REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Z A G R E B , Trg J. F. Kennedyja 11

P – 2811/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vjekoslavu Zaninović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Ulica Lorenza Jagera 5, Osijek, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 20. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 25. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000, ZAGREB, OIB: 53056966535 da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345 isplati iznos od 2.759,61 eur, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

3,29 € od 18.10.2008

10,20 € od 15.11.2008

17,05 € od 15.01.2009

19,25 € od 14.02.2009

22,31 € od 14.03.2009

13,64 € od 16.04.2009

13,98 € od 16.05.2009

9,66 € od 17.06.2009

11,55 € od 16.07.2009

8,07 € od 15.08.2009

12,22 € od 16.09.2009

8,76 € od 16.10.2009

11,00 € od 17.11.2009

10,64 € od 16.12.2009

16,68 € od 16.01.2010

20,57 € od 16.02.2010

19,73 € od 16.03.2010

23,58 € od 16.04.2010

30,65 € od 18.05.2010

30,30 € od 17.06.2010

40,47 € od 16.07.2010

38,85 € od 14.08.2010

57,41 € od 16.09.2010

47,38 € od 16.10.2010

49,70 € od 16.11.2010

60,59 € od 16.12.2010

61,57 € od 18.01.2011

56,88 € od 17.02.2011

59,25 € od 01.04.2011

60,24 € od 03.05.2011

82,44 € od 31.05.2011

85,77 € od 01.07.2011

105,21 € od 02.08.2011

95,22 € od 01.09.2011

84,26 € od 30.09.2011

83,12 € od 01.11.2011

83,41 € od 03.12.2011

1.294,71 € od 29.12.2011

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne

kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.361,09 eur, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 01. veljače 2023. navodi da je sa MČ (prednik tužitelja) sklopio dana 11.02.2020. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu. Temeljem navedenog ustupa, da je na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu. Prednik tužitelja i tuženik zaključili su Ugovor o kreditu broj 228-50-4768307 od 18.03.2008. godine (dalje u tekstu – Ugovor o kreditu). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u valuti CHF (švicarski franak). Predmetni kredit da je otplaćen u cijelosti. Ukazuje na presudu ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) i kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., odnosno Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09. – dalje: ZZP/07) u razdoblju od 7. kolovoza 2008. do 31. prosinca 2008. Ističe da Ugovor o kreditu od 18. prosinca 2006. ispunjava uvjete iz navedene presude jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i jer sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplaćenog iznosa od 2.759,61 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koja je podnesena 02. svibnja 2023. prije svega ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku, a sve da ga je i imao, nije ga mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju na temelju njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. M, u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi da se zaštita u postupku kolektivne zaštite pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te da je predmetni ugovor o kreditu zaključen radi kupnje osobnog vozila, dok se odluke iz postupka kolektivne zaštite se ne mogu primijeniti na autokredite, a kada bi sud zauzeo suprotno stajalište, tužitelj bi morao dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. Dakle, tužitelj mora dokazati da korisniku kredita sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako nemaju koje od ta tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo i da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je korisnik kredita mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, predmetni ugovor nije bio "uzmi ili ostavi", već je korisnik kredita tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu isplaćen u cijelosti, a povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati. Zaključno, tuženik u pisanom odgovoru na tužbu navodi spori visina tuženog zahtjeva, navodi da nije nesavjesni stjecatelj te ističe prigovor zastare. Nastavno u postupku visinu tužbenog zahtjeva čini nespornom.

3. Nakon što je prvotno donesena odluka suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda RH poslovodni broj Pž- 3708/2025 od 17. studenoga 2025. i predmet vraćen na ponovno suđenje tužitelj ustraje u cijelosti s tužbom i tužbenim zahtjevom dočim tuženik ustraje s osporavanjem osnovanosti utuženja.

4. Provodeći postupak ponovljenog suđenja ovaj je sud sukladno pravnim shvaćanjima izloženim u ukidnoj odluci žalbenog suda ponovno razmotrio činjenične i pravne navode parničnih stranaka te je uvažavajući navode iz odnosne odluke suda drugog stupnja i ponovno ocijenivši izvedene dokaze u kontekstu ukazanog materijalnog prava zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan ne nalazeći razloga promjeni stečenom uvjerenju o osnovanosti tužbenog zahtjeva (čl. 8. (NN 53/91., NN 91/92., NN 112/99., NN 88/01., NN 117/03., NN 88/05., NN 84/08., NN 96/08., NN 123/08., NN 57/11., NN 148/11., NN 25/13., NN 89/14., NN 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP)).

5. Pravno je shvaćanje ovog suda i nadalje da se predmetni spor prvenstveno smješta u prijepor o pravu, njegovom tumačenju i primjeni budući da činjenice između stranaka i nisu sporne te se nadalje ponovno izlažu pravnorelevantna pravna shvaćanja ovog suda glede predmeta prijepora s kojima ovaj sud ustraje i nakon ponovljenog suđenja, navedeno, akribije radi ter cjelovitosti ove odluke, iako iz navedene ukidne odluke žalbenog suda proizlazi je odnosni sud u svojoj odluci prihvatio izloženo razlogovanje i argumentaciju ovog suda.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 2.759,61 eur na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 11. veljače 2020., koja tražbina je nastala na temelju stjecanja bez osnove po ugovoru o kreditu od 18. ožujka 2008. na ime preplaćenih iznosa uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

7. Između stranaka nije sporno da je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio MČ kredit uz valutnu klauzulu u CHF. Nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

8. Nije sporno niti da je korisnica kredita 11. veljače 2020. s tužiteljem sklopila Ugovor o ustupu tražbine uvidom u koji je sud utvrdio da je predmet ustupa tražbina nastala po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da su stranke navedenog ugovora ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati isplatu ustupljene tražbine (list 6.-7. spisa).

9. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, osnov tužbenog zahtjeva te pitanje zastare utužene tražbine.

10. Glede prigovora zastare, treba ukazati da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i protiv ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi pod brojem Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

11. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., 88/01.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

12. Budući da tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO), koji rok je počeo teći 14. lipnja 2018. od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., za zaključiti je da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena unutar zastarnog roka.

13. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije pravno je shvaćanje ovog suda kako se ustupanjem tražbine ne mijenja identitet tražbine pa stoga sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (potrošač – korisnik kredita) ima i tužitelj kao primatelj tražbine jer promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine, čak niti kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koju su korisnici kredita, kao potrošači na koje se odnose učinci, odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenijeli na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Prema tome, tužitelj je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari za vođenje parnice protiv tuženika radi isplate utužene novčane tražbine. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj. Dakle, radi se o dopuštenom ustupu tražbine koja je nastala na temelju utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je glavnica kredita vezana uz promjenu valute švicarski franak, jer se radi o prenosivoj tražbini sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ZOO. I praksa suda Europske unije jasno izražava da nije zapreka ostvarivanja prava na temelju utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa i ako dođe do prijenosa tražbine s potrošača na pravnu osobu. Naime, i dalje se radi o tražbini potrošača na temelju potrošačkog ugovora, u zaštiti koje se vjerovnici te tražbine i kada je tražbina prenesena pravnoj osobi, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa o čemu već postoji i mnogobrojna sudska praksa.

14. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Na temelju odredbe čl. 502.c ZPP ovaj je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Stoga u odnosnu navedeno nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

15. Pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, među ostalima, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i ovdje predmetni Ugovor o kreditu od 18. srpnja 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

16. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala.

17. Iz Ugovora o kreditu od 18. ožujka 2008. (list 8-11 spisa) proizlazi da je tuženik prednici tužitelja odobrio kredit u iznosu od 21.205,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz kamatnu stopu od 7,05%, redovna, godišnja, promjenjiva skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 60 mjeseca.

18. S obzirom da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka. Neodlučno je pritom što je namjena predmetnog Ugovora o kreditu kupnja vozila, jer se presuda iz kolektivnog spora odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

19. Da je tome tako proizlazi i iz, sada veće notorne činjenice, obzirom na broj pojedinačnih ugovora o kreditima, gdje potrošaći nisu bili adekvatno informirani o mogućim rizicima sklapanja tih i takovih Ugovora o kreditiranju, a također i iz provedenog dokaza – danog pisanog javnobilježnički ovjerenog svjedočkog iskaza korisnika kredita MČ izvođenje kojeg dokaza je sud odredio uvažavajući upute sadržane u ukidnoj odluci žalbenog suda te također obzirom na određenja postupovnog zakona sadržana u odredbama čl. 502. st. 1 u vezi čl. 461. a st. 3. i 492. a.

20. Iz iskaza svjedoka MČ koji je iskaz sud ocijenio vjerodostojnim u cijelosti ne nalazeći razloga za suprotno, imajući u vidu ukupnost činjenica i cjelokupni kontekst u ovoj pravnoj stvari, u bitnome proizlazi da u komunikaciji sa službenikom banke u poslovnici tuženika u prigodi potpisivanja Ugovora nije bila upozorena na moguće rizike sklapanja Ugovora u valuti CHF.

21. Tuženik stoga nema pravo naplate na temelju ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu od 18. ožujka 2008. zbog čega je tuženik tužitelju, na temelju odredbi čl. 84. st. 1. i čl. 323. ZOO, dužan vratiti sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom odredbom. Neosnovano se pritom tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO s obzirom da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima (kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013.) ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

22. Visina potraživana u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznose anuiteta bez valutne klauzule nije sporna između stranaka, kao niti datumi plaćanja pojedinih anuiteta od strane korisnika kredita. Tuženik je zaključno u provedenom postupku visinu potraživanja učinio nespornom.

23. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj je sud zaključio da je korisnik kredita uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 18. ožujka 2008. preplatio iznos od 2.759,61 eur eur, pa je stoga na temelju odredbe čl. 80. st. 1. i čl. 1111., u vezi čl. 323. st. 1. ZOO, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa.

24. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na temelju čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je isti morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog navedenog zakonske zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

26. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka iz točke II. izreke presude temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

28. Tužitelju su priznati troškovi sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. – dalje: Tarife) i to: troškovi sastava tužbe i dva podneska u iznosu od po 250,00 eur prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troškovi zastupanja na dva ročišta u iznosu od po 250,00 eur prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV i troškove sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 37,03 eur i na presudu u iznosu od 74,06 eur ukupno iznosi 1.361,09 eur. Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP.)

U Zagrebu 25. lipnja 2026.

SUDAC

Vjekoslav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje).

Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).

DNA

- Tužitelj e-oglasna

- Tuženik e-oglasna