REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-366/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Heleni Poropat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-87/2025 od 22. prosinca 2025., 25. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice i odbijanjem žalbe tužitelja kao neosnovane preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-87/2025 od 22. prosinca 2025. te se sudi:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju NB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za dodatni iznos od 37,84 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2011. do isplate, kao i u dijelu u kojem se zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 eura zahtijevaju od 14. studenog 2011. do 2. veljače 2023.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 15,63 eura, u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 34,37 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

I. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju NB, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 EUR teče od. 14. studenoga 2011. g. do isplate i

-na iznos od 37,16 EUR teče od 14. studenoga 2011. g. do 2. veljače 2023. g. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do 10. travnja 2020. g. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 202,50 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. prosinca 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

2. Protiv te presude, njenog dijela s kojim stranke nisu uspjele pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijele su obje parnične stranke i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Tužitelj ukazuje na apsolutno bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP) u vezi s čl. 4. ZPP- a. Žalitelj smatra da se odlučujući o visini naknade koja mu pripada trebalo voditi računa prvenstveno o tome da je pune tri godine i 144 dana bio u istražnom zatvoru, da je patio od nesanice, da je bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani u pritvoru bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika i da se s tim morao nositi, da su ga u medijima već proglasili ubojicom, da su uvjeti u zatvoru bili nehumani jer je bio smješten u ćeliji s deset zatvorenika, potpunih stranaca s kojima nije želio nikakav kontakt, da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja, nastavila i nakon oslobađajuće presude jer je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag, jer je iz zatvora izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život. Život mu je upropašten, a obitelj razorena. Smatra da mu pripada pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i to u iznosu od 75,00 za zatraženi dan boravka u pritvoru. Ukazuje na odluke drugih sudova pa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je u sličnim slučajevima tužitelju dosuđena naknada štete više od 75,00 eura za jedan dan, odnosno dosuđen mu je zatraženi iznos od 345,29 eura. Žalbeni je prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda preinači na način da mu se u cijelosti udovolji tužbi i tužbenom zahtjevu te da mu se naknade zatraženi troškovi, uključujući i troškove žalbe (sastav žalbe 125,00 eura) uvećan za sudsku pristojbu za žalbu.

2.2.Tuženica svoj pravni lijek podnosi protiv dosuđenog dijela odluke. Ukazuje da je pravilnom primjenom materijalnog prava zastoj zastare mogao trajati najviše tri mjeseca te da je stoga s obzirom na propisani trogodišnji zastarni rok i tromjesečni zastoj zastare za predmetnu tražbinu nastupila zastara. Ukazuje da sud zanemaruje da je tuženik dopisom 10. travnja 2020. zatražio isplatu iznosa po 66,36 eura za svaki dan koji je proveo u pritvoru a da je Ministarstvo pravosuđa i uprave dopisom od 2. veljače 2023. tužitelju ponudilo ukupan iznos od 47.078,40 eura odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru. Takvo očitovanje Ministarstva pravosuđa da se ne može tumačiti kao priznanje duga kojim se prekida zastarijevanje. Osim toga ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP jer da je u obrazloženju pobijane presude navedeno da je predmet ovog postupka zahtjev za naknadu neimovinske štete radi neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka tužitelja u istražnom zatvoru na dan 30. prosinca 2012. a iz tužbe je razvidno da je utuženi dan 13. studeni 2012. Žalbeni je prijedlog da se uvažavanjem žalbe pobijana presuda preinači na način da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i da se tužitelju naloži da mu plati trošak parničnog postupka. Podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 50,00 eura.

3. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP.

3.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev tužitelja prema tuženici radi naknade štete (zbog povrede prava osobnosti - prava na slobodu, čast i ugled, te prava na uživanje u obiteljskom životu) koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u pritvoru dana 13. studenog 2012. (pogrešno je u obrazloženju presude sud prvog stupnja naveo da je to 30. prosinca 2012.) u iznosu 345,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od

14. studenog 2012. do isplate.

6. U predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na vrijednost predmeta spora, primjenom odredbe čl. 458. ZPP, radi se o sporu male vrijednosti. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga žalbeni razlozi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP nisu dopušteni i zato nisu razmatrani u ovoj fazi postupka u kojoj, dakle, valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama dopuštenih žalbenih razloga kao i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti ovaj sud ocjenjuje da nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Dakle, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP jer se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, odnosno dosudu naknade štete na koji je ista u konačnici odgovorila dopisom od 2. veljače 2023. Činjenica da je tada potraživao iznos od 66,36 eura, po danu, a da sada potražuje 278,93 eura više cijeneći da je svrha obraćanja tuženici prije podnošenja tužbe izbjegavanje nepotrebnog sudskog postupka, kao i da se tužba temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev, to sama činjenica potraživanja sada većeg iznosa na ime naknade štete, ne povlači obvezu podnošenja novog zahtjeva (za taj povećani dio) jer bi se radilo o nepotrebnom formalizmu u postupanju. Ovdje valja ukazati i na rješenje ovoga suda poslovni broj Gž-74/2025-2 od 29. siječnja 2025.

8. Počinjena je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer je obrazloženje u pojedinim dijelovima proturječno stanju spisa. Tako je tužba podnesena 31. siječnja 2024., a ne 2. travnja 2024. kako navodi prvostupanjski sud i tužitelj potražuje isplatu za dan 13. studeni 2011, a ne za 30. prosinca 2012. Neovisno o tome, odluku nije bilo potrebno ukinuti jer te bitne činjenice nisu sporne i proizlaze iz dokaza u spisu, pa je u tom dijelu valjalo primijeniti odredbu čl. 373.a st. 1. t. 1. i st. 3. ZPP. Pritom valja dodati da navedena povreda nije počinjena u dijelu koji se odnosi na dio obrazloženja pobijane odluke u vezi okolnosti kojima se vodio pri odmjeravanju naknade prvostupanjski sud jer je isti pod točkom 22. obrazloženja pobijane odluke obrazložio o kojim je okolnostima vodio računa pri odmjeravanju naknade; a činjenica da nije posebno istaknuo okolnosti da tužitelj potražuje samo naknadu neimovinske štete za jedan dan proveden u pritvoru iako je ukupno proveo tri godine i 144 dana nije okolnost koja presudu čini nerazumljivom, niti se radi o odlučnoj činjenici koja bi ukazivala na neosnovanost zahtjeva tužitelja. Također prvostupanjski sud je naveo koje je dokaze izveo u tijeku postupka i što je utvrdio njihovom ocjenom.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđene su slijedeće, dijelom i nesporne, činjenice:

- da je protiv tužitelja u predmetu poslovni broj K-13/18 pred Županijskim sudom u Splitu vođen kazneni postupak, da se teretio za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 84/2005, 51/2005, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 71/2006 i 110/2007), te da presudom VSRH I Kž-679/2018-7 utvrđeno da ga je pravilno prvostupanjski sud oslobodio optužbe, a koju presudu je tužitelj primio 3. siječnja 2020.

- da je tužitelj bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, odnosno od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- da se obratio Ministarstvu pravosuđa RH dana 10. travnja 2020. u skladu s odredbom iz čl. 480. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/2006, 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2013, 143/2012, 56/2013, 145/2013 – dalje: ZKP/97), radi naknade štete koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i

dok se nalazio u istražnom zatvoru u visini od 66,36 eura za svaki provedeni dan; da je time ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe

-da je Ministarstvo pravosuđa i uprave u predmetu poslovni broj UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 02. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja osnovan te mu je ponuđena isplata od 46.078,40 eura (za 1240 dana), odnosno po danu provedenom u pritvoru u visini od 37,16 eura

- da je tužitelj u pritvoru/istražnom zatvoru bio tužan, deprimiran, potišen da su svi povjerovali onome što se pisalo u novinama, medijima, da su mu okrenuli leđa, da ga prati stigma ubojice, da je bio smješten u skučenom prostoru u kojem se nije moglo hodati i kretati,

- da iz iskaza DB kćerke tužitelja, koja je saslušana u predmetu suda prvog stupnja poslovnog broja: P-150/2023 slijedi da je boravak u pritvoru negativno djelovao na njihovu obitelj, da su ona i majke bile u nezavidnoj emocionalnoj i financijskoj situaciji, da je morala odustati od studiranja, brinuti se za oca i majku, da je otac bio razočaran i zbunjen i teško se nosio s medijskim natpisima i neistinama da iz navedenog, zaključuje, cijeneći vrijeme provedeno istražnom zatvoru, da je tužitelj patio od nesanice, da je bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan, da je trpio pritužbe da je počini težak zločin, izgubio slobodu, uz prisutnu bojazan kako će taj postupak završiti, da je osjetio osudu okoline, bio izoliran, a zbog čega je trpio duševne boli zbog povrede prava na slobodu te ugleda i časti; slijedom čega, primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, mu je dosuđena primjerena novčana naknada u iznosu od 75,00 eura.

9.1. Pritom zaključuje i da tužitelju pripada zatezna kamata, ali na iznos od 37,16 eura od 14. studenog 2011. do 2. veljače 2023. kada mu je tuženik ponudo taj iznos za jedan dan boravka u pritvoru (unutar ukupnog iznosa od 46.078,70 eura), a budući tužitelj nije iznio niti jedan razlog radi kojeg nije primio ponuđeno djelomično ispunjenje, da mu u preostalom dijelu u iznosu 37,84 eura pripada zatezna kamata od 14. studenog 2011. do isplate od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. do isplate s kojim je dijelom tuženik u zakašnjenju.

9.2. Pritom utvrđuje i da prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem zahtjeva radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja koje je nastavilo teći 2. veljače 2023., pa kako je do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana, a od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe nešto više od godine dana (pravilno nešto manje od godine dana) to da prigovor zastare nije osnovan, čl. 495. ZKP/97.

10. Dakle, tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete "samo" za jedan dan i to 13. studeni 2011. koji je proveo u pritvoru/istražnom zatvoru i to ukupno u iznosu od 345,29 eura.

11. Sporno je pravo tužitelja na naknadu štete zbog prije svega istaknutog prigovora zastare od strane tuženice.

12. Prema odredbi iz čl. 477. st. 1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda.

13. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 03. siječnja 2020. pa je sukladno odredbi čl. 478. st. 1. ZKP tada i počeo teći zastarni rok. Zastarni rok je prestao teći 10. travnja 2020. kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, kako je to propisano odredbom čl. 478. st. 2. ZKP, kada je i nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca, odnosno koji je trajao do 10. srpnja 2020.

14. Prema odredbi iz čl. 478. st. 1. ZKP ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok nastavlja teći. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u predmetu podnesena 28. ožujka 2024., kada je zastara već nastupila.

15. Međutim, iz stanja spisa također proizlazi da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudila plaćanje iznosa od 46.078,40 eura s osnova naknade štete što nije sporno između stranaka.

16. Tuženica je takvom radnjom priznala 2. veljače 2023. zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eura po danu te je za taj iznos prema čl. 240. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) nastupio prekid zastare koja je ponovno počela teći od dana priznanja, odnosno od 02. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO), a kako je tužba podnesena 28. ožujka 2024. za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

17. Slijedom navedenog, tužitelju pripada s osnova naknade štete iznos od 37,16 eura. Kod toga, nisu od značaja žalbeni navodi tuženice da u situaciji kada tužitelj svaki dan utužuje posebnom tužbom postoji mogućnost da mu budu određeni različiti novčani iznosi na ime naknade štete jer to u konkretnom slučaju, uslijed već navedenog glede zastare, nije moguće.

18. Također ne može se činjenica ovakvog utuživanja dan po dan smatrati povredom odredbe čl. 3. st. 3. ZPP; ali svakako valja uvijek voditi računa da je tužitelj mogao podnijeti jednu tužbu i istom ostvarivati svoj zahtjev u ukupnosti što bi bitno smanjilo troškove, a o čemu uvijek valja voditi računa primjenom odredbe čl. 10. st. 1. ZPP.

19. Zatezne kamate na ovako dosuđeni iznos teku prema čl. 1103. ZOO od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. i teku do isplate, primjenom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

21. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 1. i st. 3. ZPP u vezi sa čl. 373. t. 3. ZPP u vezi sa čl. 457. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

20. Preinakom odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima sukladno čl. 166. st. 2. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom, ali je glede visine uspio s 11%, dok tuženik je uspio glede visine 89%, 0% po osnovi. Dakle, uspjeh tužitelja iznosi 55,5%, a tuženika 44,5%, pa razlika tih postotaka čini uspjeh tužitelja od 11%. Kraj takvog omjera uspjeha stranaka radi se o podjednakom uspjehu stranaka u sporu, pa je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, čl. 154. st. 4. ZPP.

21. Kako je žalba tužitelja neosnovana, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka, dok uspjeh tuženice, cijeneći da vrijednost predmeta spora koja se pobija žalbom iznosi 75,00 eura, iznosi 37,84 eura po visini, dok po osnovi nije uspjela u sporu; dakle u postocima 50%/2 što daje uspjeh u omjeru 25%. Stoga tuženici pripada trošak žalbe u tom omjeru 25% od 62,50 eura (25 bodova plus 25%, prema Tbr. 10/1 u svezi sa Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ 138/23), dakle iznos od 15,63 eura (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Puli, 25. lipnja 2026.

Sudac

Helena Poropat