REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-184/2024-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 13. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 26. lipnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.2.3. Ugovora o kreditu broj: 3206914402, kreditna partija broj: 7103196535 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 26. lipnja 2006., a koja glasi:
" Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora. "
pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju EO, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 241,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. lipnja 2006. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju EO, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 593,75 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 26. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 19. ožujka 2024. navodi da su 26. lipnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: 3206914402, kreditna partija broj: 7103196535, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.165,19 CHF. Odredba čl.2.3. predmetnog Ugovora propisuje da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge ili troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Dana 28. lipnja 2006. banka je tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.818,14 kuna/241,31 eura. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika, stoga radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/2014 jasno navodi da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"). Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio je sud EU u predmetu broj: C- 26/13 u kojoj se navodi kako propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti. Obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl. 4. st. 2. i koju pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula E i dr. protiv Banca Românească SA, broj: C-186/16 navodi da se ta obveza ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv –s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge ili troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (ZZP/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP/03 određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba čl. 3. Direktive 93/13 glasi: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.”. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu broj: C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi: „
Čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ) o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. „. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos od 1.818,14 kuna, odnosno 241,31 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. lipnja 2006. pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 241,31 eura naplaćena 28. lipnja 2006., a tužba je podnesena 2024. znači nakon više od 17 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom Zagreb poslovni broj: P-1401/12 (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj: Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. ZZP/03. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po ZOO-u, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 143/13) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14), kojim je izrijekom u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 101/17 od 12. listopada 2017.) propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 101/17 od 12. listopada 2017.) Hrvatski zakonodavac na to se odlučio, ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je 2006. te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 2006., dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2006. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama ("Narodne novine" broj: 84/02) , koji je u odredbi čl. 173. st. 3. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj: 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20) propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (toč. 5. st. 4. čl. 303.). Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba je u skladu sa čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točka B3.1.10.a na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu kredita za kupnju motornih vozila u iznosu od 1,5% od iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita za kupnju motornih vozila u iznosu od 1,5% od iznosa kredita ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 odlučno utvrditi da li je predmetna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Sud EU objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u Ugovoru o kreditu; fiksno određena u iznosu od 1,5% od iznosa kredita; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; ekvivalentna izvršenim uslugama banke; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.); administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Smatra da takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
3. U dokaznom postupku pročitani su dopis tuženika od 24. studenog 2023., prometi po kreditu, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206914402, kreditna partija broj: 7103196535 od 26. lipnja 2006., Vrste proizvoda/usluga i naknada, Opći uvjeti poslovanja banke iz 1999., Uputa za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa od svibnja 2006. te iskaz tužitelja od 13. svibnja 2026.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 26. lipnja 2006., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje na plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužitelj platio tuženiku.
6. Među parničnim strankama nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 26. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206914402, kreditna partija broj: 7103196535,
- da su u čl. 2.3. Ugovora o kreditu broj: 3206914402 ugovorili:
"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora.",
- da je tužitelj platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.818,14 kuna/241,31 eura.
7. Među strankama je sporno u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetne odredbe, osnova naplate naknade i osnovanost prigovora zastare.
8. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti pridaje vjeru, utvrđeno je da je ovaj kredit uzeo radi kupnje osobnog automobila. Tada je bio zaposlen u Uljaniku, nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva, a automobil je korišten samo u osobne svrhe. Ugovor o kreditu sastavila je banka, on nisam imao mogućnosti pregovaranja oko nijedne odredbe ugovora, pa tako ni ove o jednokratnoj naknadi za obradu kredita. Prilikom sklapanja ugovora nije mu objašnjena navedena ugovorna odredba, niti način određivanja njezine visine. Po njegovom mišljenju ta ugovorna odredba bila je uvjet za odobrenje kredita, a njemu je bilo bitno samo da mu odgovara rata kredita. Ta jednokratna naknada isplaćena je iz iznosa kredita. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Prilikom sklapanja ugovora nije znao da će mu biti naplaćena ova naknada, shvatio je da mu je naplaćena tek prije pokretanja tužbe. Nije znao da opći uvjeti poslovanja i tarifa o naknadama predstavljaju sastavni dio ugovora. Nije se informirao u banci o razlozima naplate ove naknade nakon što je saznao da mu je ista naplaćena. Nije dobio opće uvjete prilikom potpisivanja ugovora.
9. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je odredba čl. 2.3. Ugovora o kreditu broj: 3206914402, kreditna partija broj: 7103196535 od 26. lipnja 2006. razumljiva, određena odnosno odrediva. Naime ta odredba glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. ". Iz nje nije jasno koje naknade niti koje troškove se tužitelj obvezao platiti, niti je jasno koliko one iznose.
9.1. Uvidom u Promete po kreditu za kreditnu partiju 7103196535 utvrđeno je da je tuženik tužitelju 28. lipnja 2006. naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.818,14 kuna, odnosno 241,31 eura.
9.2. Tuženik je u spis dostavio ispis Vrste proizvoda/usluga te naknada koje naplaćuje (list 32-36), no na njemu nema datuma pa nije bilo moguće utvrditi na koje se razdoblje ono odnosi.
10. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 sud je rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sud je stoga ocijenio da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe.
10.1. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to usluge naplatio, odnosno objektivno koje je nastale troškove pretrpio prilikom obrade predmetnog kredita utvrđeno je da je ta odredba čl. 2.3. Ugovora o kreditu od 28. lipnja 2006. ništetna jer je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka (suprotna čl. 3. Direktive 93/13).
10.2. Tužitelj je tuženiku 28. lipnja 2006. na ime navedene naknade platio iznos od 1.818,14 kuna (241,31 eura) isplatu kojeg potražuje ovom tužbom zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. lipnja 2006.
11. Kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe tuženik je dužan na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. ZOO-a vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništetne) odredbe, odnosno 241,31 eura.
12. Prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. (ZOO/05) i čl. 104. st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
12.1. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, obzirom da je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.
13. Na iznos isplaćene naknade tuženik je dužan platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, čija je visina precizirana u izreci presude, i to od dana kada je navedeni iznos primio.
14. Naposljetku, u odnosu na prigovor tuženika istaknut glede vrijednosti predmeta spora te zahtjeva da isti sud odredi, ukazuje se da je odredbom čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) propisano da će sud, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora, ako je u slučaju iz st. 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka. Obzirom da je ocjena ovog suda da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu nije tužbom bila očito suviše visoko ili suviše nisko naznačena, sud nije sukladno navedenoj odredbi odredio drugu vrijednost predmeta spora.
14.1. Navedeno iz razloga što se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi samo na zahtjev za isplatu, već i na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe (koja nije prethodno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom), slijedom čega se radi o situaciji da je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, pa se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.
15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. - II. izreke ove presude.
16. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj uspio u ovom sporu sa svojim zahtjevom u cijelosti.
16.1. Tužitelju pripada iznos od po 50 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 5. veljače i 13. svibnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9.3. Tarife) te za sastav podneska od 3. srpnja 2024. (Tbr. 8.1. Tarife). Pripada mu i trošak sastava podneska od 21. svibnja 2024. u iznosu od 12,50 bodova, a ne zatraženih 25 bodova, jer isti predstavlja podnesak iz Tbr. 8.4. Tarife. Ne pripada mu trošak sastava podneska od 17. listopada 2025. jer takav postupak ne postoji u spisu. Dakle, tužitelju pripada ukupno 237,50 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 475,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 118,75 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 593,75 eura.
20.2. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan.
21. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, odbijen kao neosnovan.
22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III.- IV. izreke presude.
U Puli, 26. lipnja 2026.
Sudac
Jelena Mavrić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćnici
2. Tuženiku po punomoćnici
