Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1433/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka protiv tuženika Addiko banke d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. lipnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, te uz javnu objavu presude, 25. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu Br. 728 53045923 sklopljenog 03.08.2012. između tužitelja HS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koji je pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,50% jednokratno..."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koji je pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, da tužitelju HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 247,11 EUR-a (dvjestočetrdestsedameura-jedanaestcenti), odnosno trošak obrade kredita, s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 17. kolovoza 2012. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 214,05 EUR-a (dvjestočetrnaesteura- petcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 25. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 3. kolovoza 2012. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu br. 728-53045923, a prema kojem mu je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 EUR-a. Predmetnim ugovorom, naveo je, ugovoren je rok otplate od 25 godina u jednakim vremenskim intervalima. Nadalje, naveo je da je tuženik u čl. 5. ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,50 % jednokratno, te je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, kao i sve druge eventualne nastale nuzgredne troškove. Istaknuo je kako ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita, dodajući da niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora, istaknuo je, se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Nadalje, tužitelj je naveo da prema odredbi čl. 96. ZZP-a iz 2007., a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, propisano je da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Tužitelj je naveo i kako je Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, dodajući da je i Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Nadalje, tužitelj je naveo da iz Ugovora o kreditu br. 728-53045923 i odgovora tuženika od 4. travnja 2025, koji priliježe uz tužbu, proizlazi da mu je tuženik naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 1.861,82 HRK odnosno 250,00 EUR-a od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 50.000,00 EUR-a. Uzimajući u obzir odredbe čl. 96. i čl. 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu čl. 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ i sukladno stavu Vrhovnog suda RH, naveo je, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time ga, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Isto tako, naveo je da smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Slijedom navedenog, predložio je sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, te je potraživao i naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka, podneskom od 19. studenog 2025., tužitelj je naveo da, u odnosu na istaknuti prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ukazuje na odredbu čl. 37. st. 1. ZPP-a, dodajući da tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, navodeći da tužba u ovom predmetu sadrži dva zahtjeva (jedan deklaratorni, drugi kondemnatorni) i da je potrebno iste zbrojiti na način da iznos 1.327,22 eura zbroji s iznosom naplaćene naknade, te da dobiveni iznos čini vrijednost predmeta spora. Nadalje, tužitelj je naveo da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. Nadalje, tužitelj je naveo da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Nadalje, naveo je, da činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njegove naovde kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Dakle, istaknuo je, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom. Isto tako, istaknuo je da se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takvoj odredbi, s obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, a budući da mu kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi, istaknuo je, rezultiralo je njegovim dovođenjem u neravnopravan položaj, koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu. Dakle, naveo je, budući da mu je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom.

1.2. Tužitelj je na ročištu koje je održano 15. lipnja 2026. uredio tužbeni zahtjev pod toč. II. na način da umjesto iznosa od 250,00 EUR-a potražuje iznos od 247,11 EUR- a (u odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva do iznosa od 247,11 EUR-a). Nadalje, naveo je da odustaje od financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva preko iznosa od 247,11 EUR-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Nadalje, tuženik je istaknuo i prigovor zastare, te je osporavao sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja i protivio se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističući kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, s obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju kondemnatornog zahtjeva, te je stoga osporavao osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik je naveo da je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada dana 17. kolovoza 2012. u iznosu od 1.861,82 kn/247, 11 EUR-a, zbog čega je osporavao visinu tužbenog zahtjeva u dijelu koji prelazi iznos naplaćene naknade od 247,11 EUR-a. Nadalje, naveo je, da s obzirom da je tužba podnesena dana 09. listopada 2025., ističe materijalnopravni prigovor zastare, navodeći da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 09. listopada 2020. nastupila zastara potraživanja. S obzirom je Ugovor o kreditu zaključen 2012. te da je iznos ulazne naknade naplaćen 2012., dok ugovor o kreditu nije utvrđen ništetnim, naveo je, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina, predlažući sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti. Tuženik je nadalje naveo da po procesnim pravilima o teretu dokaza, dokazi moraju biti predloženi, moraju biti adekvatni, kako bi se iz sadržaja tih dokaza moglo sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, a da u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik je naveo da se radi o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu, slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Naime, naveo je, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, dodajući da je time u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. Dakle, naveo je, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, navodeći da isto potvrđuje sudska praska koju je priložio uz odgovor na tužbu. Tuženik je naveo i da prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže. Posebno je istaknuo da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze, odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te da je u primjeni čl. 326. st. 2. ZOO-a, uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tuženik je osporavao zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, predložio je sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev, a potraživao je i naknadu troškova postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Potvrda banke (list spisa 7), Ugovor o kreditu broj 728-53045923 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list spisa 8-14), Obrazac o informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu (list spisa 15—21), Izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list spisa 22-25), izvadak iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] (list spisa 26), Specifikacija kredita (list spisa 28), Izračun efektivne kamatne stope (list spisa 29-32), Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.o.o. (list spisa 50-53) te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tužitelj na ročištu održanom 15. lipnja 2026. odustao od tog dokaznog prijedloga.

4. Sud je na ročištu koje je održano 15. lipnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 247,11 EUR-a. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 247,11 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 247,11 EUR- a, a koji iznos se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita broj 728-53045923.

7. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 728-53045923 3. kolovoza 2012. u iznosu od 50.000.00 EUR-a, kao niti to da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 247,141 EUR-a.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine i ima li tužitelj status potrošača.

9. Iz Potvrde banke od 4. travnja 2025. (list spisa 7), proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 17. kolovoza 2012. prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.861,82 kn.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 728-53045923 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list spisa 8-14), proizlazi da je tužitelj s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sklopio predmetni Ugovor dana 3. kolovoza 2012., koji kredit je stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 EUR-a, da je namjena kredita kupnja stana, da je rok vraćanja kredita 25 godina te da je čl. 5. ugovoreno da će se korisniku kredita prije isplate kredita odbiti od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0.500% (nulacijelihpetposto) iznosa kredita.

11. Iz Obrasca o informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu (list spisa 15-21), proizlazi da je vjerovnik/kreditni posrednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Poslovnica Osijek, J.J. Strossmayera 203, da se radi o stambenom kreditu za kupovinu stana, da je ukupan iznos kredita 50.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te da korisnik kredita plaća i ostale naknade koje proizlaze iz Ugovora i to trošak obrade u iznosu od 0.500% i ostale naknade sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, te uvjeti prema kojima se naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu smiju mijenjati.

12. Iz Specifikacije kredita (list spisa 28) proizlazi da jednokratna naknada iznosi 250,00 EUR-a/1.861,82 kn.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je trebao podignuti stambeni kredit radi kupnje nekretnine te je otišao kod tuženika. Kod tuženika je otišao jer tamo imao otvoren tekući račun, a u firmi ih je radilo samo dvojica te nije imao vremena obilaziti druge banke. Sjeća se da su ga tražili puno uvjeta da bi mu odobrili kredit. Banka je sastavila ugovor. Njemu je bilo samo da ga dobije jer je imao dijete koje je trebalo kretati u prvi razred i trebao je znati gdje će krenuti u školu. Banka mu je u ugovor stavila sve obveze koje treba ispoštovati pa je tako trebao platiti naknade, životno osiguranje i javnog bilježnika te sve ostalo. Banka mu je dala ugovor na čitanje, on ga je pročitao, ali ga nije baš razumio. Djelatnik banke mu nije objasnio predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita. Nije mu rečeno da će platiti naknadu za obradu kredita pa nije ni znao koji iznos naknade trebam platiti niti koja je svrha plaćanja naknade niti koji su troškovi. Naknadu za obradu kredita nije plaćao posebnom uplatnicom nego su mu oni sve to sračunali s obvezama iz kredita. Nije imao prostora za pregovaranje, bilo je po principu uzmi ili ostavi, odnosno nije bilo pregovaranja. Kao što je rekao namjena kredita je bila kupnja nekretnine u kojoj još uvijek stanuje, a kredit još uvijek otplaćuje. Nije davao nekretninu u zakup ili najam, u to vrijeme kao ni danas nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Nije mu niti javni bilježnik objašnjavao odredbe o kreditu.

13.1. Iskaz tuženika sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno predmetna naknada odnosi, da o naknadi nije mogao pregovarati, da nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, kao i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužitelj nije mogao shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znao čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

15. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012.,u nastavku: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

16. Odredbom čl. 102. st.1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovora odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da odredba nije bila razumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice, a nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje nekretnine za stanovanje, odnosno za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, stoga je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je shvatio da isto može, odnosno nije joj niti ponuđeno da pregovara, a nakon što je pitao za navedenu odredbu Ugovora, rekli su da su to njihovi uvjeti, te da se Ugovor neće realizirati, ako to ne prihvati.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno banka nije pregovarale s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerili da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava. Naime, banka tužitelja nije obavijestila da može o istoj pregovarati a nije se niti uvjerila da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, odnosno ovaj sud zaključuje da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

22. Nadalje, sukladno odredbi čl. 98. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir prirodu proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.

22.1. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer joj tuženik nije rekao koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba bila za tužitelja nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

22.2. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 728- 53045923 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojom odredbom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0.500%(nulacijelihpetposto) iznosa kredita, te je primjenom čl.96. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 102. st.1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

23. Budući da je predmetni dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 728-53045923 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ništetan ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 17. kolovoza 2012. u iznosu od 1.861,82 kn/247,11 EUR-a.

24. Na iznos od 247,11 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a s obzirom na to da je predmetna odredba nepoštena ona je ništetna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a. Naknada je naplaćena 17. kolovoza 2012. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s vrijednosti predmeta spora određenog na ročištu, a kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj odluci.

1 0

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 62,50 EUR-a sa uračunatim PDV- om, a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 15. lipnja 2026. u iznosu od 62,50 EUR-a s uključenim PDV-om, a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 19. studenog 2025. u iznosu od 62,50 EUR-a s uključenim PDV-om, što ukupno iznosi 187,50 EUR-a, uvećano sa sudskom pristojbom na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 214,05 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 25. lipnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1.

2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

26.1. Tužitelj je tražio trošak sudske pristojbe u iznosu od 53,10 EUR-a. Međutim, tužitelj je platio 9. listopada 2025. sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a (potvrda o uplati, list spisa 33), te mu je stoga priznata naknada troška sudske pristojbe u iznosu od 26,55 EUR-a, dok je sud nije priznao tužitelju naknadu troška za preostali iznos do iznosa od 53,10 EUR-a, odnosno za daljnji iznos od 26,55 EUR-a. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer u vrijeme donošenja odluke navedena pristojba nije dospjela niti ju je tužitelj platio

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 25. lipnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika