REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj P-553/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić, u pravnoj stvari tužitelja UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Danijela Badurina, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 25. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu 3207350628 od 07.rujna 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, ovjerenog kod javnog bilježnika u Dubrovniku Anđelka Stanića pod brojem OU-996/2006 dana 7.rujna 2006.g. , sve u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju, po osnovi preplaćene razlike u tečaju iznos od 4.474,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. prosinca 2007.g. obračunavaju po čl.1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na iznos od:

- 0,11 EUR od 10.10.2006. pa do isplate,

- 17,71 EUR od 10.05.2010. pa do isplate,

- 39,38 EUR od 05.06.2010. pa do isplate,

- 83,24 EUR od 13.07.2010. pa do isplate,

- 86,55 EUR od 06.08.2010. pa do isplate,

- 67,99 EUR od 14.09.2010. pa do isplate,

- 58,77 EUR od 11.10.2010. pa do isplate,

- 58,63 EUR od 10.11.2010. pa do isplate,

- 68,91 EUR od 06.12.2010. pa do isplate,

- 96,82 EUR od 11.01.2011. pa do isplate,

- 76,83 EUR od 17.03.2011. pa do isplate,

- 30,52 EUR od 04.05.2011. pa do isplate,

- 186,28 EUR od 09.06.2011. pa do isplate,

- 23,30 EUR od 17.06.2011. pa do isplate,

- 317,71 EUR od 01.07.2011. pa do isplate

- 114,52 EUR od 18.08.2011. pa do isplate,

- 68,26 EUR od 04.10.2011. pa do isplate,

- 247,04 EUR od 09.11.2011. pa do isplate,

- 120,77 EUR od 19.12.2011. pa do isplate,

- 129,68 EUR od 26.01.2012. pa do isplate,

- 123,29 EUR od 09.03.2012. pa do isplate,

- 114,49 EUR od 02.04.2012. pa do isplate,

- 68,99 EUR od 13.06.2012. pa do isplate,

- 159,05 EUR od 06.07.2012. pa do isplate,

- 221,67 EUR od 06.08.2012. pa do isplate,

- 161,99 EUR od 12.09.2012. pa do isplate,

- 224,53 EUR od 16.10.2012. pa do isplate

- 140,14 EUR od 23.10.2012. pa do isplate,

- 0,01 EUR od 01.11.2012. pa do isplate,

- 95,30 EUR od 04.02.2013. pa do isplate,

- 4,01 EUR od 15.02.2013. pa do isplate,

- 367,31 EUR od 06.03.2013. pa do isplate,

- 76,87 EUR od 03.04.2013. pa do isplate,

- 115,75 EUR od 09.05.2013. pa do isplate,

- 106,73 EUR od 31.05.2013. pa do isplate,

- 86,62 EUR od 10.07.2013. pa do isplate,

- 48,17 EUR od 05.09.2013. pa do isplate,

- 64,00 EUR od 18.09.2013. pa do isplate,

- 201,64 EUR od 02.10.2013. pa do isplate

- 147,82 EUR od 15.11.2013. pa do isplate,

- 53,08 EUR od 03.12.2013. pa do isplate.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos 86,84 EUR sa zateznim kamatama.

IV. Odbacuje se istaknuti prigovor radi prijeboja iznosa od 253,44 EUR sa zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 1.966,03 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji na iznos troška teku od 25. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom, kao kreditorom, dana 7. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 3207350628 za kupnju motornog vozila. Navodi da je temeljem predmetnog ugovora tuženik odobrio i stavio mu na raspolaganje kredit u iznosu od 37.827,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz ugovorenu valutnu klauzulu, s rokom otplate od 84 mjeseca, kroz mjesečne anuitete u iznosu od 538,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, te uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje. Tužitelj nadalje tvrdi da mu je tuženik ponudio unaprijed formuliran i standardiziran ugovor o kreditu s unaprijed određenim bitnim sastojcima, koji je sklopljen bez ikakvih izmjena i bez mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama. Navodi da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora, već mu je isti bio ponuđen po načelu „uzmi ili ostavi“. Također ističe da mu tuženik tijekom pregovora i prilikom sklapanja ugovora nije objasnio specifične i povećane rizike dugoročnog ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak niti mehanizam i uzroke promjene kamatne stope.

1.1. Tužitelj smatra da su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene i ništetne, budući da ga tuženik prije i prilikom sklapanja ugovora nije u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Ističe da kao potrošač nije raspolagao znanjima o valutnim rizicima i kretanju kamatnih stopa kojima raspolaže banka kao profesionalni sudionik na tržištu. Smatra da je tuženik mogao predvidjeti kretanja tečaja švicarskog franka i referentnih kamatnih stopa te da je bio dužan postupati s povećanom pažnjom i sukladno pravilima struke. Tužitelj tvrdi da o odredbi o valutnoj klauzuli nije posebno pregovarano te da je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja te je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Nadalje, navodi da prilikom sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti značajne promjene tečaja švicarskog franka, dok je tuženik, kao bankarska institucija, bio svjestan povećanog rizika takvog kreditiranja, osobito imajući u vidu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune prema CHF na način na koji je štitila tečaj prema euru. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine te kojom je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava pot rošača koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, bez prethodnog informiranja potrošača o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke.

1.2. Slijedom navedenoga, tužitelj tvrdi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne te da se iste među strankama nisu mogle primjenjivati. Smatra da tuženik nije imao pravo naplatiti potraživanja na temelju takvih odredbi te da je, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta, odnosno na isplatu razlike između iznosa koje je plaćao temeljem obračuna prema promjenama tečaja i iznosa koji bi bili obračunati prema početnom tečaju CHF. Ističe da je zbog primjene valutne klauzule plaćao veće iznose nego što bi plaćao da je tečaj CHF ostao na razini od 4,641455 kn, koliko je iznosio na dan početka korištenja kredita 7. rujna 2006. godine.

1.3. Stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu broj 3207350628 od 7. rujna 2006. godine u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te naloži tuženiku da mu isplati iznos od 34.367,28 kuna /4.561,32 EUR[1] , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana pojedinačnih preplata do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da je s tužiteljem 7. rujna 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 3207350628 za kupnju motornog vozila. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, navodeći da sve uplate po kreditu nisu vršene isključivo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba, među kojima i EU. Stoga smatra da bi tužitelj eventualno mogao potraživati samo iznose koje je osobno uplatio te predlaže odbacivanje tužbe, odnosno podredno odbijanje tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik osporava da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača i da je kredit korišten isključivo u potrošačke svrhe. Ističe da je na tužitelju teret dokazivanja statusa potrošača i postojanja pretpostavki za primjenu pravnih učinaka kolektivne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tuženik također ističe prigovor zastare, navodeći da se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje trogodišnji zastarni rok, pa smatra da je cjelokupno potraživanje zastarjelo budući da je tužba podnesena 27. srpnja 2022. U odnosu na navode o ništetnosti valutne klauzule vezane uz CHF, tuženik navodi da smatra nepravilnim i nezakonitim odluke donesene u kolektivnom postupku te se poziva na praksu Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C-243/20, iz kojih, prema njegovom stajalištu, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima i da stoga ne podliježe ocjeni poštenosti. Podredno, tuženik navodi da je tužitelj prije sklapanja ugovora bio dovoljno informiran o prirodi i rizicima ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima. Ističe da je iz samog ugovora bilo jasno da će se obveze obračunavati prema srednjem tečaju HNB-a za CHF te da je tužitelj bio upoznat s mogućim promjenama visine anuiteta uslijed promjene tečaja. Navodi i da su tužitelju tijekom solemnizacije ugovora objašnjena njegova prava i obveze te da je svojim potpisom potvrdio da je upoznat s posljedicama i rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za zatezne kamate, tuženik ističe da bi, čak i kada bi se utvrdila osnovanost tužbenog zahtjeva, zatezne kamate eventualno mogle teći tek od dana

1 Fiksni tečaj: 1 euro (EUR) = 7,53450 kuna (HRK)

podnošenja tužbe, budući da se ugovorne strane ništetnog ugovora smatraju savjesnima u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima i sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te obveže tužitelja na naknadu troškova postupka.

2.1. Tijekom postupka ističe prigovor radi prijeboja te navodi da bi, ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, što tuženik u cijelosti osporava, imao tražbinu prema tužitelju po osnovi manje plaćenih, odnosno povlaštenih anuiteta u razdobljima kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja. Navodi da navedena tražbina iznosi ukupno 253,44 EUR te predlaže da sud utvrdi postojanje njegove tražbine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od dana njihovog dospijeća do isplate. Tuženik nadalje predlaže da sud, u slučaju osnovanosti tužiteljeve tražbine, izvrši prijeboj njegove tražbine s eventualnom tražbinom tužitelja.

3. Predmet ovog spora je ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženika da primjenjuje valutnu klauzule u CHF-u te vraćanje stečenoga na temelju tih odredbi.

4. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 7. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

5. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- zastara potraživanja

- postojanje i visina tražbine istaknute radi prijeboja i zastara tog potraživanja

6. U postupku su pročitani Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 7. rujna 2006. (list 9-13 spisa), otplatni plan (list 14-26 spisa), promet po kreditu (list 49- 57 spisa), saslušan je tužitelj (list 153 spisa), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Stefani Gardašanić (list 160-174 spisa).

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev pretežito osnovan.

8. Čitanjem javno objavljene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Čitanjem javno objavljene presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14 .lipnja 2018. potvrđena.

8.1. Iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući da je u ovoj parnici, protivno navodu tuženika, vezan za takva utvrđenja navedenih sudova uz napomenu da ovaj sud nije prihvatio osnovanim navod tuženika da se navedene odluke ne bi mogle primijeniti u konkretnom slučaju jer je ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja navedenih sudova iz izreke njihovih odluka, a ne za pojedine navode iz njihovog obrazloženja.

8.2. Treba uzeti u obzir utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. U toj presudi, sud je odlučivao u revizijskom postupku, između ostalog, jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača -Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka.

8.3. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj.

8.4. Temeljem odredbe čl. 502. c. ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje, a tužiteljica se pozvala na navedeno.

8.5. U odnosu na pojedinačno pregovaranja ukazuje se na to da odredba čl. 96. st. 2. ZZP, sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik je kao banka odredbu o valutnoj klauzuli u CHF sadržala u ugovoru, na formuliranom standardnom ugovoru. Tuženik je bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice kao prosječnog potrošača u tom smislu slabiji. Tužiteljica kao prosječno obrazovana osoba na temelju sadržaja odredbi ugovora po ocjeni suda nije mogla niti bila u mogućnosti procijeniti značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem takvih odredbi, uz činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti i raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije na transparentan način objasnio. Suprotno tvrdnjama tuženika ništa ne govori da bi se po pitanju valutne klauzule u ugovoru pojedinačno pregovaralo, sadržaj odredbi je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, bez da je prilikom sklapanja ugovora tužitelja kao korisnika upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

8.6. Načelo transparentnosti sadržano u odredbama čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te točki 20 uvodne izjave, propisuje da: "…budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije…". Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba obzirom da odredba čl. 5. st. 1. Direktive propisuje kako u slučaju ugovora u kojim se potrošaču sve ili određene odredbe nude napismeno, iste uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Zahtjev transparentnost kao pojam nužno nameće jezičnu i formalnu konotaciju odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ŠU od 23. travnja 2015, par. 50.). Stoga zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 U i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.45., presuda suda C- 26/13., E i GU od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, par. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojmova valutne klauzule, već i ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti, a što nije utvrđeno u ovom postupku da bi učinio, nego je tužiteljici unaprijed pripremljeni ugovor sačinjen od strane tuženika dan na potpis, bez upozorenja o svim mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Stoga se i ne može govoriti o informiranosti potrošača i da su ugovorne odredbe bile jasne, uočljive i lako razumljive, iz gore navedenih razloga, kao i činjenice da je pravomoćnim odlukama u postupku kolektivne zaštite potrošača jasno utvrđeno da je postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF bilo nedopušteno.

8.7. Nadalje, valja još reći da Vrhovni sud RH, u odluci koja je pravno vezana za spomenuti postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, poslovni broj: Rev - 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., govori o potrebi vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu UUM i EUM Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

9. Slijedom svega navedenog, sud smatra da su i u konkretnom slučaju ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

10. U odnosu na prigovor zastare:

10.1 Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle tek od 14. lipnja 2018. donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vrati ti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.2. S obzirom da je zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu dana 28. srpnja 2022., od pravomoćnosti odluke u kolektivno sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

11. Tuženik u postupku prigovara da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Prema stajalištu ovog suda tužitelj je svojstvo potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa - dana 7. rujna 2006. obzirom da navedeno svojstvo tužitelja nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu u kojem je naveden kao korisnik kredita, fizička osoba, a da je namjena ugovorenog kredita – kredit za kupnju vozila marke Peugeot zbog čega nije niti trebao dokazivati svojstvo potrošača na neki drugi način budući da takvo svojstvo jasno i nedvosmisleno proizlazi iz predmetnog ugovornog odnosa između parničnih stranaka. Tome valja nadodati da je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna - u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca - na tuženiku koji takav prigovor ističe. U tom pravcu sud je saslušao tužitelja.

11.1. Tužitelj, saslušan kao parnična stranka iskazao je da je kredit podigao za osobni automobil. Opcija je bila kredit u eurima i kredit u CHF, međutim, bankovna službenica mu je rekla da je kredit u švicarcima bolji, da je niži tečaj, npr. euro je bio ovako napamet 6 kn, a švicarac puno manje, tipa 4 kn. On nije tražio kredit u CHF, njega je samo zanimalo koliki je mjesečni iznos. Ugovor je pročitao, sve mu se činilo u redu koliko ja razumije, a najvažnije mi je bilo koliki je iznos mjesečne rate. Banka je pripremila ugovor. Kredit je platio do kraja. Tada je bio u braku s EU, koja je imala punomoć na njegov računu i koja je nekada u njegovo ime plaćala kredit, jer ja bio na brodu. Njegova plaća je sjedala na tekući račun, a ona je imala punomoć, ali je kredit plaćan njegovim novcima jer on s broda ne bi mogao plaćati. Službenica u banci ga nije upozorila na posebne rizike za valutu CHF. Nije tražio pojašnjenje odredbi. Nije bilo pregovora, njemu je kredit tako ponuđen, po principu hoćeš-nećeš.

11.2. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Tuženik ističe paušalne tvrdnje da tužitelj nije potrošač međutim već i samog sadržaja ugovora proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba u svrhu financiranja automobila marke Peugeot tip i model 407 (čl. 5 Ugovora o kreditu). Što je dodatno potvrđeno iskazom tužitelja. Osim toga, činjenica da je supruga tužitelja ili netko treći za njega uplaćivao rate kredita dok je bio na brodu ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja potraživati stjecanje bez osnove, kako to pogrešno smatra tuženik kada zbog toga osporava aktivnu legitimaciju. Osobito kad se ima na umu iskaz tužitelja da je to činila njegova supruga jer je on bio na brodu i nije mogao uplaćivati rate, a kojem iskazu sud nema razloga ne povjerovati.

12. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

13. Slijedom navedenog ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF (točka I. izreke).

14. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. st. 2 ZOO -a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništetnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

15. Radi obračuna visine tražbine, sudskom vještaku dan je zadatak kolika je razlika, izražena u eurima, između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužitleju po Ugovoru o kreditu broj potvrđenog o d stare javneg bilježnika Anđelka Stanića OU-996/2006 u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi istoj bili naplaćeni da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, ti isto i uzimajući u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa.

16. Provedenim vještačenjem po Stefani Gardašanić, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire kojeg je provela temeljem uvida u Ugovor o kreditu, Plan otplate i Kartica kredita utvrdila je ukupni iznos tzv. pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog u ukupnom iznosu 4.749,33 EUR- a, a pojedinačne uplate prikazala u tablici broj 3., da su negativne tečajne razlike (kad je tečaj bio manji) 274,85 EUR, odnosno neto pretplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika 4.474,48 EUR-a.

16.1. Stranke nisu imale primjedbi na izračun i metodu izračuna sudske vještakinje pa je pisani nalaz i mišljenje prihvaćeno u cijelosti jer je dano sukladno pravilima struke i vjerodostojno.

17. Nakon pisanog nalaza i mišljenja tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u dijelu isplate na način da potražuje ukupnu svotu od 4.474,48 s dospijećem pojedinačnih mjesečnih iznosa dospijevajući svaki mjesec do isplate (u biti tužitelj potražuje u konačnici iznos tečajnih razlika nakon što su negativne tečajne razlike prebijene s pozitivnih tečajnim razlikama.

17.1. Tuženik se podneskom od 30. ožujka 2026. protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužitelj uređujući tužbeni zahtjev (4.474,48 EUR) u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev (4.561,32 EUR) povukao tužbu za iznos 86,84 EUR-a.

18. S obzirom na protivljenje povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, imajući na umu činjenicu da je drugim postavljenim tužbenim zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev na ime razlike mjesečni anuiteta zbog promjene valute vezane za CHF tužitelju pripada iznos 4.474,48 EUR-a s mjesečnim dospjelim razlikama kako je i zatraženo u uređenom tužbenom zahtjevu od 6. veljače 2026. pri čemu su mu priznate zatezne kamate od svake pojedine iznose od preplaćene uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke. S obzirom na protivljenje tuženika povlačenju dijela tužbe za iznos od 86,84 EUR u tom dijelu je valjalo tužbeni zahtjev odbiti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

19. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

20. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja tzv. negativne tečajne razlike koje se odnose na ugovorno vrijeme kada je tečaj CHF/kn bio niži od tečaja na dan isplate kredita, valja reći da je isti prigovor bespredmetan s obzirom da tužitelj potražuje navedene iznose umanjene za negativne tečajne razlike te se izrekom ove presude već umanjuje iznos pozitivnih tečajnih razlika utvrđenim negativnim tečajnim razlikama.

20.1. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke presude.

21. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155 ZPP- a. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj uspio s osnovom u cijelosti, a s visinom za 98%, njegov konačni uspjeh u sporu je 98% (198/2=99%-1%=98%) pa se prema ocjeni ovog suda smatra da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa mu je priznao trošak u cijelosti.

21.1. Tako su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) i to za sastav tužbe (100 b, Tbr. 7/1) za sastav obrazloženih podnesaka 3. listopada 2024. i 6. veljače 2026. (svako po 100 b, Tbr. 8/1) za zastupanje na ročištima 25. lipnja 2024., 4. listopada 2024. i 20. svibnja 2026. (svako po 100 b, Tbr.9/1), što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV (25 %) čini iznos 1.500,00 EUR. Tome valja dodati trošak vještačenja u iznosu 420,00 EUR kao i trošak sudske pristojbe na tužbu (46,03 EUR) tako da ukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 1.966,03 EUR pa je odlučeno kao u točki V. izreke.

21.2. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 25. lipnja 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika