1              Poslovni broj: 20 Gž-464/2022-4

 

                 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović,  predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. Č., OIB ..., iz K., sada u (ulica...) kojeg zastupa punomoćnik D. Ž., odvjetnik iz B., protiv tuženika-protutužitelja F. Č., OIB ..., iz K., kojeg zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik iz O., radi zaštite prava služnosti, predaje i prestanka prava služnosti, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-219/2021 od 16. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja F. Č. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-219/2021 od 16. ožujka 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

              »I. Nalaže se tuženiku F. Č., OIB ..., da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, preda tužitelju I. Č., OIB ..., ključ od stana u K. na adresi ... u prizemlju, površine 69 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika i balkona, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest.zem. ... zk.ul. ...k.o. K., i time ga uvede u suposjed.

 

              II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „Utvrđuje se da je tužitelju–protutuženom Č. I. O.: ... iz L. prestalo pravo služnost stanovanja na stanu u vlasništvu tuženog-protutužitelja Č. F. iz K. O.:..., u K. u ul. ... u prizemlju, površine 69 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika i balkona, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest.zem.... – ZU.... –KO.K., pa mu se zabranjuje svako pačanje u prije opisani stan i nalaže tuženom-protutužitelju naknaditi parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana."

 

              III. Odbija se i protutužbeni zahtjev koji glasi:

             

              "Utvrđuje se da tužitelju-protutuženom Č. I. iz L. O.:... ne pripada pravo služnosti stanovanja na stanu u vlasništvu tuženog-protutužitelja Č. F. iz K. O.:..., u K. u ulici ... u prizemlju, površine 69 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika i balkona, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest.zem... –ZU....–KO. K., pa mu se zabranjuje svako pačanje u opisani stan protutužitelja i nalaže da protutužitelju naknadi parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana."

 

              IV. Tuženik-protutužitelj F. Č. je dužan naknaditi tužitelju-protutuženiku I. Č. parnični trošak u iznosu od 3.300,00 kn u roku od 15 dana.«

 

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

2.1. U žalbi ističe da su zaključci prvostupanjskog suda glede primjene odredaba čl. 203. st. 1., te čl. 204. st. 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugih stvarnim pravima pogrešni i paušalni te ne proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka jer sud nije argumentirano i jasno obrazložio iz kojih to dokaza proizlazi da je tužitelj do siječnja 2019. svoje pravo pokušavao ostvariti pa makar uz primjenu sile. Prvostupanjski sud navodi da je tužitelj pokušavao ostvariti pravo sve do siječnja 2019., a iz čega se može zaključiti da pokušaj nije ostvaren. U tom slučaju mu je zbog zabrane tuženika to pravo prestalo protekom roka od tri godine. Međutim, da tužitelj nije ostvarivao to pravo i da nije imao ključ od stana proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Tako je M. J. potvrdio činjenicu da je početkom siječnja 2019. bio prisutan kad je tužitelj razbio vrata i počeo razbijati po stanu, a koja činjenica je utvrđena i policijskim zapisnikom. Predložen je i dokaz o kažnjavanju tužitelja, a sud te dokaze nije proveo iako bi se njima potvrdila činjenica da je tužitelj nasilno pokušavao ostvariti ulazak u stan u čemu ga je spriječio tuženik. Protivljenje tuženika je bilo s razlogom i osnovano jer je tužitelj nasilan i opasan, a više puta ga je fizički ozlijedio kada su ga spasili susjedi, u prilog te činjenice govori i nalaz neuropsihijatra dr. B. B. R. od 1. lipnja 2017. do kojeg je tuženik slučajno došao. Stoga da je zajednica stanovanja bila nemoguća i nije izvršavana zbog protivljenja tuženika još od 2017., a ta zajednica je davno nemoguća te bi mogla tragično završiti. Prema sudskoj praksi u slučaju osobne služnosti prava stanovanja koje je ustanovljeno po rješenju o nasljeđivanju, ako stranka nije koristila stan za stanovanje i ako nije tražila sudsku zaštitu koja bi joj to omogućila, onda je nevršenjem tog prava uz protivljenje vlasnika stana duže od tri godine izgubila to pravo. Ističe da tužitelj ničim nije dokazao da je do siječnja 2019. ostvarivao pravo stanovanja niti je do tada tražio sudsku zaštitu. Tužbom je ustao tek 8. ožujka 2021. što znači da mu je to pravo prestalo zbog proteka zakonskog roka iz čl. 241. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Posljedično tome, pobijana presuda je kontradiktorna sa izvedenim dokazima, nije dovoljno jasna i obrazložena pa je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Suprotno navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19  - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22), stoga što pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

 

6. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

7. Stoga žalba tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

8. Predmet spora su slijedeći zahtjevi:

 

- zahtjev tužitelja da mu tuženik preda ključ od stana u K., u prizemlju, površine 69 m2 koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika i balkona koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. ... k.o. K. i

 

- protutužbeni zahtjev tuženika da se utvrdi kako je tužitelju prestalo pravo služnosti stanovanja na predmetnom stanu slijedom čega mu se zabranjuje svako pačanje u isti te utvrđenje da tužitelju ne pripada pravo služnosti stanovanja na prijepornom stanu uz zabranu svakog pačanja.

 

9. Prvostupanjski sud je, na temelju navoda stranaka i ocjenom dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 217. u svezi čl. 203. st. 1. i čl. 204. st. 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje ZVDSP) jer da je u korist tužitelja rješenjem o nasljeđivanju prvostupanjskog suda poslovni broj O-90/2015 od 28. srpnja 2015. zasnovano pravo stanovanja na prijepornom stanu koji je vlasništvo tuženika radi čega je tužitelj po odredbi čl. 223. ZVDSP u trenutku pravomoćnosti citiranog rješenja o nasljeđivanju stekao osobnu služnost koja ga ovlašćuje da se na određeni način služi tuđom stvari čiji vlasnik to mora trpjeti (čl. 199. ZVDSP), da je isti kao nositelj prava stanovanja ovlašten služiti se nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim stanovanju u skladu s tom namjenom, kao i da isti ima pravo posjedovati je kao nesamostalni posjednik te je potpuno za sebe koristiti dok vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje tih ovlasti a svoje pravo vlasništva može izvršavati ako time ne vrijeđa nositelja prava stanovanja. U odnosu na protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da je tužitelj dokazao svoje pravo služnosti koje, protivno tvrdnji tuženika, nije prestalo pri čemu je neprijeporan tuženikov čin onemogućavanja tog prava te da je tužitelj dokazao sve pretpostavke za pružanje zaštite u smislu odredbe čl. 234. ZVDSP. Nadalje, prvostupanjski sud nalazi da je pritom posve neodlučna okolnost da tužitelj od trenutka kada je stekao pravo stanovanja nije u punom obujmu izvršavao sadržaj te služnosti tj. nije u istom neprekidno stanovao niti ga je posjedovao kao nesamostalni posjednik i to stoga što je tužitelj, pozivajući se na svoje pravo, dolazio povremeno i po potrebi, u stanu držao svoje stvari i služio se određenim prostorijama sve dok mu tuženik to nije potpuno onemogućio s tim što sam tuženik priznaje da je nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju njegov brat dolazio u stan, da je prilikom boravka u stanu tijekom 2016. upravo tužitelj predložio da se stan proda i da su se zbog toga njihovi odnosi znatno pogoršali pa da je od tada tužitelj dolazio zapravo na silu i da je na takav način ušao u stan u siječnju 2019. kada ga je fizički napao. Radi toga, a imajući u vidu ponašanje stranaka nakon osnivanja prava osobne služnosti, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da nije prestalo tužiteljevo pravo jer je prestanak propisan odredbom čl. 241. ZVDSP te da se u ovom slučaju može smatrati utvrđenim da se tuženik doista protivio izvršavanju prava stanovanja ( samim tim što je nastavio posjedovati čitav stan i što je tužitelj mogao ući samo uz njegovo dopuštenje što mu je naknadno zabranio), dok je s druge strane tužitelj pokušavao na svaki način ostvariti svoje pravo makar svađom i silom sve do siječnja 2019. pa da je očito da se tužitelj nije pokorio tuženikovoj zabrani niti je ispunjen uvjet iz čl. 241. st. 3. ZVDSP kojim je za prestanak prava ovakve služnosti propisan rok od 3 godine neprekidnog neizvršavanja tog prava radi čega je odbijen kako glavni, tako i eventualni protutužbeni zahtjev.

 

10. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanja pravilno primijenio materijalno pravo.

 

11. Neosnovan je žalbeni navod tuženika u kojem ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojih to dokaza proizlazi da je tužitelj pokušavao ostvariti svoje pravo makar silom do siječnja 2019. i to stoga što je prvostupanjski sud navedenu odlučnu činjenicu utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka T. G., A. J., M. D., M. V. i D. D. Z..

 

12. Naime, iz iskaza prethodno navedenih svjedoka nedvojbeno slijedi da je tužitelj boravio u L., da je tuženik nastavio živjeti u spornom stanju u K., da je tužitelj dolazio u stan nakon majčine smrti, da je u L. boravio u drvodjelskoj radionici, da je u stan dolazio po potrebi uzeti svoje stvari, oprati robu i okupati se, da je zapravo samo privremeno dolazio u stan gdje se služio kupaonicom jer je radionica tužitelja za te potrebe bila neprimjerena.

 

13. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužitelj, bez obzira na činjenicu što je tuženik nastavio živjeti u prijepornom stanu, povremeno dolazio, zadovoljavao svoje određene potrebe koje su u skladu s namjenom stana i to sve do siječnja 2019. kada je nesporno tuženik zabranio tužitelju da koristi predmetni stan radi čega je uredovala policija.

 

14. Upravo zbog toga nije u pravu tuženik kada smatra da su se u konkretnom slučaju ostvarile zakonske pretpostavke iz čl. 233. ZVDSP.

 

15. Naime, opseg ove služnosti određuju potrebe ovlaštenika u vrijeme osnivanja iste, a tu se podrazumijevaju potrebe njegova domaćinstva, a preko svojih potreba ovlaštenik nema pravo ni na uporabu ni na korištenje te višak pripada vlasniku (tako i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1177/1991-2 od 31. listopada 1991.).

 

16. S obzirom na činjenicu da iz iskaza saslušanih svjedoka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj povremeno dolazio u stan, držao svoje stvari, služio se kupaonicom i perilicom rublja te je povremeno prespavao to proizlazi da se tužitelj prilikom ostvarivanja svog prava rukovodio svojim osobnim potrebama.

 

17. U odnosu na navode tuženika kako su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 241. st. 3. ZVDSP navesti je da su pravno odlučne dvije činjenice tj. da se vlasnik poslužne stvari protivio izvršavanju prava služnosti te da je ovlaštenik zbog toga nije izvršavao neprekidno 3 godine, a koje zakonske pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

18. U ovoj konkretnoj situaciji nije prijeporno da se tuženik protivio izvršavanju prava služnosti, međutim, netočne su tvrdnje žalitelja da tužitelj pravo služnosti nije izvršavao neprekidno 3 godine.

 

19. Ovo stoga što iz spisa predmeta proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. ožujka 2021. te nije prijeporno da je tuženik svoje pravo služnosti pokušao realizirati u siječnju 2019. s tim što je u tom pravcu pozvao tuženika pismenim zahtjevom za predaju ključa kojeg mu je uputio u prosincu 2020. (l.s. 5-11).

 

20. Što se tiče razdoblja prije siječnja 2019. ovaj drugostupanjski sud nalazi da je od smrti pok. majke stranaka pa do tog dana tužitelj izvršavao pravo osobne služnosti.

 

21. Naime, pritom valja imati u vidu činjenicu da je tužitelj određeno vrijeme provodio u L. u stolarskoj radionici koja nije bila uvjetna za život jer nema sanitarnog čvora.

 

22. Stoga je logično i životno da je svoje potrebe glede higijene zadovoljavao upravo u prijepornom stanu, a u tom pravcu iskazuje svjedokinja T. G. (l.s. 27) ističući da je u više navrata vidjela I. kada bi dolazio u stan, da se došao okupati jer da u L. za to nema uvjeta, da ga je znala viđati s torbom i da je vjerojatno nosio odjeću za presvlačenje pri čemu se napominje da je ta svjedokinja bila susjeda stranaka u K. sve do 2018.

 

23. Također, i svjedok A. J. (l.s. 27) navodi da je često prevozio I. Č. koji bi ga sačekao da idu zajedno u L., ovo posebno tijekom zime jer je tada I. spavao u stanu u K., a tijekom dana bi boravio u L., kao i da ga je preko ljeta jednom ili dva puta tjedno znao prebaciti do L., da je dolazio u K. zbog osobne higijene i pranja robe jer prostor u kojem je boravio u L. nema neophodne uvjete za život. U odnosu na ovog svjedoka istaći je da je isti saslušan 26. siječnja 2022. te da je naveo kako je svoj objekt u L. iznajmio te da u zadnjih 4-5 godina tamo ide puno rjeđe.

 

24. O tome da bi dolazio u stan iskazuje i svjedok M. D. (l.s. 28) ističući kako je tužitelj sve više vremena boravio u radionici u L. te da je povremeno dolazio u stan po određene stvari i radi higijene.

 

25. Također, i svjedoci M. V. (l.s. 28) te D. D. Z. (l.s. 28) iskazuju da je tužitelj dolazio u sporni stan, a da mu je brat to u jednom trenutku onemogućio. Glede iskaza svjedoka T. B. (l.s. 29) navesti je da je isti iskazao kako Igora (tužitelja) nije vidio počev od 2018. da dolazi u taj stan.

 

26. Dakle, iz navedenog proizlazi da je do siječnja 2019. tužitelj konzumirao svoje pravo osobne služnosti, da ga je pokušao zaštititi i dostavom dopisa tuženiku u prosincu 2020. (l.s. 5-11) radi čega ovaj drugostupanjski sud nalazi da u konkretnom slučaju nije protekao rok od 3 godine iz čl. 241. st. 3. ZVDSP.

 

27. U odnosu na pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2037/1991 od 11. prosinca 1991. odgovoriti je istom kako se ta odluka ne može primijeniti u konkretnom slučaju stoga što nije protekao rok od 3 godine iz čl. 241. st. 3. ZVDSP, a time nije ni utemeljena tvrdnja tuženika kako tužitelj ničim nije dokazao da je do siječnja 2019. ostvarivao svoje pravo jer takvu tvrdnju tuženika u cijelosti osporavaju iskazi prethodno saslušanih svjedoka.

 

28. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

 

 

Zadar, 17. siječnja 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Sanja Dujmović, v.r.