Poslovni broj: Us II-70/2026-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Mirjane Čačić, članova vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Ustanova Dom Vita, Dom za starije i nemoćne osobe, Podstrana, Pavičićeva 1, kojeg zastupa ravnatelj ME, putem opunomoćenika odvjetnika u Odvjetničkom društvu Juričko i partneri d.o.o. Split, Ćiril-Metodova 38, protiv tuženika Povjerenika za informiranje, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, uz sudjelovanje zainteresirane osobe CE iz [adresa], radi ostvarivanja prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Povjerenika za informiranje, klasa: UP/II-008-07/26-01/215, urbroj: 401-01/12-26-4 od 11. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pokrenuo upravni spor protiv rješenja tuženika, klasa: UP/II-00807/26- 02/2015, urbroj: 401-01/12-26-4 od 11. ožujka 2026. kojim je povodom žalbe zainteresirane osobe poništeno rješenje tužitelja od 10. prosinca 2025. i zainteresiranoj osobi omogućeno pravo na pristup preslici dokumentima: 1. knjigovodstvena kartica financijskog knjigovodstva od 1. siječnja do 31. prosinca 2025. godine, konto 290-51 obračunati rad - drugi dohodak (povjerenstvo - soc-skrb) i 2. pregled prometa - sumarno za razdoblje 1. siječnja 2025. do 31. prosinca 2025. konto 2305 - obveze prema zaposlenima prijevoz (bus karte) te je tužitelju naloženo da u roku od 8 dana od pravomoćnosti rješenja postupi u skladu s tim rješenjem.

2. Tužitelj rješenje tuženika osporava zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da tuženik paušalno i bez provođenja konkretne pravne analize zaključuje nespornim činjenicu da je tužitelj tijelo javne vlasti u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama. Tužitelj ističe da je jedini osnivač fizička osoba IE, a upravno vijeće čine tri predstavnika osnivača, jedan stručni djelatnik zaposlenik i jedan korisnik te je svaki upravljački ili nadzorni utjecaj državnih tijela ili tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave isključen. Navodi da sredstva za redovitu djelatnosti ostvaruju iz redovnih prihoda, sponzorstava, darova, zapisa i drugih izvora, a o raspolaganju ostvarenom dobiti odlučuju u skladu sa zakonom, aktom o osnivanju i statutom. Navodi da tuženik nije osporio okolnost prema kojoj se ne financira iz državnog proračuna ili sredstava jedinica lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave te ne obavlja javne ovlasti, ne odlučuje o pravima i obvezama građana u upravnim stvarima, niti istupa kao nositelj javnih ovlasti, već djelatnost obavlja na temelju ugovornog odnosa s korisnicima na tržišnim osnovama. Stoga osporava utvrđenje je li obveznik Zakon o pravu na pristup informacijama, a u slučaju da je postavlja pitanje jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za dostavu traženih podataka. Navodi da tuženik nije obrazložio na čemu temelji zaključak prema kojem postoji javni interes za objavu traženih podataka o isplatama. Poziva se na odredbu članka 23. stavka 6. točka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, temeljem kojeg tijelo javne vlasti može ocjenjivati postojanje zlouporabe prava na pristup informacijama te ističe da tuženik nije utvrdio, niti obrazložio postoji li u konkretnom slučaju zlouporaba prava, broj i učestalost zahtjeva podnositelja zbog čega je prema stajalištu tužitelja činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Također se poziva na zaštitu osobnih podataka kao razlog zbog kojeg se može ograničiti pristup informacijama prema odredbi članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama. Ukazuje na okolnost da traženi podaci mogu omogućiti dodatnu identifikaciju pojedinca, odnosno neizravnu identifikaciju mjesta stanovanja pojedinih radnika. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev, poništi rješenje tuženika i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tuženiku i zainteresiranoj osobi tužba je dostavljena na odgovor.

4. Odgovor na tužbu dostavio je tuženik koji u cijelosti ostaje kod razloga na kojima je temeljio osporeno rješenje te dodatno navodi da je tužitelj tijelo javne vlasti u smislu odredbe članka 5. stavka 1 . točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama i poziva se na odredbu članka 17. stavka 2. Zakona o socijalnoj skrbi kojom je propisano da djelatnost socijalne skrbi ustanove obavljaju kao javnu službu. Ne prihvaća pozivanje tužitelja na Direktivu, odnosno shvaćanje ovog Suda izraženo u presudi, poslovni broj: Us II-203/2021 jer se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za ponovnu uporabu informacija, zbog čega odredbe Direktive nisu primjenjive. U tom smislu poziva se i na stajalište ovog Suda izraženo u presudi, poslovni broj: Us 11-209/2024 od 16. siječnja 2025. u kojem je Sud naznačio odluku Suda Europske unije od 21. studenoga 2024. kojom je odlučeno da Direktivu treba tumačiti na način da zahtjev za pristup dokumentima u posjedu tijela javnog sektora ne ulazi u područje njezine primjene. Smatra da je odgovarajuće obrazložio zaključke testa razmjernosti i javnog interesa sukladno ranijoj praksi koju je potvrdio ovaj Sud presudom, poslovni broj: Us II- 233/2023 od 18. prosinca 2024. Navodi da tijekom žalbenog postupka, a niti uz tužbu tužitelj nije dostavio dokaze koji bi upućivali na okolnost da su tražene informacije predstavljale potencijalni rizik. Nadalje navodi da je zainteresirana osoba podnijela samo jedan zahtjev za pristup informacijama tužitelju, zbog čega nije bilo osnove za utvrđivanje postojanja elemenata zlouporabe prava na pristup informacijama. Također upućuje na ustaljenu praksu ovog Suda prema kojoj je prvostupanjsko tijelo u obvezi razloge za svoju odluku iznijeti u obrazloženju rješenja, a ne tek u tužbi. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije.

5. Zainteresirana osoba nije dostavila odgovor na tužbu.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U konkretnom slučaju zahtjev zainteresirane osobe za ostvarivanje prava na tražene informacije tužitelj je odbio rješenjem od 10. prosinca 2025. uz obrazloženje prema kojem su informacije zaštićene propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka i poslovne tajne, pozivom na odredbe članka 15. stavka 2. točke 2. i 4. i članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama (”Narodne novine”, broj: 25/13., 85/15. i 69/22.).

8. Odredbom članka 15. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informacijama ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna sukladno zakonu (točka 2.), odnosno ako je informacija zaštićena propisima kojima se ureduje područje zaštite osobnih podataka (točka 4.).

9. Odredba članka 16. Zakona propisuje dužnost tijela javne vlasti nadležnog za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavka 3. i 4. tog članka da prije donošenja odluke provede test razmjernosti i javnog interesa.

10. U povodu zahtjeva zainteresirane osobe tužitelj je proveo test razmjernosti u kojem je naveo da objava traženih podataka ne bi doprinijela transparentnosti rada javne vlasti, a ne postoji povećani, odnosno prevladavajući javni interes za objavu traženih informacija, već bi omogućavanje pristupa informacijama dovelo do neproporcionalnog zadiranja u pravo na privatnost radnika i vanjskih suradnika tužitelja. Također je navedeno da bi objava eventualno omogućila uvid u strukturu isplata, ali bez elemenata javnog financiranja ili javne funkcije ne doprinosi kontroli javne vlasti. Stoga je tužitelj zaključio da je šteta za prava pojedinca velika i konkretna, dok je doprinos javnom interesu slab i nepostojeći iz kojeg razloga ne prevladava javni interes. Dodatno je tužitelj istaknuo da bi objava podataka o isplaćenim putnim troškovima, s obzirom na njihovu visinu, učestalost i strukturu mogla omogućiti neizravno utvrđivanje mjesta stanovanja pojedinih radnika, što predstavlja dodatno zadiranje u njihovu privatnost te potencijalni sigurnosni rizik, zbog čega bi takva obrada podataka bila protivna pravilima o zaštiti osobnih podataka.

11. Osporenim rješenjem tuženik je tužitelju skrenuo pozornost na Zakon o zaštiti i tajnosti podataka ("Narodne novine”, broj: 108/96.) koji propisuje koji podaci mogu predstavljati poslovnu tajnu te zaključio da je nejasno u čemu bi se sastojale štetne posljedice za gospodarske interese tužitelja ako se tužitelju omogući pristup traženim informacijama.

12. Također je osporenim rješenjem detaljno obrazložen smisao i svrha Uredbe EU 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća 27. travnja 2916. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodom kretanja takvih podataka, te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka).

13. Vezano za provedeni test razmjernosti tuženik je u obrazloženju osporenog rješenja ocijenio da osobe koje ulaze u ugovorni odnos s tijelom javne vlasti, odnosno kojima tijelo javne vlasti vrši određene isplate, moraju biti svjesni da njihovi podaci mogu biti predmet zahtjeva za ostvarivanje prava na pristup informacijama te je posebno ukazao da podaci o zaposlenima u tijelima javne vlasti, iako predstavljaju osobne podatke, ne mogu se smatrati zaštićenim podacima temeljem Opće uredbe o zaštiti podataka, već mogu predstavljati podatke u odnosu na koje preteže javni interes.

14. Navedena stajališta tuženika sukladna su ranijim stajalištima ovog Suda zauzetim u odgovarajuće primjenjivim situacijama.

15. Tužitelj žalbenim navodima neosnovano ističe kako ne bi bio obveznik Zakona o pravu na pristup informacijama jer neprijeporno obavlja djelatnost socijalne skrbi, što je prema odredbi članka 17. stavka 1. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine”, broj: 18/2022., 46/22., 119/22., 71/23., 156/23. i 61/25.) obavljanje javne službe. Kako prema odredbi članka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti koja su obveznici tog Zakona, između ostalog predstavljaju i pravne osobe koje obavljaju javnu službu, to navodi tužitelja o tom tko je osnivač, način financiranja i posebice okolnost što se niti dijelom ne financira iz sredstava državnog proračuna odnosno proračuna jedinice lokalne ili područne samouprave nije od utjecaja na zaključak prema kojem je tužitelj tijelo javne vlasti u smislu odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama.

16. Slijedom navedenog tužitelj razlozima na kojima temelji tužbu nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost rješenja tuženika, zbog čega nije bilo osnove da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 1 16. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine”, broj: 36/24. i 39/26 — odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner