Poslovni broj: Gž-2829/2023-3

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2829/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac, kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H. d.d., H., OIB: ..., zastupan temeljem specijalne punomoći po zaposleniku I. M., dipl. iur., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja i ispravka uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-4416/2018 od 12. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-4416/2018 od 12. lipnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

I. Odbija se u cijelosti tužba i glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj suvlasnik nekretnine, za 29.321/5.164.036 dijela vlasništva, označene kao čest. zem. 2/1, k.o. H., te je ovlašten tužitelj po pravomoćnosti ove presude ishoditi upis prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2/1, k.o. H., na svoje ime, za 29.321/5.164.036 dijela vlasništva, uz prethodni izbris istog prava sa imena tuženika, te naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se u cijelosti tužba i podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik 29.321 m2 nekretnine označene kao čest. zem. 2/1, k.o. H., te je ovlašten tužitelj po pravomoćnosti ove presude ishoditi upis prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2/1, k.o. H., na svoje ime, za 29.321 m2, uz prethodni izbris istog prava sa imena tuženika, te naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana."

III. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5906.16 eura u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22. 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) predlažući da drugostupanjski sud ukine presudu u pobijanom dijelu te istu preinači, usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je suvlasnik nekretnine za 29.321/5.164.036 dijela vlasništva, označene kao čest. zem. 2/1, k.o. H., uz prethodni izbris istog prava s imena tužene, te podredni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je vlasnik 29.321 m2 nekretnine oznake čest. zem. 2/1 k.o. H.

 

6. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da je u predmetnom postupku dana 3. svibnja 2018. donesena presuda, koju je po žalbi izjavljenoj od strane tužitelja, Županijski sud u Splitu ukinuo, te predmet vratio sudu na ponovni postupak,

- da iz Ugovora o darovanju građevinskog zemljišta na korištenje, koji je donesen temeljem rješenja Imovinskopravne službe Općinske uprave H., broj 05-A-256/1-1971 od 30. ožujka 1971. proizlazi da je predniku tužitelja H. P. H. dano na korištenje zemljište u društvenom vlasništvu i to čest. zem. 2/1 i 2/2 k.o. H. radi izgradnje lovišta s pratećim objektima bez navođenja površine, a navedena dodjela zemljišta, kako to i proizlazi iz točke IV. da je dana pod uvjetom da H. P. H. na navedenom zemljištu sagradi lovište, s pratećim objektima u roku od godinu dana,

- da iz rješenja Općine H., Općinske uprave, Odsjeka za upravno-pravne poslove, Imovinskopravne službe broj 06-A-1230/1-1969 od 2. srpnja 1969. proizlazi da je udovoljeno molbi prednika tužitelja i to H. P. H. iz H. i da mu je u svrhu izgradnje ugostiteljskih objekata uz naknadu dodijeljeno pravo korištenja građevinskog zemljišta označenog kao dio čest. zem. 2/1 k.o. H., u površini od 33.043 m2, u predjelu zv. P. da je u točki II citiranog rješenja navedeno da je H. P. H. iz H. bilo dužno na dodijeljenom zemljištu u roku od tri godine sagraditi odgovarajuće objekte, u skladu s postojećim zakonskim uvjetima, a u točki III da je određeno ukoliko nositelj u ostavljenom roku ne sagradi odgovarajući objekt da gubi pravo građenja stečeno rješenjem, s tim da je u točki IV navedeno da se naknada za ustupljeno pravo trajnog korištenja građevinskog zemljišta utvrđuje posebnim aktom, dok će se za uređenje gradskog zemljišta sklopiti poseban sporazum, a točkom V je određen prijenos prava korištenja predmetnog zemljišta u posjed molitelja koji će se izvršiti nakon što Odsjek za katastar H. izvrši odgovarajuće cijepanje predmetne nekretnine te o istom podnese prijavni list i nakon što bude uplaćena naknada iz točke IV rješenja,

- da iz Sporazuma zaključenog 3. jula 1969. između Odsjeka za upravno-pravne poslove, Imovinsko-pravne službe Općinske uprave Općine H. i H. HP. iz H., proizlazi kako H. P. H. preuzima na sebe obvezu da o svom trošku izvrši komunalne radove na nekretnini i to dijelu čest. zem. 2/1 k.o. H., u površini 33.043 m2, koje mu je dodijeljeno rješenjem od 2. srpnja 1969.,

- da iz rješenja Fonda od 15. svibnja 2001. proizlazi da je dio čest. zem. 2/1 k.o. H. na lokaciji I. P. procijenjen i unesen u temeljni kapital u postupku pretvorbe, no, iz rješenja da nije razvidno da je izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti navedene nekretnine,

- da iz rješenja Ministarstva poljoprivrede i šumarstva od 15. prosinca 1994. proizlazi da je ustanovljeno lovište u vlasništvu države, uzgajalište divljači XVII/13 P. u površini od 60208 hektara, a u točki 1. rješenja opisane su granice lovišta, koje uključuje i čest. zem. 2/1 i 2/2,

- da je povodom zahtjeva tvrtke C. d.o.o. iz Z. 25. ožujka 1996. sklopljen ugovor o koncesiji prava lova na lovištu u vlasništvu države kojim je istoj odobrilo program uzgoja divljači za državno uzgajalište divljači P. koja koncesija je dana na vrijeme od trideset godina,

- da iz dopisa Ministarstva poljoprivrede i šumarstva od 2. travnja 1996. proizlazi da je dana uputa Županiji Splitsko-dalmatinskoj, Uredu za gospodarstvo da izvrši primopredaju lovišta, sukladno odredbama Zakona o lovu,

- da iz zapisnika Ureda za gospodarstvo od 23. travnja 1996. proizlazi da je sačinjen zapisnik o preuzimanju prava lova u lovištu u vlasništvu države, a kojem je bio nazočan i predstavnik tužitelja, kako se u zapisniku navodi "dosadašnji korisnik lovišta" i baš punomoćnik direktora koji je odbio popisati zapisnik, uz obrazloženje da nema ovlasti potpisa,

- da je pregledom rješenja broj Z-349/99 utvrđeno da je temeljem prijavnog lista cijepana čest. zem. 2/1 pašnjak i šuma u površini od 5.164,581 m2 na čest. zem. 2/1 P. restoran V. u površini od 600 m2 i čest. zem. 2/16 u površini od 3722 m2,

- da iz pregledanog spisa broj P-199/99 proizlazi da je S. H. ustao tužbom protiv Grada H. u kojoj tužbi je tužitelj tvrdio da je izvanknjižni vlasnik građevinskog zemljišta na dijelu čest. zem. 2/1 k.o. H., u površini od 33.043 m22, koje da mu je dodijeljeno od strane prednika tuženika 1969., i da je tuženik priznao tužbu i tužbeni zahtjev te je donesena presuda na temelju priznanja kojom je utvrđeno da je tužitelj slijedom dodjele od strane Općine H. stekao vlasništvo čest. zem. 2/16 u površini od 3.722 m2,

- da je pregledom spisa P-137/03 u pravnoj stvari tužitelja RH protiv tuženika S. H., radi utvrđenja i činidbe, utvrđeno da je donesena prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da tuženik S. H. nije vlasnik dijela čest. zem. 2/1 k.o. H. u površini 29321 m2, koje zemljište da je bilo predmetom rješenja od 2. srpnja 1969., te mu je naloženo da se okani svakog daljnjeg pačanja u dio čest. zem. 2/1 u površini od 29321 m2, dok je odbijen zahtjev na utvrđenje da nije vlasnik dijela čest. zem. 2/1 u površini od 3722 m2,

- da je presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-774/06 od 5. listopada 2016. preinačena prvostupanjska presuda P-137/03 na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Republike Hrvatske,

- da je dana 23. svibnja 2023. u predmetnom postupku obavljen očevid uz sudjelovanje vještaka mjernika I. P., a koji je u svom nalazu i mišljenju dostavljenom ovom sudu naveo kako nije u mogućnosti postupiti po nalogu suda, budući da tužitelj tijekom očevida nije znao pokazati predmet spora, dok je sud na očevidu utvrdio da predmet spora predstavlja šumu.

 

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da prednik tužitelja kao ni sam tužitelj nisu ispunili uvjet određen u točki II rješenja 06-A-1230/1-69 iz 1969., odnosno da nisu u roku od tri godine sagradili odgovarajući objekti. Za navesti je da je dana 8. siječnja 1981. stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 54/80 – dalje: ZGZ), gdje je člankom 53. stavak 1., bilo propisano da će Skupština općine ili posebna komisija, rješenjem utvrditi da je prestalo pravo korištenja građevinskog zemljišta i da ga je posjednik dužan predati u posjed Općini ako nije u određenom roku izgradio predviđeni objekt, ili na njemu nije izveo znatnije radove u odnosu na prirodu objekta, koji je bio dužan izgraditi na tom zemljištu. Odluka o prestanku prava korištenja da je sukladno sudskoj praksi deklaratorne naravi, jer je pravo korištenja koje je dano u svrhu izgradnje određenih objekta prestalo neispunjenjem uvjeta, dakle, činjenicom da nije sagrađen objekt radi čije izgradnje mu je zemljište dano na korištenje, dakle, pravo korištenja u tom slučaju prestaje temeljem samog zakona. Sud da drži utvrđenim da je nesporno dokazano, a što tužitelj niti ne negira da na čest. zem. 2/1 nije sagrađen objekt, a iz tijeka postupka da je razvidno da tužitelj niti ne zna gdje se nalazi dodijeljeno mu građevinsko zemljište tj. dio čest. zem 2/1 k.o. H. Navod tužitelja da je dio čest. zem. 2/1 u površini od 33.043 m2 unesen u postupku pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća da nije od značaja jer da je njegovo pravo korištenja predmetnog zemljišta već prije toga davno prestalo te, stoga, temeljem tog Zakona, a i Zakona koji su potom uslijedili, pravo korištenja da se nije niti pretvorilo u pravo vlasništva tužitelja. Što se, pak, tiče pozivanja tužitelja na Ugovor o davanju građevinskog zemljišta na korištenje od 23. travnja 1971., a koji Ugovor da je sklopljen temeljem rješenja od 30. ožujka 1971., u Ugovoru da se izričito navodi da se H. P. H. iz H., a u svrhu izgradnje lovišta s pratećim objektima daje na korištenje čest. zem. 2/1 i 2/2. Prema ugovoru iz 1971. H. P. H. da je bilo dužno na navedenom zemljištu izgraditi lovište s pratećim objektima u roku od jedne godine, međutim, Ugovor, odnosno rješenje da se ne navodi kao dokument koji je korišten u postupku pretvorbe prednika tužitelja, a što da je razvidno iz samog rješenja o navođenju nekretnina Fonda od 15. svibnja 2001. Dana 16. listopada 1991. da je stupio na snagu Zakon o šumama, prema kojem Zakonu je izvršena pretvorba vlasništva nad šumama i šumskim zemljištem pa da je RH postala vlasnik svih šuma i šumskih zemljišta koje su bile u društvenom vlasništvu. Kako se čest. zem. 2/1 i 2/2 k.o. H. nalaze u programu gospodarenju hrvatskim šumama, odnosno šumskogospodarstvenoj osnovi prednika Hrvatskih šuma d.d., to da je temeljem Zakona o šumama, na ovim nekretninama izvršen upis prava vlasništva u ime i korist RH. Dakle, iz rezultata dokaznog postupka sud da drži utvrđenim da je tužitelju prestalo pravo korištenja koje mu je dodijeljeno rješenjem 1969. u svrhu izgradnje ugostiteljskih objekata, kao što drži utvrđenim da tužitelj nije mogao postati vlasnikom šuma i šumskog zemljišta, bez obzira što je površinu tog zemljišta iskazao u postupku pretvorbe, budući da su  šume i šumska zemljišta temeljem Zakona o šuma, a iz 1990., dana 16. listopada 1990., dakle, prije Zakona o pretvorbi poduzeća, postale vlasništvo RH. Iz rezultata postupka da proizlazi i to da tužitelj ne samo što nikada nije stupio u posjed čest. zem. 2/1 već niti ne zna gdje bi ta površina trebala biti u naravi.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka, kako je propisano člankom 365. stavak 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka, niti bitnom povredom iz odredbe članka 354. stavak. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje žaliteljica  jer su u presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni i ne postoji proturječnost u odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Stoga pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati.

 

9. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žaliteljica da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žaliteljica. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

 

10. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP, a o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

11. Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja pobijanom presudom pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužitelja, a kako to pravilno cijeni prvostupanjski sud, tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine zbog činjenice što predmetna nekretnina s trenutkom pretvorbe nije bila sposobna biti predmetom (objektom) stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

 

12. Naime, osnovom Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96, 18/99, 42/05 i 99/03 – dalje: Zakon o pretvorbi) izvršena je pretvorba poduzeća s društvenim kapitalom u dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću. Shodno odredbi članka 2. navedenog Zakona, društveni kapital predstavljao je razliku između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeću. Pretvorba se provodila uz suglasnost i nadzor Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj (Zakon o Agenciji Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj /"Narodne novine" broj 30/91/), što je naknadno prešlo u nadležnost Fonda (Zakon o Fondu/"Narodne novine", broj 84/92, 70/93, 76/93, 19/94, 52/94 i 87/96/). Nastankom trgovačkog društva u koje se dotadašnje društveno poduzeće pretvorilo (upisom u sudski registar – članak 6. stavak 2. Zakona o pretvorbi) prestalo je postojati ono dotadašnje društveno poduzeće koje se pretvorbom pretvorilo u trgovačko društvo, s tim da je pretvorbom nastalo trgovačko društvo pravni slijednik (sukcesor) onog društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo postojati. Kako je to naknadno regulirano odredbom članka 360. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV), izvan statusne izvršena je i stvarnopravna pretvorba na način da je pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

13. Prednik tužitelja, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, prije pretvorbe imao je pravo korištenja predmetne nekretnine koje mu je dodijeljeno rješenjem 1969. u svrhu izgradnje ugostiteljskog objekta kojeg nije izgradio pa je temeljem zakona to pravo korištenja prestalo, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke u kojima bi tužitelj kao pravni slijednik društvenog poduzeća pretvorbom stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine (pravo vlasništva, uz ostale pretpostavke, mogao je steći samo nad onim nekretninama nad kojima je društveno poduzeće imalo pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu, koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ispunjene).

 

14. Isto tako, u konkretnom slučaju predmetna nekretnina je trenutkom pretvorbe bila šumsko zemljište, koje je vlasnik Republika Hrvatska-tužena, pa u tom smislu pretvorbom društvenog poduzeća niti njegova dotadašnja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima koje nisu sposobne biti objektom prava vlasništva nisu se mogla pretvoriti u pravo vlasništva tih stvari.

 

15. Samo unošenje nekretnina u društveni kapital pretvorbom tužitelj nije stekao pravo vlasništva nad istima. Naime, kako je regulirano odredbom članka 390.a ZV, samim unošenjem nekretnine u društveni kapital ne stječe se pravo vlasništva nad tom nekretninom (u tom smislu rješenje o pretvorbi nema konstitutivni značaj). Za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebno je da su se izvan pretpostavke da je vrijednost predmetne nekretnine procijenjena u kapital društva i po nadležnom tijelu u kapitalu društva iskazana, kumulativno ispunile i pretpostavke da su nekretnine na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i da su mogle biti predmet (objekt) stjecanja prava vlasništva, koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ispunjene.

 

16. Status predmetne nekretnine, kao i ovlasti koje je prednik tužitelja kao društveno poduzeće imao nad tom nekretninom bio je poznat s trenutkom pretvorbe, pa se tužitelj neosnovano poziva da su zadovoljeni uvjeti ZV kojima je propisano da trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća postaje vlasnik nekretnine koja je na dan procjene bila društveno vlasništvo sa pravom korištenja i raspolaganja i koja je mogla biti predmetom stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost bila procijenjena u temeljni kapital i po nadležnom tijelu iskazana u kapital društva.

 

17. Žalba tužitelja svedena je na osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda na način osporavanja izvršene ocjene dokaza, no, pri tome njegovi žalbeni navodi ne sadrže nikakve argumentirane ni vjerodostojne tvrdnje, koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogli dovesti u sumnju. Način na koji tužitelj u žalbi iznosi svoju interpretaciju činjenica te njegovi osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica ne mogu se prihvatiti kao utemeljeni, jer nemaju uporište u provedenim dokazima, pa je prvostupanjski sud osnovano pozivom na citirane odredbe ZV, kao i odredbe članak 220. i 221.a ZPP osnovano zaključio da zahtjev tužitelja nije osnovan, slijedom čaga se žalba žalitelja ukazuje neosnovanom.

 

18. Pravilna je i odluka o trošku postupka koja je osnovano utemeljena na odredbi članak 154. stavak 1. ZZP koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

 

19. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu žalitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po osnovi odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu17. siječnja 2024.