REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-6772/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u pravnoj stvari tužiteljice SĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Filipu Galiću, odvjetniku u Zagrebu protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupan po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 8. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 26. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
''I. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, Trg Sv. Marka 6, OIB: 52634238587 isplatiti tužiteljici SĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana iznos od 7.512,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje čl.29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od presuđenja do isplate.
II. Nalaže se tuženoj platiti tužiteljici troškove parničnog postupka u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl.29. Zakonom o obveznim odnosima koja teče od presuđenja do isplate.''
II. Nalaže se tužiteljici SĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 trošak ovog postupka u iznosu od 800,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica NĆ (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je dioničar trgovačkog društva CROATIA BANKA d.d. na dan 23. rujna 1999. i to s ukupno 283 dionica, nominalne vrijednosti 200,00 kuna, odnosno 26,54 EUR po dionici (srednji tečaj konverzije 1 EUR = 7.53450 HRK), odnosno ukupnog iznosa od 7.512,11 EUR u temeljnom kapitalu. Dana 23. rujna 1999. Vlada Republike Hrvatske je donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (Narodne novine 98/99) i to na temelju članka 11. stavka 1. u svezi s člankom 12. Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (»Narodne novine«, broj 44/99), na prijedlog Hrvatske narodne banke od 18. lipnja 1999. Rečenom odlukom, konkretno čl. VII. iste, sve dionice su povučene i poništene, odnosno, prestale su postojati. Po donošenju predmetne Odluke više pojedinačnih dioničara su pokrenuli postupak pred Ustavnim sudom radi ocjene suglasnosti Odluke sa odredbama iz čl.48. st. 1., čl. 49. i čl. 50. Ustava RH, te postupak radi ocjene ustavnosti Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka. Odlukom Ustavnog suda od dana 30. siječnja 2003. postupci su obustavljeni jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. godine prestao važiti 31. svibnja 2000. godine. Samim time, Ustavni sud je zauzeo stav da su prestale postojati pretpostavke za ocjenu ustavnosti Odluke Vlade RH, kao i ZSiRB. Ustavni sud je nadalje uputio sve dioničare da ostvaruju svoja prava u parničnom postupku putem mjerodavnih odredbi Zakona o obveznim odnosima, a mogućnost pravne zaštite protiv eventualnih povreda prava osnivača i bivših dioničara postoji i temeljem odredbi čl. 19. tadašnjeg Zakona o sudovima pred trgovačkim sudovima. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu su vođeni brojni parnični postupci koji su dioničari pokretali protiv Croatia banke d.d. i Državne agencije za osiguranje štednih depozita (dalje: DAB) kojima je traženo da se utvrde da su dioničari sa brojem dionica Croatia banke d.d. koliko su imali u vrijeme donošenja sporne Odluke Vlade RH, te da se izda isprava kojom će se te dionice upisati u knjigu dionica, a podredno da presuda zamijeni takvu ispravu. Svi parnični postupci su završili odbijajućim presudama. Također, svi pravni lijekovi koje su dioničari kasnije poduzimali, uključujući i ustavne tužbe su završavali odbijanjem njihovih zahtjeva. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLjP) od 19. studenog 2020. u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. protiv REPUBLIKE HRVATSKE broj 1920/2014, u činjenično i pravno identičnom predmetu, presuđeno je da je Republika Hrvatska povrijedila odredbe iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno vlasnička prava tog trgovačkog društva. Također je utvrđena i povreda na pristup sudu iz čl. 6. Konvencije, kao i pravo na suđenje u razumnom roku. Vezano za povredu čl. 1. Protokola 1. Konvencije, ESLjP je utvrdio kako Odluka Vlade Republike Hrvatske predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva. Takvo miješanje, po stavu ESLjP-a nije ispunilo procesnu pretpostavku zakonitosti. Protiv predmetne presude, Republika Hrvatska je 19. veljače 2021. zatražila da Veliko Vijeće preispita navedenu presudu, međutim, zahtjev je odbijen od strane odbora od pet sudaca 19. travnja 2021., čime je navedena presuda u predmetu PROJECT TRADE d.o.o. c/a REPUBLIKA HRVATSKA postala konačna. U činjenično identičnom predmetu, ESLjP je istovjetnu presudu donio i u predmetu broj 46998/2015 SCOTT BADER d.o.o. i MILETIĆ protiv Hrvatske od 2. prosinca 2021., ROMIĆ I DRUGI protiv Hrvatske od 25. lipnja 2024. broj 24501/2019 i VLAŠIĆ I LASTRIĆ protiv Hrvatske od 11. lipnja 2024. broj 7687/2022 i 15362/2022. U konkretnoj pravnoj stvari, tužiteljica je pretrpjela materijalnu štetu na način da je protuzakonito ostala bez svojih dionica. Samim time, ostala je bez, ne samo imovinskih prava, već i upravljačkih prava nad CROATIA BANKOM d.d. Štetu je počinila država svojim protupravnim postupanjem, koju protupravnost je utvrdio sam ESLjP. Element protupravnosti, se ostvario konačnošću presude broj 1920/2014 koja je nastupila 19. travnja 2021. Iako se radilo o presudi u pojedinačnom predmetu, valja reći da je Odluka Vlade RH imala za posljedicu zadiranje u imovinska i upravljačka prava svih dioničara, pa tako i ovdje navedene tužiteljice. Materijalnu štetu čini sav udio u temeljnom kapitalu Croatia banke d.d. kojeg je tužiteljica kao dioničarka uplatila u cijelosti. Tužiteljica je, sukladno odredbi iz čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku, ustala sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora protiv tužene, međutim, ista je dopisom poslovni broj N-DO 467/2024 od 5. studenog 2024. odbila isti. Sukladno odredbi iz čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (dalje: ZSDU), štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska. Čl. 2. st. 2. ZSDU-a, sustavom državne uprave usmjerava i nadzire Vlada Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku isplatiti joj iznos od 7.512,11 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.
2. Tužena Republika Hrvatska (dalje u tekstu: tužena) u odgovoru na tužbu osporava tužbu, tužbeni zahtjev i visinu potraživanja u cijelosti kao neosnovane. Ističe prigovor stvarne nenadležnosti. Ističe prigovor zastare, dok podredno, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da je neosnovano pravno shvaćanje tužiteljice prema kojem jednu od pretpostavki za odgovornost za štetu, element protupravnosti, vezuje uz konačnost odluke donesene u predmetu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) broj 1920/2014. Smatra da je nastupila zastara tražbine tužiteljice, s obzirom na to da joj je navodna šteta nastala 1999. godine. Podredno ističe i da je zahtjev tužiteljice neosnovan jer je sanacija provedena u skladu sa Zakonom o sanaciji i restrukturiranju banaka (NN, broj 44/94, u daljnjem tekstu: ZSRB) i na temelju utvrđenja privremene uprave HNB-a. Danom objave Odluke, kojom je temeljni kapital u potpunosti iskorišten za pokriće dijela gubitaka, poništeno je 405.299 dionica bivših dioničara banke i istovremeno su prestale funkcije Glavne skupštine i Nadzornog odbora banke te ovlaštenja Uprave banke kao i prava dioničara banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica. Na Glavnoj skupštini održanoj 13. rujna 2000. CROATIA BANKA d.d. je izdala nove dionice u iznosu od 204,6 milijuna kuna koje je u cijelosti uplatila Agencija. Time je Agencija postala 100% vlasnik novih dionica i jedini vlasnik i dioničar banke s 2.046.000 redovnih dionica banke koje glase na ime, svaka u nominalnom iznosu od 100,00 HRK i iste su uvrštene u depozitariju Središnjeg klirinškog depozitarnog društva (danas SKDD), a sanacija je završena. Dio bivših dioničara CROATIA BANKE d.d. su podnijeli protiv Agencije i CROATIA BANKE d.d. niz tužbi radi zaštite svojih prava. Sve sudske sporove mali dioničari su izgubili, odnosno pravomoćno su odbijeni s tužbama i tužbenim zahtjevima na svim sudskim instancama. Mali dioničari su, nakon što su iscrpili sve redovne i izvanredne pravne lijekove radi pobijanja sudskih odluka, podnijeli tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: USRH) radi zaštite svojih ustavnih prava. USRH je ustavne tužbe malih dioničara CROATIA BANKE d.d. odbijao zauzimajući stav da se postupak sanacije i restrukturiranja banke ne provodi radi zaštite interesa dioničara, već radi zaštite posebnog državnog interesa i radi sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države, a čime se konstituira širi društveni interes zbog čega su i odbijeni prigovori bivših dioničara da su im dionice oduzete suprotno Ustavom zagarantirane zaštite prava vlasništva. Također, bivši dioničari nikada nisu osporavali odluku/e HNB-a o postavljanju privremenog upravitelja, i/ili odluku/e Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju te banke pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Dionice predstavljaju rizično ulaganje te one ne daju nikakvo jamstvo ulagaču da vrijednost ulaganja ostaje ista. Kako dioničari snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, rizik se svodi na gubitak onog što su u društvo uložili. Dakle, gubitak dionica predstavlja posljedicu poslovanja banke u čijem je temeljnom kapitalu dioničar sudjelovao s određenim udjelom. Temeljno je i neotuđivo pravo dioničara da sudjeluje i odlučuje na skupštini društva na kojoj može konzumirati svoja upravljačka prava. Dioničari CROATIA BANKE d.d. nikada nisu iskoristili svoja prava koja im daje ZTD. U zaštiti svojih interesa dioničari su mogli koristiti zakonske mehanizme, kao primjerice sazvati izvanrednu skupštinu (članak 278. ZTD), na kojoj bi mogli odlučiti o smanjenju temeljnog kapitala banke (članak 275. ZTD), o prestanku banke (članak 275. ZTD), o provođenju likvidacije banke s prijedlogom za diobu imovine banke (članak 378. ZTD) i sl. dioničari su mogli imenovati posebnu reviziju banke (članak 298. ZTD), imali su pravo na izmjenu statuta banke te mogućnost iniciranja povećanja (smanjenja) temeljenog kapitala (članak 301. do 354. ZTD) i pravo obavljanja kontrole uprave i nadzornog odbora banke i/ili pravo odlučivanja o svim drugim pitanjima od vitalnog interesa za banku (članak 481. i 483. ZTD). Također, dioničari su imali mogućnost podizanja tužbe s naslova naknade štete protiv članova uprave i nadzornog odbora CROATIA BANKE d.d. zbog propusta dužne pažnje u upravljanju bankom, odnosno propusta u nadzoru banke (članak 252. ZTD). Nesporno je da je u predmetu PROJECT TRADE d.o.o. protiv Hrvatske ESLJP donio 19. studenoga 2020. presudu pod brojem 1920/14, kojom je utvrdio postupovnu povredu prava iz članka 1. Protokola 1. na mirno uživanje vlasništva te povredu prava iz članka 6. stavka 1. Konvencije zbog dugotrajnosti postupka. Međutim, iz predmetne presude ESLJP iščitavaju se isključivo postupovne povrede u odnosu na članak 1. Protokola 1., a i povreda iz članka 6. stavka 1. Konvencije je sama po sebi također postupovna povreda. ESLJP nije ulazio u ocjenu i odlučivanje o samom postupku sanacije CROATIA BANKE d.d. i njezinim posljedicama niti je odlučivao o naknadi štete tužitelja. Predmetna presuda ne temelji se niti na jednom financijskom pokazatelju koji bi dovodio u pitanje opravdanost samog postupka (a time i u tom postupku provedeno poništenje i povlačenje dionica) već je presuda posljedica povrede prava dioničara na pravnu zaštitu. Tako se ESLJP suzdržao od davanja mišljenja o svrhovitosti Odluke te je li bila u općem interesu, odnosno je li uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zaštite prava na mimo uživanje vlasništva. Nesporno je da CROATIA BANKA d.d. više godina uzastopno nije vodila poslove pažnjom dobrog gospodarstvenika te u svome poslovanju nije poštovala zakon i druge propise. Rezultat takvog poslovanja su kumulirani gubici proizašli iz nenaplativih plasmana banke, pri čemu su dioničari (koji imaju i obveze, a ne samo prava iz vlasništva) trebali osigurati dodatni kapital, a što oni nisu učinili tijekom navedenog razdoblja te su stoga posljedice propusta u vođenju poslova banke kao dioničkog društva snosili prvenstveno oni sami (kroz kapital). obveze banke poništile su imovinu, a vrijednost dionica svele na nulu. Nula se povlači i dokapitalizira svježim novcem. Da nije došlo do sanacije i dokapitalizacije, banka bi otišla u stečaj u kojem dioničari ne bi dobili ništa. Naime, u slučaju otvaranja stečajnog/likvidacijskog postupka, vjerovnici kreditne institucije se sukladno relevantnim propisima koji uređuju stečajne/likvidacijske postupke kreditnih institucija razvrstavaju u isplatne redove te se unovčenjem stečajne/likvidacijske mase namiruju sukladno takvom redoslijedu naplate. Dioničari se svrstavaju u niži isplatni red, što znači da su u redoslijedu namirenja zadnji te se namiruju tek ako i kad se namire svi ostali vjerovnici banke, a što sve ovisi o raspoloživoj imovini banke u stečaju. Također, u takvim okolnostima kreditne institucija prestaje sa radom i uklanja se sa tržišta. u konkretnom slučaj budući da je za otpis gubitaka iskorišten cijeli temeljni kapital banke, povučene dionice dotadašnjih dioničara ne zamjenjuju se, tako da posljedično dioničari gube svoj osnivački ulog i prava koja su na osnovi dotadašnjih osnivačkih uloga imali (temeljni kapital). Postupci sanacije i restrukturiranja imaju za cilj zaštitu stabilnosti financijskog tržišta i ne provode se radi zaštite interesa dioničara koji za zaštitu svojih prava imaju već spomenute druge mogućnosti. Dakle, nužnost sanacije uvjetuje upravo javni interes kao i činjenica da su iscrpljene druge mogućnosti sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države (članak 90. Zakona o bankama). Također se ističe da odredbe ZSRB, kao i današnjeg zakonskog okvira - Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava (NN, broj 19/15) i Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15.05.2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava (u daljnjem tekstu: BRRD), predviđaju da vlasništvo dionica dioničara prestaje nakon što je kapital na temelju kojeg su izdane upotrijebljen za pokriće gubitaka banke, a teret sanacije i prema sadašnjem relevantnom zakonodavnom okviru Europske unije prvo snose upravo dioničari. U konkretnom slučaju, istekli su svi rokovi za poduzimanje radnji kojima bi se osporile odluke o otvaranja postupka sanacije, odnosno ostvarila naknada štete, a ujedno ESLJP u predmetnim presudama na koje se tužiteljica poziva nije uopće ulazio u meritum samog sanacijskog postupka CROATIA BANKE d.d. Osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice, budući iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da bi tužiteljica bila dioničar Croatia banke d.d. u trenutku donošenja Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. odnosno 23. rujna 1999. Ističe da je u predmetnom postupku sporno postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu Republike Hrvatske, odnosno tužena smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu. Smatra da visina štete ne može biti nominalna vrijednost dionica, već eventualno njihova tržišna vrijednost koja je zbog gubitaka bila 0,00 kn. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da se oglasi stvarno nenadležnim te da predmet ustupi nadležnom sudu. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, visinu kao neosnovan, uz obvezu naknade troškova parničnog postupka, s pripadajućim zakonski zateznim kamatama tuženoj.
3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze uvidom u zamolbu za isplatu dividende (list 9-10 i 654 spisa), zahtjev za dostavu potvrde o broju dionica (list 11-15 spisa), odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb (list 16-17 spisa), rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske (list 18-26 spisa), presudu Project-trade d.o.o. protiv Hrvatske (list 62-111 spisa), zahtjev za mirnim rješenjem spora (list 152-158 spisa), odluku Savjeta Hrvatske narodne banke od 23. veljače 1999. (list 272-273 spisa), odluku Savjeta Hrvatske narodne banke od 16. lipnja 1999. (list 274-275 spisa), prijedlog djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d. Zagreb (list 286-291 spisa), izdvojeno mišljenje u odnosu na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske (list 327-331 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužene od 20. svibnja 2025. (u pomoćnom omotu spisa), rješenje o odobrenju prospekta o izdavanju vrijednosnih papira javnom ponudom (list 604 spisa), ugovore (list 634-640 spisa), izvješća o pripadajućoj dividendi za 1996. i 1995. godinu (list 655-656 spisa), kao i u sve priložene odluke sudova. Nisu saslušani svjedoci AĆ, CĆ, IĆ, ZĆ, HĆ, FĆ, BĆ, VĆ, DĆ, ĐĆ, SĆF, LĆ te tužiteljica jer se njihovim saslušanjem ne bi utvrdile činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu.
4. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 7.512,11 eura (umnožak nominalne vrijednosti 283 dionica od 26,54 eura po dionici) na ime naknade štete za koju tvrdi da joj je nastala nezakonitim ili nepravilnim obavljanje poslova državne uprave. Naime, tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je postojalo nezakonito miješanje tužene u njezino pravo vlasništva nad dionicama Croatia banke d.d. u visini njezinog udjela u temeljnom kapitalu banke koja nezakonitost je utvrđena u predmetu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske broj 1920/2014 od 19. studenoga 2020.
6. Tužena je u odgovoru na tužbu isticala prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda koji nije osnovan. Kako tužiteljica, kao fizička osoba, potražuje naknadu štete od tužene za koju tvrdi da joj je nastala nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave, ne radi se o sporu iz odredbe čl. 34.b st.3. ZPP, za koji bi bio nadležan trgovački sud. Isto tako, nije riječ niti o jednoj drugoj vrsti spora iz odredbe čl. 34.b ZPP, budući da je tužiteljica fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost, a predmet postupka potraživanje je po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu. Stoga se radi o sporu za koji je na temelju odredbe čl. 34. st.2. ZPP nadležan ovaj sud pa prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.
7. Nadalje, u pogledu merituma, sporno je između stranaka jesu li ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti tužene, kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.
8. Među strankama nije sporna aktivna legitimacija tužiteljice odnosno da je tužiteljica bila dioničar Croatia banke d.d. (ročište 15. siječnja 2026. -list 539 spisa).
9. Nadalje, među strankama nije sporno:
-da je Vlada Republike Hrvatske 23. rujna 1999. donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb („Narodne novine“, broj 98/99 - dalje: Odluka Vlade RH) i to na temelju odredaba Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka („Narodne novine“, broj 44/94) i prijedloga Hrvatske narodne banke koja je ocijenila da je postupak sanacije moguć i ekonomski opravdan;
- da su danom stupanja na snagu predmetne Odluke Vlade poništene i povučene dotadašnje dionice Croatia banke d.d. Zagreb i istovremeno su prestale funkcije Skupštine, Nadzornog odbora Banke, ovlaštenja Uprave Banke i prava dioničara Banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica (članak VIII. Odluke);
- da je ovlasti uprave, nadzornog odbora i skupštine Croatia banke d.d. preuzeo privremeni upravitelj temeljem Odluke Savjeta Hrvatske narodne banke o imenovanju privremenog upravitelja Croatia banke d.d. br. O-474/99 od 23. veljače 1999.;
- da je člankom VII. Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. odlučeno da se danom objave predmetne Odluke povlače i poništavaju dotadašnje dionice Banke, a Banka izdaje zamjenske dionice u ukupnom iznosu koji odgovara visini potrebnog temeljnog kapitala za redovno poslovanje Banke;
- da su nove (zamjenske) dionice predane Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka u visini izvršene dokapitalizacije banke od strane Agencije;
- da je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka prestao važiti 31. svibnja 2000. stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka („Narodne novine“, broj 52/00);
- da je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-II-899 („Narodne novine“, broj 32/03) obustavio postupak u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb.
10. Nije sporno niti da je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Project-trade d.o.o protiv Hrvatske (Zahtjev 1920/14 - dalje: Presuda ESLJP) od 19. studenog 2020. donio presudu u kojoj je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila pravo na mirno uživanje vlasništva zauzevši pravno shvaćanje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Naime taj sud iznosi shvaćanje da kako valjanost Odluka Vlade RH nije bila podvrgnuta ispitivanju u sudskom postupku, izostala su postupovna jamstva prava na mirno uživanje vlasništva iz Protokola 1. uz Konvenciju pa je već time došlo do povrede tog konvencijskog prava jer da bi miješanje bilo zakonito, mora između ostalog biti i popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere (Presuda ESLJP - točka 82. obrazloženja). Nije sporno niti da je navedena odluka ESLJP postala konačna 19. travnja 2021.
11. Istaknuti prigovor zastare je osnovan. Prema stavu ovog suda, u konkretnoj situaciji početak tijeka zastarnog roka veže se za trenutak konačnosti odluke u predmetu Project-trade d.o.o protiv Hrvatske. Naime, tek je konačnošću presude ESLJP (19. travnja 2021.) počeo teći zastarni rok za naknadu štete tužiteljici jer je tek donošenjem te odluke Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu dioničara, među kojima je i ovdje tužiteljica, zbog čega, po ocjeni ovog suda, rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke, a ne od donošenja sporne Odluke, tj. od 1999. godine. To stoga jer tužiteljica prije donošenja odluke ESLJP nije niti mogla pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud Republike Hrvatske, povodom ustavne tužbe, obustavio postupak prijedloga za pokretanje ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., a redovni su sudovi u Republici Hrvatskoj odbijali tužbe i zahtjeve dioničara, kako za utvrđenje da su dioničari, tako i za prijenos u vlasništvo dionica i njihova upisa u knjigu dionica, zbog čega se tužiteljici ne može staviti na teret da je takve zahtjeve mogla podnositi odmah nakon donošenja sporne Odluke 1999. godine, pa se njezino saznanje za štetu i osobu koja je počinila štetu može računati tek od konačnosti odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Project-trade d.o.o protiv Hrvatske, tj. 19. travnja 2021.
11.2. Međutim, tužba je u ovom predmetu podnesena sudu 14. studenoga 2024., a zahtjev za mirno rješenje spora 13. kolovoza 2024. Prema tome, jasno je da je istekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) jer je od 19. travnja 2021. do 13. kolovoza 2024. protekao vremenski rok od 3 godine, tri mjeseca i 24 dana.
11.3. U konkretnoj situaciji ne dolazi do primjene duljeg (objektivnog) roka od pet godina jer se taj rok primjenjuje tek onda kad subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka.
11.4. Pozivanje tužiteljice na da bi zastara mogla nastupiti tek istekom roka od tri godine od posljednje presude ESLJP (S i dr. c/a N) odnosno tek protekom tri godine i šest mjeseci otkako VSRH zauzme stav o odgovornosti države u ovakvoj vrsti parničnog postupka za naknadu štete, koji početak prema takvom stavu tužiteljice nije niti predvidljiv, nije osnovano. Naime, ESLJP u predmetu S i dr. c/a RH nije donio nikakvo novo pravno shvaćanje niti je utvrdio nove činjenice, već imajući u vidu da je o istom pravnom pitanju već ranije rješavao u predmetu Project-trade d.o.o protiv Hrvatske, ESLJP se pozvao na svoja utvrđenja iz te presude u pogledu dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva podnositelja. Stoga, prema stavu ovog suda pravni temelj za uklanjanje pravne zapreke za pokretanje ovakvih postupaka dogodili su se konačnošću presude Project-trade d.o.o protiv Hrvatske i od tada teče trogodišnji zastarni rok. Kada bi zastarni rok počeo teći od presude S, koja je samo deklaratorna potvrda tog istog prava samo za drugu skupinu ljudi ili pak tek od neodređenog budućeg datuma od kada bi Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav o odgovornosti države u ovakvoj vrsti parničnog postupka za naknadu štete, to bi dovelo do produljenja zastarnih rokova unedogled i do potpune pravne nesigurnosti što je u suprotnosti sa smislom instituta zastare. Tužiteljica ni u jednom ni u drugom postupku (niti u postupku Project-trade d.o.o niti u postupku Romić i dr.) nije bila stranka u postupku pred ESLJP stoga javno objavljena presuda ESLJP u predmetu Project-trade d.o.o. u odnosu na tužiteljicu postavlja objektivan standard informiranosti kao dioničara u istoj pravnoj situaciji te od tog trenutka u odnosu na nju uklanja pravnu prepreku koja je do objavljivanja te presude postojala jer je Ustavni sud Republike Hrvatske obustavio postupak ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., a redovni su sudovi u Republici Hrvatskoj odbijali tužbe i zahtjeve dioničara. Svako drugo tumačenje predstavljalo bi pokušaj zaobilaženja instituta zastare i nije prihvatljivo.
12. S obzirom na to da je zahtjev tužiteljice neosnovan zbog nastupa zastare, sud nije obrazlagao ostale elemente, koji se odnose na odgovornost države i osnovanost zahtjeva te je odlučio kao u izreci presude stavak I.
13. Tužiteljica nema pravo na naknadu troška postupka jer sa zahtjevom nije uspjela.
14. Odluka o trošku tužene donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP – a i čl. 163. ZPP- a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (7.512,11 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).
15. Tuženoj je priznat parnični trošak koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu (Tbr 8. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištima 15.01.2026., 02.03.2026. i 08.05.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), ukupno 800,00 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.
16. Nije priznat trošak sastava podnesaka od 20.05.2025., 28.11.2025. i 31.03.2026. jer sastav istih nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP – a jer tužena u tim podnescima ili ponavlja navode koje je već iznijela u odgovoru na tužbu ili ne iznosi nikakve nove navode koje već nije mogla iznijeti u odgovoru na tužbu ili koje je mogla iznijeti na ročištima za koja joj je priznat trošak zastupanja.
17. S obzirom na to da je tužena tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 26. lipnja 2026. do isplate.
18. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.
19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 26. lipnja 2026
Sutkinja:
Sanja Grgurić Hojski
UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dna:
- tužitelju po pun. uz rj. za s.p. na presudu
- tuženiku po OGDO u Zg
