 1112. st. 1. ZOO kojim je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisili ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Posljedica ništetnosti ugovora ili pojedine ugovorne odredbe je obveza restitucije na način da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanjem stečenom bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Učinci utvrđenja da je ugovorna odredba ništetna djeluju unatrag, od trenutka sklapanja ugovora pa se smatra da ništetna odredba nikad nije bila ugovorena. Dakle, odredba čl. 323. st. 1. ZOO obvezuje tuženika da vrati naplaćeni iznos ulazne naknade. Stoga je za navesti da bi citiranu odredbu čl. 1112 ZOO -a bilo moguće primijeniti da sud nije utvrdio ništetnost sporne odredbe.

14. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO. Tužitelj nije upoznat niti sumarno što tuženik naplaćuje navedenom naknadom pa je takva odredba za svakog potrošača nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornoj odredbi pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama činjenica da tužitelj ne zna na što se odnosi naknada stavlja ga u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom.

15. Već sama činjenica da je naknada obrade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog o tome da takvom ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, stvarni troškovi se iskazuju u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita.

16. U vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

16.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tužitelju naknada naplaćena od strane banke prilikom isplate kredita ali u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita.

19. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 5. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva.

20. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

22. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,00% od iznosa kredita.

23. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan.

24. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u ovoj pravnoj stvari zastara još nije ni počela teći, naime počet će teći od dana pravomoćnosti predmetne presude. U istovjetnim pravnim stvarima takvo je i stajalište Vrhovnog suda. Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan i glede kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

25. Nije sporno među parničnim strankama da je tuženik dana 4. siječnja 2006. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 910,95 CHF/4.257,87 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 565,12 eura. Takvo utvrđenje proizlazi i iz očitovanja tuženika od 2. travnja 2025.

26. Slijedom svega navedenog valjalo je obvezati tuženika da tužitelju izvrši povrat naplaćenog iznosa od 565,12 eura.

27. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten u odnosu na naplatu naknade za obradu kredita iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od 05. siječnja 2006. kao narednog dana od dana stjecanja utvrđene naknade kako je to tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom . Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO (NN 35/05 i dr.).

28. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice sud je temeljem čl. 332a ZPP-a donio presudu bez održavanja rasprave, budući da ne postoje smetnje za njenim donošenjem.

29. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio naznačenom VPS -u u tužbi u iznosu od 1.892,34 eura iz razloga što je isto u suprotnosti s čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku i nespornoj činjenici da je tuženik naplatio iznos od 565,12 eura naknade. Relevantna sudska praksa izjasnila se da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u predmetnim parnicama služi kondemnatornom i da kao vrijednost predmeta spora valja uzeti utuženi iznos. Stoga je istaknuti prigovor tuženika da je tužitelj neosnovano suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora valjalo prihvatiti i utvrditi VPS na iznos od 565,12 eura.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a. Tužitelj je uspio u sporu te mu je sud na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 125,00 eura sa PDV . Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana donošenja presude po stopi određenoj čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Tuženik nije uspio u sporu iz kojeg razloga je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 316,36 eura.

U Vukovaru, 26. lipnja 2026.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud . Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Filip Miličić

2. Tuženiku po punomoćniku odvjetniku Belizar Tomaić