Poslovni broj: Us I-1511/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, te Tamari Taraš, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja EKO ZRMANJA, poljoprivredna zadruga, Kočević 35, Ervenik, OIB: 48320414475, koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda dr. sc. Sandra Marković, FŽ i dr.sc. IŽ, [adresa], protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, Ulica grada Vukovara 78, Zagreb, OIB: 76767369197, radi povrata potpore, 25. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva, poništava se rješenje tuženika Klasa: UP/II-034-08/22-01/585, Urbroj: 525-14/108-25-9 od 20. svibnja 2025., u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja protiv četiriju Odluka Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, i to KLASA: 320-01/15-03/11563, URBROJ: 343-0100/01-23-031 od 17. srpnja 2023., KLASA: 320-01/15-03/11563, URBROJ: 343-0100/01-23-033 od 12. rujna 2023., KLASA: 320-01/15-03/11563, URBROJ: 343- 0100/01-23-034 od 12. rujna 2023., te KLASA: 320-01/15-03/11563, URBROJ: 343- 0100/01-23-035 od 12. rujna 2023.; te se poništava sve ove četiri prethodno navedene odluke.

II. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev, i to u odnosu na dio rješenja tuženika Klasa: UP/II-034-08/22-01/585, Urbroj: 525-14/108-25-9 od 20. svibnja 2025. kojim je odbijana žalba tužitelja protiv Odluke Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju KLASA: 320-01/16-03/72519, URBROJ: 343-0100/01-23-035 od 17. srpnja 2023.

III. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o naknadi troška ovoga upravnog spora, isplati tužitelju iznos 2.236,25 EUR na ime naknade troška ovoga upravnog spora; a za traženo preko toga iznosa tužiteljev zahtjev za naknadu troška ovoga spora se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Navedenim rješenjem tuženika (dalje: osporeno rješenje), odbijene su žalbe tužitelja protiv svih pet (gore i dolje navedenih) odluka Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje: Agencija) kojima se tužitelju nalaže povrat (u tim odlukama navedenih) iznosa neopravdano isplaćenih potpora za 2015.

(četiri odluke) i 2026. (jedna odluka).

1.1. Odlukom Agencije KLASA: 320-01/15-03/11563, URBROJ: 343-0100/01- 23-031 od 17. srpnja 2023., tužitelju je naložen povrat neopravdano isplaćene potpore za Plaćanja za prijelaz na ekološke poljoprivredne prakse i metode za 2015., u iznosu 50.581,64 EUR, na temelju članka 15. i članka 144. i članka 190. stavka 1. Zakona o poljoprivredi (“Narodne novine" broj 118/18, 42/20, 127/20, 52/21 i 152/22; dalje: Zakon o poljoprivredi).

1.2. Odlukom Agencije KLASA: 320-01/15-03/11563, URBROJ: 343-0100/01- 23-033 od 12. rujna 2023., tužitelju je naložen povrat neopravdano isplaćene potpore za Osnovno plaćanje za 2015., u iznosu 5.306,80 EUR, na temelju članka 15., članka 144. i članka 190. stavka 1. Zakona o poljoprivredi.

1.3. Odlukom Agencije KLASA: 320-01/15-03/11563, URBROJ: 343-0100/01- 23-034 od 12. rujna 2023., tužitelju je naložen povrat neopravdano isplaćene potpore za Osnovno plaćanje M18 - Financiranje dodatnih nacionalnih izravnih plaćanja za Hrvatsku za 2015., u iznosu 6.881,26 EUR, na temelju članka 15., članka 144. i članka 190. stavka 1. Zakona o poljoprivredi.

1.4. Odlukom Agencija KLASA: 320-01/15-03/11563, URBROJ: 343-0100/01- 23-035 od 12. rujna 2023., tužitelju je naložen povrat neopravdano isplaćene potpore za Zeleno plaćanje za 2015. godinu, u iznosu 5.266,05 EUR, na temelju članka 15., članka 144. i članka 190. stavka 1. Zakona o poljoprivredi.

1.5. Odlukom Agencije KLASA: 320-01/16-03/72519, URBROJ: 343-0100/01- 23-035 od 17. srpnja 2023., tužitelju je naložen povrat neopravdano isplaćene potpore za Plaćanja za prijelaz na ekološke poljoprivredne prakse i metode za 2016., u iznosu 9.204,44 EUR, na temelju članka 15., članka 144. i članka 190. s tavka 1. Zakona o poljoprivredi.

2. Tužitelj, u pravodobnoj tužbi i na raspravi, u bitnome, prigovara kako se navodi u nastavku obrazloženje ove presude. Tužbenim zahtjevom traži poništenje osporenog rješenja i svih gore navedenih Odluka Agencije. Zahtijeva i naknadu troška ovoga spora.

3. Tuženik, u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi kao u obrazloženju osporenog rješenja, dodatno ističući kako se navodi u nastavku obrazloženja ove presude. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Dostavom navedenih podnesaka, i održavanjem javne rasprave 29. svibnja 2026., strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora, shodno članku 6. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24.; dalje: ZUS).

5. Rasprava je održana bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika koji nije opravdao izostanak (članci 89. stavak 4. i 91. stavak 3. ZUS-a).

6. U dokaznom postupku, na raspravi u ovome upravnom sporu, kojega je predmet ocjena zakonitosti osporenog rješenja i gore navedenih Odluka Agencije, čitana je sva dokumentacija spisa ovoga upravnog spora i spisa predmeta koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, a u kojemu su predmetu/upravnom postupku to rješenje i te odluke doneseni.

7. Iz toga spisa, koji je dostavio tuženik, proizlazi sljedeće.

8. Agencija je 20. travnja 2017. obavila terensku provjeru prijavljenih površina po tužiteljevu Jedinstvenom zahtjevu za 2016. o kojoj je sastavljen i tužitelju dostavljen Izvještaj na koji je tužitelj izjavio prigovore (od 29. svibnja 2017. i 8. ožujka 2019.) na koje su tužitelju dostavljeni odgovori (od 7. lipnja 2017. i 20. ožujka 2019.).

9. Tom terenskom provjerom, na parcelama tužitelja ARKOD ID 3235921, 3235726, 3236212, 3249067, 3240152, 3247519, 3247195 i 3235391, utvrđeno je ukupno površinsko odstupanja 40,14 ha jer je, za skupinu usjeva trajni travnjaci, izmjereno stvarno korištenje površine 573,84 ha, umjesto prijavljene površine 613,98 ha iz predmetnoga zahtjeva iz 2016. To s obzirom da je, na dijelovima predmetnih parcela uračunatima u navedenu utvrđenu površinu odstupanja, nađena prisutnost bjelogoričnih stabala i grmlja.

10. Stoga je, u odnosu na tu utvrđenu površinu odstupanja, navedenom Odlukom Agencije za 2016., tužitelju zaračunato umanjenje već mu plaćene potpore odn. naložen povrat nepripadajuće mu plaćenog dijela iste, u gore navedenom iznosu.

11. Člankom 54. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o financiranju, upravljanju i nadzoru zajedničke poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EEZ) br. 352/78, (EZ) br. 165/94, (EZ) br. 2799/98, (EZ) br. 814/2000, (EZ) br. 1290/2005 i (EZ) 485/2008; (u daljnjem tekstu: Uredba (EU) br. 1306/2013), propisano je da za sva neopravdana plaćanja nakon pojavljivanja nepravilnosti ili nepažnje, države članice zahtijevaju povrat od korisnika u roku 18 mjeseci nakon što su agencija za plaćanja ili tijelo odgovorno za povrat odobrili i, ovisno o slučaju, zaprimili izvještaj o kontroli ili sličan dokument u kojemu se navodi da je došlo do nepravilnosti.

12. Člankom 19.a Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 640/2014 od 11. ožujka 2014. o dopuni Uredbe (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu integriranog administrativnog i kontrolnog sustava te uvjeta za odbijanje ili obustavu plaćanja i administrativne kazne koje se primjenjuju za izravna plaćanja, potporu ruralnom razvoju i višestruku sukladnost (SL. L. 181/48, 20.6.2014, u daljnjem tekstu:

Uredba (EU) br. 640/2014) propisano je da ako je, u pogledu skupine kultura iz članka 17. stavka 1., površina prijavljena za programe potpore iz glave III. poglavlja 1., 2., 4.

15. te glave V. Uredbe (EU) br. 1307/2013 i mjere potpore navedene u člancima 30. i 31. Uredbe (EU) br. 1305/2013, veća od površine utvrđene u skladu s člankom 18. te Uredbe, potpora se izračunava na temelju utvrđene površine umanjene za 1,5 puta utvrđene razlike ako je ta razlika veća od 3 % utvrđene površine ili 2 hektara. Administrativna kazna ne smije biti veća od 100% iznosa na temelju prijavljene površine. Ako korisniku još nije izrečena administrativna kazna na temelju stavka 1. za prekoračenja u prijavi površina za predmetni program potpore ili mjeru potpore, administrativna kazna iz tog stavka smanjuje se za 50% ako razlika između prijavljene i utvrđene površine ne prelazi 10% utvrđene površine. Ako je korisniku smanjena administrativna kazna u skladu sa stavkom 2., a treba mu se izreći druga administrativna kazna za predmetni program potpore ili mjeru potpore za sljedeću godinu iz tog članka i članka 21., on plaća punu administrativnu kaznu za tu sljedeću godinu podnošenja zahtjeva te iznos za koji je administrativna kazna izračuna ta u skladu sa stavkom 1. smanjena u skladu sa stavkom 2. Ako se iznos izračuna t u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ne može u cijelosti poravnati tijekom tri kalendarske godine od kalendarske godine utvrđivanja, u skladu s člankom 28. Provedbene uredbe (EU) br. 908/2014 preostali se iznos poništava.

13. Člankom 74. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 1306/2013, propisano je da u skladu s člankom 59. države članice, putem agencija za plaćanja ili tijela koja su ovlastile da djeluju u njihovo ime, provode administrativne provjere zahtjeva za potporu kako bi se provjerili uvjeti prihvatljivosti za potporu. Te provjere dopunjuju provjere na licu mjesta. Prema stavku 2. toga članka, za potrebe provjera na licu mjesta države članice sastavljaju plan uzorkovanja poljoprivrednih imanja i/ili korisnika.

14. Člankom 75. stavkom 1. Uredbe (EU) 1306/2013, propisano je da se Plaćanja u okviru programa potpore i mjere iz članka 68. stavka 2. izvršavaju u razdoblju od 1. prosinca do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se plaćanja iz stavka 1. ne izvršavaju prije završetka provjere uvjeta prihvatljivosti koju trebaju provesti države članice u skladu s člankom 74. Odstupajući od prvog podstavka, predujmovi za odobrenu potporu u okviru ruralnog razvoja iz članka 67. stavka 2. mogu se isplatiti nakon završetka administrativnih provjera u skladu s člankom 59. stavkom 1.

15. Člankom 23. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 640/2014, propisano je da , ne dovodeći u pitanje administrativne kazne primjenjive u skladu s člankom 28., ako je površina prijavljena u jedinstvenom zahtjevu za osnovno plaćanje ili jedinstveno plaćanje po površini veća od utvrđene površine, utvrđena površina koristi se za izračun plaćanja za ekologizaciju.

16. Člankom 144. stavkom 1. Zakona o poljoprivredi propisano je da u slučaju neopravdanih plaćanja, Agencija korisnicima izdaje odluku o povratu sredstava u skladu s člankom 54. Uredbe (EU) br. 1306/2013, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da Agencija donosi odluku o povratu sredstava kojom od korisnika zahtijeva povrat isplaćenih sredstava u sljedećim slučajevima:

- kada je korisnik ostvario sredstva na temelju netočnih podataka i/ili ako ih je ostvario protivno uvjetima i odredbama toga Zakona i propisa donesenih na temelju njega,

- u slučaju administrativne pogreške nastale prilikom odobravanja ili isplate potpore,

- ako se nakon izvršene isplate potpore korisnicima, na temelju naknadne administrativne kontrole, kontrole na terenu, naknadne kontrole velikih korisnika potpora ili inspekcijskog nadzora utvrdi nepravilnost koju je učinio korisnik,

- ako ne dopusti obavljanje kontrole na terenu i/ili inspekcijskog nadzora.

17. S obzirom na prethodno navedena činjenična utvrđenja iz postupka prije donošenja osporenog rješenja i prethodno citiranu za ovu upravnu stvar mjerodavnu materijalnopravnu regulativu, ocjena je ovoga suda da je zakonito i pravilno osporeno rješenje samo u dijelu koji se odnosi na navedenu Odluku Agencije za 2016. kojom je tužitelju naložen povrat navedene potpore za 2016. godinu u iznosu navedenom u toj Odluci.

18. To, zbog u nastavku navedenih razloga, tužitelj nije doveo u sumnju u nastavku navedenim prigovorima koje je iznio u ovome upravnom sporu.

19. Presudom Suda Europske unije u predmetu C-657/23 od 10. travnja 2025. je odlučeno da članak 54. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1306/2013 u vezi s člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se postupak povrata neopravdano isplaćenih iznosa bespovratnih sredstava iz EPFRR-a od njihova korisnika može pokrenuti nakon isteka roka od 18 mjeseci nakon što su agencija za plaćanje ili tijelo nadležno za povrat odobrili i, ovisno o slučaju, zaprimili izvješće o kontroli ili sličan dokument u kojem se navodi postojanje nepravilnosti.

20. Iz navedene presude proizlazi da se članak 54. stavak 1. Uredbe br. 1306/2013, koji se odnosi na povrat neopravdano isplaćenih iznosa zbog nepravilnosti od korisnika, odnosi na financijski odnos između Unije i dotične države članice, tako da se ta odredba ne primjenjuje na odnos između države članice i korisnika neopravdanih plaćanja.

21. Stoga, suprotno tužbenim tvrdnjama, eventualni istek roka od 18 mjeseci nakon što su agencija za plaćanje ili tijelo odgovorno za povrat odobrili i, ovisno o slučaju, zaprimili izvještaj o kontroli ili sličan dokument u kojem se navodi da je došlo do nepravilnosti u smislu te odredbe ne može dovesti do gubitka prava države članice da zahtjeva povrat neopravdanih plaćanja bespovratnih sredstava od njihova korisnika. Međutim, istek roka može za tu državu članicu dovesti do posljedica koje se odnose na obveze koje ima u području financijskog upravljanja sredstvima iz proračuna Unije. Stoga nije osnovan tužbeni prigovor prekluzije donošenja odluke o povratu.

22. Budući da je, u konkretnome slučaju, prilikom kontrole na terenu, obavljene 2017. za 2016., nedvojbeno utvrđeno odstupanje od prijavljene površine za koju je tužitelj stoga neopravdano primio ovdje predmetnu potporu za 2016., Agencija je postupila u skladu s preuzetom obvezom zaštite financijskih interesa Europske unije te je, sukladno toj utvrđenoj nepravilnosti, donijela navedenu Odluku o povratu za 2016. To je Agencija ovlaštena učiniti, za period od minimalno tri godine prije utvrđivanja nepravilnosti. Stoga nije osnovan tužiteljičin prigovor da je u konkretnome slučaju riječ o nezakonitom provođenju retroaktivne kontrole od strane Agencije.

23. U odnosu na prigovor tužitelja da je Agencija provela administrativne kontrole po svakom jedinstvenom zahtjevu kojima je prethodno utvrdila pravilnost prijavljenih površina kao poljoprivrednih, navesti je da je predmetna mjera povrata posljedica utvrđene nepravilnosti koje se u smislu mjerodavne materijalnopravne regulative može utvrđivati naknadnim terenskim provjerama na propisanom uzorku, a što je ovdje slučaj. To je tako tim propisima i uređeno upravo stoga što se administrativnim kontrolama, koje se provode osnovom numeričkih, grafičkih i slikovnih podataka katastarskih evidencija i službenih orto-foto karata i drugih evidencija, ne može u svemu utvrditi izgled i stanje zemljišta u naravi, zbog čega je mogućnost uzorkovanih naknadnih terenskih kontrola i predviđena mjerodavnim propisom.

24. Prigovor tužiteljice da nije moguće s vremenskim odmakom utvrđivati jesu li površine ranije bile prihvatljive nije opravdan upravo zbog činjenica utvrđenih prilikom navedene kontrole na terenu. Tom su prilikom na terenu izdvojeni dijelovi zemljišta pod bjelogoricom i grmovima, a kako se to i navodi u obrazloženju osporenog rješenja i Izvješću o toj kontroli. To podrazumijeva da su se iste neprihvatljive površine nalazile više godina unatrag od provedene kontrole, a kako to pravilno smatra i tuženik.

25. Razlozi prethodno navedeni u ovoj presudi, navedeni su i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-397/2024-5 od 4. prosinca 2025. koja je donesena u drugome upravnom sporu, činjenično i pravno bitno sličnom ovome upravnom sporu.

26. Tužbom se neosnovano prigovara da je protekao relativni (četverogodišnji) rok zastare u odnosu na Odluku za 2016. ali se osnovano prigovara da je protekao apsolutni (dvostruki odn. osmogodišnji) rok zastare u odnosu na sve četiri Odluke za 2015.

27. U odnosu na Odluku Agencije za 2016. Razlogom prekida relativnog odn. četverogodišnjeg zastarnog roka na koji se tužitelj poziva, propisane su radnje nadležnog tijela o kojima se obavješćuje dotičnu osobu, a u vezi s istragom o nepravilnosti, a rok zastare ponovno teče nakon svake radnje koja uzrokuje prekid (članak 3. stavak 1. Uredbe Vijeća EZ, Euratom br. 2988/95). Stoga je, u konkretnom slučaju, s obzirom na gore navedeno vrijeme provedenih kontrola i dostave tužiteljici izvješća o njima (2017. do 2020.), te ranije donošenje odluke tuženika (2022). i Agencije (2021.) u istoj stvari a s obzirom da su osporeno rješenje i navedena Odluka za 2016. doneseni u ponovnom postupku po ranije (tj. 7. prosinca 2022.) donesenom poništajnom rješenju tuženika, svaka navedena postupovna radnja uzrokovala prekid zastare, koja stoga nije nastupila. Iz tih je razloga ovaj tužiteljev prigovor zastare u ovome dijelu neosnovan.

28. U odnosu na sve četiri Odluke Agencije za 2015. Za zastaru je ovdje mjerodavno pravo sadržano u već spomenutom članku 3. Uredbe Vijeća EZ, Euratom br. 2988/95 kojim je propisano:

"1. Rok zastare za pokretanje postupka je četiri godine od dana kada je počinjena nepravilnost iz članka 1. stavka 1. Međutim, sektorskim pravilima mogu se odrediti i kraći rokovi, ali ne mogu biti kraći od tri godine.

U slučaju stalnih i ponovljenih nepravilnosti, rok zastare teče od dana prestanka nepravilnosti. U slučaju višegodišnjih programa, rok zastare teče do konačnog završetka programa.

Rok zastare prekida se radnjom nadležnog tijela o kojoj obavješćuje dotičnu osobu, u vezi s istragom ili sudskim postupkom o nepravilnosti. Rok zastare ponovo teče nakon svake radnje koja uzrokuje prekid.

Međutim, zastara nastupa najkasnije na dan isteka razdoblja jednakog dvostrukom roku zastare, a nadležno tijelo ne odredi kaznu, osim ako je upravni postupak suspendiran u skladu s člankom 6. stavkom 1.

2. Razdoblje za izvršenje odluke kojom se utvrđuje upravna kazna je tri godine. To razdoblje teče od dana pravomoćnosti odluke.

Slučajevi prekida i suspenzije uređuju se relevantnim odredbama nacionalnog prava.

3. Države članice zadržavaju mogućnost primjene duljeg razdoblja od onog propisanog stavcima 1. i 2."

28.1. Tuženik se, u odgovoru na tužbu, u vezi tužbenog prigovora zastare, pozvao na presudu suda Europske unije u predmetu C-59/14 kojom je, po pitanju početka tijeka roka zastare, suđeno (točke 23. do 28.) da članak 1. stavak 2. navedene Uredbe "definira pojam „nepravilnosti“ tako da se on odnosi na svaku povredu odredbe prava Unije koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun Unije ili proračune kojima ona upravlja. Počinjenje nepravilnosti kojim počinje teći rok zastare pretpostavlja, prema tome, ispunjenje dvaju uvjeta, a to su učinjena ili propuštena radnja gospodarskog subjekta koja predstavlja povredu prava Unije te nastala ili moguća šteta za Unijin proračun. … rok zastare počinje teći od trenutka počinjenja nepravilnosti, to jest od trenutka u kojem postoje i učinjena ili propuštena radnja gospodarskog subjekta koja predstavlja povredu prava Unije i šteta za proračun Unije ili za proračune kojima ona upravlja. Takav je zaključak u skladu s ciljem Uredbe br. 2988/95, a to je, prema njezinu članku 1. stavku 1., zaštita financijskih interesa Unije. Naime, rok zastare počinje teći (dies a quo) od datuma kasnijeg događaja, bilo da je riječ o datumu nastanka štete koji slijedi nakon učinjene ili propuštene radnje koja predstavlja povredu prava Unije bilo da je riječ o datumu počinjenja ili propuštanja te radnje, ako je predmetna korist stečena prije tog datuma. Time se olakšava ostvarivanje cilja zaštite financijskih interesa Unije. Argument … prema kojem je dies a quo dan kada su nadležna tijela otkrila nepravilnost, … je … u suprotnosti sa sudskom praksom Suda prema kojoj datum na koji su nacionalna tijela saznala za nepravilnost ne utječe na početak računanja roka zastare (presuda Pfeifer & Langen, C-52/14, EU:C:2015:381, t. 67.). Naposljetku, prema sudskoj praksi Suda, uprava ima opću obvezu dužne pažnje prilikom provjeravanja ispravnosti plaćanja koja sama provodi i koja opterećuju proračun Unije (presuda Ze Fu Fleischhandel GmbH i Vion Trading, C-201/10 i C- 202/10, EU:C:2011:282, t. 44.). Prihvatiti da dies a quo odgovara danu otkrića predmetne nepravilnosti bilo bi protivno toj obvezi dužne pažnje."

28.2. Nadalje je istom presudom suđeno (točka 32.) da se "šteta ne može smatrati postojećom prije datuma konačne isplate spomenute pogodnosti jer bi u suprotnome značilo da rok zastare za povrat te pogodnosti može teći već u trenutku u kojem ona još uvijek nije isplaćena."

28.3. Iz evidencije uplata Agencije tužitelju, na koju se, u odgovoru na tužbu, vezano za ovaj prigovor zastare, poziva i tu evidenciju prilaže sam tuženik (list 82-89 spisa), proizlazi da je, vezano za ovdje predmetne potpore tužitelju za 2015., posljednja uplata tužitelju izvršena 27. ožujka 2017.

28.4. Iz toga, dalje, proizlazi da bi, u smislu gore citiranog članka 3. stavka 1.4. Uredbe Vijeća EZ, Euratom br. 2988/95, kao i gore citiranih stavova iz navedene presude Suda Europske unije, u konkretnome slučaju, apsolutni/dvostruki /osomogodišnji zastarni rok za povrat ovdje predmetnih potpora za 2015., bio istekao istekom dana 27. ožujka 2025., a osporeno rješenje je doneseno 20. svibnja 2025.

28.5. Slijedi da je osporeno rješenje, kojim je izvršno odlučeno o povratu (između ostalog i) ovdje predmetnih potpora za 2015., doneseno nakon što je već bila nastupila apsolutna zastara povrata predmetnih potpora za 2015. Stoga je osporenim rješenjem pogrešno odbijena žalba tužitelja u dijelu koji se odnosi na gore navedene četiri Odluke Agencije za 2015. budući da je, zbog nastupa apsolutne zastare, te četiri Odluke Agencije za 2015. osporenim rješenjem pravilno trebalo poništiti.

28.6. Stoga je, djelomičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva, u tomu dijelu tako i presuđeno izrekom ove presude dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odnosnom na Odluku Agencije za 2016. odbijen kao neosnovan (članak 116. stavak 1. i članak 117. stavak 1. ZUS-a) - kao u točkama I. i II. izreke.

29. Preostaje odlučiti o naknadi troškova ovoga upravnog spora. Ukupan iznos povrata iz svih četiriju ovdje predmetnih Odluka Agencije je 87.240,19 EUR a ovom presudom tužitelj nije uspio/odbijen je samo glede jedne Odluke Agencije (za 2016.) na iznos povrata 9.204,44 EUR. Tako je tužitelj u ovome sporu uspio za 89,45 %. Tužitelj je zatražio naknadu troška odvjetničkog sastavljanja tužbe i zastupanja na navedenome ročištu za raspravu. To su dvije radnje, svaka po 500 bodova (Tbr.

27.1.2., 52.3. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj 138/23.), što pomnoženo vrijednošću boda (2,00 EUR) iznosi 2.000,00 EUR. Od toga 89,45 % iznosi 1.789,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (447,25 EUR) daje ukupan iznos 2.236,25 EUR koji je stoga tužitelju i dosuđen, točkom III. izreke, na temelju članka 144. i članka 147. stavka 2. te članka 148. ZUS-a.

U Splitu 25. lipnja 2026.

SUDAC

Milan Franić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude, dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana dostave, putem ovoga sud, u 4 primjerka, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- opun. tužitelja uz zapisnik o objavi

- tuženiku uz zapisnike o raspravi i objavi

- u spis pa spis kal. 50 dana.