REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27, Split
Pr-437/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Mariju Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, zastupanog po pun. Ivici Zaradiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. svibnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 25. lipnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.5.2018.godine do 30.9.2024.godine u ukupnom iznosu od 284,18 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje na iznos od:
- 8,63 EUR teku od 15. listopada 2018. godine do isplate,
- 0,27 EUR teku od 15. prosinca 2018. godine do isplate,
- 11,41 EUR teku od 15. veljače 2019. godine do isplate,
- 5,84 EUR teku od 15. svibnja 2019. godine do isplate,
- 14,20 EUR tek od 15. lipnja 2019. godine do isplate,
- 0,27 EUR teku od 15. listopada 2019. godine do isplate,
- 3,05 EUR teku od 15. siječnja 2020. godine do isplate,
- 11,41 EUR teku od 15. veljače 2020. godine do isplate,
- 36,50 EUR teku od 15. ožujka 2020. godine do isplate,
- 11,65 EUR teku od 15. travnja 2020. godine do isplate,
- 24,73 EUR teku od 15. lipnja 2020. godine do isplate,
- 0,27 EUR teku od 15. rujna 2020. godine do isplate,
- 19,78 EUR teku od 15. veljače 2021. godine do isplate,
- 3,05 EUR teku od 15. ožujka 2021. godine do isplate,
- 14,20 EUR teku od 15. lipnja 2021. godine do isplate,
- 0,27 EUR teku od 15. listopada 2021. godine do isplate,
- 5,84 EUR teku od 15. studenog 2021. godine do isplate,
- 8,63 EUR teku od 15. prosinca 2021. godine do isplate,
- 25,35 EUR teku od 15. veljače 2022. godine do isplate,
- 16,99 EUR teku od 15. svibnja 2022. godine do isplate,
- 14,65 EUR teku od 15. siječnja 2023. godine do isplate,
- 17,19 EUR teku od 15. veljače 2023. godine do isplate,
- 2,50 EUR teku od 15. svibnja 2023. godine do isplate,
- 15,00 EUR teku od 15. ožujka 2024. godine do isplate,
- 5,00 EUR teku od 15. svibnja 2024. godine do isplate,
- 7,50 EUR teku od 15. lipnja 2024. do isplate. godine do isplate.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 708,58 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se odbija zahtjev tužitelja da se dosuđeni parnični trošak isplati na račun punomoćnika tužitelja odvjetnika Maria Skejića koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa].
Obrazloženje
1. Dana 25.svibnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radom mjestu radom mjestu više medicinske sestre na Zavodu za transfuzijsku medicinu, te da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena 6,38 km od mjesta rada Spinčićeva 1, Split. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva PROMET d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljevom mjestu prebivališta da pripada II. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 380,00 kuna mjesečno. Odredbom iz čl.66.st.1.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl.65.st.1.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g. da je propisano zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom iz čl.66.st.7.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl.65.st.9.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g., da je propisano ako je od prebivališta odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Obzirom na činjenicu da tužitelj ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a tužitelj da ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za II. tarifnu zonu, u mjesečnom iznosu od po 380,00 kuna, koji iznos da nije isplaćivan tužitelju, već umanjeni. Naime, obzirom da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, sukladno odredbi iz čl.66.st.17.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl.65.st.23 TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g., je propisano ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, tužitelju je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Nadalje, mjesečna karata da se kupuje na početku mjeseca na mjesečnoj razini, pa naknadu troškova mjesečne karte nije moguće umanjiti za pojedine dane u mjesecu kada je tužitelj zbog opravdanih razloga bio spriječen dolaziti na posao (napr.bolovanje), kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Tužitelj napominje da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19, radi čega tužitelj u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru u visini od 1,00 kn/1 km. Radi navedenog, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što mu je trebalo biti plaćeno sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a. Tužitelj podnosi stupnjevitu tužbu, postavlja manifestacijski zahtjev, traži da sud naloži tuženiku dostaviti mu dokumentaciju kako bi mogao postaviti određen zahtjev, odnosno provesti se dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.
2. Kako sud očito nije držao osnovanim manifestacijski zahtjev, to je tužitelj sukladno rješenju suda, podneskom od dana 18.veljače 2025.godine postavio određen tužbeni zahtjev, za period od 1.svibnja 2018.godine pa do 30.rujna 2024.godine potražuje razliku putnog troška u iznosu od 1.078,00 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan.
3. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc UN, tužitelj svojim podneskom smanjuje zahtjev, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te za navedeni period potražuje iznos od ukupno 284,18 EUR neto sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem zahtjeva, kao i preinaci tužbe povećanjem zahtjeva po pojedinim mjesecima.
4. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu, postavio manifestacijski zahtjev, zahtjev na isplatu nije bio određen, sud je naložio tužitelju dopuniti tužbu i odrediti tužbeni zahtjev, to je tužitelj napravio podneskom od 18.veljače 2025.godine. Nakon provedenog dokaza knjigovodstvenim vještačenjem, svojim podneskom od 29.rujna 2025.godine tužitelj smanjuje svoj zahtjev, uređuje isti sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Sud drži da je tužitelj na ovo ovlašten i da se tuženik može smanjenju zahtjeva, djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem zahtjeva, protiviti, ali ne sa uspjehom. Sud odlučuje po konačno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja. Tuženik se u slučaju da je zahtjev smanjen nakon vještačenja, prema stavu ovog suda, tome ne može sa uspjehom protiviti. Naime, prema stavu ovog suda, smanjenje tužbenog zahtjeva inače zaista predstavlja djelomično povlačenje tužbe, tuženik se takvom smanjenju može protiviti, ali u ovim slučajevima, vezano za posebnu narav spora i sve okolnosti slučaja, ne sa uspjehom. Smanjenje zahtjeva koje uslijedi nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a prije izvođenja tog dokaza sud poziva tuženika da za potrebe vještačenja dostavi platne liste i evidencije radnog vremena, a tu cjelokupnu potrebnu dokumentaciju za vještačenje, tužitelj kao radnik logično nema. Dakle, prije tog naloga suda i dostave dokumentacije od strane tuženika, prije vještačenja, tužitelji kao radnici nemaju sve potrebne podatke za određivanje visine zahtjeva, a tuženik ima i treba imati, pa je svakako tužitelj kao radnik ovlašten smanjiti zahtjev nakon dostave dokumentacije i provedenog dokaza vještačenjem radi utvrđenja visine potraživanja, tome se tuženik ne može sa uspjehom protiviti. Svakako se u ovim slučajevima može analogno primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za ovlaštenje tužitelja povećati zahtjev nakon vještačenja (što je i ovdje slučaj) i da nije potreban pristanak tuženika za to (preinaka tužbe) te da prigovor zastare za taj dio (povećanog zahtjeva) nije osnovan jer se smatra da je čitav zahtjev, pa i povećani dio nakon vještačenja, podnesen već u tužbi. Dakle, ista je, prema stavu ovog suda, situacija i vezano za djelomično povlačenje tužbe smanjenjem zahtjeva nakon vještačenja kada se u biti utvrdi visina potraživanja, pa se tuženik ne može tome sa uspjehom protiviti i ne bi ni imao pravo na naknadu troškova radi djelomičnog povlačenja tužbe, a sud ne treba odbiti kao neosnovan onaj dio zahtjeva koji je smanjen niti o tome treba odlučiti, već treba odlučiti o konačno smanjenom odnosno postavljenom zahtjevu nakon vještačenja (bio isti veći ili manji od prethodno postavljenog). Za ponoviti je da je tužitelj u ovom postupku ovlašten nakon provedenog dokaza vještačenjem, a za potrebe vještačenja naloženo je tuženiku dostaviti cjelokupnu potrebnu dokumentaciju kojom tuženik kao poslodavac raspolaže, povećati svoj tužbeni zahtjev ili smanjiti isti, tuženik se ne može tome sa uspjehom protiviti. Svakako, sud drži da je tužitelj bio ovlašten nakon vještačenja, svojim podneskom od 29.rujna 2025.godine urediti i postaviti tužbeni zahtjev kako je isti i postavljen i da se tome tuženik ne može sa uspjehom protiviti, pa je sud bio dužan odlučiti o takvom zahtjevu tužitelja.
5. Dakle, predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatu razlike putnog troška za razdoblje od 1.svibnja 2018.godine do 30.rujna 2024.godine u ukupnom iznosu od 284,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
6. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom odluka tuženika od 31.kolovoza 2018.godine, 18.kolovoza 2022.godine, 27.rujna 2016.godine i 24.svibnja 2022.godine; podataka o tarifnim zonama društva PROMET d.o.o. Split sa cijenama karata tog društva; saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc UN.
7. Tužitelj je popisao parnični trošak.
8. Zahtjev tužitelja je osnovan.
9. Tužiteljica, viša medicinska sestra, u svom iskazu navodi kako je prije pokretanja ovog postupka opunomoćila ovdje prisutnog odvjetnika da je zastupa u ovom postupku i da podnese tužbu i isto tako da na svoj račun prima troškove postupka. Navodi da unatoč joj je tuženik, unatoč njenoj adresi prebivališta, nastavio isplaćivati troškove prijevoza obračunate po prvoj tarifnoj zoni javnog prijevoznika. Naime, da je do 2007. živjela u [adresa], na Brdima, radila kod tuženika, te da je tuženika nakon preseljenja o istom obavijestila i zatražila da joj trošak prijevoza isplaćuje u visini autobusne karte za drugu tarifnu zonu, međutim tuženik da nije postupio po njenom zahtjevu. Točno da je kako je navedeno tuženik u nekom trenutku ipak ispravio, međutim tada da se dogodio drugi problem jer da joj je trošak prijevoza isplaćivan samo po dolasku na posao. Inače, da je radila u smjenama, danju, noću, pa da je zbog načina organizacije rada imala pravo na slobodne dane koje je koristila te da nije dobila trošak prijevoza za te dane, kao ni za druge dane kada ne bi došla na posao. Što se tiče razdoblja Covida, u tom razdoblju na relaciji [adresa] – [adresa] da je bio organiziran javni prijevoz s kojim je mogla stići na vrijeme na posao. Kroz utuženo razdoblje da nije baš svaki mjesec imala slobodne dane, navedeno sve po potrebi službe, ali da bi se za to koristilo bolovanje ili godišnji odmor od jedan do dva dana te da joj ni tada ne bi bio isplaćen trošak prijevoza. Navodi da je za vrijeme Covida (očito i lockdowna) na posao putovala osobnim automobilom, da je bilo potrebno imati propusnice za ulazak u grad Split.
10. Sud prihvaća u cijelosti iskaz tužiteljice kao logičan i uvjerljiv, iskaz je u skladu sa svim ostalim izvedenim dokazima.
11. Naime, nesporno je, a to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je tužitelj radnik tuženika, kao viša medicinska sestra na Zavodu za transfuziju, mjesto rada je u Splitu, Spinčićeva 1, a mjesto prebivališta tužitelja u utuženom periodu je u [adresa], mjesto prebivališta u odnosu na mjesto rada pripada II. Tarifnoj zoni autobusnog mjesnog prijevoznika Promet d.o.o. Split, to nije ni sporno, udaljenost je cca 6 km u jednom smjeru, nešto više od toga. Dakle, prebivalište tužitelja od mjesta rada spada u II. tarifnu zonu mjesnog autobusnog prijevoznika Promet d.o.o. Split. Međutim, iz pregledanih odluka tuženika za tužitelja od 31.kolovoza 2018.godine i 27.rujna 2016.godine, proizlazi da tužitelju trošak prijevoza nije obračunavan i plaćan po cijeni pune mjesečne pokazne karte II zone PROMET d.o.o. Splite, osim za mjesec u kojem je koristio pretežiti dio godišnjeg odmora. Bez obzira na postojanje ili nepostojanje pisanog prigovora tužitelja, odnosno zahtjeva za zaštitu prava, sud drži da je tuženik kao poslodavac, spram tužitelja kao radnika, na nepravilan način odlučio o naknadi troškova prijevoza koji pripadaju tužitelju, s obzirom na mjesto prebivališta i mjesto rada, a sve vezano za pogrešnu primjenu propisa koji regulira ovo pravo tužitelja kao radnika i obvezu tuženika kao poslodavca, primjenu na realno i utvrđeno činjenično stanje. Dakle, sporan je način obračuna i plaćanja putnog troška tužitelju, realnog odnosno stvarnog troška, vezano za mjesto prebivališta i mjesto rada. Nije sporno da za vrijeme lockdowna radi pandemije bolesti COVID-19, nije bilo organiziranog prijevoza od prebivališta tužitelja do mjesta rada, dakle, tužitelj u tom periodu za dolazak na posao i odlazak sa posla kući nije mogao koristiti autobus, a što je i općepoznato.
12. Tužitelj svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.
13. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Trenutno važeći je TKU/24 (NN 29/2024), koji u čl.75. propisuje da, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatiti će se: 1. za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, 2. za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristio, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.
14. Sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. UN. Sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi:
„Na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu, od 02. srpnja 2025. god. Izrađen je nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja TN iz [adresa], protiv tuženika Klinički bolnički centar Split (KBC Split) radi isplate.
Zadaća vještaka je izračunati neisplaćenu razliku naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01. svibnja 2018. do 30. rujna 2024.g. sukladno tužbenom zahtjevu i to prema cijeni karte za drugu zonu prijevoznika Promet Split i u kraćem periodu nepostojanja prijevoza za korištenje osobnog automobila u odnosu na isplaćene naknade. Tužitelj je 25.05.2023. g. podnio tužbu zbog pogrešno isplaćene naknade troškova prijevoza u razdoblju od 01.05.2018. do 30.09.2024.g. Tužitelj smatra kako je imao pravo primiti naknadu prijevoza po cijeni mjesečne karte za II tarifnu zonu prijevoznika Promet Split, te iznimno u periodu od 21.03.2010. do 11.05.2020. po prijeđenom kilometru, dok mu je tuženik istu isplaćivao u manjem iznosu. U svrhu izrade mišljenja je bilo potrebno izvršiti uvid u evidenciju rada tužitelja kako bi se utvrdio broj dolazaka na posao i platne liste u kojima je evidentan isplaćeni iznos naknade troškova prijevoza. Uvidom u dokumentaciju u spisu evidentno je da je tuženik tužitelju isplaćivao mjesečnu naknadu prijevoza za II tarifnu zonu, a naknadu je umanjivao za pojedine mjesece u kojima tužitelj dijelom mjeseca nije dolazio na posao. Za period od 21.03.2020. do 11.05.2020. naknadu je trebalo utvrditi po prijeđenom kilometru s napomenom kako bi tužiteljici u ožujku i svibnju pripadala i mjesečna karta za ostatak mjeseca. Tužiteljica je udaljena 6,27 kilometra od radnog mjesta u Splitu. U svom sam izračunu za svaki dan dolaska na posao obračunao naknadu prijevoza za 12,54 kilometara pomnoženo s naknadom po kilometru. U tablici koja prileži Nalazu je prikazan iznos isplaćene naknade prijevoza, izračun zaslužene naknade po traženju tužitelja, te razlika između istih. Mjeseci u kojima je tužitelj koristio pretežiti dio godišnjeg odmora nisu uvršteni u izračun manje plaćenih naknada. Evidentno je kako je tuženik manje isplatio tužiteljici naknade za prijevoz u pojedinim mjesecima. Iznosi manje isplaćenih naknada po mjesecima su prikazani u nastavku.“
Vještak daje tablicu razlike putnog troška po mjesecima za utuženi period. Nadalje, sudski vještak sukladno svom nalazu daje konačno mišljenje i navodi:
„Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od od 02. srpnja 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem Pr-437/203.
Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:
U periodu obračuna plaća od 01.05.2018. g. do 31.09.2024. g. Tuženik kao poslodavac je Tužiteljici po tužbenom zahtjevu sveukupno isplatio manju naknadu troška prijevoza za:
=284,18 Eur
Mjesečni iznosi ukupno manje plaćenih naknada su prikazani u rekapitulaciji nalaza vještaka.“
15. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka UN u cijelosti, sudski vještak je u potpunosti odgovorio na zadatak vještačenja, njegovo vještvo je stručno, logično i uvjerljivo i nije preostalo nerazjašnjenih, a bitnih, pitanja na koje vještak nije dao kvalitetan odgovor, vještaka nije bilo potrebe pozvati radi dodatnog pisanog niti usmenog očitovanja niti razjašnjenja bilo kojeg pitanja. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka su neosnovane, vještvo je stručno i kvalitetno, vještak je u potpunosti odgovorio na zadatak vještačenja.
16. Dakle, sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj konačno postavlja svoj tužbeni zahtjev, sud drži da mu zaista pripada iznos od 284,18 EUR, ukupno, neto, za utuženi period, tuženik je bio u obvezi tužitelju na ime troška prijevoza isplatiti za svaki mjesec puni iznos mjesečne pokazne karte II. tarifne zone prijevoznika Promet d.o.o. Split, osim za mjesec kada je tužitelj koristio pretežiti dio godišnjeg odmora. Tuženik nije tako postupio i došlo je do razlike naknade troška prijevoza, koji je tuženik obvezan isplatiti tužitelju, upravo kako to vještak iskazuje u svom vještvu, a tužitelj konačno i potražuje. Za vrijeme tzv.lockdowna, kada nisu prometovali autobusi, logično je da tužitelju pripada pravo na putni trošak po prijeđenom kilometru od kuće do posla i natrag, sukladno nazočnosti na radu, odnosno tom stvarnom trošku, a taj stvarni trošak vještak je izračunao, pravilno, i za ovaj period lockdowna. Dakle, tužitelju je valjalo dosuditi zatraženi iznos od 284,18 EUR na ime razlike troška prijevoza, razliku između pune cijene pokazne karte II.tarifne zone Promet d.o.o. Split (a za period lockdowna po kilometru udaljenosti sukladno broju dolazaka na posao u tom periodu od 21.ožujka 2020.godine do 11.svibnja 2020.godine) i isplaćenog putnog troška za svaki pojedini mjesec, osim za mjesec kada je koristio pretežiti dio godišnjeg odmora. Na svaki pojedini iznos razlike troška koji zbrojeni tvore glavnicu potraživanja, tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja, temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Na svaki mjesec razlike putnog troška tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate za mjesec u kojem je razlika nastala, u ovom slučaju 15.og u slijedećem mjesecu, do isplate.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, tužitelj je u cijelosti uspio u tužbenom zahtjevu, a vezano za v.p.s. od 284,18 EUR, za svaku radnju tužitelju pripada pravo na 25 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 50,00 EUR za svaku potrebnu radnju zastupanja. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 18.veljače 2025.godine, 29.rujna 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 18.lipnja 2024.godine, 31.ožujka 2025.godine, 2.srpnja 2025.godine i 12.svibnja 2026.godine; za svaku radnju po 50,00 EUR; trošak pristupa na odgođeno ročište od 10.veljače 2025.godine u iznosu od 12,50 EUR (25%); što ukupno zbrojeno daje iznos od 352,50 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 90,63 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR; tako da je konačno na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 708,58 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Za navesti je i to da je tužitelj ispustio punomoć svom punomoćniku za zastupanje u ovom postupku, ovlastio ga je da ga zastupa u ovom postupku i da na svoj račun prima troškove postupka, a to je potvrdio i u svom iskazu pred sudom. Sud drži da zahtjev nije osnovan u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku parnični trošak isplatiti na račun punomoćnika tužitelja, taj dio zahtjeva valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke, tuženik je obvezan ovom odlukom trošak naknaditi tužitelju. Naime, u punomoći za zastupanje, između ostalog, navedeno je da je punomoćnik tužitelja ovlašten primati novac i novčane vrijednosti i o tome izdavati potvrde, međutim, sud drži da se ne može odlukom suda naložiti tuženiku trošak koji pripada stranci u postupku isplatiti punomoćniku stranke na račun punomoćnika. Radi se o odnosu između stranke i punomoćnika, ali to za tuženika ne proizvodi obvezu platiti parnični trošak na račun punomoćnika, tako nešto se tuženiku ne može naložiti odlukom suda, pa i u slučaju postojanja punomoći takvog sadržaja i navoda tužiteljice kao stranke pred sudom. Punomoćnik je ovlašten primiti novac za stranku ukoliko mu to protivna stranka dobrovoljno plati, ali nije ovlašten tražiti da sud odlukom naloži drugoj stranci da novac isplati na račun punomoćnika tužitelja po odluci suda, a ne stranci kojoj taj trošak pripada po odluci suda. Takvu obvezu za tuženika vezano za odluku suda ne može proizvesti punomoć tužitelja ispuštena punomoćniku tužitelja. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke i po ovom pitanju.
U Splitu, 25. lipnja 2026. godine
S U D A C
Julijana Ponoš
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika