Poslovni broj 6 P-7/2022-37
Republika Hrvatska
Općinski sud u Metkoviću
Stalna služba u Pločama
Ploče, Vladimira Nazora 14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
PRESUDA
Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, po sudu tog suda Darku Jelčiću, u pravnoj stvari tužiteljice KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, Andrije Hebranga 8, protiv tuženika Red Iris Resolution d.o.o., OIB: 07073891287 kojeg zastupa kao punomoćnik Ivan Stakorić, odvjetnik u Zagrebu, Petrinjska 59a, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 13. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i zakonskog zastupnika tužene, prema članku 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP), 25. lipnja 2026.
presudio je
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 3. , čl. 4 i čl. 6. Ugovora o operativnom leasingu kojeg su tužiteljica i tuženik, sklopili dana 25.travnja 2007.g, u dijelu u kojem je određeno da se isplata leasinga (glavnica) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
II.Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužitelju iznos od 1.331,28 eura, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se od 01.siječnja 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:
na iznos od 10,90 EUR počevši od 11.prosinca 2008.g. do isplate,
na iznos od 1,28 EUR počevši od 02.veljače 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,39 EUR počevši od 13.siječnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,51 EUR počevši od 02.ožujka 2009.g. do isplate,
na iznos od 17,17 EUR počevši od 10.veljače 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,95 EUR počevši od 01.travnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 11,29 EUR počevši od 09.ožujka 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,29 EUR počevši od 04.svibnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 11,23 EUR počevši od 14.travnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,29 EUR počevši od 01.lipnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 10,68 EUR počevši od 11.svibnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,23 EUR počevši od 01.srpnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 10,26 EUR počevši od 09.lipnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 10,03 EUR počevši od 03.kolovoza 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,23 EUR počevši od 01.rujna 2009.g. do isplate,
na iznos od 10,18 EUR počevši od 13.kolovoza 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,36 EUR počevši od 01.listopada 2009.g. do isplate,
na iznos od 8,33 EUR počevši od 10.rujna 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,14 EUR počevši od 02.studenog 2009.g. do isplate,
na iznos od 9,38 EUR počevši od 12.listopada 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,43 EUR počevši od 01.prosinca 2009.g. do isplate,
na iznos od 9,57 EUR počevši od 03.prosinca 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,30 EUR počevši od 04.siječnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 12,85 EUR počevši od 15.prosinca 2009.g. do isplate,
na iznos od 1,75 EUR počevši od 01.veljače 2010.g. do isplate,
na iznos od 14,76 EUR počevši od 15.siječnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 2,02 EUR počevši od 01.ožujka 2010.g. do isplate,
na iznos od 14,25 EUR počevši od 11.veljače 2010.g. do isplate,
na iznos od 1,94 EUR počevši od 01.travnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 16,61 EUR počevši od 12.ožujka 2010.g. do isplate,
na iznos od 2,26 EUR počevši od 03.svibnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 17,88 EUR počevši od 15.travnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 2,55 EUR počevši od 01.lipnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 21,15 EUR počevši od 11.svibnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 3,03 EUR počevši od 01.srpnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 25,58 EUR počevši od 15.lipnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 3,98 EUR počevši od 02.kolovoza 2010.g. do isplate,
na iznos od 21,82 EUR počevši od 15.srpnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 3,45 EUR počevši od 01.rujna 2010.g. do isplate,
na iznos od 33,76 EUR počevši od 10.kolovoza 2010.g. do isplate,
na iznos od 5,36 EUR počevši od 10.kolovoza 2010.g. do isplate,
na iznos od 28,59 EUR počevši od 10.rujna 2010.g. do isplate,
na iznos od 4,55 EUR počevši od 02.studenog 2010.g. do isplate,
na iznos od 29,61 EUR počevši od 11.listopada 2010.g. do isplate,
na iznos od 4,69 EUR počevši od 01.prosinca 2010.g. do isplate,
na iznos od 35,01 EUR počevši od 11.studenog 2010.g. do isplate,
na iznos od 6,43 EUR počevši od 03.siječnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 42,16 EUR počevši od 30.prosinca 2010.g. do isplate,
na iznos od 6,42 EUR počevši od 01.veljače 2011.g. do isplate,
na iznos od 35,68 EUR počevši od 10.siječnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 5,66 EUR počevši od 01.ožujka 2011.g. do isplate,
na iznos od 36,38 EUR počevši od 08.veljače 2011.g. do isplate,
na iznos od 5,83 EUR počevši od 01.travnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 33,04 EUR počevši od 11.ožujka 2011.g. do isplate,
na iznos od 5,31 EUR počevši od 02.svibnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 38,86 EUR počevši od 07.travnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 6,26 EUR počevši od 01.lipnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 46,14 EUR počevši od 09.svibnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 7,44 EUR počevši od 01.srpnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 55,25 EUR počevši od 10.lipnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 8,92 EUR počevši od 01.kolovoza 2011.g. do isplate,
na iznos od 69,88 EUR počevši od 13.srpnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 11,31 EUR počevši od 13.srpnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 51,19 EUR počevši od 09.kolovoza 2011.g. do isplate,
na iznos od 8,30 EUR počevši od 03.listopada 2011.g. do isplate,
na iznos od 49,37 EUR počevši od 07.rujna 2011.g. do isplate,
na iznos od 8,11 EUR počevši od 02.studenog 2011.g. do isplate,
na iznos od 46,10 EUR počevši od 05.listopada 2011.g. do isplate,
na iznos od 7,67 EUR počevši od 01.prosinca 2011.g. do isplate,
na iznos od 46,23 EUR počevši od 21.studenog 2011.g. do isplate,
na iznos od 7,83 EUR počevši od 02.siječnja 2012.g. do isplate,
na iznos od 49,63 EUR počevši od 07.prosinca 2011.g. do isplate,
na iznos od 8,44 EUR počevši od 01.veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 52,13 EUR počevši od 09.siječnja 2012.g. do isplate,
na iznos od 8,82 EUR počevši od 09.siječnja 2012.g. do isplate,
na iznos od 52,06 EUR počevši od 08.veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 8,83 EUR počevši od 02.travnja 2012.g. do isplate,
te na iznos od 50,73 EUR počevši od 12.ožujka 2012.g. do isplate,
sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 2.183,18 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%, a koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi tvrdi da je sa pravnim prednikom tuženika Hypo Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o. sklopila dana 25.travnja 2007.godine Ugovor o operativnom leasingu broj: HR 1242502, a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici daje operativni leasing za korištenje vozila Suzuki Swift 1,3 GLX/AC, u trajanju od 60 mjeseci. Taj leasing je tužiteljica i otplatila 2012.g.
U članku 3.Ugovora o leasingu navedena je specifikacija otplate leasinga u iznosu od 313,38 CHF mjesečno, dok je čl. 4. ugovoreno plaćanje najamnine u 60 mjesečnih najamnina, koje zajedno sa PDV-om iznose 313,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Također je ugovoreno kako su iznosi mjesečnih najamnina vezani uz kretanje tečaja tromjesečnog LIBOR-a, a usklađivanje istih da će biti vršeno mjesečno.
Odredbom čl. 6. Ugovora o leasingu navedeno je kako davatelj leasinga obračunava jednokratnu naknadu od 400,47 CHF-a preračunato u HRK po srednjem tečaju HNB na dan izdavanja računa uvećan za PDV.
Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužiteljicu (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Tužiteljica nije bila informirana, odnosno upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.
Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužiteljicu na sljedeće činjenice:
- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;
- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;
- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;
- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan;
- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;
- te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.
Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici - budući da tužiteljica, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao.
Tužiteljica je od strane tuženika bila informirana samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužiteljica znala i ranije.
Međutim, budući da nije informirana o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozorena na naprijed navedene rizike – tužiteljica je Ugovor o kreditu sklopila s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati.
Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16.
Tako je već citiranom presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u 4 KH tužba onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
Dodatno i opetovano se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
U konkretnom slučaju – ponavljamo - upravo je o tome riječ, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tužena sklopila s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga.
Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužiteljica, kao potrošač, (bila) dužna vratiti tuženiku.
Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF.
Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužiteljica, kao potrošač, prihvatila i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta.
Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž- 6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.
Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju 5 KH tužba Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, tj. odredbi kojima se glavnica i otplata anuiteta veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 – od tuženika potražuje preplaćene iznose po toj osnovi.
Prema mišljenju tužiteljice, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te kupovni tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan ugovora o operativnom leasingu.
Slijedom navedenog, tužiteljica podnosi ovu tužbu i predlaže sudu donijeti presudu kojom se:
"1. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 3. , čl. 4 i čl. 6. Ugovora o operativnom leasingu kojeg su tužiteljica i tuženik, sklopili dana 25.travnja 2007.g, u dijelu u kojem je određeno da se isplata leasinga (glavnica) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF)."
"2.Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici novčani iznos od 14.000,00 kuna uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
"3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje povodom predmetne tužbe, ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog suda, a sve sukladno odredbi članka 46. st. 1. i članka 48. st. 1. ZPP-a.
Naime, članak 46. st. 1. propisuje kako je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, dok članak 48. st. 1. ZPP-a navodi da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, a slijedom čega tuženik predlaže sudu da se oglasi mjesno nenadležnim i uputi predmet Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom za odlučivanje u ovom sporu.
Rješenjem ovog suda poslovni broj P-7/2022-8 od 10. listopada 2023. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4508/2023-2 od 25. ožujka 2025.
Tuženik se dalje u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.
Prije svega, a u odnosu na navode tužitelja kako tuženik, prilikom sklapanja predmetnog ugovora o leasingu, nije obavijestio/upozorio tužitelja o čitavom nizu činjenica koje tužitelj navodi u svojoj tužbi, tuženik prije svega ističe kako tužitelj ni sa čime nije dokazao da su sve navedene činjenice bile točne u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu, da su iste bile poznate tuženiku, a da bi on u odnosu na iste mogao upozoriti tužitelja, te posebno ni sa čime nije dokazao da bi tuženik propustio o navedenom izvijestiti odnosno upozoriti tužitelja, te da bi tužitelj prilikom sklapanja ugovora o leasingu odustao od sklapanja istog u slučaju da su mu navedene činjenice bile poznate. Isto tako, a pod pretpostavkom da su točni navodi tužitelja da tuženik istoga nije obavijestio o navedenim činjenicama (a što tuženik osporava), tužitelj nije dokazao, a niti učinio vjerojatnim da bi isti navedene činjenice doista i razumio (u većoj mjeri od razumijevanja koje je očito imao kada je odlučio sklopiti ugovor o leasingu s valutnom klauzulom), te da bi donio drugačiju odluku u vezi sklapanja ugovora o leasingu, posebno uzimajući u obzir da je tužitelj zahvaljujući ugovaranju valutne klauzule upravo u CHF dobio nižu kamatnu stopu nego što je to bio slučaj kod drugačijih oblika ugovaranja.
Tuženik kao davatelj leasinga ima mogućnost utjecaja na razumijevanje tužitelja kao korisnika leasinga samo do određene razine, i to isključivo na način da mu pruži sve relevantne informacije kojima raspolaže u tom trenutku, odgovori na sva eventualno postavljena pitanja i da tražena razjašnjenja.
S tim u vezi tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazan u odluci posl. br. Revt-249/2014, a iz kojeg se može izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i td.“. Dakle, razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF
potrebno je procjenjivati u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročno-posljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku bile poznate.
Tužitelj je u konkretnom slučaju punoljetna, odrasla i prosječno oprezna osoba te je morao moći razumjeti rizike povezane sa sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o leasingu, i to u članku 13., tužitelj je izjavio da je ugovor o leasingu i opće uvjete pomno pročitao, da razumije njihove odredbe, te da je s istima suglasan, dakle suglasan je i s valutnom klauzulom u CHF.
S tim u vezi, tuženik ovime ukazuje kako je člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP) izrijekom propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 81. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe ugovora o leasingu, jasno je da tužitelj u ovom postupku najprije mora dokazati da mu sporne odredbe ugovora o leasingu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužitelj bi opet morao dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Tužitelj ništa od navedenog nije dokazao.
Isto tako, netočni su navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja očituje u tome što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj dužan vratiti tuženiku. Naime, tužitelj i tuženik ugovaranjem valutne klauzule snose jednak rizik aprecijacije odnosno deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu, dakle, neizvjesnost, ukoliko postoji je jednaka za obje strane.
Dodatno, tuženik ukazuje kako odredbama predmetnog ugovora o leasingu je valutna klauzula ugovorena na način da je ista vezana na srednji tečaj HNB-a kao regulatora na dan plaćanja. Ova činjenica ujedno znači da tuženik nije mogao utjecati na kunsku protuvrijednost odnosno visinu svake pojedine najamnine, jednako kao što to nije mogao niti tužitelj.
Nastavno svemu iznesenom, tuženik posebno navodi kako odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao nekakvo sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužitelja, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja hrvatske kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužitelj bio u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bio u obvezi platiti veći novčani iznos. Dakle, iz navedenog se vrlo lako može zaključiti, a prvenstveno imajući u vidu da se tuženik i sam zaduživao u valuti CHF, da on ni na koji način nije profitirao od promjene
tečaja CHF te da se ni u kojem slučaju ne može raditi o odredbi u ugovoru koja bi značila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja.
Niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate.
Kada se navedeno u prethodna dva odlomka poveže s okolnošću da je tužitelj mogao odlučiti i donijeti informiranu odluku o tome želi li se zadužiti uz valutnu klauzulu, i ako da, vezanu uz koju valutu, zatim, s okolnošću da je tužitelj zahvaljujući ugovaranju valutne klauzule upravo u CHF dobio nižu kamatnu stopu nego što je to bio slučaj kod drugačijih oblika ugovaranja te konačno, s okolnošću da je tuženik prije odnosno prilikom sklapanja ugovora o leasingu informirao tužitelja o svim okolnostima glede kretanja tečaja CHF koje su mu u to vrijeme bile poznate, jasno je da ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo nepošteno, kao niti postupanje tuženika, te da se ne radi ni o kakvoj neravnoteži prava i obveza stranaka u ovom postupku.
U odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/2012, odnosno presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem Pž-6632/17, tuženik ističe kako u predmetnom postupku ne postoji mogućnost izravne primjene utvrđenja iz kolektivnog postupka.
Područje primjene utvrđenja iz presuda u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu „Franak“ su sporovi potrošača s točno određenim bankama koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnim sporovima, a koji potrošači su sa navedenim bankama zaključili ugovore o kreditu. Navedene uvjete tužitelj u konkretnom slučaju ne ispunjava.
Najprije, ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, te se u ovoj parnici ne mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora. U odnosu na tuženika ništa od navedenog nije pravomoćno utvrđeno u bilo kojem postupku, te je na tužitelju da dokaže konkretne navode iz svoje tužbe relevantnim dokaznim sredstvima. Pored navedenog, tužitelj s tuženikom nije zaključio ugovor o kreditu, već ugovor o operativnom leasingu, a u kojem ugovoru primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga mjesečne leasing najamnine ugovorene kao naknade za uobičajeno korištenje objekta leasinga, što je sasvim različit pravni posao od ugovora o kreditu, a što samo po sebi govori kako nije riječ o postupku na koji se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih sporova.
S tim u vezi, tuženik dodatno ističe kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o operativnom leasingu, a na koji se niti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuju. Naime, člankom 3. navedenog zakona izrijekom je propisano kako se odredbe istog zakona ne primjenjuju na ugovore o operativnom leasingu.
Nastavno svemu iznesenom, tuženik dodatno osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare.
Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti odnosno podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
3. Tužiteljica u podnesku od 21.2.2023. potvrđuje primitak odgovora na tužbu tuženika od 29.srpnja 2022.g., te se na navode iz toga odgovora očituje kako slijedi:
Poriču se svi navodi tuženika koji su u protivnosti navodima tužbe.
Iz navoda tuženika proizlazi kako tuženik najvećim dijelom u svom odgovoru iznosi određene stavove i mišljenja koji su protivni stvarnim činjenicama i utvrđenjima sudskih odluka navedenih u tužbi, pri čemu potpuno neosnovano smatra kako se u konkretnom slučaju ne mogu, a to u svezi odnosa stranaka pri sklapanju ugovora o kreditu, utvrđenja iz presuda navedenih u tužbi primijeniti u konkretnom slučaju.
Pri tome tuženik iznosi određene stavove koji u konkretnom slučaju ne mogu biti prihvatljivi u ovom postupku, a tužiteljica je u svojoj tužbi iznijela jasno sve razloge uslijed kojih u konkretnom slučaju treba primijeniti stavove iznijete u sudskim odlukama koje se u tužbi navode, a iz kojih odluka proizlazi osnovanost njenog zahtjeva. Iz odgovora na tužbu proizlazi kako tuženik, temeljem činjenice da on nije banka, smatra da se utvrđenja sudova iznesena povodom presuda i rješenja u povodu kolektivne tužbe potrošača, ne mogu primijeniti na njega, odnosno, da je riječ o sporu potrošača sa točno određenim bankama obuhvaćenim pravomoćnom presudom, pa se stoga ne odnose na njega, slijedom čega po mišljenju tuženika, nema mjesta raspravljanju o nepoštenosti odredbi ugovora o kreditu i ocjenjivanja istih po pitanju poštenja tih odredbi.
Tužiteljica smatra da je ovakav stav tuženika u cijelosti neosnovan, te da, a primjenom stavova i mišljenja navedenih u citiranim sudskim odlukama, ima pravo svojom tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi kojima se glavnica leasinga i otplata anuiteta vežu za valutu CHF, a koje odredbe su sadržane u člancima 3., 4. i 6. Ugovora o operativnom leasingu.
Tuženik u odgovoru na tužbu pokušava nametnuti svoj stav o tome da se utvrđenja sudova navedena u tužbi ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, odnosno da on nije banka i stoga se na njega ta utvrđenja ne odnose, međutim, upravo suprotno tome, riječ je o utvrđenjima koja se odnose se na pojedinca kojemu je povrijeđeno njegovo pravo kao korisnika kredita, a to je i ovdje slučaj.
Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.
U odnosu na odredbe koje se odnose na valutu CHF, dakle točku 1. petita tužbe, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je on postupao u dobroj vjeri i u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, međutim, a suprotno tome, činjenica je da tuženik nije informirao tužiteljicu, kako niti prije sklapanja tako niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Tužiteljica, dakle, nije bila informirana, odnosno upozorena ni na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, a o čemu se u tužbi iscrpno očitovala, u kojem pravcu tuženik, dakle, nije naveo nijedan od bitnih faktora koji se odnose na valutu CHF, te da ugovorne odredbe u tom pravcu nisu bile razumljive tužiteljici koja ih, kao prosječni potrošač, nije mogla razumjeti niti shvatiti prirodu i specifičnost te valute, jer ne raspolaže stručnim znanjem o tim pitanjima, a niti ju je tuženik o tome informirao. suda u predmetu broj C-186/16 čl.4 st.2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017.g. u predmetu broj C- 186/16 utvrđeno je da čl.4 st.2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
Prema odredbi čl.81 st.2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredbom st.1 istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl.87 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je on, kao potrošači, bio dužan vratiti tuženiku.
Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF.
Stoga, kada tuženik tvrdi da se radilo o jasnim odredbama i da je u cijelosti postupao u dobroj vjeri i sukladno načelu savjesnosti i poštenja, treba imati u vidu to postupanje u smislu naprijed navedenih utvrđenja i stavova suda, iz čega proizlazi upravo suprotno postupanje tuženika, koji iznosi i jednu tvrdnju koja doista zvuči u najmanju ruku neozbiljno, da on nije imao niti mogao imati saznanja o kretanju tečaja CHF u odnosu na domaću valutu. Međutim, a s obzirom na određene činjenice navedene u tužbi, koje se, pa i neovisno o tome što tuženik navodi da on nije banka, imaju primijeniti i na tuženika kao kreditora, jasno je da je tuženik imao uvida u sva pitanja glede valute CHF i bio, odnosno morao biti upoznat sa svim karakteristikama te valute i stanja na tržištu, o čemu je opširnije navedeno u činjeničnom supstratu tužbe. Dakle, utvrđenja sudova se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i na tuženika kao kreditora i daju pravo tužitelju kao korisniku kredita u ovoj parnici postaviti tužbene zahtjeve kao u točki 1. petita tužbe.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tužiteljica ističe da je taj prigovor u cijelosti neosnovan. Naime, u konkretnom slučaju, podnošenjem kolektivne tužbe, odnosno pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo je do prekida zastare, koju činjenicu tuženik očito zanemaruje. Da je takav stav osnovan potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl.broj: Rev 2245/17 od 20.ožujka 2018.g., u kojoj odluci je izrijekom utvrđeno da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare na temelju čl.241 ZOO/05 (ranije čl.388 ZOO/91), te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinjen teći ispočetka, i to tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, iz čega proizlazi neosnovanost istaknutog prigovora.
I konačno, a u odnosu na prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti toga suda, tužiteljica ističe kako je taj prigovor u cijelosti neosnovan, te u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe ZPP-a na koje se tuženik poziva, već je za suđenje nadležan, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ali i sudskoj praksi sud nadležan za potrošača.
Slijedom navedenog tužiteljica ustraje u tužbi i tužbenom zahtjevu, te ostaje kod svih dokaznih prijedloga iz tužbe.
4. Tuženik u podnesku od 1.3.2023. u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu te se protivi navodima tužiteljice sadržanim u gore navedenom podnesku. U odnosu na presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, a na kojim presudama tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev, tuženik ističe sljedeće. Iz odredaba čl. 502.c. u vezi s čl. 502.a. ZPP-a proizlazi kako se fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete ili isplate pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe iz čl. 502.a. ZPP-a, međutim samo u postupcima pokrenutim protiv fizičke ili pravne osobe koja je navedenom presudom u kolektivnom sporu obuhvaćena. Budući da ovdje tuženik nije jedna od osam tuženih banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, to se u ovoj parnici ne mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora. Slijedom navedenog, neosnovana je i neistinita tvrdnja tužiteljice da „citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. S tim u vezi, tuženik ističe kako isti nije bio jedna od banaka koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu „Franak“ pa tako u odnosu na tuženika nije moglo ni biti utvrđeno da je isti povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, između ostalog i ovdje tužiteljice. Isto tako, tuženik ističe kako je s tužiteljicom sklopio ugovor o operativnom leasingu, a ne ugovor o kreditu pa su tvrdnje tužiteljice, tim više, u potpunosti neosnovane.
Navedeno je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od dana
01.06.2021. godine pod posl. brojem Revd 2379/21. Naime, Vrhovni sud Republike
Hrvatske je u točki 3. predmetne odluke zauzeo stajalište kako se tužitelj koji zahtijeva isplatu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o financijskom leasingu „ne može pozivati na odluku u kolektivnom sporu bez obzira da li se tretira kao trgovac ili potrošač“, a sve iz razloga što tuženik nije stranka kolektivnog spora.
S obzirom da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji isključivo na utvrđenjima iz kolektivnog spora u predmetu „franak“, a da se takva utvrđenja nesporno ne mogu primijeniti na
konkretan slučaj, to je razvidno kako je predmetni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan te ga je kao takvog potrebno odbiti.
Dodatno, a s tim u vezi, tuženik ukazuje kako je ugovor o operativnom leasingu kratkoročni pravni posao kojem je svrha korištenje predmeta leasinga, a slijedom čega je po naravi samog ugovora rizik promjene tečaja ugovorene valute značajno manji nego što je to kod ugovora o kreditu. Navedeno je ujedno i razlog zbog kojeg upravo Zakon o potrošačkom kreditiranju člankom 3. stavak 1. izrijekom isključuje primjenu navedenog zakona na ugovor o operativnom leasingu.
Isto tako, za razliku od banaka, tuženik kao leasing društvo u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije bio zakonski obvezan biti upoznat s valutnim rizicima, a slijedom čega nije niti bio dužan o takvim rizicima posebno upozoravati svoje klijente, što svakako ne znači da ih nije upozoravao o onim rizicima koji su tuženiku bili poznati.
Upravo iz navedenog razloga nije moguća ni neizravna primjena utvrđenja iz presuda
donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača.
Suprotno navodima tužiteljice kako ista „nije bila upozorena ni na jedan od bitnih
rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF“, tuženik ističe kako je prilikom sklapanja ugovora o leasingu dao tužiteljici sve relevantne informacije kojima je isti raspolagao u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu, a okolnost da li je tužiteljica kao poslovno sposobna osoba iste bila u mogućnosti shvatiti je okolnost na koju tuženik nije mogao i ne može utjecati.
Isto tako, tuženik ističe kako ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane preuzimaju valutni rizik s obzirom da njeno ugovaranje utječe na njihov financijski položaj jer se kunska protuvrijednost očekivanog novčanog tijeka mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Kod ugovora o leasingu s valutnom klauzulom obveza primatelja leasinga se povećava ako se poveća vrijednost strane valute u odnosu na domaću valutu. U slučaju da dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, obveza primatelja leasinga se smanjuje. Prema tome, visina leasing obroka gotovo u cijelosti ovisi o eventualnom kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Dakle, vidljivo je kako je i ovdje riječ o okolnostima koje se ne mogu unaprijed predvidjeti i koje ovise o kretanjima na tržištu i tržišnim parametrima.
Primatelji leasinga imaju potpuno pravo prije sklapanja ugovora o leasingu jasno i
slobodno izraziti svoju volju i želju glede valutne klauzule koju žele ugovoriti. Odnosno,
primatelji leasinga imaju mogućnost izabrati između više valutnih klauzula, odnosno
valuta, a među kojima su i EUR i CHF. Prema tome, tužiteljica je slobodno i jasno izrazila svoju volju za sklapanjem ugovora o leasingu s valutnom klauzulom u CHF, a čime je preuzela valutni rizik koji je svakoj prosječnoj osobi općepoznat. Hoće li u konkretnom slučaju doći do nekakvih eventualnih tržišnih nestabilnosti koje bi mogle utjecati na povećanje ili smanjenje anuiteta zbog kretanja određene valute, tuženik nije nikako mogao unaprijed predvidjeti.
Nastavno svemu do sada iznesenom vezano uz valjanost ugovaranja valutne klauzule na način kako je ista ugovorena u konkretnom ugovoru o leasingu, tuženik skreće pozornost sudu i na recentnu sudsku praksu, a kojom je upravo navedeno nedvojbeno potvrđeno.
Tuženik u prilogu dostavlja sudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donesenu dana 17.08.2022. godine pod posl. brojem Pž-1112/2022, a gdje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske izrijekom navodi: „…pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju ugovaranje valutne klauzule u skladu s odredbom članka 22. ZOO-a pa odredbe ugovora kojima se mjesečna rata leasinga i ostala davanja po Ugovoru o financijskom leasingu nekretnine vežu za valutu CHF bez obzira na promjene tečaja švicarskog franka nisu ništetne i da je tužiteljeva činidba bila moguća, dopuštena i određena…“.
Tuženik ustraje kod prigovora zastare iznesenog u odgovoru na tužbu. S tim u vezi,
tuženik ističe kako su neosnovani navodi tužiteljice da bi pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a „koju činjenicu tuženik očito zanemaruje.“ Tuženik ponovno ponavlja kako isti nije bio jedna od osam tuženik banaka u kolektivnim sporovima, a slijedom čega u konkretnom slučaju, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa nije niti moglo doći do prekida zastare.
Budući da je tuženik navedeno istaknuo još u odgovoru na tužbu, upravo je tužiteljica ta koja očito zanemaruje činjenicu da se na ovaj postupak ne primjenjuju, a niti se mogu primjenjivati, učinci presude donesene u kolektivnim sporovima, a što se posljedično odnosi i na prekid zastare.
Dodatno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, i to dana 10.01.2022. godine. U konkretnom
slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su predmet ovosudnog postupka nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Nadalje, člankom 241. ZOO-a je isto tako izrijekom propisano kako se zastara prekida
podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a.
S tim u vezi, tuženik ukazuje kako citirana odredba ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. S obzirom na nepostojanje druge odredbe koja bi regulirala prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, to je očito kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastari iz ZOO-a.
Dakle, do prekida zastare u konkretnom slučaju može doći isključivo podnošenjem
upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila.
Dodatno, tuženik iznova ukazuje kako isti nije banka, te svi navodi tužiteljice koji se
referiraju na tuženika kao banku ili ono što je tuženik kao banka morao znati su nebitni za ovaj postupak.
5. U dokaznom postupku pregledani su: ugovor o operativnom leasingu pokretnine list 8 spisa, specifikacija uplata list 9 spisa, kartica kupaca za razdoblje od 13.06.2007. do 31.12.2021. listovi 10-14 spisa, raspored plaćanja listovi 15-36 spisa, plan otplate listovi 37-38 spisa, račun list 39 spisa, plan otplate listovi 40-41 spisa, pregled plaćenosti potraživanja listovi 42-44 spisa, sudski registar list 47 spisa, dopis Blue Iris Resolution d.o.o. odvjetnici Sadri Wagner list 48 spisa, djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra listovi 59-97 spisa, sudska praksa listovi 108-114 spisa, sudska praksa listovi 121-139 spisa, nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić s prilozima, stalni sudski vještak za računovodstvo i financije, listovi 153-175 spisa, sudska praksa listovi 189-192 spisa, čita se iskaz tužiteljice dat na zapisnik od 24.09.2025. listovi 193- 194 spisa, očitovanje vještaka Stefani Gardašanić s prilozima listovi 202-219 spisa.
6. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja i očitovanja vještaka Stefanik Gardašanić od 245.11.2025. uredila svoj tužbeni zahtjev kako je pobliže opisan u izreci ove presude pod II. Uz to tužiteljica je na ročištu od 13. svibnja 2026. sukladno tuženikovom podnesku od 13. ožujka 2026. s priloženim izvatkom iz sudskog registra za društvo Blue Iris Resolution d.o.o. (listovi 231-248 spisa) označila kao tuženika Red Iris Resolution d.o.o., OIB: 07073891287, Radnička cesta 80, Zagreb.
7. Tuženik se, ukratko, protivi tužbenom zahtjevu stavljajući prigovor zastare, autonomiju volje stranaka predmetnog ugovora, te tvrdnju da je predmetni ugovor o operativnom leasingu po svojoj naravi drukčiji od kredita.
8. Prema ugovoru o operativnom leasingu proizlazi:
Korisnik leasinga (tužitelj): KH
Tuženik: Blue Iris Resolution d.o.o
Ugovor o leasingu broj: HR/1242502, zaključen dana 25.04.2007.
Nabavna vrijednost: 16.412,81 CHF
Trošak: 400,47 CHF
Jamčevina: 2.212,56 CHF
Ostatak vrijednosti: 1.890,66 CHF
Predmet leasinga: Suzuki Swift 1,3 GLX/AC
Kamatna stopa: 3M LIBOR + marža
Rok - broj mjeseci: 60
Rata neto: 256,87 CHF
Rata bruto: 313,38 CHF
PDV: 22 %
Datum uplate jamčevine: 26.04.2007.
Srednji tečaj na dan uplate
predujma: 1 CHF= 4,502934 HRK
Tečaj za plaćanje rata: Srednji tečaj HNB-a na dan uplate
9. Tužiteljica je na ročištu od 24. rujna 2025. izjavila da je predmetni ugovor sklopila jer joj je službenik Leasing kuće rekao da je riječ o tada najpovoljnijem ugovoru i predložio joj sklapanje istog. Ugovor ju je dočekao napisan i predan na potpis, pri čemu joj je službenik rekao da je riječ o najboljim uvjetima i kamatama. Prilikom potpisivanja službenik joj ugovor nije pročitao, niti joj objasnio odredbe ugovora, niti ga je ona pročitala. Budući da se radi o automobilu za osobne potrebe tužiteljica ima status potrošača.
10. U konkretnom slučaju na ugovore o leasingu za osobne potrebe primjenjuju se ista pravila o zaštiti potrošača kao i na kredite u CHF.
11. Očito je da odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici, koja kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem o ponašanju CHF, a tuženik ga kao trgovac nije o tome obavijestio, zbog čega su odredbe sadržane u članku 3., 4. i 6. predmetnog ugovora ništetne.
12. Iz očitovanja vještaka Stefani Gardašanić od 24. studenog 2025. na prigovore tuženika iz podneska od 8. srpnja 2025. proizlazi da negativne tečajne razlike iznose 1.331,28 eura.
13. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer je isto u skladu s pravilima znanosti i vještine, kao i činjenici da stranke nisu prigovorile ovom očitovanju.
14. Prigovor zastare novčane tražbine je neosnovan jer zastara za isplatu preplate počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, pa potraživanje tužiteljice iz predmetnog ugovora iz 2007. nije zastarjelo.
15. Tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate od dana svake pojedine uplate.
16. Zbog svega izloženog presuđeno je kao pod I. i II. izreke.
17. O troškovima je odlučeno na temelju odredb i čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23) .
18.Tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe 200,00 eura, za sastav podneska od 22.2.2023. 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 4.7.2024. 200,00 eura, za sastav podneska od 1.7.2025. 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 24.9.2025. 200,00 eura, za sastav podneska od 3.12.2025. 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 25.2.2026. 200,00 eura, ili ukupno 1.400,00 eura, što uvećano za PDV od 25% što iznosi 350,00 eura, troškove financijskog vještačenja 400,00 eura i pristojbu na tužbu 33,18 eura daje parnični trošak u iznosu od 2.183,18 eura, koliko je tužiteljica i zahtijevala (članak 155.st.1. ZPP-a).
U Pločama, 25. lipnja 2026.
S u d a c :
Darko Jelčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana.
Za tužiteljicu rok za žalbu počinje teći prvog idućeg dana od dana objave presude, sukladno članku 335. st. 9. ZPP-a.
Za tuženika rok za žalbu počinje teći prvog idućeg dana od dana uredne dostave prijepisa presude elektroničkim putem u sigurni elektronički poštanski pretinac njezina punomoćnika (sustav e-Komunikacija), sukladno članku 143. c i članku 335. stavku 11. ZPP-a.
DOSTAVNA NAREDBA:
1. Punomoćnica tužiteljice Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, A. Hebranga 6, e- Oglasna ploča ovog suda
2. Punomoćnik tuženika Ivan Stakorić, odvjetnik u Zagrebu, Petrinjska 59a, e- komunikacija
