1

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V., OIB:…, iz R., kojeg zastupa punomoćnik B. V., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj Pn-13/2023-17 od 29. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.

p r e s u d i o     j e

I Žalba tužiteljice djelomično je osnovana a djelomično neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pn-13/2023-17 od 29. lipnja 2023. u pobijanom dijelu (točka II i III izreke):

a) potvrđuje u točki II izreke,

b) preinačuje u točki III izreke (u kojoj je odlučeno o troškovima parničnog postupka) tako da sada ista glasi:

Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.407,13 EUR u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi trošak žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.     Prvostupanjskom odlukom odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju J. V. isplati iznos od 1.000,00 eura (slovima: tisuću eura), koji, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije, određenog u iznosu od 7,53450 za jedan euro, iznosi 7.534,50 HRK (slovima: sedam tisuća petsto trideset četiri kune i pedeset lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 23. svibnja 2014. godine do 30. srpnja 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje te za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi od  5,5% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. I., a do zatraženog iznosa od 2.030,66 eura, koji, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije, određenog u iznosu od 7,53450 za jedan euro, iznosi 15.300,00 HRK, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove."

2. Protiv te odluke tužitelj je izjavio dopuštenu i pravovremenu žalbu. Žalbom pobija točku II i III izreke odluke i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku -„Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 I 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te odluke o troškovima, te traži da se žalba prihvati te preinači pobijana odluka glede glavne stvari i troškova parničnog postupka na način da se u cijelosti dosudi tužbeni zahtjev i zatraženi troškovi parničnog postupka ili podredno da se pobijana odluka u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno  suđenje. Zatraženi su i troškovi žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba glede glavne stvari nije osnovana a osnovana je glede odluke o troškovima.

5. Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu zbog povrede prava osobnosti jer je za vrijeme izdržavanja kazne zatvora (u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Rijeci proveo u ukupnom trajanju od 1. ožujka 2013. do 31. prosinca 2013.) a zbog neadekvatnih smještajnih uvjeta (potrebe za prostorom, svjetlom i privatnošću) trpio a i danas trpi duševnu bol.

6. Prvostupanjski sud a nakon što je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U III-1912/2019 od 9. studenog 2022. ukinuta presuda ovog suda pod brojem Gž-115/2018-2 od 27. veljače 2019. i presuda prvostupanjskog suda broj P-1316/2014-31 od 1. prosinca 2017. i nakon što je predmet vraćen Općinskom sudu u Rijeci na ponovno odlučivanje, taj sud je pribavio podatke na koje je upućen od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te na temelju tih pribavljenih podataka i rezultata ostalih provedenih dokaza zaključio da je tijekom čitavog vremena koje je tužitelj proveo u Centru za dijagnostiku u Zagrebu (1. ožujka 2013. do 3. travnja 2013.) prostor u kojem je boravio u tom Centru nije bio adekvatan, dok je za vrijeme boravka u Zatvoru u Rijeci tužitelj imao osobni prostor veći od 3 m2, no zbog drugih okolnosti a za vrijeme boravka u Centru za dijagnostiku u Zagrebu i u Zatvoru u Rijeci (sanitarni čvor je bio u samoj sobi i to u neposrednoj blizini mjesta na kojem su zatvorenici konzumirali obroke, da prostor nije bio dovoljno osvijetljen ni adekvatno zagrijan i dr.) došlo do povrede prava tužitelja na zabranu zlostavljanja iz odredbe članka 23. i 35. Ustava te članka 3. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10). S obzirom na to a uzimajući okolnost konkretnog slučaja prvostupanjski sud je zaključio da težina povrede opravdava donošenje pravične novčane naknade te istom a temeljem članka 1100. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) dosudio iznos od 1.000,00 EUR, dok je u preostalom dijelu (za iznos od 1.030,66 EUR) odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Pri tome prvostupanjski sud a dosuđujući iznos od 1.000,00 EUR, a odbijajući tužbeni zahtjev od 1.030,66 EUR ima u vidu  usporednu naknadu koju je dosuđivao Europski sud za ljudska prava u sličnim predmetnima, te vrijeme koje je tužitelj bio na izdržavanju kazne zatvora, a koje je bilo relativno kratko, kao i sam stav tužitelja prema okolnostima u kojima je izdržavao kaznu zatvora budući da je isti u više navrata otklonio da su ga te okolnosti previše "dirale".

7. Žalba iako ne dovodi u pitanje da je prvostupanjski sud proveo sve relevantne dokaze (žalba se i ne izjavljuje zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja) smatra da baš iz razloga koje je naveo prvostupanjski sud u pobijanoj odluci opravdava dosuđenje cjelokupno zatraženog iznosa, a ne dosudivši cjelokupni zatraženi iznos povrijeđeno je materijalno pravo na štetu tužitelja.

8. U prvom redu a povodom žalbe tužitelja, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud kao drugostupanjski sud ne nalazi neku od povreda parničnog postupka navedenih u tom članku.

9. Dalje, ovaj sud ne nalazi da bi bilo povrijeđeno materijalno pravo na štetu tužitelja kada mu u cijelosti nije dosuđen zatraženi iznos. Naime, prvostupanjski sud je temeljem provedenih dokaza pravilno i zakonito na utvrđeno činjenično stanje cijenio sve okolnosti koje opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade tužitelju (dakle sve one okolnosti koje su navedene u točkama 44-46 obrazloženja pobijane odluke) te uvažavajući sudske odluke Europskog suda za ljudska prava (navedenih u točki 54 obrazloženja pobijane odluke) te uobičajenu sudsku praksu za ovakve i slične slučajeve, pravilno i zakonito odbio tužitelja sa preostalim zatraženim dijelom tužbenog zahtjeva.

9.1. Prema tome žalba tužitelja glede glavne stvari nema svog opravdanja.

10. Što se tiče odluke o troškovima prvostupanjski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove a sve s obzirom da su u parnici u približno jednakim dijelovima uspjele (točka 61. i 62. obrazloženja pobijane odluke pozvavši se na članak 154. stavak 4. ZPP).

Žalba s pravom dovodi u pitanje odluku o troškovima jer je glede osnove tužbenog zahtjeva tužitelj u cijelosti uspio dok je glede visine uspio sa 49% što dalje znači da je tužitelj uspio u ovoj parnici sa 74,5% a tuženica sa 25,5% što znači da je tužitelj u ovoj parnici uspio sa 49% (članak 154. stavak 2. ZPP jer se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela ima oduzeti postotak one strane koja je u manjoj mjeri uspjela).

Imajući to u vidu a krećući se u granicama zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka tužitelja (l.s.160.), te visinu vrijednosti spora, zatim koje su radnje bile potrebne za vođenje predmetne parnice, te dakako važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23 – u daljnjem tekstu: Tarifa), tužitelju za zahtjev za mirno rješenje spora, za tužbu, te za ročišta 8. rujna 2014., 2. listopada 2014., 30. listopada 2014., 19. siječnja 2017., 22. ožujka 2017., 6. lipnja 2017., 4. listopada 2017., 15. studenog 2017., 24. veljače 2023. i 26. svibnja 2023. pripada po 100 bodova (1.200 bodova ukupno) za žalbu 125 bodova, za ustavnu tužbu 500 bodova (toliko je zatraženo) te za ročišta 17. travnja 2023. 50 bodova (a ne 100 bodova jer se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima Tbr.9. stavak 2. Tarife) što je ukupno 1.975 te PDV 25% 481,25 bodova dakle ukupno 2.456,25 bodova. S obzirom da je bod 2 EUR (Tbr. 54 Tarife) to je ukupni trošak tužitelju 4.912,50 EUR.

10.1. Dakle nisu prihvaćeni zahtjevi na ime nagrade podnesaka od 1. listopada 2014., 14. srpnja 2016. i 4. travnja 2023. jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ove parnice a podnesak od 4. travnja 2023. podnesen je neposredno prije održavanja ročišta 17. travnja 2023 za koje ročište je odobrena nagrada.

10.2. Kada se uzme u obzir da je tužitelj a kako je već ranije rečeno u točki 10. obrazloženja ove odluke uspio sa 49% u ovoj parnici a kako 49% od iznosa 4.912,50 EUR iznosi 2.407,13  EUR to je taj iznos i trebalo dosuditi tužitelju te je i odlučeno kao u točki I.b). izreke temeljem članka 373. točka 3. ZPP.

11. Tužitelj je zatražio i trošak žalbe, no tužitelj-žalitelj u žalbenom postupku nije uspio glede glavnog zahtjeva već samo glede sporednog traženja-parničnog troška (članak 35. ZPP u vezi sa člankom 166. stavak 2. u vezi sa člankom 154. ZPP) pa mu nije ni dosuđen trošak žalbe te je odlučeno kao u točki II izreke.

12. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I.a). temeljem članka 368. stavak 1. ZPP.

Dubrovnik, 17. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković, v.r.