REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-1061/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Mariju Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, zastupanog po pun. Katarini Zrilić, odvjetnici u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 25. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.7.2018.godine do 30.9.2024.godine u ukupnom iznosu od 400,33 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje na iznos od:

-11,95 EUR teku od 15. kolovoza 2018.godine do isplate,

-5,84 EUR teku od 15. siječnja 2019. godine do isplate,

-0,27 EUR teku od 15. svibnja 2019. godine do isplate,

-36,50 EUR teku od 15. lipnja 2019. godine do isplate,

-28,14 EUR teku od 15. srpnja 2019. godine do isplate,

-8,63 EUR teku od 15. siječnja 2020. godine do isplate,

-0,27 EUR teku od 15. veljače 2020. godine do isplate,

-8,63 EUR teku od 15. ožujka 2020. godine do isplate,

-0,27 EUR teku od 15. kolovoza 2020. godine do isplate,

-25,35 EUR teku od 15. rujna 2020. godine do isplate,

-3,05 EUR teku od 15. prosinca 2020. godine do isplate,

-8,63 EUR teku od 15. siječnja 2021. godine do isplate,

-8,63 EUR teku od 15. veljače 2021. godine do isplate,

-5,84 EUR teku od 15. svibnja 2021. godine do isplate,

-5,84 EUR teku od 15. lipnja 2021. godine do isplate,

-3,05 EUR teku od 15. listopada 2021. godine do isplate,

-0,27 EUR teku od 15. prosinca 2021. godine do isplate,

-5,84 EUR teku od 15. siječnja 2022. godine do isplate,

-22,56 EUR teku od 15. veljače 2022. godine do isplate,

-19,78 EUR teku od 15. ožujka 2022. godine do isplate,

-11,41 EUR teku od 15. srpnja 2022. godine do isplate,

-3,98 EUR teku od 15. rujna 2022. godine do isplate,

-3,98 EUR teku od 15. listopada 2022. godine do isplate,

-13,27 EUR teku od 15. studenog 2022. godine do isplate,

-3,98 EUR teku od 15. prosinca 2022. godine do isplate,

-5,21 EUR teku od 15. siječnja 2023. godine do isplate,

-5,21 EUR teku od 15. veljače 2023. godine do isplate,

-5,43 EUR teku od 15. ožujka 2023. godine do isplate,

-5,43 EUR teku od 15. travnja 2023. godine do isplate,

-7,93 EUR teku od 15. svibnja 2023. godine do isplate,

-5,43 EUR teku od 15. lipnja 2023. godine do isplate,

-10,43 EUR teku od 15. srpnja 2023. godine do isplate,

-17,93 EUR teku od 15. kolovoza 2023. godine do isplate,

-20,43 EUR teku od 15. rujna 2023. godine do isplate,

-5,43 EUR teku od 15. listopada 2023. godine do isplate,

-7,93 EUR teku od 15. studenog 2023. godine do isplate,

-5,43 EUR teku od 15. prosinca 2023. godine do isplate,

-12,93 EUR teku od 15. siječnja 2024. godine do isplate,

-5,43 EUR teku od 15. veljače 2024. godine do isplate,

-5,43 EUR teku od 15. ožujka 2024. godine do isplate,

-5,43 EUR teku od 15. travnja 2024. godine do isplate,

-22,93 EUR teku od 15. svibnja 2024. godine do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.015,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se odbija zahtjev tužitelja da se dosuđeni parnični trošak isplati na račun punomoćnika tužitelja odvjetnika Maria Skejića koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa].

Obrazloženje

1. Dana 14.kolovoza 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radom mjestu višeg fizioterapeuta na Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju s reumatologijom, te da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena 7,38 km od mjesta rada Spinčićeva 1, Split. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva PROMET d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljevom mjestu prebivališta da pripada II. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 380,00 kuna mjesečno. Obzirom na činjenicu da tužitelj ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a tužitelj da ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za II. tarifnu zonu, u mjesečnom iznosu od po 380,00 kuna, koji iznos nije isplaćivan tužitelju, već umanjeni. Tužitelj napominje da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19, radi čega tužitelj u navedenom razdoblju da ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru u visini od 1,00 kn/1 km. Radi navedenog, tužitelj da ovom tužbom potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što mu je trebalo biti plaćeno sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a. Tužitelj podnosi stupnjevitu tužbu, postavlja manifestacijski zahtjev, traži da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije potrebne za uređenje zahtjeva i provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

2. Svojim podneskom od dana 28.studenog 2024.godine tužitelj postupa sukladno nalogu suda, dopunjuje tužbu na način da postavlja određen zahtjev i na ime razlike troška prijevoza za razdoblje od 1.srpnja 2018.godine do 30.rujna 2024.godine potražuje ukupan iznos od 1.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan.

3. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev, podneskom od dana 29.kolovoza 2025.godine potražuje iznos od ukupno 400,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, na ime manje plaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.srpnja 2018.godine do 30.rujna 2024.godine. Tuženik navodi da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe vezano za smanjenje tužbenog zahtjeva. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, istom prigovara jer da iz razvidno koje uplate je tuženik vršio tužitelju na ime putnog troška, a za razdoblje za koji isti nije imao pravo na naknadu, tzv.negativne razlike, pa predlaže dopuniti nalaz i mišljenje na način da se utvrdi točno koliko je tuženik isplatio sa osnova putnog troška tužitelju i to za svaki od utuženih mjeseci.

4. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu, postavio manifestacijski zahtjev, zahtjev na isplatu nije bio određen, sud je naložio tužitelju dopuniti tužbu i odrediti tužbeni zahtjev, to je tužitelj napravio od 28.travnja 2024.godine. Nakon provedenog dokaza knjigovodstvenim vještačenjem, svojim podneskom od 29.kolovoza 2025.godine tužitelj smanjuje svoj zahtjev, uređuje isti sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Sud drži da je tužitelj na ovo ovlašten i da se tuženik može smanjenju zahtjeva, djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem zahtjeva, protiviti, ali ne sa uspjehom. Sud odlučuje po konačno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja. Tuženik se u slučaju da je zahtjev smanjen nakon vještačenja, prema stavu ovog suda, tome ne može sa uspjehom protiviti. Naime, prema stavu ovog suda, smanjenje tužbenog zahtjeva inače zaista predstavlja djelomično povlačenje tužbe, tuženik se takvom smanjenju može protiviti, ali u ovim slučajevima, vezano za posebnu narav spora i sve okolnosti slučaja, ne sa uspjehom. Smanjenje zahtjeva koje uslijedi nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a prije izvođenja tog dokaza sud poziva tuženika da za potrebe vještačenja dostavi platne liste i evidencije radnog vremena, tu cjelokupnu potrebnu dokumentaciju za vještačenje, tužitelj nema, prije toga i prije vještačenja tužitelji kao radnici nemaju sve potrebne podatke za određivanje visine zahtjeva. Svakako se u ovim slučajevima može analogno primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za ovlaštenje tužitelja povećati zahtjev nakon vještačenja (što je i ovdje slučaj) i da nije potreban pristanak tuženika za to (preinaka tužbe) te da prigovor zastare za taj dio (povećanog zahtjeva) nije osnovan jer se smatra da je čitav zahtjev, pa i povećani dio nakon vještačenja, podnesen već u tužbi. Dakle, ista je, prema stavu ovog suda, situacija i vezano za djelomično povlačenje tužbe smanjenjem zahtjeva nakon vještačenja kada se u biti utvrdi visina potraživanja, pa se tuženik ne može tome sa uspjehom protiviti i ne bi ni imao pravo na naknadu troškova radi djelomičnog povlačenja tužbe, a sud ne treba odbiti kao neosnovan onaj dio zahtjeva koji je smanjen niti o tome treba odlučiti, već treba odlučiti o konačno smanjenom odnosno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja (bio isti veći ili manji od prethodno postavljenog). Za ponoviti je da je tužitelj u ovom postupku ovlašten nakon provedenog dokaza vještačenjem, a za potrebe vještačenja naloženo je tuženiku dostaviti cjelokupnu potrebnu dokumentaciju kojom tuženik raspolaže, povećati svoj tužbeni zahtjev ili smanjiti isti, tuženik se ne može tome sa uspjehom protiviti. Svakako, sud drži da je tužitelj bio ovlašten nakon vještačenja, svojim podneskom od 29.kolovoza 2025.godine urediti i postaviti tužbeni zahtjev kako je isti i postavljen i da se tome tuženik ne može sa uspjehom protiviti, pa je sud bio dužan odlučiti o takvom zahtjevu tužitelja.

5. Dakle, predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatu razlike putnog troška za razdoblje od 1.srpnja 2018.godine do 30.rujna 2024.godine u ukupnom iznosu od 400,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

6. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom odluka tuženika od 15.rujna 2014.godine, 18.kolovoza 2022.godine i 24.svibnja 2022.godine; podataka o tarifnim zonama društva PROMET d.o.o. Split sa cijenama karata tog društva; prepiske stranaka; radnopravne dokumentacije za tužitelja i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split).

7. Tužitelj je popisao parnični trošak.

8. Zahtjev tužitelja je osnovan.

9. Tužiteljica navodi kako je prije pokretanja ovog postupka opunomoćila odvj.Skejića, da je zastupa u ovom postupku i da podnese tužbu i isto tako da na svoj račun prima troškove postupka. Navodi da je u vrijeme Covida na posao odlazila osobnim automobilom iz razloga što radi sa djecom pa da iste nije htjela ugroziti, a inače da je bio organizirani javni prijevoz i to autobusna linija broj 1, a s kojim bi mogla stizati uredno na posao da ga je koristila. Naime, tri puta da je cijepljena, ali da je bez obzira na to imala dva puta coronu. Inače, njena adresa prebivališta i njoj najbliža autobusna postaja da spada u drugu tarifnu zonu Prometa d.o.o., ali da je unatoč tome poslodavac njoj isplaćivao naknadu putnog troška prema cjeniku mjesečne pokazne karte za prvu zonu. Navodi da je otišla u kadrovsku službu tuženika i rekla da je takav način obračuna isplate troška pogrešan, međutim da se ništa nakon toga nije dogodilo. Inače, da radi 8 sati, da je dobrovoljni darivatelj krvi pa da ima po toj osnovi pravo na dva slobodna dana, da joj za te dane ne bi bio plaćen putni trošak odnosno onaj koji je trebala primiti za taj mjesec da bi bio umanjen. Navodi da nikada nije bila na bolovanju jedan dan već da bi to bilo dva ili tri dana kada bi bila bolesna. Godišnji odmor da je koristila u dijelovima sve u dogovoru s poslodavcem te da joj nikada, kada nije dolazila na posao, ne bi bio plaćen putni trošak. Na poseban upit pun. tužitelja jesu li u vrijeme Covida vozile rjeđe autobusne linije nego inače, tužiteljica odgovara, da. Na poseban upit pun. tužitelja, za vrijeme Covid pandemije kada su postojale prorijeđene linije, je li mogla stići na posao unutar čekanja 45 minuta, odnosno nakon završetka posla unutar 45 minuta imati liniju s kojom bi mogla ići kući od posla, tužiteljica navod da nije. Na poseban upit pun. tuženika, u utuženom razdoblju od 1.7.2018. god. do 30. rujna 2024. god., ako se izuzme vrijeme Covida, navodi da je na posao dolazila autobusom.

10. Naime, nesporno je, a to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je tužitelj radnik tuženika, zaposlen na radnom mjestu višeg fizioterapeuta na zavodu da fizikalnu medicinu i rehabilitaciju s reumatologijom, da je njegovo prebivalište u [adresa], a mjesto rada u Splitu, Spinčićeva 1, nije sporno da je mjesto prebivališta preko 7 kilometara udaljeno od mjesta rada, a to proizlazi i iz izvedenih dokaza. Dakle, prebivalište tužitelja od mjesta rada spada u II. tarifnu zonu mjesnog autobusnog prijevoznika Promet d.o.o. Split. Međutim, iz pregledane odluke tuženika od 15.rujna 2014.godine za tužitelja (list 18 spisa) proizlazi da se istom priznaje pravo na naknadu troškova mjesnog javnog prijevoza za dolazak na posao i povrat s posla, prema visini cijene mjesečne pokazne karte I. zone javnog prijevoza grada Splita, umanjene za 25%, a temeljem mjesečne evidencije o broju dolazaka imenovanog radnika. Ova odluka primjenjuje se od 1.svibnja 2014.godine. Dakle, sporan je način obračuna i plaćanja putnog troška tužitelju, realnog odnosno stvarnog troška, vezano za mjesto prebivališta i mjesto rada. Nije sporno da za vrijeme lockdowna radi pandemije bolesti COVID-19, nije bilo organiziranog prijevoza od prebivališta tužitelja do mjesta rada, dakle, tužitelj u tom periodu za dolazak na posao i odlazak sa posla kući nije mogao koristiti autobus, a što je i općepoznato. Tužitelj očito nije protiv odluke tuženika, načina obračuna i isplate putnog troška, podnio i podnosi pisane zahtjeve za zaštitu prava, prigovore.

11. Tužitelj svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

12. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Trenutno važeći je TKU/24 (NN 29/2024), koji u čl.75. propisuje da, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatiti će se: 1. za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, 2. za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristio, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

13. Sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc Ines Lozić, sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi: „Zadatak vještaka je izraditi pisani nalaz i mišljenje o razlici manje isplaćene naknade troškova prijevoza za utuženo razdoblje, a kako je to predloženo u podnesku tužitelja od 28.11.2024. godine.

Zadatak vještaka prema podnesku tužitelja od 28.11.2024. godine je: „…na okolnost neisplaćene razlike troškova prijevoza sukladno odredbama TKU-a, s tim da se razlika utvrdi:

− u visini mjesečne karte za II. tarifnu zonu javnog prijevoznika trgovačkog društva PROMET d.o.o. Split, za razdoblje od 01.07.2018.g. do 20.03.2020.g., te od 12.05.2020.g. do 30.09.2024.g.;

− prema prijeđenim kilometrima za razdoblje od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. za udaljenost od 14,76 km (2 x 7,38 km – mjesto rada: Spinčićeva 1-Firule) i to po cijeni od 0,13 EUR-a/1 kn po 1 km, jer u navedenom razdoblju nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID-19.” Uvidom u dokumentaciju koja je vještaku stavljena na raspolaganje, razvidno je da je u utuženom razdoblju tuženik isplaćivao naknadu koja se odnosi na troškove prijevoza tužitelja pod nazivom Naknada troškova međumjesnog prijevoza u visini karte. Sukladno postavljenom zadatku vještačenja te temeljem dokumentacije u spisu, vještak je za utuženo razdoblje od 01. srpnja 2018. do 20. ožujka 2020. godine te od 12. svibnja 2020. do 30. rujna 2024. godine izvršio izračun naknade troškova prijevoza u visini mjesečne karte za II. tarifnu zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split, dok je za razdoblje od 21. ožujka 2020. do 11. svibnja 2020. godine izračun izvršen pod pretpostavkom da tužitelju pripada naknada u visini 1,00 kn po prijeđenom kilometru za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto. Kako bi utvrdio udaljenost između mjesta prebivališta do radnog mjesta vještak je koristio podatke iz HAK planera putovanja koje je tužitelj priložio uz tužbu, a temeljem kojeg je utvrđeno da udaljenost od adrese tužitelja do adrese tuženika iznosi 7,38 km.

Nadalje, spisu prileži Cjenik usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava, koji je tužitelj dostavio u spis uz tužbu, iz kojeg je razvidno da mjesečna pokazna karta za drugu tarifnu zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split iznosi 380,00 kn, što primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro iznosi 50,43 EUR.

Temeljem prethodno navedenog, u Tabeli 1. daje se pregled visine mjesečne karte za drugu tarifnu zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split te obračunatog i isplaćenog iznosa na ime naknade za troškove prijevoza iskazane na Obračunskim listama za razdoblje od 01.07.2018. do 30.09.2024. godine, osim za razdoblje od 21.03.2020. do 11.05.2020. godine, za koje se sukladno danom zadatku daje izračun naknade troškova prijevoza prema prijeđenim kilometrima, te razlika koja bi pripadala tužitelju. Vještak napominje kako je prilikom izračuna uzeo u obzir da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ne ulazeći u pravna pitanja.

S obzirom da je u utuženom razdoblju do prosinca 2022. godine službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeno pitanje, bez ulaženja u pravna pitanja:

Za razdoblje od 01.07.2018. do 30.09.2024. godine potraživanje tužitelja po osnovi naknade troškova prijevoza, pod pretpostavkom da tužitelj za razdoblje od 01.07.2018.g. do 20.03.2020.g. i od 12.05.2020.g. do 30.09.2024.g. ostvaruje pravo na naknadu temeljem iznosa mjesečne karte za drugu tarifnu zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split te pod pretpostavkom da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. ostvaruje pravo na naknadu po prijeđenom kilometru, iznosi 400,33 EUR (Tabela 1. stupac '7').“

14. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Lozić u cijelosti, sudski vještak je u potpunosti odgovorio na zadatak vještačenja, njegovo vještvo je stručno, logično i uvjerljivo i nije preostalo nerazjašnjenih, a bitnih, pitanja na koje vještak nije dao kvalitetan odgovor, vještaka nije bilo potrebe pozvati radi dodatnog pisanog niti usmenog očitovanja niti razjašnjenja bilo kojeg pitanja. Nadalje, sudski vještak nije ni trebao iskazati tzv.negativne razlike, to nije bio zadatak vještačenja, sud odlučuje u okviru postavljenog zahtjeva tužitelja, a u ovom slučaju nema podnesene protutužbe niti bilo kakvog zahtjeva tuženika u to pravcu. Dakle, sve i da tzv.negativne razlike postoje, sud od onoga što pripada tužitelju ne bi trebao oduzeti te tzv.negativne razlike, kod presuđenja.

15. Dakle, sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj konačno postavlja svoj tužbeni zahtjev, sud drži da mu zaista pripada iznos od 400,33 EUR, ukupno, neto, za utuženi period, tuženik je bio u obvezi tužitelju na ime troška prijevoza isplatiti za svaki mjesec puni iznos mjesečne pokazne karte II. tarifne zone prijevoznika Promet d.o.o. Split, osim za mjesec kada je tužitelj koristio pretežiti dio godišnjeg odmora. Tuženik nije tako postupio i došlo je do razlike naknade troška prijevoza, koji je tuženik obvezan isplatiti tužitelju, upravo kako to vještak iskazuje u svom vještvu, a tužitelj konačno i potražuje. Za vrijeme tzv.lockdowna, kada nisu prometovali autobusi, logično je da tužitelju pripada pravo na putni trošak po prijeđenom kilometru od kuće do posla i natrag, sukladno nazočnosti na radu, odnosno tom stvarnom trošku. Dakle, tužitelju je valjalo dosuditi zatraženi iznos od 400,33 EUR na ime razlike troška prijevoza, razliku između pune cijene pokazne karte II.tarifne zone Promet d.o.o. Split (a za period lockdowna po kilometru udaljenosti sukladno broju dolazaka na posao u tom periodu od 21.ožujka 2020.godine do 11.svibnja 2020.godine) i isplaćenog putnog troška za svaki pojedini mjesec, osim za mjesec kada je koristio pretežiti dio godišnjeg odmora. Na svaki pojedini iznos razlike troška koji zbrojeni tvore glavnicu potraživanja, tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja, temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Na svaki mjesec razlike putnog troška tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate za mjesec u kojem je razlika nastala, u ovom slučaju 15.og u slijedećem mjesecu, do isplate.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, tužitelj je u cijelosti uspio u tužbenom zahtjevu, a vezano za v.p.s. od 400,33 EUR, za svaku radnju tužitelju pripada pravo na 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 100,00 EUR za svaku potrebnu radnju zastupanja. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 28.studenog 2024.godine i 29.kolovoza 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 26.ožujka 2025.godine, 3.srpnja 2025.godine i 13.svibnja 2026.godine; što ukupno zbrojeno daje iznos od 600,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 150,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR; tako da je konačno na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1.015,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Za navesti je i to da je tužitelj ispustio punomoć svom punomoćniku za zastupanje u ovom postupku, ovlastio ga je da ga zastupa u ovom postupku i da na svoj račun prima troškove postupka, a to je potvrdio i u svom iskazu pred sudom. Sud drži da zahtjev nije osnovan u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku parnični trošak isplatiti na račun punomoćnika tužitelja, taj dio zahtjeva valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke, tuženik je obvezan ovom odlukom trošak naknaditi tužitelju. Naime, u punomoći za zastupanje, između ostalog, navedeno je da je punomoćnik tužitelja ovlašten primati novac i novčane vrijednosti i o tome izdavati potvrde, međutim, sud drži da se ne može odlukom suda naložiti tuženiku trošak koji pripada stranci u postupku isplatiti punomoćniku stranke na račun punomoćnika. Radi se o odnosu između stranke i punomoćnika, ali to za tuženika ne proizvodi obvezu platiti parnični trošak na račun punomoćnika, tako nešto se tuženiku ne može naložiti odlukom suda, pa i u slučaju postojanja punomoći takvog sadržaja i navoda tužiteljice kao stranke pred sudom. Punomoćnik je ovlašten primiti novac za stranku ukoliko mu to protivna stranka dobrovoljno plati, ali nije ovlašten tražiti da sud odlukom naloži drugoj stranci da novac isplati na račun punomoćnika tužitelja po odluci suda, a ne stranci kojoj taj trošak pripada po odluci suda. Takvu obvezu za tuženika vezano za odluku suda ne može proizvesti punomoć tužitelja ispuštena punomoćniku tužitelja. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke i po ovom pitanju.

U Splitu, 25. lipnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika