Pristupanje sadržaju
Poslovni broj: 8 Gž-536/2023-2
1
|
Republika Hrvatska Županijski sud u Zadru Zadar, Ulica plemića Borelli 9 |
||
|
Poslovni broj: 8 Gž-536/2023-2 |
||
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D., OIB: …, iz Z., Đ…, zastupan po punomoćnicima I.Š. i B. V., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika O. b. d.d., S., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz O.d. Ž. i p. d.o.o., Z., …, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-337/23 od 14. ožujka 2023., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja A. D. i žalba tuženika O. b. d.d., S. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-337/23 od 14. ožujka 2023. u dijelu pod toč. II., III., IV., V. i VI. izreke.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-337/23 od 14. ožujka 2023. u dijelu pod toč. I. izreke, bez vraćanja na ponovan postupak.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj …, zaključen između tužitelja i tuženika dana 19. svibnja 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 263.599,68 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na
iznos od 1.729,68 kuna sa kamatom od 10.07.2006. godine
iznos od 1.725,62 kuna sa kamatom od 10.08.2006. godine
iznos od 1.734,47 kuna sa kamatom od 11.09.2006. godine
iznos od 1.742,33 kuna sa kamatom od 10.10.2006. godine
iznos od 1.715,88 kuna sa kamatom od 10.11.2006. godine
iznos od 1.724,59 kuna sa kamatom od 11.12.2006. godine
iznos od 1.704,08 kuna sa kamatom od 12.01.2007. godine
iznos od 1.698,84 kuna sa kamatom od 12.02.2007. godine
iznos od 1.853,08 kuna sa kamatom od 12.03.2007. godine
iznos od 1.845,74 kuna sa kamatom od 10.04.2007. godine
iznos od 1.815,34 kuna sa kamatom od 10.05.2007. godine
iznos od 1.818,04 kuna sa kamatom od 11.06.2007. godine
iznos od 1.797,09 kuna sa kamatom od 10.07.2007. godine
iznos od 1.819,50 kuna sa kamatom od 10.08.2007. godine
iznos od 1.818,69 kuna sa kamatom od 10.09.2007. godine
iznos od 1.792,94 kuna sa kamatom od 10.10.2007. godine
iznos od 1.814,01 kuna sa kamatom od 12.11.2007. godine
iznos od 1.805,45 kuna sa kamatom od 10.12.2007. godine
iznos od 1.834,03 kuna sa kamatom od 10.01.2008. godine
iznos od 1.858,57 kuna sa kamatom od 11.02.2008. godine
iznos od 1.893,53 kuna sa kamatom od 10.03.2008. godine
iznos od 1.863,29 kuna sa kamatom od 10.04.2008. godine
iznos od 1.841,86 kuna sa kamatom od 12.05.2008. godine
iznos od 1.838,75 kuna sa kamatom od 10.06.2008. godine
iznos od 1.832,21 kuna sa kamatom od 10.07.2008. godine
iznos od 1.821,96 kuna sa kamatom od 11.08.2008. godine
iznos od 1.827,49 kuna sa kamatom od 10.09.2008. godine
iznos od 1.882,87 kuna sa kamatom od 10.10.2008. godine
iznos od 1.927,48 kuna sa kamatom od 10.11.2008. godine
iznos od 1.910,89 kuna sa kamatom od 10.12.2008 godine
iznos od 2.005,63 kuna sa kamatom od 12.01.2009. godine
iznos od 2.122,28 kuna sa kamatom od 10.02.2009. godine
iznos od 2.168,31 kuna sa kamatom od 10.03.2009. godine
iznos od 2.087,49 kuna sa kamatom od 10.04.2009. godine
iznos od 2.073,10 kuna sa kamatom od 11.05.2009. godine
iznos od 2.065,00 kuna sa kamatom od 10.06.2009. godine
iznos od 2.081,28 kuna sa kamatom od 10.07.2009. godine
iznos od 2.048,77 kuna sa kamatom od 10.08.2009. godine
iznos od 2.063,54kuna sa kamatom od 10.09.2009. godine
iznos od 2.038,19 kuna sa kamatom od 12.10.2009. godine
iznos od 2.060,73 kuna sa kamatom od 10.11.2009. godine
iznos od 2.047,80 kuna sa kamatom od 10.12.2009. godine
iznos od 2.165,52 kuna sa kamatom od 11.01.2010. godine
iznos od 2.201,04 kuna sa kamatom od 10.02.2010. godine
iznos od 2.193,51 kuna sa kamatom od 10.03.2010. godine
iznos od 2.223,71 kuna sa kamatom od 12.04.2010. godine
iznos od 2.267,15 kuna sa kamatom od 10.05.2010. godine
iznos od 2.305,96 kuna sa kamatom od 10.06.2010. godine
iznos od 2.380,10 kuna sa kamatom od 12.07.2010. godine
iznos od 2.309,33 kuna sa kamatom od 10.08.2010. godine
iznos od 2.491,93 kuna sa kamatom od 10.09.2010. godine
iznos od 2.395,16 kuna sa kamatom od 11.10.2010. godine
iznos od 2.413,89 kuna sa kamatom od 10.11.2010. godine
iznos od 2.494,14 kuna sa kamatom od 10.12.2010. godine
iznos od 2.600,22 kuna sa kamatom od 10.01.2011. godine
iznos od 2.457,72 kuna sa kamatom od 10.02.2011. godine
iznos od 2.494,41 kuna sa kamatom od 10.03.2011. godine
iznos od 2.442,51 kuna sa kamatom od 11.04.2011. godine
iznos od 2.559,93 kuna sa kamatom od 10.05.2011. godine
iznos od 2.544,18 kuna sa kamatom od 10.06.2011. godine
iznos od 2.579,37 kuna sa kamatom od 11.07.2011. godine
iznos od 2.970,43 kuna sa kamatom od 10.08.2011. godine
iznos od 2.599,52 kuna sa kamatom od 12.09.2011. godine
iznos od 2.544,18 kuna sa kamatom od 10.10.2011. godine
iznos od 2.557,81 kuna sa kamatom od 10.11.2011. godine
iznos od 2.552,77 kuna sa kamatom od 12.12.2011. godine
iznos od 2.601,05 kuna sa kamatom od 10.01.2012. godine
iznos od 2.634,79 kuna sa kamatom od 10.02.2012. godine
iznos od 2.645,19 kuna sa kamatom od 12.03.2012. godine
iznos od 2.620,66 kuna sa kamatom od 10.04.2012. godine
iznos od 2.633,75 kuna sa kamatom od 10.05.2012.godine
iznos od 2.647,26 kuna sa kamatom od 11.06.2012. godine
iznos od 2.627,02 kuna sa kamatom od 10.07.2012. godine
iznos od 2.625,12 kuna sa kamatom od 10.08.2012. godine
iznos od 2.587,01 kuna sa kamatom od 10.09..2012. godine
iznos od 2.600,02 kuna sa kamatom od 10.10.2012. godine
iznos od 2.628,34 kuna sa kamatom od 12.11.2012. godine
iznos od 2.619,34 kuna sa kamatom od 10.12.2012. godine
iznos od 2.632,35 kuna sa kamatom od 10.01.2013. godine
iznos od 2.595,39 kuna sa kamatom od 11.02.2013. godine
iznos od 2.581,10 kuna sa kamatom od 11.03.2013. godine
iznos od 2.621,86 kuna sa kamatom od 10.04.2013. godine
iznos od 2.581,97 kuna sa kamatom od 10.05.2013. godine
iznos od 2.560,95 kuna sa kamatom od 10.06.2013. godine
iznos od 2.537,25 kuna sa kamatom od 10.07.2013. godine
iznos od 2.566,28 kuna sa kamatom od 12.08.2013. godine
iznos od 2.582,18 kuna sa kamatom od 10.09.2013. godine
iznos od 2.597,29 kuna sa kamatom od 10.10.2013. godine
iznos od 2.600,64 kuna sa kamatom od 11.11.2013. godine
iznos od 2.620,62 kuna sa kamatom od 10.12.2013. godine
iznos od 2.520,83 kuna sa kamatom od 10.01.2014. godine
iznos od 2.375,78 kuna sa kamatom od 11.02.2014. godine
iznos od 2.387,12 kuna sa kamatom od 11.03.2014. godine
iznos od 2.385,02 kuna sa kamatom od 10.04.2014. godine
iznos od 2.366,73 kuna sa kamatom od 12.05.2014. godine
iznos od 2.364,07 kuna sa kamatom od 10.06.2014. godine
iznos od 2.379,93 kuna sa kamatom od 10.07.2014. godine
iznos od 2.396,06 kuna sa kamatom od 11.08.2014. godine
iznos od 2.404,44 kuna sa kamatom od 10.09.2014. godine
iznos od 2.405,41 kuna sa kamatom od 10.10.2014. godine
iznos od 2.420,82 kuna sa kamatom od 11.11.2014. godine
iznos od 2.425,61 kuna sa kamatom od 10.12.2014. godine
iznos od 2.431,86 kuna sa kamatom od 12.01.2015. godine
iznos od 2.836,01 kuna sa kamatom od 11.02.2015. godine
iznos od 2.739,43 kuna sa kamatom od 11.03.2015. godine
iznos od 2.778,40 kuna sa kamatom od 10.04.2015. godine
iznos od 2.767,41 kuna sa kamatom od 11.05.2015. godine
iznos od 2.746,27 kuna sa kamatom od 10.06.2015. godine
iznos od 2.774,70 kuna sa kamatom od 10.07.2015. godine
iznos od 2.679,31 kuna sa kamatom od 11.08.2015. godine
iznos od 2.638,32 kuna sa kamatom od 10.09.2015. godine
iznos od 2.672,06 kuna sa kamatom od 12.10.2015. godine
iznos od 2.676,36 kuna sa kamatom od 10.11.2015. godine
iznos od 2.685,90 kuna sa kamatom od 10.12.2015. godine
iznos od 2.680,29 kuna sa kamatom od 12.01.2016. godine
iznos od 2.661,81 kuna sa kamatom od 11.02.2016. godine po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 10. srpnja 2006. godine pa do 31.prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31.srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2016. godine pa do isplate po stopi od 8,05% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
2. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 5. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj … zaključenog između tužitelja i tuženika dana 19. svibnja 2006. godine te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF.
III. Utvrđuje se postojanje tužiteljevog potraživanja prema tuženiku u ukupnom iznosu od 10.209,69 EUR (76.919,79 kuna).
IV. Utvrđuje se postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 1.598,68 EUR (12.044,44 kuna) uvećano za zatezne kamate tekuće od dana 15. veljače 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena
V. Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkama III. i IV. izreke ove presude i tuženiku se nalaže da tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplatiti iznos od 2.244,58 EUR (16.910,00 kuna) i to:
iznos od 311,76 kuna sa kamatom od 10.05.2010. godine
iznos od 510,24 kuna sa kamatom od 10.06.2010. godine
iznos od 507,91 kuna sa kamatom od 12.07.2010. godine
iznos od 506,58 kuna sa kamatom od 10.08.2010. godine
iznos od 545,42 kuna sa kamatom od 10.09.2010. godine
iznos od 505,58 kuna sa kamatom od 11.10.2010. godine
iznos od 524,38 kuna sa kamatom od 10.11.2010. godine
iznos od 522,38 kuna sa kamatom od 10.12.2010. godine
iznos od 556,56 kuna sa kamatom od 10.01.2011. godine
iznos od 494,96 kuna sa kamatom od 10.02.2011. godine
iznos od 451,89 kuna sa kamatom od 10.03.2011. godine
iznos od 487,57 kuna sa kamatom od 11.04.2011. godine
iznos od 492,49 kuna sa kamatom od 10.05.2011. godine
iznos od 362,33 kuna sa kamatom od 10.06.2011. godine
iznos od 353,85 kuna sa kamatom od 11.07.2011. godine
iznos od 419,00 kuna sa kamatom od 10.08.2011. godine
iznos od 364,98 kuna sa kamatom od 12.09.2011. godine
iznos od 344,03 kuna sa kamatom od 10.10.2011. godine
iznos od 355,66 kuna sa kamatom od 10.11.2011. godine
iznos od 341,79 kuna sa kamatom od 12.12.2011. godine
iznos od 358,01 kuna sa kamatom od 10.01.2012. godine
iznos od 360,75 kuna sa kamatom od 10.02.2012. godine
iznos od 337,19 kuna sa kamatom od 12.03.2012. godine
iznos od 354,94 kuna sa kamatom od 10.04.2012. godine
iznos od 343,51 kuna sa kamatom od 10.05.2012.godine
iznos od 354,70 kuna sa kamatom od 11.06.2012. godine
iznos od 338,82 kuna sa kamatom od 10.07.2012. godine
iznos od 347,79 kuna sa kamatom od 10.08.2012. godine
iznos od 340,92 kuna sa kamatom od 10.09..2012. godine
iznos od 329,61 kuna sa kamatom od 10.10.2012. godine
iznos od 342,30 kuna sa kamatom od 12.11.2012. godine
iznos od 328,12 kuna sa kamatom od 10.12.2012. godine
iznos od 338,68 kuna sa kamatom od 10.01.2013. godine
iznos od 331,91 kuna sa kamatom od 11.02.2013. godine
iznos od 296,27 kuna sa kamatom od 11.03.2013. godine
iznos od 330,92 kuna sa kamatom od 10.04.2013. godine
iznos od 313,31 kuna sa kamatom od 10.05.2013. godine
iznos od 318,95 kuna sa kamatom od 10.06.2013. godine
iznos od 303,89 kuna sa kamatom od 10.07.2013. godine
iznos od 315,39 kuna sa kamatom od 12.08.2013. godine
iznos od 315,15 kuna sa kamatom od 10.09.2013. godine
iznos od 304,67 kuna sa kamatom od 10.10.2013. godine
iznos od 313,00 kuna sa kamatom od 11.11.2013. godine
iznos od 303,03 kuna sa kamatom od 10.12.2013. godine
te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 6.366,43 EUR (47.964,72 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na
iznos od 0,55 kuna sa kamatom od 10.07.2006. godine
iznos od 5,35 kuna sa kamatom od 11.09.2006. godine
iznos od 13,21 kuna sa kamatom od 10.10.2006. godine
iznos od 1,37 kuna sa kamatom od 10.03.2008. godine
iznos od 35,32 kuna sa kamatom od 10.11.2008. godine
iznos od 18,73 kuna sa kamatom od 10.12.2008 godine
iznos od 113,47 kuna sa kamatom od 12.01.2009. godine
iznos od 155,50 kuna sa kamatom od 10.02.2009. godine
iznos od 201,52 kuna sa kamatom od 10.03.2009. godine
iznos od 120,71 kuna sa kamatom od 10.04.2009. godine
iznos od 106,32 kuna sa kamatom od 11.05.2009. godine
iznos od 98,22 kuna sa kamatom od 10.06.2009. godine
iznos od 114,50 kuna sa kamatom od 10.07.2009. godine
iznos od 81,99 kuna sa kamatom od 10.08.2009. godine
iznos od 96,76 kuna sa kamatom od 10.09.2009. godine
iznos od 71,41 kuna sa kamatom od 12.10.2009. godine
iznos od 93,94 kuna sa kamatom od 10.11.2009. godine
iznos od 81,02 kuna sa kamatom od 10.12.2009. godine
iznos od 137,62 kuna sa kamatom od 11.01.2010. godine
iznos od 173,13 kuna sa kamatom od 10.02.2010. godine
iznos od 165,61 kuna sa kamatom od 10.03.2010. godine
iznos od 195,80 kuna sa kamatom od 12.04.2010. godine
iznos od 239,24 kuna sa kamatom od 10.05.2010. godine
iznos od 277,96 kuna sa kamatom od 10.06.2010. godine
iznos od 352,20 kuna sa kamatom od 12.07.2010. godine
iznos od 281,42 kuna sa kamatom od 10.08.2010. godine
iznos od 464,03 kuna sa kamatom od 10.09.2010. godine
iznos od 367,25 kuna sa kamatom od 11.10.2010. godine
iznos od 385,98 kuna sa kamatom od 10.11.2010. godine
iznos od 466,23 kuna sa kamatom od 10.12.2010. godine
iznos od 572,31 kuna sa kamatom od 10.01.2011. godine
iznos od 448,80 kuna sa kamatom od 10.02.2011. godine
iznos od 485,48 kuna sa kamatom od 10.03.2011. godine
iznos od 433,58 kuna sa kamatom od 11.04.2011. godine
iznos od 551,01 kuna sa kamatom od 10.05.2011. godine
iznos od 608,48 kuna sa kamatom od 10.06.2011. godine
iznos od 643,67 kuna sa kamatom od 11.07.2011. godine
iznos od 1.034,73 kuna sa kamatom od 10.08.2011. godine
iznos od 663,82 kuna sa kamatom od 12.09.2011. godine
iznos od 608,48 kuna sa kamatom od 10.10.2011. godine
iznos od 622,11 kuna sa kamatom od 10.11.2011. godine
iznos od 617,07 kuna sa kamatom od 12.12.2011. godine
iznos od 665,35 kuna sa kamatom od 10.01.2012. godine
iznos od 699,08 kuna sa kamatom od 10.02.2012. godine
iznos od 709,49 kuna sa kamatom od 12.03.2012. godine
iznos od 684,96 kuna sa kamatom od 10.04.2012. godine
iznos od 698,05 kuna sa kamatom od 10.05.2012.godine
iznos od 711,55 kuna sa kamatom od 11.06.2012. godine
iznos od 691,32 kuna sa kamatom od 10.07.2012. godine
iznos od 689,42 kuna sa kamatom od 10.08.2012. godine
iznos od 651,30 kuna sa kamatom od 10.09..2012. godine
iznos od 664,31 kuna sa kamatom od 10.10.2012. godine
iznos od 692,64 kuna sa kamatom od 12.11.2012. godine
iznos od 683,64 kuna sa kamatom od 10.12.2012. godine
iznos od 696,65 kuna sa kamatom od 10.01.2013. godine
iznos od 659,69 kuna sa kamatom od 11.02.2013. godine
iznos od 645,40 kuna sa kamatom od 11.03.2013. godine
iznos od 686,16 kuna sa kamatom od 10.04.2013. godine
iznos od 646,27 kuna sa kamatom od 10.05.2013. godine
iznos od 625,25 kuna sa kamatom od 10.06.2013. godine
iznos od 601,54 kuna sa kamatom od 10.07.2013. godine
iznos od 630,57 kuna sa kamatom od 12.08.2013. godine
iznos od 646,47 kuna sa kamatom od 10.09.2013. godine
iznos od 661,59 kuna sa kamatom od 10.10.2013. godine
iznos od 664,93 kuna sa kamatom od 11.11.2013. godine
iznos od 684,92 kuna sa kamatom od 10.12.2013. godine
iznos od 639,69 kuna sa kamatom od 10.01.2014. godine
iznos od 622,28 kuna sa kamatom od 11.02.2014. godine
iznos od 633,62 kuna sa kamatom od 11.03.2014. godine
iznos od 631,52 kuna sa kamatom od 10.04.2014. godine
iznos od 613,23 kuna sa kamatom od 12.05.2014. godine
iznos od 610,57 kuna sa kamatom od 10.06.2014. godine
iznos od 626,43 kuna sa kamatom od 10.07.2014. godine
iznos od 642,56 kuna sa kamatom od 11.08.2014. godine
iznos od 650,94 kuna sa kamatom od 10.09.2014. godine
iznos od 651,91 kuna sa kamatom od 10.10.2014. godine
iznos od 667,32 kuna sa kamatom od 11.11.2014. godine
iznos od 672,11 kuna sa kamatom od 10.12.2014. godine
iznos od 678,36 kuna sa kamatom od 12.01.2015. godine
iznos od 1.082,56 kuna sa kamatom od 11.02.2015. godine
iznos od 985,97 kuna sa kamatom od 11.03.2015. godine
iznos od 1.024,95 kuna sa kamatom od 10.04.2015. godine
iznos od 1.013,95 kuna sa kamatom od 11.05.2015. godine
iznos od 992,82 kuna sa kamatom od 10.06.2015. godine
iznos od 1.021,25 kuna sa kamatom od 10.07.2015. godine
iznos od 925,86 kuna sa kamatom od 11.08.2015. godine
iznos od 884,86 kuna sa kamatom od 10.09.2015. godine
iznos od 918,60 kuna sa kamatom od 12.10.2015. godine
iznos od 922,91 kuna sa kamatom od 10.11.2015. godine
iznos od 932,44 kuna sa kamatom od 10.12.2015. godine
iznos od 926,83 kuna sa kamatom od 12.01.2016. godine
iznos od 908,35 kuna sa kamatom od 11.02.2016. godine
po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 10. srpnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2016. godine pa do isplate po stopi od 8,05% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
VI. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.491,39 EUR (26.304,18 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, zatraženom u iznosu većem od dosuđenog, zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan.“
2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I., IV., V. i VI. (u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa) izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi ističe kako je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer se presuda ne može ispitati. Pogrešno je prvostupanjski sud odlučio kada je odbio osnovni tužbeni zahtjev tužitelja te dijelom eventualno kumulirani odnosno utvrdio postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju i prebio međusobna potraživanja stranaka. Pozivajući se na sadržaj ugovora o kreditu i odluku Trgovačkog suda u Zagrebu odnosno Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 smatra da su upravo bitni sastojci Ugovora o kreditu ništetni odnosno ništetan je predmet tj. valuta te djelomično cijena odnosno kamata. U takvoj situaciji, bez bitnih sastojaka i ostale odredbe su također ništetne tako da Ugovor o kreditu ne može opstati. U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja morao usvojiti i to u cijelosti. Naime, nije imao razloga od određenog iznosa preplate s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne valutne klauzule odbijati iznos koji je tužitelju priznat prilikom konverzije odnosno prebijati međusobne tražbine. Ovo stoga što tuženica nije postavila takav zahtjev, a takav je zahtjev podložan zastari koji prigovor je istaknut, a o čemu sud nije vodio računa. Napominje se da je tuženica nepoštena ugovorna stranka pa joj ne pripada pravo na povrat onoga što je eventualno priznala u provedenoj konverziji. Predlaže se uvažiti žalbu, preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se usvoji osnovni tužbeni zahtjev i dosudi ukupno zatraženi parniči trošak, a podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i vratiti na ponovno postupanje.
3. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. II., III.,V i VI. (osim u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa) izreke žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi ističe da je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu protivna pravnim stajalištima suda Europske unije navodeći kako je prvostupanjski sud zanemario da je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija sklapanjem Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju pretplate odnosno zanemaren je učinak koji je provedba konverzije imala na odnos tužitelja i tuženika. Ukazuje na odluku u predmetu C-567/20 suda Europske unije navodeći kako je prvostupanjska presuda utemeljena isključivo na propisima koji se sukladno stavu Suda Europske unije ne primjenjuje na potrošače koji su pristali na konverziju ugovora o kreditu. Također se ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju u svezi s čime se ističe kako neovisno o nazivu Sporazuma o konverziji kao Dodatka 1. Ugovora o kreditu, navedeni Sporazum o konverziji ima značenje novog pravnog posla kojim su tužitelj i tuženik uredili svoj pravni odnos nastao temeljem Ugovora o kreditu. Svrha konverzije kredita u CHF bila je trajno i konačno, voljom ugovornih strana, riješiti ugovorni odnos banke i potrošača nastao na temelju Ugovora o kreditu, i to sklapanjem novog pravnog posla u obliku Dodatka ugovora o kreditu s retroaktivnim učinkom. Upravo iz navedenih razloga prvostupanjski sud je bio dužan odbiti zahtjev tužitelja za isplatu preplaćene razlike po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu. Nadalje, pobijana presuda protivna je pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH, ali i pravnim shvaćanjima drugostupanjskih sudova. Naime, u prilog prethodnom tumačenju odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju ide i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukazujući na rješenje poslovni broj Gos-1/19. Iz tumačenja navedenog stajališta Vrhovnog suda proizlazi da zahtjevi za isplatu mogu biti usvojeni jedino u situacijama kada bi potrošači imali zakonske osnove utvrđivati pojedine sporazume o konverziji ništetne iz specifičnih razloga (npr. nedostatak poslovne sposobnosti). Pogrešna primjena čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima postoji u pogledu odluke o prigovoru radi prebijanja. Naime, Sporazumom o korištenju preplate utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je tuženik već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja nastala je pravna osnova za faktično dvostruko namirenje tužitelja za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi. Također je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje navodeći kako Dodatak 1. Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke na ugovorni odnos tužitelja i tuženika od samog nastanka prvobitnog ugovornog odnosa odnosno ''ex tunc'' odnosno izmijenjene su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli, također sa učinkom ''ex tunc''. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer prvostupanjski sud u postupku dokaze nije cijenio savjesno i brižljivo te je počinio bitnu povredu iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku što je utjecalo na pravilnost i zakonitost odluke. S obzirom na nezakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu nezakonita je i odluka o troškovima postupka. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Na žalbe nije odgovoreno.
5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.
6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega sud prvog stupnja odlučujući pobijanim dijelom prvostupanjske presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi.
7. Kako drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, između ostalih i toč. 9., a koja uvijek postoji ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe, ocjenjenim je našao da je prvostupanjski sud donoseći odluku pod toč. I. izreke počinio navedenu povredu.
7.1. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud 6. srpnja 2022. u predmetnoj pravnoj stvari donio presudu pod poslovnim brojem P-1554/2019 kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja predmet kojeg je bilo utvrđenje da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj … (dalje Ugovor o kreditu) ništetan slijedom čega da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 263.599,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos kako je to precizirano u toč. I.1. izreke prvostupanjske presude.
7.2. Međutim, protiv tako donesene odluke tužitelj tada nije izjavio žalbu pa je navedena prvostupanjska presuda poslovni broj P-1554/2019 od 6. srpnja 2022. u dijelu pod toč. I. izreke postala pravomoćna.
8. Dakle, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu odlučio o zahtjevu o kojem je već prije pravomoćno presuđeno, a što ima za posljedicu navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako da je u tom dijelu ovaj sud rješenjem ukinuo presudu prvostupanjskog suda primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP radi čega je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.
9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja pri donošenju odluke u pobijanom dijelu pod toč. II., III., V. i VI. izreke nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju tužitelj i tuženik, budući da je izreka pobijane presude u navedenom dijelu razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
9.1. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu pod toč. IV. izreke na koju ukazuje tužitelj budući da u tom dijelu presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer u svezi s iznesenim prigovorom zastare u odnosu na procesno-pravni prigovor radi prebijanja sud prvog stupnja nije dao nikakve razloge, a kako ovaj drugostupanjski sud nalazi da su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz čl. 373.a st. 1. ZPP to se poslužio tim ovlaštenjem, o čemu će niže biti riječi.
10. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.
11. Predmet spora u ovoj fazi postupka, dakle, predstavlja utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope, kao i valutne klauzule, te isplata ukupnog iznosa od 76.919,79 kn po oba rizika, kao i postojanje tuženikovog potraživanja u iznosu od 12.044,44 kn.
12. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor 19. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 48.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti koji kredit je odobren za otplatu postojećeg stambenog kredita i adaptaciju kuće, na rok vraćanja od 180 mjeseci na koji se zaračunavaju kamate od 4,30% godišnje (čl. 5), a 15. veljače 2016. Dodatak br. 1. navedenog Ugovora o kreditu kojim je tužitelj pristao na konverziju kredita radi promjene valute odnosno da su stranke postigle Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu.
13. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne, zatim da li je tuženik temeljem ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada, da li je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR, te da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju koje se može staviti u prijeboj s potraživanjem tužitelja.
14. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i na isto primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke.
15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik iz ovog spora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.; dalje ZZP/07 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
15.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU-a iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
16. Nadalje, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno se prvostupanjski sud u pogledu valutne klauzule pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i protivno odredbama ZZP/07, te odredbama ZOO zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.
17. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to nije s uspjehom dovedena u pitanje pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu pod toč. II. izreke.
18. Nadalje, žalbeni navodi tužitelja (toč. IV. izreke) i tuženika (toč. III. izreke) nisu doveli u pitanje utvrđenje da je zbog primjene promijenjenih kamatnih stopa i valutne klauzule tijekom otplate kredita tužitelj platio veći iznos odnosno da postoji preplata priznata u konverziji tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje tražbina tužitelja i tuženika i s obzirom na, od strane tuženika, istaknut prigovor prijeboja primijenio čl. 338. st. 3. ZPP pa je nakon izvršenog prijeboja tužitelju pripalo pravo kao ovlašteniku većeg iznosa ostvariti višak prema tuženiku kako je to odlučeno u toč. V. izreke prvostupanjske presude.
18.1. Nisu, dakle, osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud odbio prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja s preplatom koju je tuženik isplatio u postupku konverzije kredita.
18.2. Ne stoji niti žalbena tvrdnja tužitelja da nije bilo razloga od utvrđenog iznosa preplate odbiti iznos koji je tužitelju priznat prilikom konverzije odnosno da nije bilo razloga prebiti međusobne tražbine, a to stoga što je tužitelju nesporno priznat iznos od 12.044,44 kn koji predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR te nije sporno da je navedena preplata u potpunosti iskorištena na način kako to propisuje Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", 102/15.; dalje ZID ZPK/15), pa bi, u suprotnom, došlo do dvostrukog "korištenja" navedenog iznosa.
18.3. Nadalje, po ocjeni ovog suda, žalbena tvrdnja tužitelja da je tuženik nepoštena ugovorna stranka pa da mu ne pripada pravo na povrat onoga što je eventualno priznato u provedenoj konverziji, ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude jer iznos pretplate koji je dobiven nakon provedene konverzije iskorišten je na način kako to propisuje ZID ZPK/15 u glavi IV čl. 19.c toč. 5.
18.4. U pogledu prigovora zastare tražbine tuženika koja je stavljena u prijeboj sud prvog stupnja nije dao nikakve razloge pa je počinio bitnu povredu kako je to obrazloženo pod toč. 9.1. ove odluke.
18.5. Po ocjeni ovog suda nije osnovan prigovor zastare tražbine tuženika koja je stavljena u prijeboj budući da je Dodatak ugovoru sklopljen tek 15. veljače 2016. i iznos preplate od 12.044,44 kn iskorišten za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, pa kako se na predmetnu vrstu obvezno pravnog odnosa primjenjuju opće odredbe obveznog prava, a slijedom toga i opća odredba o zastarnom roku iz čl. 225. ZOO kojom je za potraživanja propisan zastarni rok od 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to slijedi zaključak da za navedeno potraživanje tuženika nije nastupila zastara u trenutku isticanja procesnog prigovora prijeboja koji je istaknut 7. veljače 2020. (l.s. 36).
19. U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).
20. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
21. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
22. Međutim, iz provedenog vještačenja jasno slijedi da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
23. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.
24. Konverzijom u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužitelj anuitetno preplatio tuženiku na ime ugovorne kamate i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c ZPK/15 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveze proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.
25. I prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužitelja i da je uspostavljena ravnoteža između stranaka.
26. Ukazati je i na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.
27. Dakle, iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/15 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena preplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/15 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka ugovoru sporne odredbe osnovnog ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.
28. Kako, dakle, žalbenim navodima stranaka nije dovedena u pitanje visina tužiteljeva zahtjeva niti visina tražbine tuženika koja je stavljena u prijeboj ocjenjuje se da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. ZOO obvezao tuženika da tužitelju izvrši povrat preplaćenih anuiteta.
29. Dakle, slijedom svega navedenog ovaj drugostupanjski u dijelu pod toč. II., III., IV. te V. izreke, kako i pogledu odluke o troškovima postupka u dijelu pod toč. VI. izreke jer žalbeni navodi stranaka istu nisu pravilnost i zakonitost iste osnovano doveli u pitanje primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odnosno 373.a ZPP odbio žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrdio presudu suda prvog stupnja u navedenom dijelu kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude, dok je u dijelu pod toč. I. izreke ukinuo prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP u svezi odredbe čl. 366. st. 2. ZPP radi čega je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.
U Zadru 17. siječnja 2024.
Predsjednica vijeća
Sanja Prosenica, v.r.