REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1418/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari I tužitelja ŽA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II tužitelja VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III tužitelja BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koje zastupa Nataša Lisac, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa AA, Marija Vujasin, Ivan Tomljanović, odvjetnici iz OD Kožul & Petranović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, odvjetnice Nataše Lisac i punomoćnice tuženika Marije Vujasin, odvjetnice, dana 26. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

1/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu, broj 166-261/2007 od 24.7.2007. godine, koji je sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Banke d.d. i I. tužitelja, kao korisnika kredite, te II i III tužitelja kao sudužnika i založnih dužnika,, kojima je ugovoreno:

- da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Banke d.d. ili drugog akta banke);

- da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00 % iznosa kredita;

- da se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza iz tog ugovora korisniku kredita obračunavaju i naplaćuju zatezne kamate u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Banke d.d.;

- da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Banke d.d.

2/. Nalaže se tuženiku da I. II. i III. tužiteljima plati iznos od 4.926,92 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od:

- 44,54 EUR od 31.3.2008. do isplate,

- 43,45 EUR od 30.4.2008. do isplate,

- 43,01 EUR od 2.6.2008. do isplate,

- 43,55 EUR od 30.6.2008. do isplate,

- 42,76 EUR od 31.7.2008. do isplate,

- 42,80 EUR od 1.9.2008. do isplate,

- 43,39 EUR od 1.10.2008. do isplate,

- 46,79 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- 45,01 EUR od 2.12.2008. do isplate,

- 151,85 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- 153,33 EUR od 2.2.2009. do isplate,

- 153,99 EUR od 2.3.2009. do isplate,

- 152,16 EUR od 31.3.2009. do isplate,

- 152,11 EUR od 4.5.2009. do isplate,

- 149,70 EUR od 1.6.2009. do isplate,

- 147,63 EUR od 30.6.2009. do isplate,

- 148,18 EUR od 31.7.2009. do isplate,

- 149,78 EUR od 1.9.2009. do isplate,

- 149,17 EUR od 30.9.2009. do isplate,

- 148,07 EUR od 2.11.2009. do isplate,

- 150,11 EUR od 1.12.2009. do isplate,

- 151,80 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- 153,56 EUR od 1.2.2010. do isplate,

- 0,60 EUR od 1.3.2010. do isplate,

- 156,58 EUR od 30.3.2010. do isplate,

- 51,40 EUR od 4.5.2010. do isplate,

- 106,22 EUR od 2.6.2010. do isplate,

- 109,21 EUR od 1.7.2010. do isplate,

- 0,94 EUR od 27.7.2010. do isplate,

- 56,37 EUR od 3.8.2010. do isplate,

- 60,96 EUR od 3.8.2010. do isplate,

- 102,19 EUR od 4.8.2010. do isplate,

- 162,70 EUR od 4.8.2010. do isplate,

- 162,70 EUR od 4.8.2010. do isplate,

- 181,67 EUR od 28.9.2010. do isplate,

- 169,76 EUR od 30.9.2010. do isplate,

- 1.098,87 EUR od 6.10.2010. do isplate, po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do 31.7.2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

3/. Odbijaju se tužitelji sa zahtjevom za utvrđenjem da je Ugovor o kreditu iz toč. I. ništetan u cijelosti.

4/. Odbijaju se tužitelji sa zahtjevom za isplatu iznosa od 64.394,45 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5./ Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da su tužitelji povukli tužbu za iznos od 80.678,63 eura sa pripadajućom kamatom.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.265,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 26.6.2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1/ Tužitelji u tužbi i tijekom postupka u bitnom navode da je I tužitelj JA, kao korisnik kredita sa prednikom tuženika Hypo-Adria-Bank d.d. kao kreditorom dana 24.7.2007. godine, zaključio Ugovor o kreditu broj: 166-261/2007, kojim mu je prednik tuženika odobrio potrošački kredit u iznosu od 440.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. II. do III. tužitelju su bili sudužnici i založni dužnici i sva trojica su zajedno otplaćivali taj kredit i konačno ga i u cijelosti otplatiti. Navode da je čl. 2. predmetnog ugovora ugovorena valutna klauzula, a čl. 3. kamatna stopa od 6,75% dekurzivno godišnje, koja se obračunava mjesečno od stavljanja kredita u otplatu i uključena je u anuitete. Člankom 6. ugovora je određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo –Alpe-Adria- Bank d.d. ili drugog akta banke. Navode da su bili prisiljeni zaključiti takav ugovor, jer im je nuđen jedino ugovor s tim uvjetima. Vezano za promjenu kamatne stope navode da nisu navedeni egzaktni, jasni i provjerljivi parametri o načinu promjene iste, a proizlazilo bi iz ugovora da promjena kamatne stope ovisi isključivo o odluci samog kreditora. Vezano za valutu u CHF navode da im kreditor nije dao nikakve obavijesti niti ih je upozorio na rizike koje nosi ta valuta.

Pozivajući se na čl.1022 Zakona o obveznim odnosima tužitelji smatraju da su odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci tog ugovora o kreditu i da ugovor bez tih odredaba ne može opstati. Smatraju da su sporne ugovorne odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu korisnika kredita, te da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer su tužitelji dovedeni na sam rub financijskog sloma, jer su tri godine kredit uredno plaćali i to u povećanim iznosima od početnih, a mjesečna obveza se stalno povećavala. Nadalje smatraju da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF upotrijebljena suprotno njenoj svrsi i cilju, te je ugovorni odnos s valutnom klauzulom u toj valuti suprotan zakonskim odredbama i načelima obveznog prava predviđenih Zakonom o obveznim odnosima (ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, savjesnosti i poštenja, zlouporabe prava, jednake vrijednosti činidaba, zabrane prouzrokovanja štete), a posljedica toga je ništetnost. Pozivaju se na odredbe čl. 81. i 87 Zakona o zaštiti potrošača. Smatraju da valutna klauzula koja je ugovorena u CHF nije bila zaštitna klauzula u smislu čl. 22 ZOO-a, već predmet obveze. Ukazuje također i na nepoštenost anuitetne otplate kredita, gdje tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Navode da kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, deprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata), stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, smatra da je tuženik suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba), ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno ĉl. 81. st. 1. ZZP 03 i ĉl. 96. st. 1. ZZP 07. Smatraju da je jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama ĉl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i ĉl. 96. st. 1. i ĉl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan. Smatra da je ugovor o kreditu ništetan i prema odredbi ĉl. 322. ZOO-a, a i prema odredbama ĉl. 295. i 296. ZOO-a.

Smatraju da su ukoliko su bitni sastojci Ugovora ništetni, da je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu jer isti ne može opstati bez bitnih odredaba.

Poziva se na odluke Suda Europske unije u Luxembourgu posl.br.: C-118/17 od

14.03. 2019. i C-260/18 od 03.10.2019.

Smatraju da su uz predmet i cijenu u predmetnom ugovoru ništetne i odredbe u članku 5. kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00%, bez da je tužiteljima pojašnjeno od čega se ti troškovi sastoje; odredba u članku 7. kojom je ugovoreno da se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza iz ugovora obračunava i naplaćuje zatezna kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika iako je stopa zatezne kamate određena prisilnim propisima; u članku 8., kojom je ugovoreno kako je, u slučaju prijevremene otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria Bank d.d., opet ne pojašnjavajući od čega bi se ta naknada sastojala. Navodi da su tužitelji predmetnu nekretninu tim kreditom zajedno kupili i to svaki u 1/3 dijela u svrhu uređenja za odmor svojih obitelji. Iz nepoznatih razloga tuženik je u članku 2. stavio da dio sredstava iz kredita služi za adaptaciju poslovnog prostora, a koji kasnije ipak ispravlja u adaptaciju kuće. Navode da predmetna nekretnina nije služila za iznajmljivanje, niti je donosila prihod tužiteljima već je korištena isključivo za odmor njihovih obitelji, s tim da III tužitelj stanuje u predmetnoj nekretnini. Slijedom navedenog smatraju da imaju status potrošača. Pozivaju se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., obje iz kolektivnog spora. Naprijed spomenute ugovore odredbe smatraju nepoštenim i ništetnim, a ugovaranje istih je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, ali i Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322., 295. i 296. ZOO-a.

Tužitelji navode da je na dan 25.7.2007. godine iznos od 440.000,00 CHF u kunama po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. iznosio je 1.921.480,00 Kn, a tužitelji su dana 28.9.2010. unatoč redovitim uplatama anuiteta i to uvećanih uslijed rasta tečaja CHF za zatvaranje kredita platili iznos od 2.405.988,42 kn, čime smatraju da su preplatili kredit.

Slijedom svega navedenom glavnim tužbenim zahtjevom predlažu utvrditi da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, te također potražuju isplatu iznosa od 150.000,00 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 24.7.2007. do isplate.

Podnose i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojom traže da se utvrdi ništavom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, te da tuženik isplati tužitelju iznos od 120.000,00 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 24.7.2007. do isplate.

Zaključno, tužitelji potražuju i parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.1. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 17.10.2025. godine, a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelji ustraju na zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, te traže isplatu iznosa od 69.321,37 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to detaljno navedeno u izreci presude.

Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traže da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, kao i isplata iznosa od 69.321,37 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to detaljno navedeno u izreci presude. Potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

1.2. S obzirom da je tužitelj sniženjem tužbenog zahtjeva za isplatom, povukao tužbu za iznos od ukupno 80.678,63 eura (glavni zahtjev), kojem povlačenju se tuženik nije protivio, to je primjenom čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja pod 1.

1.3. Tužitelj je također na ročištu 22.5.2026. godine, podnio i drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev utvrđenjem ništetnosti odredbe kojom je ugovoreno da se glavnica i anuiteti vežu za valutu CHF, te isplatu iznosa od 69.321,37 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, međutim, tuženik se protivio preinaci tužbe, a istu je također i sud odbio na ročištu 22.5.2026., jer je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, protivno odredbi čl. 190 ZPP-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno osporava da bi tužitelji imali svojstvo potrošača, odnosno da bi se radilo o potrošačkom ugovoru, jer da su tužitelji sklopili predmetni ugovor o kreditu u poslovne svrhe. Sukladno tome osporava i primjenu Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos, kao i odluke donesene u kolektivnom sporu Udruge Franak. Nadalje navodi da kada bi se ocijenile ništetnima odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli, navedeno ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora, već eventualno tih odredaba. Unatoč tome što tvrdi da predmetni ugovor nije potrošački, i da tužitelji nemaju status potrošača, ipak ugovorni odnos stranaka procjenjuje kroz prizmu Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje navodi da su ugovorne strane suglasno utvrdile namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu uz koju je vezan kredit, rok otplate kredita i način otplate, dospijeće kredita, poček s otplatom, vrstu kamatne stope, visinu kamatne stope i instrumente osiguranja. Stoga smatra da predmetni ugovor o kreditu nije unaprijed formuliran od strane banke. Navodi nadalje tuženik da su sve ugovorne odredbe jasne i dodatno pojašnjene tužiteljima od strane referenta. Nadalje navodi da su i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a isto tako i valutna klauzula propisane zakonom, te da kamatna stopa koja je ugovorena nikada nije prešla zakonom propisu kamatnu stopu. Također navodi da je javni bilježnik solemnizirano predmetni ugovor o kreditu i time je potvrdio da su tužitelji razumjeli sve ugovorne odredbe, kao i da su tužitelji imali mogućnost javnog bilježnika pitati za objašnjenje. Što se tiče neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, istu tuženik osporava, navodeći da banka preuzima rizik neispunjavanja kredita od strane dužnika i s tim povezani rizik likvidnosti. Također osporava da bi ugovor bio sklopljen protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik prigovara zastari, a osporava i zatraženi tijek kamata, ističući svoju savjesnost. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu od 24.7.2007. (list 11-19), potvrda ZG banke od 17.10.2022. (list 32 spisa), promet po kreditu (list 33 spisa), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 56-57 spisa), reklamni i informativni materijal (list 60-76 spisa), tablicu kamatnih stopa na kunske kredite bez valutne klauzule (list 95-98 spisa), Uvjerenje upravnog odjela za turizam Istarske županiije od 26.9.2024. (list 107-109 spisa), saslušani su tužitelji (list 102-104 spisa, svjedok ŠA (list 105-106 spisa), te je provedeno financijsko vještačenje (list 136-167 spisa).

3.1. Sud nije cijenio relevantnu Izjavu ŽAZ zaposlenice tuženika, jer se svjedoci saslušavaju usmeno na ročištu, a što tuženik nije predložio.

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je glavni tužbeni zahtjev djelomično osnovan, a eventualno kumulirani zahtjev je neosnovan.

5. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Dakle, predmet ovog spora je imajući u vidu glavni tužbeni zahtjev, utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu koji je dana 24.7.2007. sklopljen između tužitelja i Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a posljedično tome i isplata iznosa koje je tuženik stekao temeljem tog ugovora koji je u cijelosti otplaćen. Prema eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Banke d.d., važećem na dan plaćanja, te isplata iznosa koje je tuženik stekao temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

7. Nije sporno među strankama da je tužitelji sklopili predmetni ugovor o kreditu i to I tužitelj kao korisnik kredita, a II i III tužitelji kao sudužnici i založni dužnici. Nije sporno da su II i III tužitelji zajedno sa I tužiteljem vršili otplatu kredita, te da je kredit otplaćen.

8. Sporno je među strankama prvenstveno je li tužitelji imaju status potrošača, odnosno radi li se o potrošačkom ugovoru, pa samim time i primjena propisa koji reguliraju tu materiju, kao i primjena odluka iz kolektivnog spora „Udruge Franak“. Sporna je valjanost cijelog ugovora o kreditu zbog tvrdnje tužitelja da su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, kao i odredbe o jednokratnim troškovima obrade i plaćanju naknade za prijevremenu obradu kredita, kao i plaćanju zatezne kamate na zakašnjenje u plaćanju sukladno odluci banke, ništetne. Sporna je i zastara. Dakle sporni su osnov i visina tužbenog zahtjeva, a isto tako i ima li banka status poštenog ili nepoštenog stjecatelja o čemu ovisi tijek kamate.

9. Iz predmetnog Ugovora o kreditu (članka 2.) za iznos od 440.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., je utvrđeno da se kredit odobrava za adaptaciju poslovnog prostora; kupnju poslovnog prostora.

10. Nadalje, iz iskaza svjedoka DA koji je u periodu od 2004. do 2019. radio kao osobni bankar u Hypo Alpe-Adria Bank d.d., proizlazi da je sjeća JA, a VA i BA malo slabije, ali se sjeća da su se interesirali za kredit za kupnju, misli zemljišta u Istri. Ne sjeća se da li je bio neki objekt ili ne. Izjavio je da se sjeća da je JA došao sa namjerom podići kredit za kupnju nekretnine. Uputio ga je da donesene dokumentaciju i kada je vidio dokumentaciju, procijenio je da se taj kredit ne uklapa u redovne stambene kredite i proslijedio ga je na upravu. To je procijenio zbog stanja zemljišnih knjiga gdje je nekretnina upisana u više zk. izvadaka. Sjeća se da se radilo o kreditu u CHF i da je ponuda bila u CHF. Sjeća se da to nije bio kredit čisto stambene namjene i zato se na taj kredit nije mogla primijeniti konverzija i ti korisnici su bili u puno nepovoljnijem položaju. Kada se svjedoku predočava predmetni ugovor o kreditu koji prileži na listu 11-19 spisa odgovara da je to bio ugovor za poslovne namjene i da je taj kredit bio odobren na razini uprave i tu nije bilo mogućnosti nikakvog pregovaranja. Rekao je daodredbu o namjeni kredita unosi banka nakon razgovora sa klijentom. Taj kredit je odobravala uprava jer je taj kredit bio za poslovne namjene. Na pitanje pun. tužitelja odgovorio je da je u ime banke taj ugovor sastavila pravnica Ž po nalogu uprave i potpisala ga i da je ona bila ovlaštena za potpisivanje takvog tipa ugovora, a da je drugi potpis njegov potpis, te da je on potpisao ugovor isključivo na temelju odluke o odobrenju kredita. Naveo je da je klasične stambene kredit u CHF potpisivala voditeljica poslovnice i on i da takvi krediti nisu odobravani na upravi. Navodi da uprava nakon uvida u dokumentaciju i razgovara sa klijentom odlučuje da se radi o kreditu za poslovne namjene sa većim rizikom i to bez obzira što je netko rekao da bi u toj nekretnini stanovao, to nema nikakve veze. Na pitanje odgovara da je točno da je u ovom ugovoru jedan korisnik JA a ostali su sudužnici radi povećanja kreditne sposobnosti. Međutim kredit u ovom iznosu i za ovu nekretninu banka sigurno nije mogla dati po kamatnoj stopi za stambenu namjenu. Na pitanje odgovara da je ponuda kredita uvijek bila u CHF i EUR ali ne može govoriti o konkretnom slučaju jer je to bio ugovor odobren na upravi. Može načelno reći da su ugovori u CHF bili toliko povoljniji da su se gotovo svi odlučivali za tu valutu. Na pitanje odgovara da ne može znati koliko je trajao taj kredit jer uvijek postoji mogućnost da se ranije otplati. Također je objasnio da sastavljeni ugovor daju klijentu i on ga može ponijeti sa sobom i pročitati i klijent ga nosi na solemnizaciju. Na pitanje odgovara da u konkretnom slučaju klijenti nisu mogli utjecati na visinu kam. stope jer kada banka odbori kredit i postavi uvjete klijenti više ne mogu na iste utjecati jer je to sve odredila uprava. Također je rekao da nisu smatrali potrebnim posebno objašnjavati pojam valutne klauzule niti je to bio nalog uprave, a valutna klauzula je bila propisana ZOO-om.

10.1. Sud je iskaz svjedoka DA ocijenio kao uvjerljiv i logičan, a isto tako sukladan sklopljenom ugovoru o kreditu.

10.2. Nasuprot tome iskaze tužitelja u dijelu da su predmetni kredit od 440.000,00 CHF uzeli zajedno kao vid štednje i kako bi istu koristili za kupnju vikendice za obitelj, sud ne prihvaća kao uvjerljive. Naime, isti osim što nisu uvjerljivi, suprotni su i samom ugovoru o kreditu gdje jasno stoji poslovna namjena predmetnog kredita (koja se spominje u više odredaba), a isto tako su suprotni i iskazu svjedoka DA koji je također jasno i uvjerljivo iskazao da se radilo o kreditu za poslovne namjene, a ne stambenom kreditu. Osim toga i sam tužitelj BA je u svom iskazu rekao da su predmetnu kuću 2010. obnovili i uredili te su 2010. istu počeli iznajmljivati ljeti. Iako je BA rekao u svom iskazu da su istu počeli iznajmljivati jer je rata počela rasti, sud u taj razlog iznajmljivanja ne vjeruje, jer iznajmljivanje koincidira sa završetkom objekta. Stoga sud zaključuje da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen kako bi tužitelji dobili novac za poslovnu namjenu.

10.3. Da se predmetna nekretnina kupljena spornim kreditom koristi za obavljanje turističke djelatnosti (od 2010. godine), proizlazi i iz Uvjerenja Upravnog odjela za turizam Istarske županije od 26.9.2024. godine, koje su dostavili sami tužitelji.

11. Zakonom o zaštiti potrošača u čl. 3. je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti

12. Međutim, imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja, te zakonsku odredbu koja definira potrošača, sud zaključuje da predmetni ugovor o kreditu, bez obzira što su tužitelji sklopili kao fizičke osobe, isti nisu sklopili kao potrošači, jer je taj ugovor sklopljen sa poslovnom namjenom, pa se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredba Zakona o zaštiti potrošača.

12.1. Posljedično tome na isti se ne primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a isto tako niti odluke donesene u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Franak, za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv banaka, vezano za ugovore o kreditu sklopljene u valuti CHF, odnosno konkretno presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog Ustavnog suda donesene povodom tog spora.

13. Prema tome, valjanost predmetnog ugovora o kreditu potrebno je procjenjivati imajući u vidu odredbe Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

14. Tužitelji tvrde da je predmetni ugovor o kreditu ništetan jer su ništetni bitni elementi tog ugovora, predmet i cijena, a to je valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez kojih ugovor ne može opstati Osim na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji nije primjenjiv na konkretan ugovorni odnos, kao što je to naprijed objašnjeno, tužitelji se pozivaju i na odredbu čl. 322 ZOO-a, ali i čl. 295 i 296 ZOO-a, koji se odnose na Opće uvjete ugovora.

15. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23-dalje-ZOO), je propisano je da je ugovor ništetan ako je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Nadalje, ugovor je ništetan ako je sklopljen uporabom sile (čl. 279 st. 3 ZOO-a), ako je prividan (čl. 285 ZOO-a), ako je sklopljen sa nedopuštenom pobudom (čl. 273 ZOO-a), ako je zelenaški (čl. 329 ZOO-a), ako ugovaratelj nije bio sposoban za rasuđivanje (čl.276. ZOO-a).

15.1. Na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti, ali u okviru iznesenih činjeničnih tvrdnji stranaka.

16. Što se tiče valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli na koju ukazuju tužitelji, valja reći da je odredbom čl. 22. st. 1 ZOO-izričito propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.

16.1. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, okolnost da su stranke ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 440.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, koji se plaća u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 2.853,84 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan plaćanja, nema za posljedicu ništetnost te ugovorne odredbe.

16.2. Što se tiče izbora valute, sud ne vjeruje tužiteljima kada tvrde da je banka samoinicijativno promijenila valutu u CHF, a da su oni pregovarali sa bankom o valuti Euro. Navedeno nije logično niti uvjerljivo. Naime, svjedok ŠA navodi da su u to vrijeme postojali krediti u valuti Euro i valuti CHF, s tim da su krediti u valuti CHF bili povoljniji. Prema tome, sud vjeruje da su se tužitelji interesirali za kredit u valuti EURO, ali da su u konačnici očito zbog povoljnijih uvjeta kredita u valuti CHF sklopili ugovor u toj valuti. Tvrdnje tužitelja da su oni morali potpisati ugovor o kreditu u valuti CHF, da su bili prisiljeni, jer da drugog izbora nisu imali, ne može se gledati kroz prizmu prisile kao razloga za ništetnost ugovora kako to nastoje prikazati tužitelji. Naime, sami tužitelji su u svom iskazu rekli da se radilo o načinu štednje i kući za odmor, dakle nije se radilo o nikakvoj životno ugrožavajućoj situaciji radi koje su ugovor o kreditu u tako visokom iznosu morali sklopiti. Dakle radilo se o investiciji, pa su stoga i tužitelji, odnosno I. tužitelj kao korisnik kredita, koji je u svom iskazu rekao da je ekonomist i da je u to vrijeme radio u financijama, bio dužan uzeti u obzir rizik promjene tečaja CHF i funkciju valutne klauzule i na to je trebao obratiti posebnu pažnju, posebno s obzirom na iznos kredita.

16.3. Prema tome sud zaključuje da je izbor strane valute bio rezultat slobodne volje ugovaratelja, te su tužitelji mogli odlučiti hoće li sklopiti ugovor o kreditu u valuti EUR, CHF ili ga neće sklopiti.

17. U pravu je tuženik kada tvrdi da čl. 22. st. 1. ZOO-a osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla, ali činjenica što je tečaj CHF aprecirao u odnosu na početni tečaj ne dovodi sama po sebi do ništetnosti ugovora, već bi u situaciji kada ispunjene ugovorne obveze za jednu stranu postane nemoguće ili otežano ili je povezano sa velikim gubitkom, ta strana može zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora, ako je primijenila dužnu pažnju. Dakle, niti promijenjene okolnosti ne mogu dovesti do ništetnosti ugovora. Osim toga i sami tužitelji navode da su nakon tri godine, dakle prije isteka roka otplatili kredit.

18. Također valja reći da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli moguća i dopuštena sukladno čl. 269 ZOO-a i odrediva u smislu odredbe čl. 272 st. 1. ZOO-a.

18.1. S obzirom na sve naprijed navedeno valja zaključiti da ugovorna odredba prema kojoj se obveze korisnika kredita plaćaju u protuvrijednosti ugovorene valute (CHF), nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, niti je njome prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, niti ista odredba ugrožava postizanje svrhe sklopljenog ugovora, niti je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima i pravilima morala u smislu odredbe čl. 322 i čl. 324. st. 1. ZOO-a, kako to pogrešno navode tužitelji, pa je stoga zahtjev tužitelja u tom smislu neosnovan (toč. 5 izreke presude).

19. Također valja reći da se odredbe čl. 295 i 296 ZOO-a na koje se pozivaju tužitelji, odnose na ništetnost općih uvjeta ugovora, a u konkretnom sporu se ne radi o općim uvjetima, već tužitelji zahtijevaju utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, odnosno pojedinih njegovih odredaba.

20. Nadalje, što se tiče valjanosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, valja reći da jednostrana promjena kamatne stope, kako je to ugovoreno čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu, je protivna čl. 10. st. 3. ZOO-a koji propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ostvarivanju svog prava suzdržati se postupaka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika. Naime, takva ugovorna odredba prema kojoj tuženik kao davatelj kredita može, nakon plasiranja kredita, jednostrano mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom koju naknadno donosi, predstavlja nedopušteno ponašanje suprotno odredbi ZOO-a, jer isto otežava ispunjenje obveze korisnika kredita i nije u skladu sa pravnom prirodom obveznopravnih odnosa, a niti je zadovoljen zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu čl. 269. st. 2. ZOO-a kojim je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Dakle, u čl. 6. nisu navedeni nikakvi elementi koje će banka uzeti u obzir kod naknadnog određivanja kamatne stope, pa prema tome činidba osim što nije određena nije za tužiteljice bila niti odrediva.

To sve bez obzira što je u istoj odredbi tužitelj izjavio da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan. Naime, tom odredbom je tužitelj prihvatio nešto što mu nije poznato i određeno, pa sud zaključuje da je ista odredba suprotna i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem načelu obveznih odnosa, koja u konkretnoj situaciji dovodi do nioštetnosti.

20.1. Stoga je odredba čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu prema stavu ovog suda ništetna, kako to tvrde tužitelji, slijedom čega je odlučeno kao u izreci presude pod 1.

21. Nadalje, tužitelji se pozivaju i na ništetnost odredbe čl. 5. ugovora kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2%, bez da je tužiteljima pojašnjeno od čega se isti sastoje, isto kao i odredbe čl. 8. st. 2. kojom je ugovoreno da je banka u slučaju prijevremene otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

21.1. Imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZOO-a, posebno čl. 10. st. 3 i čl. 269. st. 2. ZOO-a, činidba koje se nameće tužitelju tim odredbama ne zadovoljava navedene kriterije, jer ista nije jasno određena (nije razvidno koji se to jednokratni troškovi obrade kredita podmiruju tom uplatom a čija visina ovisi o iznosu kredita), a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu nije niti odrediva (nije jasno je li se radi o već donesenoj odluci koja propisuje naknade ili o nekoj budućoj). Osim toga, tuženik niti ne tvrdi da bi postojala neka odluka koja je prezentirana tužitelju pri sklapanju ugovora o tim naknadama. Prema tome, navedene odredbe su prema stavu ovog suda ništetne, kako je to odlučeno kao u izreci presude pod 1.

21. Što se tiče odredbe u čl. 7. Ugovora o kreditu da se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza iz ugovora naplaćuje zatezna kamata u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., valja reći je odredbom čl. 29. ZOO-a propisano plaćanje zatezne kamate za slučaj zakašnjenja sa ispunjenjem obveze. Isto tako je stopa zatezne kamate propisana zakonom. U konkretnom slučaju, ugovaranjem sporne odredbe, banka si pridržava jednostranu ovlast određivanja visine kamatne stope svojom odlukom (budućom?), jednostrano. Stoga se može zaključiti da niti ta ugovorna odredba nije dopuštena u smislu odredbe čl. 269. i 270. u vezi sa čl. 10. st. 3. ZOO-a, već je ništetna (toč. 1. izreke presude).

22. Međutim, unatoč tome što je sud utvrdio da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke iz čl. 6. ugovora o kreditu, te odredbe o plaćanju jednokratnih troškovi obrade, te prijevremene otplate kredita i plaćanje zatezne kamate sukladno odluci banke, nije ništetan cijeli ugovor o kreditu, kako to pogrešno smatraju tužitelji. Naime, prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora, ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet, niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

22.1. Ocjena je ovog suda da, navedene ugovorne odredbe nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, te da sporni ugovor može opstati i bez tih ugovornih odredaba. Jednako tako sud je stava da te ugovorne odredbe nisu bile niti uvjet ugovora u smislu čl. 297. st. 1. ZOO-a, a tijekom postupka nije dokazano da bi one bile i odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga sud smatra da predmetni ugovor nije ništetan u cijelosti, pa je stoga odlučeno kao u izreci presude pod toč. 3.

23. Člankom 323. i 324. ZOO-a je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora.

24. Financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalecu iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno kao relevantno da ukoliko je po predmetnom kreditu ništetna samo odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tada je radi iste odredbe ukupno više plaćeno na ime otplate kredita 37.121,89 kn, odnosno protuvrijednost 4.926,92 eura, što je vještak i specificirao po uplatama na listu 3-4 nalaza.

24.1. Tužitelji nisu prigovarali nalazi i mišljenju, već su sukladno istom tužitelji u podnesku od 17.10.2025. uredili tužbeni zahtjev.

Tuženik je isticao na nalaz i mišljenje vještaka prigovore pravne naravi, te je izričito na ročištu 23.10.2025. rekao da ne predlaže očitovanje vještaka.

24.2. Sud također nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao jasan, detaljno obrazložen, izrađen temeljem dokumentacije o kreditu, temeljem zadatka suda.

Pri tome valja reći da zadatak vještaka nije bila utvrđivati visinu jednokratne naknade za obradu, niti prijevremenu otplatu kredita, pa isti navedeno nije utvrđivao, niti je u tom smislu tužitelj postavio svoj konačno uređeni tužbeni zahtjev kojim je ovaj sud vezan.

25. Slijedom naprijed navedenog je utvrđeno da su tužitelji s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke, preplatili iznos od ukupno 4.926,92 eura i to u razdoblju od 31.3.2008. do 6.10.2010. godine (kada je kredit prijevremeno otplaćen).

26. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda posl. br. Su-IV-48/2020 održanoj 30.1.2020. je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz čl. 323. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako u konkretnom slučaju odluka o ništetnosti sporne odredbe nije pravomoćna, jer je o ništetnosti odlučeno tek u ovom sporu, to je očito da je tužba u ovom predmetnu (za isplatu), podnesena u zastarnom roku od 5 godina u smislu odredbe čl. 225 ZOO-a.

26. Što se tiče zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, tužitelj ima pravo na istu od dana stjecanja od strane tuženika, sukladno odredbi čl. 1115 st. 1. ZOO-a, koja odredba propisuje da kada se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (uplata od strane tužitelja), a on je utvrđen uvidom u financijsku dokumentaciju u spisu, a uplate tuženik ne osporava.

27. Slijedom navedenog tužiteljima je dosuđen iznos od ukupno 4.926,93 eura s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i to sa zakonskom zateznom kamatom kako je to detaljno navedeno u izreci pod I.

Preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja je previsoko postavljen u iznosu od 64.394,45 eura (jer je utvrđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna) i kao takav neosnovan i valjalo ga je odbiti kao pod toč. 4. izreke presude.

28. O parničnom trošku odlučeno je primjenom čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, imajući u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23- dalje Tarifa), konačno uređen tužbeni zahtjev (69.321,37 eura), kao i zahtjev tuženika za naknadu troška. Naime, sud je ocijenio da je tuženik u pretežnom dijelu uspio u sporu i s osnovom i visinom tužbenog zahtjeva, a tužitelj samo u neznatnom dijelu. Tako je tuženiku priznat trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.044,00 eura (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 5.9.2024., 5.11.2024., 23.10.2025. i 22.5.2026., za svako po 1.044,00 eura (Tbr. 9/1), za sastav podnesaka od 14.7.2025. i 20.10.2025., za svako 1.044,00 eura (Tbr. 8/1) i za sastav podneska od 19.5.2025. iznos od 50,00 eura (Tbr. 8/4), što je ukupno 7.358,00 eura, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 1.839,50 eura, što je ukupno 9.197,50 eura.

29. Što se tiče zahtjeva tuženika za trošak parničnog postupka u odnosu na povučeni dio zahtjeva (80.678,63 eura), koji trošak je tuženik zatražio pravovremeno u podnesku od 20.10.2025. sukladno odredbi čl. 164. st. 8. ZPP-a, tuženiku je imajući u vidu odredbu čl. 158. st. 1. i 155 ZPP-a, te razliku u visini nagrade prema Tarifi i iste poduzete radnje, priznat trošak za sastav odgovora na tužbu iznosu 170,80 eura (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 5.9.2024., 5.11.2024., za svako po 170,80 eura (Tbr. 9/1), te za sastav podnesaka 14.7.2025. i 20.10.2025., za svako po 170,80 eura (Tbr. 8/1), što je ukupno 854,00 eura, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 213,50 eura, a što iznosi 1.067,50 eura.

29.1. Ročište 23.10.2025. je održano već nakon što je tužitelj povukao tužbu podneskom od 17.10.2025., pa je o tom trošku odlučeno pod toč. 28. ovog obrazloženja.

29.2. Dakle, tuženiku je dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 10.265,00 eura.

29.3. Tuženiku je dosuđena i zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka od donošenja ove presude, imajući u vidu odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 23. listopada 2025. godine

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika