1

Poslovni broj: 15 Gž-1032/2021-3

 

Poslovni broj: 15 Gž-1032/2021-3

 

 

   U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Rijeci,  u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. N. A. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z. odvjetničkom uredu K. i K. u K., protiv tuženika E.&S. b. d.d., R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. H. Ž., odvjetnica iz Odvjetničkog društva H. & p., d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenog protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-397/2019-27 od 3. ožujka 2021.., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.,

 

r i j e š i o  j e

 

              I  Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje predsjednika Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Su-355/2020 od 4. prosinca 2020. 

 

              II    Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-397/2019-27 od 3. ožujka 2021. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno da su ništetne pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102547987 od 28. srpnja 2005., sklopljenog između tužitelja J. N. A. i tuženika E.&S. B. d.d. i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banke, kao i u dijelu u kojem je za povrat obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF - švicarski franak i to osobito u čl. 3. u dijelu koji glasi: "uz čvrstu valutnu klauzulu", čl. 7. st. 3. (valutna klauzula) koji glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", čl. 8. st. 2. (kamata) koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.", tako da navedene odredbe ili dijelovi istih na proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

 

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 20.190,16 kn sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

3. U točki III izreke utvrđeno je da prijebojni zahtjev tuženika u iznosu od 1.074,21 kn nije osnovan.

 

4. U točki IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 12.495,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i  s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

5. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

6. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) nalazi u tome što sud svojim nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost tuženiku da raspravlja pred sudom, odnosno što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da proturječi sama sebi i razlozima presude te ista nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno o odlučnim činjenicama postoji  proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. U žalbi navodi da je predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka D. K. i J. M., na okolnosti da su stranke pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kao i okolnost da su navedene odredbe tužitelju bile jasne i razumljive. S tim u vezi smatra da je saslušanje navedenih osoba prijeko potrebno za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom postupku. Navodi da su stranke ugovorile promjenjivu, a ne fiksnu kamatnu stopu, pa posljedica ništavosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može biti da se smatra kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Tuženik ukazuje u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pružena na apstraktnoj razini pa u svakom pojedinom slučaju treba utvrditi informiranost tužitelja. Okolnosti koje navodi sud nisu i ne mogu biti razlog da bi se odredba čl. 8. Ugovora o kreditu smatrala ništetnom jer tužitelj je imao mogućnost detaljno pregovarati. Sama činjenica da je tuženik kao banka priredio obrazac predmetnog ugovora ne podrazumijeva automatski i nužno da je sadržaj istog "nametnut" suprotnoj strani. Tvrdi da je postupao postupao sukladno zahtjevima Direktive Vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ jer je s valjanim razlogom i uz obavijest potrošaču mijenjao kamatnu stopu, pa se odredba o promjeni kamatne stope od strane banke, ne može smatrati nepoštenom. Navodi da je tužitelj, ukoliko je smatrao da mu sve ugovorne odredbe nisu pravilno i postupno razjašnjene te ukoliko je imao određene sumnje glede jasnoće, uočljivosti i razumljivosti odredbi ugovora, imao je slobodnu diskreciju ne ući u ugovorni odnos, dok se sve nerazumljivosti i potencijalne nepoštenosti odredaba ne razjasne, odnosno imao je mogućnost odabir banke s kojom je ugovarao kredit. Navodi da je sporna odredba ugovora tužitelju bila razumljiva, pa stoga sud nije ni bio ovlašten ocjenjivati poštenost takve odredbe. Ustraje i kod prigovora zastare navodeći da pokretanje kolektivnog spora u kontekstu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22; dalje ZOO) nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja. Nadalje, tuženik navodi da posljedice koje Zakon o zaštiti potrošača vezuje za utvrđenu ništetnost odredaba potrošačkog ugovora koja je utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu, jeste zahtjev za naknadu štete, a ne restitucijski zahtjev koji je institut Zakona o obveznim odnosima u domeni ništetnosti pravnih poslova te stjecanje bez osnove. Kako se radi o posebnoj normi, ista ima prednost pred općim normom. Također da je  neosnovano tužitelju dosuđena i zatezna kamata od stvarne uplate i anuiteta imajući u vidu da se sud u presudi poziva upravo na početak tijeka zastarnog roka od trenutka pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, pa je nejasno iz kojeg razloga propušta na isti način odlučiti o tijeku zatezne kamate. Tuženik ponovo ukazuje na odredbu čl. 118. Zakona o zaštitit potrošača, čl. 502c. ZPP-a te čl. 138. ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnove naknade štete.

              8. Tuženik smatra da je pogrešan stav predsjednice suda izražen u rješenju kojim je odbila zahtjev za izuzeće navedeno iz razloga jer činjenica da bračni drug postupajućeg suca ima konvertirani CHF kredit kod tuženika, opravdano dovodi u sumnju nepristranost suca, jer bliska osoba postupajućeg suca nalazi se u situaciji u kojoj se nalazi tužitelj u gornjem predmetu.

              9. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              10. Odgovor na žalbu nije podnesen.

11. Žalba protiv presude je osnovana, dok žalba protiv rješenja nije osnovana.

 

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredba Ugovora o kreditu sklopljenog 28. srpnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika E.&S. B. d.d. kao kreditora, a kako je pobliže navedeno u izreci te presude, kao i zahtjeva za isplatu iznosa od 20.190,16 kn s osnove preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu.

 

13. Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev te u pobijanoj presudi pozivom na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa za potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojima je potvrđeno u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odnosno ugovarana valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za CHF pa da nije bilo potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive, i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Stoga sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženih svjedoka.

 

14. Na okolnosti da je zaposlenik tuženika tužitelju objasnio značenje promjenjivih kamata i valutne klauzule, da je tužitelj imao pravo izbora dakle, da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, tuženik je predlagao saslušanje svojih zaposlenika, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje ZZP/03).

 

15. Taj prijedlog sud prvog stupnja je odbio zaključivši da je isti nepotreban budući da je sud u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

 

16. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (st. 1.), te ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

17. U konkretnom slučaju tuženik je predložio dokaz na okolnosti da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi. Naime, tuženik je predložio saslušanje svjedoka D. K. (voditelja službe za upravljanje ciljanim proizvodima, a kasnije direktora Direkcije podrške prodaje), koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada za tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste i J. M. zadužene za sklapanje konkretnog ugovora o kreditu te tužitelja kao stranke. S obzirom na navedeno, predložene dokaze trebalo je izvesti jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučan dokaz koji bi bio od utjecaja na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Naime, načelo procesne ravnopravnosti podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima, tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, jer odluka suda utemeljena je na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama sklopljenog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti predmet dokazivanja u ovom pojedinačnom postupku.

 

18. Stoga, tuženik, osnovano tvrdi da mu je sud prvog stupnja morao omogućiti dokazivanje činjenice da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

 

19. S obzirom na navedeno tuženiku je onemogućeno dokazivanje činjenica iz čl. 81. st. 4. ZZP/03.

 

20. S tim u vezi treba dodati da se navedeno ne odnosi na dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika. To zato jer saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost tužitelja prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koje je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

 

21. Nasuprot  navedenom, zaključak o nepostojanju razloga koji dovode u pitanje nepristranost prvostupanjskog suca može se prihvatiti. Naime, pristranost ili opravdana sumnja u nedostatak nepristranosti prema objektivnom se testu procjenjuje sa stajališta običnog razumnog promatrača. Prilikom odlučivanja o tome postoji li u konkretnom predmetu opravdani razlog za sumnju u nepristranost suda, stajalište tuženika koji tvrdi da pristranost postoji jest važno, ali nije presudno. Presudno je može li se ta sumnja smatrati objektivno opravdanom.

               22. Imajući na umu okolnosti ovog predmeta u kojem je prvostupanjski sudac proveo postupak i odlučio o zahtjevu potrošača, u okviru objektivnog testa, činjenica da  on sam nema kredit kod tuženika, no da njegova supruga  ima kredit kod tuženika koji je bio u CHF i konvertiran je u EUR, ali sama nije podnijela zahtjev za zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, dakle nije u sporu sa tuženikom, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, ne ukazuje na postojanje legitimnih sumnji u njegovu nepristranost. Pored toga,sudac nije niti svojim izjavama, niti načinom na koji je vodio postupak, niti bilo kojim drugim svojim ponašanjem izazvao ikakvu sumnju u svoju nepristranost u postupku.  S tim u vezi treba dodati da odbijanje zahtjeva za izuzeće u konkretnom slučaju nije zapreka, ako nastanu neke nove okolnosti koje  bi dovodile u sumnju nepristranost suca, za podnošenje novog zahtjeva za izuzeće.

23. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će saslušati svjedoke D. K. i J. M. te tužitelja kao stranku na sve bitne okolnosti radi utvrđenja je li se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora za koji se traži utvrđenje ništetnosti, na koji način se pregovaralo, koje obavijesti u pogledu parametara promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF su dane tužitelju i na koji način je li bio upoznat sa povećanim rizikom zaključenja ugovora u kojem se glavnica veže uz CHF, odnosno jesu li mu pružene sve bitne i odlučne informacije da bi mogao sagledati sve rizike posla kojeg zaključuje te ako jesu, na koji način.

 

24. Iz navedenog razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu ukinuti, a kako je odlučeno u točci II izreke rješenja pozivom na odredbu čl. 370. ZPP-a. Istovremeno je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i rješenje predsjednika Općinskog suda u Karlovcu broj Su-355/2020 od 4. prosinca 2020. potvrditi , a kako je odlučeno u točki I izreke ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 17. siječnja 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan, v.r.