REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-85/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Mariju Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 26. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.01.2018.g. do 30.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 5.510,09 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

169,81 EUR teče od 15. veljača 2018.

121,89 EUR teče od 15. ožujak 2018.

180,77 EUR teče od 15. travanj 2018.

69,65 EUR teče od 15. svibanj 2018.

139,31 EUR teče od 15. lipanj 2018.

119,64 EUR teče od 15. srpanj 2018.

191,73 EUR teče od 15. kolovoz 2018.

12,59 EUR teče od 15. rujan 2018.

48,09 EUR teče od 15. listopad 2018.

69,23 EUR teče od 15. studeni 2018.

80,98 EUR teče od 15. prosinac 2018.

17,85 EUR teče od 15. siječanj 2019.

42,43 EUR teče od 15. veljača 2019.

48,53 EUR teče od 15. ožujak 2019.

37,13 EUR teče od 15. travanj 2019.

34,12 EUR teče od 15. svibanj 2019.

44,46 EUR teče od 15. lipanj 2019.

53,39 EUR teče od 15. srpanj 2019.

7,96 EUR teče od 15. kolovoz 2019.

50,74 EUR teče od 15. rujan 2019.

33,50 EUR teče od 15. siječanj 2020.

37,13 EUR teče od 15. veljača 2020.

55,43 EUR teče od 15. ožujak 2020.

45,08 EUR teče od 15. travanj 2020.

46,15 EUR teče od 15. svibanj 2020.

7,60 EUR teče od 15. lipanj 2020.

18,56 EUR teče od 15. srpanj 2020.

37,13 EUR teče od 15. kolovoz 2020.

28,81 EUR teče od 15. rujan 2020.

48,53 EUR teče od 15. listopad 2020.

48,53 EUR teče od 15. studeni 2020.

37,13 EUR teče od 15. prosinac 2020.

55,43 EUR teče od 15. siječanj 2021.

39,78 EUR teče od 15. veljača 2021.

37,13 EUR teče od 15. ožujak 2021.

69,23 EUR teče od 15. travanj 2021.

39,78 EUR teče od 15. svibanj 2021.

48,53 EUR teče od 15. lipanj 2021.

39,78 EUR teče od 15. srpanj 2021.

62,33 EUR teče od 15. kolovoz 2021.

13,26 EUR teče od 15. rujan 2021.

55,43 EUR teče od 15. listopad 2021.

69,23 EUR teče od 15. studeni 2021.

14,03 EUR teče od 15. prosinac 2021.

62,33 EUR teče od 15. siječanj 2022.

34,47 EUR teče od 15. veljača 2022.

45,08 EUR teče od 15. ožujak 2022.

69,23 EUR teče od 15. travanj 2022.

15,20 EUR teče od 15. svibanj 2022.

101,31 EUR teče od 15. lipanj 2022.

76,00 EUR teče od 15. srpanj 2022.

65,19 EUR teče od 15. kolovoz 2022.

103,96 EUR teče od 15. rujan 2022.

66,71 EUR teče od 15. listopad 2022.

122,59 EUR teče od 15. studeni 2022.

90,64 EUR teče od 15. prosinac 2022.

57,39 EUR teče od 15. siječanj 2023.

104,28 EUR teče od 15. veljača 2023.

104,54 EUR teče od 15. ožujak 2023.

114,68 EUR teče od 15. travanj 2023.

86,49 EUR teče od 15. svibanj 2023.

83,56 EUR teče od 15. lipanj 2023.

87,85 EUR teče od 15. srpanj 2023.

145,78 EUR teče od 15. kolovoz 2023.

43,93 EUR teče od 15. rujan 2023.

69,63 EUR teče od 15. listopad 2023.

141,36 EUR teče od 15. studeni 2023.

79,27 EUR teče od 15. prosinac 2023.

119,41 EUR teče od 15. siječanj 2024.

79,70 EUR teče od 15. veljača 2024.

104,54 EUR teče od 15. ožujak 2024.

119,41 EUR teče od 15. travanj 2024.

105,47 EUR teče od 15. svibanj 2024.

118,79 EUR teče od 15. lipanj 2024.

89,68 EUR teče od 15. srpanj 2024.

124,48 EUR teče od 15. kolovoz 2024.

149,32 EUR teče od 15. listopad 2024.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti na ime razlike naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.1.2018.godine do 30.9.2024.godine ukupan iznos od 1.447,42 EUR neto sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koja na iznos od:

-114,38 EUR teče od 15. veljače 2018. godine do isplate,

-100,96 EUR teče od 15. ožujka 2018. godine do isplate,

-118,44 EUR teče od 15. travnja 2018. godine do isplate,

-90,11 EUR teče od 15. svibnja 2018. godine do isplate,

-104,57 EUR teče od 15. lipnja 2018. godine do isplate,

-98,70 EUR teče od 15. srpnja 2018. godine do isplate,

-122,51 EUR teče od 15. kolovoza 2018. godine do isplate,

-20,26 EUR teče od 15. listopada 2018. godine do isplate,

-32,45 EUR teče od 15. prosinca 2018. godine do isplate,

-3,82 EUR teče od 15. siječnja 2019. godine do isplate,

-7,70 EUR teče od 15. veljače 2019. godine do isplate,

-16,19 EUR teče od 15. travnja 2019. godine do isplate,

-11,76 EUR teče od 15. srpnja 2019. godine do isplate,

-16,01 EUR teče od 15. rujna 2019. godine do isplate,

-16,19 EUR teče od 15. veljače 2020. godine do isplate,

-3,45 EUR teče od 15. travnja 2020. godine do isplate,

-66,61 EUR teče od 15. svibnja 2020. godine do isplate,

-41,86 EUR teče od 15. lipnja 2020. godine do isplate,

-45,92 EUR teče od 15. srpnja 2020. godine do isplate,

-7,88 EUR teče od 15. rujna 2020. godine do isplate,

-16,19 EUR teče od 15. prosinca 2020. godine do isplate,

-11,95 EUR teče od 15. veljače 2021. godine do isplate,

-16,19 EUR teče od 15. ožujka 2021. godine do isplate,

-11,95 EUR teče od 15. svibnja 2021. godine do isplate,

-11,95 EUR teče od 15. srpnja 2021. godine do isplate,

-20,44 EUR teče od 15. veljače 2022. godine do isplate,

-3,45 EUR teče od 15. ožujka 2022. godine do isplate,

-8,06 EUR teče od 15. svibnja 2022. godine do isplate,

-11,94 EUR teče od 15. srpnja 2022. godine do isplate,

-5,31 EUR teče od 15. prosinca 2022. godine do isplate,

-8,87 EUR teče od 15. veljače 2023. godine do isplate,

-9,13 EUR teče od 15. ožujka 2023. godine do isplate,

-0,55 EUR teče od 15. travnja 2023. godine do isplate,

-37,86 EUR teče od 15. svibnja 2023. godine do isplate,

-25,57 EUR teče od 15. lipnja 2023. godine do isplate,

-29,86 EUR teče od 15. srpnja 2023. godine do isplate,

-22,29 EUR teče od 15. kolovoza 2023. godine do isplate,

-21,00 EUR teče od 15. listopada 2023. godine do isplate,

-8,52 EUR teče od 15. studenog 2023. godine do isplate,

-21,28 EUR teče od 15. prosinca 2023. godine do isplate,

-14,64 EUR teče od 15. siječnja 2024. godine do isplate,

-3,00 EUR teče od 15. veljače 2024. godine do isplate,

-9,13 EUR teče od 15. ožujka 2024. godine do isplate,

-14,64 EUR teče od 15. travnja 2024. godine do isplate,

-19,41 EUR teče od 15. svibnja 2024. godine do isplate,

-14,02 EUR teče od 15. lipnja 2024. godine do isplate,

-3,62 EUR teče od 15. srpnja 2024. godine do isplate,

-10,35 EUR teče od 15. kolovoza 2024. godine do isplate,

-16,48 EUR teče od 15. listopada 2024. godine do isplate.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.265,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se zahtjev odbija za isplatu dosuđenog parničnog troška na račun punomoćnika tužitelja odvjetnika Maria Skejića koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa].

Obrazloženje

1. Dana 13.veljače 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na radom mjestu inženjera medicinske radiologije na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju. Tužitelj da ima prebivalište na adresi [adresa], koje je od mjesta rada Split, Spinčićeva 1, udaljeno 41,30 km. Tužitelj da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, poziva se na odredbe TKU-a, u konkretnom slučaju da ne postoji organizirani međumjesni prijevoz koji bi omogućavao tužitelju svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega tužitelj da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Radi navedenog, tužitelj da je prisiljen koristiti osobni automobil, te sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla):

- za razdoblje od 01.01.2018.g. do 30.04.2022.g. u dnevnom iznosu od 10,96 EUR-a/ 82,60 kuna;

- za razdoblje od 01.05.2022.g. u dnevnom iznosu od 14,80 EUR-a/111,51 kuna. Tuženik da je pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza tužitelju, tužitelj podnosi stupnjevitu tužbu, postavlja manifestacijski zahtjev kojim predlaže da sud naloži tuženiku dostaviti sve podatke za tužitelja, potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, odnosno provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

2. Kako sud nije prihvatio kao osnovan manifestacijski zahtjev, to je naloženo tužitelju dopuniti tužbu i postaviti određen tužbeni zahtjev, to je tužitelj i napravio podneskom od dana 30.rujna 2024.godine te za period od 1.siječnja 2018.godine do 30.rujna 2024.godine, na ime manje isplaćene naknade troškova prijevoza, potražuje iznos od 1.620,00 EUR. Tuženik se usprotivio zahtjevu tužitelja, predlaže da sud isti, kao neosnovan, odbije, spori osnov i visinu zahtjeva.

3. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc MĆ, tužitelj svojim podneskom od dana 31.srpnja 2025.godine uređuje svoj zahtjev, zahtjev povećava i određuje ga kako glavni tužbeni zahtjev, po istom traži naknadu po kilometru puta za čitavo utuženo razdoblje, a postavlja i podredni tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 1.447,42 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama (na ime kombiniranog troška prijevoza te nastale razlike istog). Glavni tužbeni zahtjev povećan je na iznos od 5.510,09 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama.

4. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe povećanjem glavnog zahtjeva, ranije zahtjeva, ističe prigovor zastare za povećane iznose u uređenom zahtjevu, ujedno se protivi i postavljanju podrednog tužbenog zahtjeva navodeći da je tužitelj u tome prekludiran, protivi se djelomičnom povlačenju tužbe, smanjenjem zahtjeva po mjesecima za određeni period.

5. Za navesti je da se tuženik ne može sa uspjehom protiviti preinaci tužbe nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj je ovlašten povećati zahtjev, preinačiti tužbu, postaviti podredni zahtjev i tome se tuženik ne može sa uspjehom protiviti, a za povećani dio zahtjeva i podredni zahtjev, prigovor zastare nije osnovan, već se smatra da su isti postavljeni već u tužbi. O tome se već izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske, za navesti je još i to da je podredni tužbeni zahtjev u biti zahtjev za isplatu kao i glavni te da je po iznosu manji od glavnog, pa, sve i da tužitelj nije postavio podredni tužbeni zahtjev, sud bi prihvatio glavni zahtjev u dijelu odnosno iznosu u kojem je našao podredni zahtjev osnovanim.

6. Za ponoviti je da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu, postavio manifestacijski zahtjev, zahtjev na isplatu nije bio određen, sud je naložio tužitelju dopuniti tužbu i odrediti tužbeni zahtjev, to je tužitelj napravio podneskom od 30.rujna 2024.godine, a nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, svojim podneskom od 31.srpnja 2025.godine tužitelj uređuje glavni zahtjev, postavlja podredni, sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, vezano za obje varijante nalaza i mišljenja. Sud drži da je tužitelj na ovo ovlašten i da se tuženik može smanjenju zahtjeva, djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem zahtjeva, protiviti, ali ne sa uspjehom. Sud odlučuje po konačno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja. Tuženik se u slučaju da je zahtjev smanjen nakon vještačenja, prema stavu ovog suda, tome ne može sa uspjehom protiviti. Naime, prema stavu ovog suda, smanjenje tužbenog zahtjeva inače zaista predstavlja djelomično povlačenje tužbe, tuženik se takvom smanjenju može protiviti, ali u ovim slučajevima, vezano za posebnu narav ovog radnog spora i sve okolnosti slučaja, ne sa uspjehom. Smanjenje zahtjeva koje uslijedi nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a prije izvođenja tog dokaza sud poziva tuženika da za potrebe vještačenja dostavi platne liste i evidencije radnog vremena, a tu cjelokupnu potrebnu dokumentaciju za vještačenje, tužitelj kao radnik logično nema. Dakle, prije tog naloga suda i dostave dokumentacije od strane tuženika, prije vještačenja, tužitelji kao radnici nemaju sve potrebne podatke za određivanje visine zahtjeva, a tuženik ima i treba imati, pa je svakako tužitelj kao radnik ovlašten smanjiti zahtjev nakon dostave dokumentacije i provedenog dokaza vještačenjem radi utvrđenja visine potraživanja, tome se tuženik ne može sa uspjehom protiviti. Svakako se u ovim slučajevima može analogno primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za ovlaštenje tužitelja povećati zahtjev nakon vještačenja (što je i ovdje slučaj) i da nije potreban pristanak tuženika za to (preinaka tužbe) te da prigovor zastare za taj dio (povećanog zahtjeva) nije osnovan jer se smatra da je čitav zahtjev, pa i povećani dio nakon vještačenja, podnesen već u tužbi. Dakle, ista je, prema stavu ovog suda, situacija i vezano za djelomično povlačenje tužbe smanjenjem zahtjeva nakon vještačenja kada se u biti utvrdi visina potraživanja, pa se tuženik ne može tome sa uspjehom protiviti i ne bi ni imao pravo na naknadu troškova radi djelomičnog povlačenja tužbe, a sud ne treba odbiti kao neosnovan onaj dio zahtjeva koji je smanjen niti o tome treba odlučiti, već treba odlučiti o konačno smanjenom odnosno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja (bio isti veći ili manji od prethodno postavljenog). Za ponoviti je da je tužitelj u ovom postupku ovlašten nakon provedenog dokaza vještačenjem, a za potrebe vještačenja naloženo je tuženiku dostaviti cjelokupnu potrebnu dokumentaciju kojom tuženik kao poslodavac raspolaže, povećati svoj tužbeni zahtjev ili smanjiti isti, tuženik se ne može tome sa uspjehom protiviti. Svakako, sud drži da je tužitelj bio ovlašten nakon vještačenja, svojim podneskom od 31.srpnja 2025.godine povećati glavni zahtjev i postaviti podredni zahtjev, kako su isti i postavljeni i da se tome tuženik ne može sa uspjehom protiviti, pa je sud bio dužan odlučiti o takvom zahtjevu tužitelja, odnosno, kako je sud našao glavni zahtjev neosnovanim, to je valjalo odlučiti o podrednom tužbenom zahtjevu, koji je prema stavu ovog suda osnovan.

7. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja spram poslodavca radi isplate razlike troška prijevoza za period od 1.siječnja 2018.godine do 30.rujna 2024.godine, valjalo je utvrditi je li tuženik tužitelju pravilno i valjano obračunavao i isplaćivao naknadu troškova prijevoza kao svom zaposleniku u tom periodu.

8. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom podataka HAK-a, podataka PROMET d.o.o.Split; radno-pravne dokumentacije za tužitelja; odluke tuženika od 10.rujna 2018.godine, 24.svibnja 2022.godine, 18.kolovoza 2022.godine i 22.listopada 2024.godine; saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke te financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl.oecc MĆ.

9. Tužitelj je popisao parnični trošak.

10. Glavni zahtjev tužitelja nije osnovan, podredni zahtjev je osnovan.

11. Tužitelj, zaposlenik tuženika i mr.radiološke tehnologije, u svom iskazu navodi da je u cijelom utuženom razdoblju živio na navedenoj adresi te da je udaljenost s iste do adrese sjedišta poslodavca oko 41 km u jednom smjeru. Ističe da nema mogućnost na posao doći s organiziranim javnim prijevozom pa da stoga za dolazak na posao i odlazak s istog koristi isključivo osobno vozilo. Inače, da radi ujutro i popodne. Jutarnja smjena da mu počinje u 7,00, završava u 15,00 sati, a popodnevna smjena da započinje u 14,00, a završava u 22,00 sata. Inače, prvi jutarnji autobus da kreće oko 5,45 sati i to da mu je prolazna stanica, da ide do Trogira, kao zadnje stanice. Kada bi koristio taj autobus, da bi se morao iskrcati u Trogir i ponovno ići na drugi autobus, od kuda autobusi redovito voze put Splita svakih 10-15 minuta. U najboljoj varijanti da je potreban sat vožnje od Trogira do Splita. Trogirski autobus u Splitu staje na stajaliištu od kud ponovno treba ići na treći autobus kako bi došao do mjesta rada, a od tud da je udaljenost cca 4 km. Na isti način da bi se trebao vraćati kući i kada mu završi smjena s tim da kada bi se vratio do Trogira, da bi trebao ići na autobus do adrese prebivališta, ali da taj autobus vozi svega nekoliko puta dnevno, a onaj zadnji oko 22,00 sata, a nakon toga da više nema drugog autobusa. Iz opisanih razloga da koristi osobno vozilo kako bi došao na mjesto rada. Poslodavac da mu u utuženom razdoblju nije isplaćivao trošak prijevoza po prijeđenom kilometru već da mu je za neko razdoblje isplaćivao samo trošak gradske karte prve tarifne zone. Nakon što je 2019. došao drugi ravnatelj, da je došlo do nekakvih promjena vezano za isplatu troškova prijevoza pa da je trošak bio obračunat i isplaćen kao kombinacija prijeđenih kilometara i trošak autobusne karte s tim da mu taj trošak prijevoza ne bi bio isplaćen u jednom jedinstvenom iznosu za cijeli mjesec već da bi se isti obračunavao po broju dolazaka u bolnicu. Dakle, ako ne bi radio taj dan zbog primjerice korištenja godišnjeg odmora, tada za taj dan da ne bi dobio trošak prijevoza. Navodi da je za zastupanje u ovom postupku opunomoćio svog punomoćnika, odvjetnika Skejića te da ga je ovlastio i na primanje novca vezano za predmet spora. Na poseban upit pun. Tuženika, tužitelj navodi da mu tuženik za relaciju od [adresa] do Trogira, trošak prijevoza plaća po prijeđenom kilometru odnosno km udaljenosti.

12. Sud drži da je iskaz tužitelja logičan, životan i uvjerljiv, u skladu sa svim izvedenim dokazima, pa ga sud, u bitnom, prihvaća kod presuđenja.

13. Tužitelj svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

14. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Trenutno važeći je TKU/24 (NN 29/2024), koji u čl.75. propisuje da, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatiti će se: 1. za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, 2. za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristio, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

15. Sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl.oecc MĆ, po zadatku vještačenja po dvije varijante obračuna i naknade putnog troška, troškova prijevoza tužitelju kao radniku tuženika. Nije sporno da je mjesto rada tužitelja u Splitu, Šoltanska 1, kao što nije sporno ni to da je u utuženom periodu, čitavo vrijeme, tužiteljevo prebivalište u [adresa], dakle, udaljenost u kilometrima od adrese stanovanja do mjesta rada, po podacima HAK-a je 41,30 km u jednom smjeru. Tuženik je dana 10.rujna 2018.godine donio odluku, u odnosu na tužitelja, tom odlukom tužitelju se priznaje pravo na naknadu troška prijevoza na relaciji od adrese prebivališta, [adresa] do stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru; sukladno broju dolazaka na posao i kilometraži te relacije (15,31 km) na način da se za svaki prijeđeni kilometar isplaćuje 1,00 kn. Tužitelju se priznaje i pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza za relaciju od stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru do mjesta rada u Splitu, Šoltanska 1, po cijeni karte IV zone javnog prijevoznika PROMET d.o.o.Split, sukladno broju dolazaka na posao.

16. Sudski vještak dipl.oecc MĆ u svom nalazu i mišljenju navodi:

„Tužitelj je 13.02.2023. g. podnio tužbu zbog pogrešno isplaćene naknade troškova prijevoza u razdoblju od 01.01.2018. do 30.09.2024.g.. Tužitelj smatra kako je imao pravo primiti naknadu prijevoza po prijeđenom kilometru i to za dolazak i povratak s posla, dok mu je tuženik istu isplaćivao u manjem iznosu. U svrhu izrade mišljenja je bilo potrebno izvršiti uvid u evidenciju rada tužitelja kako bi se utvrdio broj dolazaka na posao i platne liste u kojima je evidentan isplaćeni iznos naknade troškova prijevoza. Uvidom u podatke HAK-a u spisu evidentno je kako je tužitelj udaljen 41,30 kilometra od radnog mjesta u Splitu i 15,31 km od stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru. U svom sam izračunu za svaki dan dolaska na posao obračunao naknadu prijevoza za 82,60 kilometara pomnoženo s naknadom po prijeđenom kilometru, a u opciji kombiniranog prijevoza za 30,62km te mjesečnu pokaznu kartu Promet Split za 4. zonu. U mjesecima u kojima je tužitelj pretežno koristio godišnji odmor, cijena mjesečne karte je svedena na nulu. Dokumentacija u spisu je bila dostatna za utvrđivanje broja radnih dana, iznosa isplaćene naknade troška prijevoza, kao i cijene mjesečne pokazne karte za 4. zonu Promet d.o.o. Split. U tablici koja prileži Nalazu je prikazan iznos isplaćene naknade prijevoza, te izračun različitih varijanti eventualno zaslužene naknade po traženju Suda, te razlika između istih. Tuženik je tužitelju isplaživao naknadu s naznakom međumjesne karte iako je evidentno po iznosima da mu je većinom isplaćivao trošak kombiniranog prijevoza. Evidentno je kako je tuženik manje isplatio tužitelju naknade za prijevoz u obje varijante, a najpovoljnija bi za tužitelja bila plaćanje po prijeđenom kilometru. Iznosi manje isplaćenih naknada po mjesecima su prikazani u rekapitulaciji u nastavku:.“ Temeljem nalaza sudskog vještaka i tabelarnog prikaza za obje varijante razlike putnog troška, sudski vještak daje svoje zaključno mišljenje i navodi:

„Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od od 15. svibnja 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem Pr-85/2023.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

U periodu obračuna plaća od 01.01.2018. g. do 30.09.2024. g. Tuženik kao poslodavac je Tužitelju isplatio manju naknadu troška prijevoza za:

Varijanta1 - prema prijeđenim kilometrima u iznosu od 5.510,09 Eur

Varijanta 2 - prema kombinaciji međumjesne pokazne karte za Split i dijelom prema prijeđenim kilometrima u iznosu od 1.447,42 Eur

Mjesečni iznosi ukupno manje plaćenih naknada su prikazani u rekapitulaciji nalaza vještaka.“

17. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka MĆ u cijelosti, sudski vještak je u potpunosti odgovorio na zadatak vještačenja, njegovo vještvo je stručno, logično i uvjerljivo i nije preostalo nerazjašnjenih, a bitnih, pitanja na koje vještak nije dao kvalitetan odgovor, vještaka nije bilo potrebe pozvati radi dodatnog pisanog niti usmenog očitovanja niti razjašnjenja bilo kojeg pitanja. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka su neosnovane, vještvo je stručno i kvalitetno, vještak je u potpunosti odgovorio na zadatak vještačenja. Tuženik je dana 10.rujna 2018.godine donio odluku, u odnosu na tužitelja, tom odlukom tužitelju se priznaje pravo na naknadu troška prijevoza na relaciji od adrese prebivališta, [adresa] do stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru; sukladno broju dolazaka na posao i kilometraži te relacije (15,31 km) na način da se za svaki prijeđeni kilometar isplaćuje 1,00 kn. Tužitelju se priznaje i pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza za relaciju od stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru do mjesta rada u Splitu, Šoltanska 1, po cijeni karte IV zone javnog prijevoznika PROMET d.o.o.Split, sukladno broju dolazaka na posao. Prema stavu ovog suda, tužitelju zaista pripada pravo na tzv. kombinirani način obračuna i plaćanja putnog troška i to po prijeđenom kilometru od kuće do stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru, sukladno broju odlazaka na posao; ali mu i pripada pravo na puni iznos mjesečne pokazne putne karte za građane IV. Tarifne zone prijevoznika PROMET d.o.o. Split, osim za mjesec kada je tužitelj koristio pretežiti dio godišnjeg odmora. Dakle, tuženik nije pravilno obračunavao tužitelju trošak prijevoza u utuženom periodu, tužitelj je prema stavu ovog suda imao pravo korištenja osobnog automobila kao najbolji, najbrži i najlakši način dolaska na posao i povratka kući, međutim, tuženik nije u obvezi, primjenom navedenog propisa, TKU- a, platiti mu trošak za čitavu dionicu od kuće do posla i natrag, po kilometru udaljenosti. Tuženik je u obvezi, bez obzira što tužitelj očito na odluku nije podnio zahtjev za zaštitu prava ili pisanim putem prigovarao načinu obračuna troškova prijevoza, platiti tužitelju kombinirani trošak prijevoza, po kilometru od kuće do stanice u Trogiru i natrag i punu cijenu mjesečne pokazne karte IV. zone PROMET d.o.o. Split, od Trogira do Splita i natrag, a u tu pokaznu mjesečnu kartu ulazi odnosno spada i mjesečna pokazna karta I.zone od stanice u Sukoišanskoj ulici, gdje dolazi autobus iz Trogira, pa do mjesta rada i natrag. Upravo na ovaj način, tužitelju bi trošak prijevoza bio obračunat temeljem TKU-a, sve vezano za utvrđeno činjenično stanje u pogledu tužitelja, dakle, nije bilo mjesta umanjenju troškova pokazne karte IV. zone vezano za broj dolazaka na posao u mjesecu, tužitelju ta karta pripada za svaki mjesec u punom iznosu, osim za mjesec kada je koristio pretežiti dio godišnjeg odmora, što je vještak i iskazao u svom vještvu. To je ova druga varijanta u nalazu i mišljenju, tzv.kombinirani način obračuna i isplate putnog troška, to je sukladno propisu i tužitelj na taj način nije oštećen u svom pravu na realni putni trošak, bez obzira što isti ima pravo koristiti osobini automobil za čitavu dionicu od kuće do mjesta rada. To je ono što mu je tuženik bio dužan platiti, a platio je manje kroz utuženi period, upravo onoliko manje po mjesecima koliko je to iskazao sudski vještak i temeljem te varijante tužitelj je postavio odnosno podnio podredni tužbeni zahtjev, koji sud drži osnovanim u cijelosti.

18. Dakle, temeljem svih izvedenih dokaza sud drži da valja obvezati tuženika isplatiti tužitelju iznos od 1.447,42 EUR na ime razlike naknade troška prijevoza za utuženi period, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Na svaki pojedini iznos razlike troška koji zbrojeni tvore glavnicu potraživanja, tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja, temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Na svaki mjesec razlike putnog troška tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate za mjesec u kojem je razlika nastala, u ovom slučaju

15.og u slijedećem mjesecu, do isplate.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), tužitelj je uspio u podrednom zahtjevu u cijelosti, a u odnosu na glavni zahtjev nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju, s obzirom na v.p.s. po podrednom zahtjevu (1.447,42 EUR) odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 30.rujna 2024.godine i 31.srpnja 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 18.lipnja 2024.godine, 23.rujna 2024.godine, 5.ožujka 2025.godine, 15.svibnja 2025.godine i 12.svibnja 2026.godine; za svaku radnju po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od po 200,00 EUR po pojedinoj radnji zastupanja. Dakle, na iznos od ukupno 1.600,00 EUR, tužitelju pripada pravo na 25% PDV-a u iznosu od 400,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR; tako da je konačno tuženik na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka tužitelju obvezan isplatiti iznos od 2.265,45 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Za navesti je i to da je tužitelj ispustio punomoć svom punomoćniku za zastupanje u ovom postupku, to je i potvrdio u svom iskazu, naveo je i to da je ovlastio punomoćnika, odvj. Skejića, da na svoj račun prima troškove postupka. Sud drži da zahtjev nije osnovan u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku parnični trošak isplatiti na račun punomoćnika tužitelja, taj dio zahtjeva valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke, tuženik je obvezan ovom odlukom trošak naknaditi tužitelju. Naime, u punomoći za zastupanje, između ostalog, navedeno je da je punomoćnik tužitelja ovlašten primati novac i novčane vrijednosti i o tome izdavati potvrde, međutim, sud drži da se ne može odlukom suda naložiti tuženiku trošak koji pripada stranci u postupku isplatiti punomoćniku stranke na račun punomoćnika. Radi se o odnosu između stranke i punomoćnika, ali to za tuženika ne proizvodi obvezu platiti parnični trošak na račun punomoćnika, tako nešto se tuženiku ne može naložiti odlukom suda, pa i u slučaju postojanja specijalne punomoći takvog sadržaja i navoda tužitelja kao stranke pred sudom. Punomoćnik je ovlašten primiti novac za stranku ukoliko mu to protivna stranka dobrovoljno plati, ali nije ovlašten tražiti da sud odlukom naloži drugoj stranci da novac isplati na račun punomoćnika tužitelja po odluci suda, a ne stranci kojoj taj trošak pripada po odluci suda. Takvu obvezu za tuženika vezano za odluku suda ne može proizvesti punomoć tužitelja ispuštena punomoćniku tužitelja. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke i po ovom pitanju.

U Splitu, 26. lipnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku