Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ovr-75/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Marku Pribisaliću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke sudske savjetnice Tereze Nejašmić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Generali osiguranje d.d. Zagreb, Slavonska avenija 1b, OIB: 10840749604, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Bilić, odvjetnik u Sesvetama, protiv ovršenika UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe na pokretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-1344/2025-3 od 22. prosinca 2025., 25. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e:

Odbija se kao neosnovana ovrhovoditeljeva žalba i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-1344/2025-3 od 22. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim u ovoj ovršnoj stvari je u točki I. izreke određena ovrha radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 179,30 eura sa zateznim kamatama te troškova postupka na temelju ovršne isprave rješenja o ovrsi javnog bilježnika Marije Kustić iz Bjelovara poslovni broj Ovrv-1047/16 od 27. travnja 2016. i to zapljenom, procjenom, oduzimanjem, otpremanjem, povjeravanjem na čuvanje ovrhovoditelju i prodajom pokretnina koje su u vlasništvu ovršenika a nalaze se na adresi ovršenika [adresa] ili na bilo kojoj drugoj adresi, te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom pokretnina. Točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troškova ovrhe u preostalom dijelu u iznosu od 517,60 eura.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja žali se ovrhovoditelj, pobijajući to rješenje u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke zbog razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točkama 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu ZPP) u vezi sa člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona (Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20, 114/22., 6/24., dalje u tekstu OZ), s prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji žalbu i rješenje u pobijanom dijelu ukine te predmet vrati na ponovan postupak ili preinači rješenje o trošku u pobijanom dijelu.

Ovrhovoditelj popisuje trošak sastava žalbe.

3. Ovršenik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je, odlučujući o zahtjevu ovrhovoditelja za naknadu troškova izvansudske ovrhe zaključio da ovrhovoditelj ima pravo na naknadu troškova u smislu odredbe članka 14. stavka 4. OZ-a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 138/23; dalje u tekstu: Terifa) i to za sastav prijedloga u iznosu od 31,25 eura (Tbr. 11. stavak 5. Tarife), za sastav zahtjeva za izdavanje potvrde od strane Financijske agencije o nemogućnosti provedbe izravne naplate i za sastav zahtjeva za izdavanje potvrde od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu HZMO) o statusu osiguranika (Tbr. 11. stavak 10. Tarife) u iznosu od 25% od Tbr. 7. stavak 1. Tarife odnosno u iznosu od 15,63 eura za svaki od tih zahtjeva, te za materijalni trošak za izdavanje zahtjeva u iznosu od 1,33 eura prema Financijskoj agenciji i iznosa 2,65 eura prema HZMO, kao i troškova plaćene sudske pristojbe u iznosu od 6,64 eura. Na taj način prvostupanjski sud je ovrhovoditelju priznao ukupan trošak postupka u iznosu od 73,08 eura.

6. Preostali dio ovrhovoditeljeva zahtjeva i to za naknadu troškova sastava podneska Financijskoj agenciji, troškova sastava triju podnesaka Ministarstvu unutarnjih poslova (dalje u tekstu MUP), troškova sastava preostalih dvaju podnesaka HZMO-u, troškova poštarine, fotokopiranja i dr., troškova poštarine i uplata prema HZMO-u je kao nepotrebne prvostupanjski sud odbio uz obrazloženje kako navedeni troškovi nisu usmjereni za utvrđivanje činjenica bitnih za podnošenje prijedloga za ovrhu na pokretninama, niti za donošenje rješenja i provedbu ovrhe na pokretninama ovršenika, te da ovrhovoditelj neosnovano sve radnje poduzete prije podnošenje prijedloga za ovrhu temelji na vrijednosti predmeta spora koja nije vrijednost glavnog ovršnog zahtjeva iz ovršne isprave, već je zbroj glavnog zahtjeva i troškova ovrhe iz ovršne isprave što čini sve njegove zahtjeve za naknadom troškova neosnovanima i nepotrebnima, te usmjerenim na uvećanje troškova ovrhe koji bi tako višestruko nadilazili iznos glavnog ovršnog zahtjeva.

7. Ovrhovoditelj u žalbi osporavajući navedeni odbijajući dio pobijanog rješenja navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu samo glavnice, a da je ispravno trebalo glavnici pribrojiti i nastale troškove javnobilježničkog ovršnog postupka sukladno ovršnoj ispravi. Ističe kako su zatraženi troškovi nastali u razdoblju od gotovo deset godina tijekom kojih je on neuspješno pokušavao naplatiti svoje potraživanje od ovršenika. Ovrhovoditelj se poziva na sudsku praksu te ističe kako je postupao u skladu s pravnim shvaćanjima kada je pokušao naplatiti svoje potraživanje izvansudski pa da mu pripadaju troškovi koji su mu tako nastali.

8. Ispitujući pobijano rješenje primjenom članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te člankom 381. ZPP-a i člankom 21. stavka 1. OZ-a, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je primijenio materijalno pravo, a pobijano rješenje je detaljno i argumentirano obrazložio koje obrazloženje kao pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Ovršni zakon ne sadrži odredbe o vrijednosti predmeta spora, pa se na utvrđenje vrijednosti predmeta spora primjenjuju odredbe ZPP-a kao općeg zakona.

11. Odredbom članka 35. stavka 1. ZPP-a je propisano da kada je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Odredba stavka 2. istog članka određuje da se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

12. Pravilno je stoga prvostupanjski sud obračunao visinu troškova prema vrijednosti tražbine koja se ostvarivala, dakle tražbine iz ovršne isprave, kojom je ovršeniku naložena isplata iznosa od 179,13 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, međutim kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostale sporedna traženja ne uzimaju se u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora ako ne čine glavni zahtjev, što je propisano citiranom odredbom članka 35. stavka 2. ZPP-a.

13. Slijedom navedenog, žalbeni navodi ovrhovoditelja da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora pa posljedično i pogrešno dosudio trošak postupka nisu osnovani.

14. Člankom 14. stavka 4. OZ-a propisano je da je ovršenik dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu, a to u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u vezi sa člankom 21. stavkom 1. OZ-a, nisu oni troškovi za koje ovrhovoditelj smatra da su bili potrebni, već oni koji su bili potrebni u postupku radi ostvarenja cilja. U konkretnom slučaju to je određivanje ovrhe radi naplate novčane tražbine na pokretninama ovršenika.

15. Popisani i zatraženi daljnji trošak podnesaka Financijskoj agenciji, HZMO- u i MUP-u prema stavu ovog suda ovrhovoditelju nisu bili potrebni za vođenje predmetnog postupka. Također, podnesci MUP-u kojima je ovrhovoditelj tražio podatke o vozilima u vlasništvu ovršenika nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka jer nigdje iz spisa ne bi proizlazilo da je ovršenik pokrenuo ovrhu radi naplate baš na nekom od vozila u vlasništvu ovršenika, a isti je nedvojbeno imao podatke o prebivalištu ovršenika tako da nije bilo potrebno od MUP-a tražiti uvjerenje o prebivalištu za ovršenika. Sukladno navedenom ovrhovoditelju ispravno nisu priznati ni materijalni troškovi koje je imao prilikom obraćanja HZMO-u i MUP-u, niti troškovi fotokopiranja, poštarina i dr. jer isti nije niti dokazao da bi mu isti nastali.

16. Iz svega navedenog proizlazi kako nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelomično odbio zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova.

17. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a u svezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a, žalbu ovrhovoditelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom II. u kojem je zahtjev ovrhovoditelja odbijen u preostalom dijelu za iznos od 517,60 eura jer je zahtjev ovrhovoditelja za isplatu daljnjeg iznosa na ime troškova određivanja predmetne ovrhe bez pravnog uporišta, kako je to zaključio i prvostupanjski sud i pravilno je odbijen kao neosnovan.

18. Ovrhovoditelju sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a i člankom 21. stavkom 1. OZ nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije osnovana.

Split, 25. lipnja 2026.

SUDAC

Marko Pribisalić