Poslovni broj P-400/2021-47

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SŠ, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Borić & Toš iz Zagreba, protiv tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate , nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 18. svibnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženice, 26. lipnja 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici SŠ isplati iznos od 7.860,06 eura (slovima: sedam tisuća osamsto šezdeset eura i šest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 16. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30 . lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,02 € od 16. lipnja 2005. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. srpnja 2005. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 16. kolovoza 2005. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. rujna 2005. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. listopada 2005. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. studenog 2005. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. prosinca 2005. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 13. siječnja 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. veljače 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. ožujka 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 13. travnja 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. svibnja 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. lipnja 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. srpnja 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. kolovoza 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. rujna 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 13. listopada 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. studenog .2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. prosinca 2006. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. siječnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 16. veljače 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 16. ožujka 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 13. travnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. svibnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. lipnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. srpnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 12. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 11. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 13. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 12. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 13. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 11. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 13. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 12. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 14. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 12. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 15. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 13. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 2,02 € od 13. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 5,53 € od 12. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 5,46 € od 13. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 5,69 € od 13. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 5,64 € od 11. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 5,90 € od 12. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 5,80 € od 12. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 5,93 € od 11. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 5,63 € od 13. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 5,56 € od 12. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 5,71 € od 12. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 5,53 € od 13. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 5,32 € od 12. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 5,15 € od 11. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 4,81 € od 12. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 5,26 € od 12. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 4,46 € od 13. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 4,76 € od 13. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 4,78 € od 12. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 4,38 € od 15. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 4,10 € od 13. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 4,85 € od 14. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 4,59 € od 14. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 4,98 € od 13. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 4,58 € od 13. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 4,13 € od 13. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 26,21 € od 12. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 24,87 € od 12. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 26,86 € od 12. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 32,71 € od 12. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 32,80 € od 14. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 32,87 € od 14. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 32,70 € od 13. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 78,89 € od 29. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 85,42 € od 30. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 82,98 € od 13. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 84,08 € od 30. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 86,00 € od 31. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 88,34 € od 29. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 100,08 € od 12. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 73,24 € od 13. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 76,55 € od 27. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 83,91 € od 30. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 85,47 € od 26. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 84,82 € od 31. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 85,30 € od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 81,04 € od 28. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 81,47 € od 29. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 86,85 € od 30. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 77,43 € od 21. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 76,44 € od 21. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 77,55 € od 31. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 88,17 € od 13. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 88,25 € od 13. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 88,32 € od 14. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 88,44 € od 13. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 88,49 € od 13. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 88,73 € od 14. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 88,79 € od 13. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 88,87 € od 13. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 70,05 € od 11. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 89,05 € od 14. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 89,27 € od 14. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 89,39 € od 13. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 89,57 € od 14. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 89,69 € od 13. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 89,83 € od 15. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 89,98 € od 14. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 90,08 € od 14. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 90,24 € od 15. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 90,48 € od 14. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 96,26 € od 13. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 131,65 € od 01. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 3.157,79 € od 04. ožujka 2015. do isplate te

- na iznos od 792,34 € od 23. ožujka 2015. do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužiteljici SŠ, u iznosu od 328,36 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. srpnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,50 eura od 02. srpnja 2005. do isplate

- na iznos od 2,56 eura od 02. kolovoza 2005. do isplate

- na iznos od 3,08 eura od 02. ožujka 2006. do isplate

- na iznos od 4,76 eura od 02. travnja 2006. do isplate

- na iznos od 4,12 eura od 02. svibnja 2006. do isplate

- na iznos od 3,51 eura od 02. lipnja 2006. do isplate

- na iznos od 4,73 eura od 02. srpnja 2006. do isplate

- na iznos od 5,11 eura od 02. kolovoza 2006. do isplate

- na iznos od 2,96 eura od 02. rujna 2006. do isplate

- na iznos od 3,66 eura od 02. listopada 2006. do isplate

- na iznos od 3,54 eura od 02. studenog 2006. do isplate

- na iznos od 4,54 eura od 02. prosinca 2006. do isplate

- na iznos od 7,38 eura od 02. siječnja 2007. do isplate

- na iznos od 9,28 eura od 02. veljače 2007. do isplate

- na iznos od 8,40 eura od 02. ožujka 2007. do isplate

- na iznos od 8,91 euro od 02. travnja 2007. do isplate

- na iznos od 13,75 eura od 02. svibnja 2007. do isplate

- na iznos od 14,93 eura od 02. lipnja 2007. do isplate

- na iznos od 16,50 eura od 02. srpnja 2007. do isplate

- na iznos od 16,49 eura od 02. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 14,34 eura od 02. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 17,54 eura od 02. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 17,61 euro od 02. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 15,37 eura od 02. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 15,62 eura od 02. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 10,82 eura od 02. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 7,64 eura od 02. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 4,50 eura od 02. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 11,87 eura od 02. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 13,92 eura od 02. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 11,68 eura od 02. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 16,14 eura od 02. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 15,13 eura od 02. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 10,73 eura od 02. listopada 2008. do isplate te

- na iznos od 5,74 eura od 02. prosinca 2008. do isplate.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici SŠ naknadi troškove postupka, u iznosu od 3.581,98 eura (slovima: tri tisuće petsto osamdeset jedan euro i devedeset osam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 26. lipnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. III., a do zatraženog iznosa od 3.769,48 eura, s kamatama koje su zahtijevane od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zahtjev tužiteljice SŠ za naknadu troškova postupka odbija se.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba povučena za iznos od 160,32 eura, koji predstavlja razliku iznosa od 8.020,38 eura, zatraženog u tužbi i u podnesku od 15. ožujka 2024., te iznosa od 7.860,06 eura, zahtijevanog u podnesku od 23. veljače 2026.

II. Za pristup na glavnu raspravu, održanu 20. veljače 2026., stalnom sudskom vještaku Darku Haniku određuje se nagrada u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa).

III. Utvrđuje se da je iznos iz II. ovog rješenja plaćen na račun vještaka Darka Hanika, i to 23. veljače 2026.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 15. ožujka 2021. godine, navodi se da je 10. svibnja 2005. godine tužiteljica SŠ (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.805,64 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništave ("ništetne") te se tužbenim zahtjevom traži da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila na temelju ništavih odredaba o valutnoj klauzuli. Prvotno istaknutim tužben im zahtjevom traži se isplata iznosa od 8.020,38 eura (60.429,52 HRK), s kamatama i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostav ljen 23. veljače 2026. godine, tužbeni zahtjev je smanjen te je, umjesto isplate iznosa od 8.020,38 eura (s kamatama), zatražena isplata iznosa od 7.860,06 eura (s kamatama).

3. Nakon što je tužbeni zahtjev smanjen na opisani način, podnesak tužiteljice od 23. veljače 2026., u kojemu je to učinjeno, a koji je, po ocjeni suda prvog stupnja, predstavljao obavijest o (djelomičnom) povlačenju tužbe, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), dostavljen je tuženici, koja ga uredno primila 27. veljače 2026. godine. Budući da se nakon toga tuženica nije protivila opisanoj procesnoj dispoziciji tužiteljice, koja je, formalno-pravno, predstavljala djelomično povlačenje tužbe, u skladu s pravilom iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, donesena je odluka iz t. I. dispozitiva rješenja.

4. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz ukazivanje na to da tužiteljica nije potrošač, odnosno da je takav svoj status dužna dokazati te uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su odraz zakonske regulacije iz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, kao i zato jer su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

5. U podnesku koji je sudu dostavila 11. listopada 2024. tuženica je istaknula (procesno-pravni) prigovor radi prebijanja, točnije predložila je da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga odredbe o valutnoj klauzuli smatra ništetnima pa tuženicu obveže da tužiteljici po toj osnovi obavi isplatu, ujedno utvrdi da po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta, za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog, postoji tražbina tuženice prema tužiteljici, i to u iznosu od 328,36 eura, s kamatama.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

7. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku.

8. Iako je tuženica predlagala i provođenje dokaza saslušanjem svjedokinje KŠ, od ovog je dokaza personalne naravi izrijekom odustala u podnesku koji je sudu dostavila 31. siječnja 2025. (list 578. sudskog spisa).

9. Tuženica se pozvala na pisani iskaz svjedokinje ĐŠ (u sadržaju odgovora na tužbu u čijem je prilogu taj iskaz i dostavila; list 397. sudskog spisa).

9. U odnosu na pisani iskaz svjedokinje ĐŠ za istaknuti je sljedeće.

10. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, koji je donesen 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19). Tom je odredbom izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

11. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

12. Stoga sud drži da je pisani iskaz imenovane svjedokinje mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. U okolnostima konkretnog slučaja sud prvog stupnja to je i učinio.

13. Uz izvedene dokaze, onaj od čijeg je provođenja sud odustao i onaj koji je cijenio kao ispravu (a ne kao personalni dokaz), niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 06. prosinca 2024., o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 574. sudskog spisa).

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim konačno postavljeni, smanjeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužiteljice od 23. veljače 2026.

15. Među strankama nije sporno da su 10. svibnja 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 38.805,64 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala vratiti otplatom kroz 144 mjesečna anuiteta. Također, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 10. svibnja 2005. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužiteljice da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan odobrenja žiro-računa Banke. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF.

16. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništave odredbe Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. godine o valutnoj klauzuli

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute

- ima li tužiteljica status potrošača te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

17. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno-pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

18. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužiteljice je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

19. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništavost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništavosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

20. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

21. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

22. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

23. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, prije no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a/05, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

24. Kako je, pak, i odredbama ZZP-a i odredbama ZOO predviđen pojam “ništavost” (a ne “ništetnost”, koji rabi ZOO/05) te kako je, po odredbi čl. 59. st. 2. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23 i 55/24), u odlukama i ostalim pismenima obavezna uporaba zakonskih izraza, tako sud prvog stupnja koristi pojam “ništavost” (a ne „ništetnost“, kako to, pravno i jezično neispravno, pišu tužiteljica u tužbi i tuženica u odgovoru na tužbu).

25. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje. Ovo posebno zato jer je to pitanje pred njega izričito iznijela tuženica sadržajem odgovora na tužbu.

26. Međutim, tužiteljica je u ovom predmetu svoje svojstvo potrošača bezrezervno dokazala kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 10. svibnja 2005. godine, možebitno, sklopila u svrhe namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelj ice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

27. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 3. tog pravnog posla (list 7. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u zatvaranju obveza (iz minusa u plus).

28. Iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 586. sudskog spisa) slijedi da je 2005. bila u dugovima te da je, upravo u tu svrhu, ishodila predmetni kredit.

29. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 10. svibnja 2005. godine) te personalne naravi (iskaz tužiteljice) bezrezervno upućuju na to da je tužiteljica u ovom sporu dokazala svoj status potrošača u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

30. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač, sud je ocijenio ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

31. U odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, za pojasniti je sljedeće.

32. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

33. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. godine, kojima je predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP- a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužiteljicu rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. godine o valutnoj klauzuli ništave te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

34. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

35. Nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 (na koji se tužiteljica pozvala već u tužbi), te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

36. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

37. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

38. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

39. Tužiteljica se pozvala na odluke donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno odlukama iz tog postupka.

40. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

41. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj ica sklopila s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbom predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

42. Upravo suprotno, iz stranačkog iskaza tužiteljice razvidno je da sa službenicom u banci nije pregovarala o ugovornim odredbama, već da joj je predočen ugovor koji je banka sastavila i koji je sklapala i s drugim korisnicima kredita, pri čemu ona (tužiteljica) ni na koji način nije mogla utjecati na ugovorne odredbe.

43. Iz takvih navoda tužiteljice nije moguće zaključiti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005., u dijelu u kojemu su te ugovorne odredbe obuhvaćale valutnu klauzulu.

44. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

45. Dakle, sumarno, sud drži da su nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005., a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredbe ništave i, po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu.

46. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

47. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga

48. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužiteljice radi isplate koji je ona utemeljila na posljedicama ništavosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005.

49. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništavog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

50. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO - a), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništavosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništavosti.

51. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.

52. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 110. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništavosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

53. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

54. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

55. Ništavost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 10. svibnja 2005. sklopljen između tužiteljice i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom (kao prethodno pitanje u odnosu na kondemnatorni zahtjev) pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku u kojem odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

56. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelj ici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni u t. I. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO -a.

57. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

58. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. o valutnoj klauzuli, tuženica od tužiteljice primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj ica dobila od tuženice plan otplate, tako je, u vidu posljedica ništavosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništavih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj ica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu.

59. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano o tome da je tužbeni zahtjev smanjen, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuću procesnu odluku (iz t. I. izreke rješenja).

60. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva, iz podneska tužiteljice od 23. veljače 2026.

61. Zato je o visini tužbenog zahtjeva donesena odluka iz t. I. izreke presude.

62. Jednako kao i tužiteljica, i ovaj sud prvog stupnja drži da i iznosi od 3.157,79 eura i od 792,34 eura predstavljaju preplate korisnika kredite te da je do tih iznosa došlo zbog prijevremene otplate kredita. Ovo posebno zato jer je, prilikom (usmenog) obrazlaganja mišljenja na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 20. veljače 2026., a u skladu s obvezom iz odredbe čl. 260. st. 2. ZPP-a, vještak Darko Hanik naveo da se radi o prijenosu sredstava i da su ti iznosi proknjiženi na način da su se smatra li uplatom korisnika kredita.

63. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

64. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. I. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a/05, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

65. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

66. U sadržaj t. II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026., i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

67. U odnosu na prigovor radi prebijanja, koji je tuženica utemeljila na razlici u tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog, potrebno je ukazati da sud nalazi da tuženici ne pripada pravo na isplatu koju je tražila postavljenim prigovorom radi prebijanja.

68. Potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP -a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

69. Osim toga, iz (usmenog) obrazlaganja mišljenja vještaka Darka Hanika na ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 20. veljače 2026. (list 645. sudskog spisa), razvidno je da je u periodu od lipnja 2005. do lipnja 2009., dakle i u onom periodu za koji tuženica kroz postavljeni prigovor radi prebijanja tvrdi da su nastale tzv. negativne razlike, tužiteljica po osnovi kreditnih obveza uplaćivala više od onoga što je bila dužna platiti po inicijalnom otplatnom planu pa da, stoga, nije niti došlo do negativnih razlika na koje se poziva tuženica

70. Zato je o prigovoru radi prebijanja sud donio po tuženicu negativnu odluku i presudio kao u t. II. izreke presude.

71. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke III. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a.

72. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje šest podnesaka, od kojih je onaj od 26. kolovoza 2024. predstavljao tzv. „ostali“ podnesak pa nagrada za njegovo sastavljanje iznosi 50,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife/23, dok su podnesci od 03. srpnja 2023., od 15. ožujka 2024., od 23. listopada 2024., od 23. prosinca 2026. i od 23. veljače 2026. bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

73. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na šest ročišta, od 14. listopada 2024., od 06. prosinca 2024., od 25. veljače 2025., od 16. travnja 2025., od 20. veljače 2026. i od 18. svibnja 2026., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

74. Na nabrojane radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 612,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

75. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 335,00 eura, trošak pristupa vještaka ročištu za glavnu raspravu, u (plaćenom) iznosu od 58,39 eura, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 126,09 eura.

76. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 26. lipnja 2026., a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1.

Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

77. Tužiteljica je ispravno postupila kada nije zatražila troškove po osnovi sudske pristojbe za presudu jer joj takvo pravo u ovoj parnici ne pripada.

78. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužiteljicu ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da joj ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).

79. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate (u tužbi i podnesku od 23. veljače 2026.), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

80. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. III. dispozitiva presude.

81. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužiteljice, s tim da je važno navesti da takvu sporednu tražbinu u ovoj parnici tuženica nije niti zahtijevala u skladu s obvezom iz odredbe čl. 164. st. 3. ZPP-a, dakle do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima pa, u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, o takvoj tražbini sud nije niti bio u mogućnosti donijeti odluku.

82. Rješenjem, koje je sud prvog stupnja donio 30. listopada 2025., određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

83. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 13. studenog 2025., dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 20. veljače 2026. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 7/II/2026 od 20. veljače 2026. (s lista 646. sudskog spisa).

84. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

85. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 20. veljače 2026. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

86. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

87. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 20. veljače 2026. priznat iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

88. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelj ice, s tim da je ona opisani trošak vještaka po osnovi dolaska na ročište platila vještaku Darku Haniku (list 679. sudskog spisa), zbog čega je u odnosu na taj trošak sud prvog stupnja donio odluke sadržane u t. II. i III. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 26. lipnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).