1

Poslovni broj Gž-8/2024-

 

Poslovni broj Gž-8/2024-                                                       

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž., OIB ..., iz V. L., kojeg zastupa T. S., odvjetnik u D., protiv tužene P. B. Z. d.d., OIB ..., koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., B. i V. d.o.o., S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, pod posl.br. P-1100/2019 od 16. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, pod posl.br. P-1100/2019 od 16. studenog 2023.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              1. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se točka III. izreke rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, pod posl.br. P-1100/2019 od 16. studenog 2023. na način da je tužitelj dužan tuženici u roku od 15 dana isplatiti troškove parničnog postupka u iznosu od 342,16 eur[1]/2.578,00 kn.

 

              2. U preostalom pobijanom dijelu točke III. izreke tog rješenja žalba tuženice odbija se kao neosnovana i rješenje se potvrđuje.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 4. i čl. 7. t. 2. Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 23. svibnja 2006. (točka I. i II. izreke presude) dok je u točki III. izreke po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu tuženici naloženo isplatiti tužitelju ukupan iznos obeštećenja od 19.633,25 kn/2.605,78 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine obroke kako je to specificirano u izreci.

 

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku u njegovoj točki I. utvrđeno je djelomično povlačenje tužbe za iznos od 20.366,75 kn. Tuženici je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 14.604,42 kn/1.938,34 eur zajedno sa zateznom kamatom dok je u točki III. odbijen zahtjev tuženice radi naknade troškova postupka.

 

3. Tuženica žalbom pobija presudu u cijelosti pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP), a prvostupanjsko rješenje pobija u odbijajućem dijelu točke III. izreke uz tvrdnju kako je sud prvog stupnja zauzeo pogrešno pravno stajalište kada tuženici nije dosudio parnični trošak po osnovu djelomičnog povlačenja tužbe u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a.

 

4. Predlaže uvaženjem žalbe odbiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i isplate uz dosudu troškova cjelokupnog postupka, a u najmanju ruku po osnovi čl. 158. ZPP-a.

 

5. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

6. Žalba izjavljena protiv presude nije osnovana, dok je žalba izjavljena protiv točke III. izreke pobijanog rješenja djelomično osnovana.

 

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 23. svibnja 2006. i to u dijelu odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula za kredit odobren u iznosu od 32.000,00 CHF, kao i zahtjev radi isplate.

 

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje nespornim da su stranke sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom s time da je početna kamatna stopa iznosila 4,75% pri čemu se tijekom trajanja kredita mijenjala na više. Također nije sporno da su stranke 3. prosinca 2015. sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15; dalje ZID ZPK) sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR, da je tom prilikom utvrđeno kako je tužitelj pretplatio kredit za iznos od 2.635,25 EUR kojeg je tuženica i isplatila tužitelju.

 

9. Ono što je bilo sporno tijekom prvostupanjskog postupka a ostalo je sporno i u ovoj žalbenoj fazi pitanje je ima li tužitelj pravni interes nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu postavljati zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i ima li pravo na obeštećenje slijedom činjenice da je izvršena konverzija. U žalbi se posebno ne polemnizira s pravilnosti utvrđenja suda prvog stupnja o djelomičnoj ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule već se pobija pravilnost ocijene o nenastupanju zastare tražbine, zatim odredbe čl. 502.c. ZPP-a i utvrđenja o tijeku kamata budući žaliteljica smatra kako ista ne može biti nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO).

 

10. U odnosu na sporna pitanja sud je prvog stupnja utvrdio kako je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je određena promjena kamatne stope u skladu s jednostranom Odlukom banke budući je banka  postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača pa kako se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, nametnuta je ugovorna odredba tužitelja stavila u neravnopravni položaj. Budući je u pitanju standardni (tipizirani) ugovor o kreditu sud prvog stupnja nije proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka pa je temeljem isprava u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženica sudjelovala kao stranka a koja se vodila pod posl.br. Pž-7129/13 od 4. srpnja 2014. (pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH) te primjenjujući odredbe čl. 96. st. 1. ZZK u svezi s odredbama čl. 4. i 295. st. 1. ZOO-a usvojio je tužbeni zahtjev kao u točki I. izreke presude nalazeći ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetnom.

 

11. Jednako tako cijeneći rezultate raspravljanja i vezanost pravomoćnom presudom VTS donesenom u kolektivnom sporu sud je ocijenio kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna budući se ni o toj odredbi nije pregovaralo pa iako je ona po svom sadržaju bila lako uočljiva i jasna, protivno tome nije bila razumljiva prosječnom potrošaču pa tako ni tužitelju i njome je stvorena znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Sud je ocijenio da su takva stajališta potvrđena i u revizijskim odlukama (Rev-2221/18).

 

12. Nakon prednje iznesenih utvrđenja sud je prvog stupnja raspravio prigovore tuženice o opstojnosti pravnog interesa i prava na obeštećenje zbog sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu.

 

13. Obrazlažući tvrdnje stranaka vezane uz pravni interes i prihvaćajući tužbeni zahtjev evidentno se sud prvog stupnja rukovodio odredbom čl. 326. st. 1. ZOO-a i zaključio kako u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane kako to tvrdi tuženica pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka Ugovoru. Stoga je sud zaključio kako tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi osnovom toga ostvario pravo za koje smatra da mu pripada (Rev-2868/18).

 

14. Posebnu pozornost sud je prvog stupnja posvetio obrazlaganju prava tužitelja na obeštećenje odnosno izvođenju ocjene o spornom pitanju je li to pravo prestalo zbog sklapanja Sporazuma o konverziji kako je to tvrdila tuženica. U tom je pravcu zaključio kako Dodatak Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe čl. 19. t. b. ZID ZPK a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit demoliran u valuti EUR. No unatoč tome smatra sud kako tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih odredbi jer se Sporazumom o konverziji ne rješava pitanje pretplaćenih kamata u kreditima odobrenih u valuti CHF kroz utuženo razdoblje već samo pitanje određivanja kamatne stope nakon zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu. Osim toga citirane odredbe ZID ZPK izrijekom ne spominju niti rješavaju pitanje ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu za slučaj njihove ništetnosti. Da sklapanjem Dodatka Ugovora nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu sud je utvrdio iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke na kojeg stranke nisu stavljale primjedbi jer iz istog proizlazi kako je i nakon uračunavanja dijela pretplate sukladno ZID ZPK tužitelj još uvijek uskraćen za iznos od 19.633,00 kn/2.605,78 eur kojeg je banka nepripadno stekla.

 

15. S obzirom na takvo stanje stvari sud je prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev u tom iznosu pri čemu je pozivom na odredbe čl. 215. st. 1., čl. 241. i 245. ZOO-a te imajući u vidu pravno stajalište izraženo u odluci Rev-2245/17 otklonio tuženikov prigovor zastare tražbine. Naime, obrazložio je kako je podizanjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare pa kako je zastara u odnosu na tražbinu osnovom ništetnosti promjenjive kamatne stope počela ponovno teći pravomoćnošću presude iz kolektivnog spora odnosno 14. lipnja 2014. zaključio je kako je ova tužba podnesena 13. lipnja 2019. pravovremena i unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Stoga je pozivom na odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a naložio tuženici isplatu pretplaćenih iznosa anuiteta zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a smatrajući tuženicu nepoštenim stjecateljem.

 

16. Opisani razlozi o odlučnim činjenicama vrlo su detaljni i potkrijepljeni analizom dokaznog postupka te primjenom relevantnih zakonskih odredbi, razumljivi su i jasni i protivno tvrdnji žaliteljice svi prigovori stranaka raspravljeni su pa time nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda na koje ovaj sud prema čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

17. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući je sud prvog stupnja uvažavajući direktan učinak kolektivne tužbe ujedno izveo i ocjenu svih provedenih dokaza, dok žalbena tvrdnja tuženice da je trebalo izvesti dokaz saslušanjem djelatnika banke i dokaz suočavanjem parničnih stranaka nema utemeljenja u spisu predmeta. Tuženica nije predložila izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke, dok se suočenje parničnih stranaka poduzima u iznimnim situacijama nakon što se uzmu stranački iskazi koji su u bitnim elementima nepodudarni. Međutim, ovdje nisu saslušane parnične stranke što bi bio preduvjet za njihovo suočavanje pa je utoliko žalbeni prigovor o propustu prvostupanjskog suda s tim u vezi neutemeljen.

 

18. I na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i za to dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

19. Prije svega je za reći kako tuženica u žalbi ne pobija pravilnost utvrđenja i razloge zbog kojih je sud prvog stupnja našao djelomično ništetnim Ugovor o kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u točkama I. i II. izreke. No u svakom slučaju sve iznesene razloge suda prvog stupnja u odnosu na djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu koji su prethodno navedeni i primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

 

20. Ono sa čim tuženica posebno polemnizira je postojanje pravnog interesa u situaciji kada je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, pri čemu se u žalbi poziva na odluku iz oglednog postupka Gos-1/2019 i revizijsku odluku Rev-2868/18 smatrajući  kako je sklapanjem Ugovora o konverziji prestao pravni interes na deklaratornu tužbu. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju upravo iz razloga koje obrazlaže sud prvog stupnja i koji su prihvaćeni u recentnoj praksi Vrhovnog suda RH i to u odluci Rev-2868/18 koju tuženica u žalbi ispravno citira no pogrešno smatra da bi razlozi te odluke govorili u prilog nepostojanja pravnog interesa. Iz odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a proizlazi kako ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane pa iz toga slijedi pravo tužitelja kao potrošača na podnošenje deklaratorne tužbe radi utvrđenja ništetnosti sukladno odredbi čl. 187. ZPP-a. Takvo stajalište proizlazi i iz citirane revizijske odluke dok se u oglednom postupku nije odgovaralo na ovo pitanje, već na pitanje je li Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i je li valjan u slučaju ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odgovor Vrhovnog suda RH-a iz oglednog postupka da je Sporazum o konverziji valjan nije od utjecaja i ne može dovesti do drugačijeg zaključka u odnosu na opstojnost pravnog interesa tužitelja kao potrošača u ovoj parnici. Niti je ovakva ocjena suprotna stajalištu Vrhovnog suda RH.

 

21. Žaliteljica tvrdi kako tužitelj nema pravo na obeštećenje budući je sklapanjem Sporazuma o konverziji nastala potpuno nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu zbog čega usvajanje tužbenog zahtjeva dovodi tuženicu u poziciju da ispuni dvostruku obvezu spram tužitelja. Osim toga tvrdi kako je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi pa da je u toj situaciji sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo na štetu tuženice, a potpuno je pogrešno pozivanje suda na Direktivu EZ-93/13  koja se ne primjenjuje na ugovore o kreditima koji su sklopljeni prije pristupanja RH-a Europskoj uniji. Pritom se poziva na presudu suda EU i u njoj izraženo stajalište u predmetu C-567/2020.

 

22. Pravilno tuženica primjećuje da se Direktiva EZ-93/13 ne primjenjuje na Ugovor o kreditu već samo na Dodatak tom Ugovoru budući je Ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja RH Uniji (C-567/2020). Međutim za odgovoriti je kako sud prvog stupnja nije primjenjivao odredbe Direktive EZ-93/13 u odnosu na pitanje ništetnosti i prava tužitelja na obeštećenje već se na istu pozivao raspravljajući o prigovoru mjesne nenadležnosti pa utoliko ovaj žalbeni prigovor ne stoji. Odlučujući o glavnim tražbinama u ovom postupku sud je prvog stupnja primijenio nacionalno pravo odnosno odredbe ZZP-a, ZOO i ZID ZPK i to na pravilan način jer je zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženice da bi stranke Sporazumom o konverziji istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe čl. 326. ZOO-a. Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa (pravno stajalište VS RH iz Gos-1/2019). No to ujedno ne znači kao smatra tuženica da bi se tužitelj kao potrošač na neki način "odrekao" ili izgubio pravo na obeštećenje time što je sklopio Sporazum o konverziji s ciljem da prekine situacije dužničke krize nastale nepoštenom poštenom praksom tuženice kao kreditne institucije. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da postupanjem po odredbi čl. 19. b. i treba reći i odredbi čl. 19. s. t. 6. ZID ZPK odnosno činjenicom sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen budući se citiranim zakonom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje. Konačno za primijetiti je kako ne bi bilo pravično i po stajalištu ovog suda bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji u namjeri da olakšaju nezavidnu financijsku situaciju nemaju pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni. Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate budući to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izračunao da tužitelju pripada pravo na daljnjih 19.633,25 kn/2.605,78 eur. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u predmetima Suda Europske unije pod brojem C-118/2017 i C-452/2018. Stoga je ovom sudu u svemu prihvatljiva odluka suda prvog stupnja koja se temelji na prednje citiranim zakonskim propisima i kojom je tuženici naložena isplata novčanog iznosa i u visini koja nije bila sporna i predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužitelja kao potrošača.

 

23. Na ovaj postupak primjenjuje se odredba čl. 502.c. ZPP-a u njezinu sadržaju kako je glasila do donošenja ZID ZPP 70/19 budući se ista ne tumači samo gramatički već i sadržajno i daje pravo potrošačima pozvati se na direktan učinak kolektivne tužbe o čemu već postoji ustaljena sudska praksa nižih i najvišeg Vrhovnog suda RH. Utoliko su suprotni žalbeni navodi tuženice bez pravne osnove. Jednako kao i oni koji se odnose na tvrdnju o zastari tražbine pri čemu tuženica navodi da je istekao trogodišnji zastarni rok do dana 4. travnja 2012. kao trenutka podnošenja kolektivne tužbe pa da su utoliko svi anuiteti dospjeli do 7. travnja 2009. u zastari. S obzirom na vrijeme podnošenja ove tužbe niti jedan anuitet nije u zastari budući u konkretnom slučaju u primjenu dolazi petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a a najstariji anuitet potječe iz siječnja 2008. što znači da do trenutka podnošenja kolektivne tužbe nije zastario. Jednako tako i nakon što je zastara ponovno počela teći pravomoćnošću odluke iz kolektivnog spora tužba radi isplate po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule podnesena je također  pravovremeno u roku od pet godina o čemu je sud prvog stupnja pravilno zaključio pozivajući se na ove činjenice u svezi s odredbama čl. 215., 241 i 245. ZOO-a.

 

24. Neosnovano tuženica žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na valjano dosuđeni iznos od svake uplate ističući da banka nije nesavjesna stjecateljica. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta odnosno od dana kada je tuženik stekao pretplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/21 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja pa time što je ovdje utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost predmetne institucije.

 

25. Slijedom svega narečenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u cijelosti jer je sud i po osnovi i po visini zahtjeva u svemu pravilno primijenio materijalno pravo. Odluka je potvrđena temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

26. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je o djelomičnom povlačenju tužbe i troškovima stranaka. Rješenje o djelomičnom povlačenju tužbe i trošku tužitelja kao nepobijano postalo je pravomoćno. Tuženica se žali na odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke rješenja kojim je odbijen njezin zahtjev radi naknade troškova.

 

27. Sud prvog stupnja iako je utvrdio da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe nije tuženici priznao trošak zastupajući stajalište da u situaciji kada se radi o istom tarifnom razredu u odnosu na prvotno podnesenu tužbu i onu koja je opstala nakon djelomičnog povlačenja, istom ne pripada to pravo.

 

28. Takav pravni pristup nije ispravan budući tuženica ima pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a i u onom omjeru u kojem je tužba djelomično povučena i to neovisno što bi se za obje situacije radilo o istom tarifnom razredu.

 

29. Tužba je povučena za polovicu prvotno utuženog iznosa slijedom čega tuženici pripada pravo na trošak u visini 50% za sve one radnje koje su bile nužne i koje je pravovremeno zatražila u troškovniku sastavljenom u podnesku od 29. rujna 2013. Tako bi puni iznos troška iznosio za sastav odgovora na tužbu i za sastav podneska od 27. ožujka 2023. kojim se očituje na nalaz vještaka za svaku radnju po 199,08 eur. Za sastav podnesaka od 8. rujna 2021., 17. svibnja 2022. i 29. rujna 2023. po Tbr. 8/3 ima pravo za svaki po 49,77 eur. Ostali podnesci nisu priznati jer po svom sadržaju ne predstavljaju nužni trošak budući se u njima ponavljaju razlozi i prigovori koji su već navedeni u ranijim podnescima. Na radnje koje su priznate u ukupnom iznosu od 547,47 eur tuženica ima pravo na PDV od 136,86 eur Cjeloviti trošak tuženice iznosio bi 684,33 eur dok bi polovica tog iznosa sukladno omjeru u kojem je tužba djelomično povučena iznosio 342,16 eur/2.577,00 kn.

 

30. Stoga je u ovom odbijajućem dijelu rješenja žalbu tuženice valjalo usvojiti i sukladno odredbi čl. 158. u svezi s čl. 155. i 166. ZPP-a dosuditi joj dio pripadajućeg troška dok je u preostalom dijelu žalba odbijena. Ova se odluka temelji na odredbi čl. 380. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući je uspjela u razmjerno neznatnom dijelu u žalbenoj fazi.

 

U Rijeci 17. siječanj 2024.

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                      Brankica Malnar, v.r.