Poslovni broj: Us I-1524/2026-40
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Nataše Rogošić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) LAVČEVIĆ d.d., OIB: 71421617824, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po opunomoćenicima Mirku Budiću, odvjetniku u [adresa] te odvjetnicima iz Odvjetničkog društva VUKOVIĆ & LALIĆ d.o.o., Split, Hrvatske mornarice 1D i pod 2) MONTMONTAŽA PROJEKTI d.d., OIB: 62590096466, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva RAVLIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Gundulićeva 31, protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, OIB: 38083028711, Zagreb, Ivana Lučića 6, zastupanog po opunomoćenici ARD, diplomiranoj pravnici i zaposlenici tuženika, radi ukidanja rezervacije dionica određene u postupku pretvorbe društvenog poduzeća IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ, Split, sada trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d., Split i trgovačkog društva MONTMONTAŽA PROJEKTI d.d., Zagreb, bez rasprave, 25. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se djelomično rješenje tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360- 04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.
II. O troškovima spora sud će odlučiti naknadno posebnim rješenjem.
Obrazloženje
1.U pravovremenoj tužbi tužitelja pod 1) podnesenoj 27. veljače 2023. protiv djelomičnog rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023., tužitelj u bitnom navodi kako je tuženik pri donošenju pobijanog rješenja propustio utvrditi i uvažiti činjenicu da je tijekom postupka, prije donošenja rješenja, došlo do podjele tužitelja, odvajanjem s osnivanjem novog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. Naime, tuženik je pobijano rješenje donio 30. siječanja 2023., a kao dioničaru tužitelja, nije mu moglo ostati nepoznato da je dana 9. prosinca 2022. godine održana skupština dioničara LAVČEVIĆ d.d. na kojoj je prihvaćen plan podjele odvajanjem s osnivanjem novoga društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. Podjela trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d. s osnivanjem novog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., Split provedena je u sudskom registru dana 9. siječnja 2023. Temeljni kapital društava LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., Split, nastao podjelom LAVČEVIĆ d.d. podijeljen je na isti broj dionica, na način da je jedna dionica društva LAVČEVIĆ d.d., Split oznake LVCV-R-A, nominalne vrijednosti prije podjele od 250,00 kn, navedenom podjelom podijeljena je na jednu dionicu LVCV-R-A nominalne vrijednosti 20,00 kn i jednu dionicu novoosnovanog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., Split, oznake LVNK- RA nominalne vrijednosti 230,00 kn. Slijedom navedenog, u izreci predmetnog rješenja iskazani broj dionica i ukupni nominalni iznos za koje se ukida rezervacija dionica u svakom od dva navedena društva nije pravilna, jer je istom trebalo obuhvatiti i dionice novoosnovanog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. Split. S obzirom na trenutak u kojem se predmetno rješenje donosi, pri izračunu i iskazivanju broja ukinutih rezervacija dionica i izračunu ukupnog nominalnog iznosa ukinutih rezervacija dionica nisu uzeti u obzir podaci koji su bili upisani u sudskom registru na dan donošenja pobijanog rješenja. Nadalje, tuženik u rješenju navodi kako je isto donio po službenoj dužnosti. Međutim, tužitelj je podnio zahtjev tuženiku za ukidanjem rezervacije dionica i utvrđivanjem te nadoknadom vrijednosti rezerviranih dionica, odnosno imovine za koju su dionice bile rezervirane, s obzirom da navedenu imovinu društvo nije u konačnici primilo kao protuvrijednost za izdane dionice, a što nije sporno i navodi se u samom pobijanom rješenju, s obzirom da su raniji vlasnici kojima se nekretnine bile oduzete, koristeći se odredbama Zakona o izvlaštenju (Narodne novine 9/94 i dr.), a koji je donijet i stupio na snagu nakon dovršenog postupka pretvorbe RO Ivan Lučić Lavčević u Lavčević d.d., te njegovih kasnijih izmjena, ostvarili pravo na povrat nekretnina, na koji način, za izdane i rezervirane dionice Lavčević d.d. u konačnici nije dobio nikakvu imovinu. Rješenjem Agencije za restrukturiranje i razvoj broj 01-02/92- 06/80 od 6. kolovoza 1992. godine RO IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ u LAVČEVIĆ d.d. Split, pretvoren je u dioničko društvo, pri čemu je na ime „odštete“ bivšim vlasnicima nekretnina koje su ušle u temeljni kapital društva, rezervirano 33.740 dionica nominalne vrijednosti 100 DEM (3.374.000,00 DEM kapitala). U navedenu rezervaciju uključeno je i 95.634 m2 zemljišta na Murteru, koje je 1967. godine u postupku eksproprijacije oduzeto bivšim vlasnicima i dodijeljeno RO Ivan Lučić Lavčević, u svrhu izgradnje turističkih objekata, koji objekti do pretvorbe nisu bili izgrađeni, niti je zemljište nakon eksproprijacije bilo predano u posjed RO Ivan Lučić Lavčević, i to u vrijednosti od 1.434.510,00 DEM, odnosno 14.345 dionica nominalnog iznosa 100,00 DEM, što je tada predstavljalo 3,09% temeljnog kapitala LAVČEVIĆ d.d. U vrijeme pretvorbe (1992. godina) nije se znao »budući« pravni status ekspropriranog zemljišta, zbog čega su rješenjem o pretvorbi privremeno i rezervirane dionice za bivše vlasnike ekspropriranog zemljišta koje je uključeno u društveni kapital. Na predmetno zemljište ne primjenjuje se Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme bivše jugoslavenske komunističke vladavine u kojem zakonu je propisan rok za podnošenje zahtjeva za povrat, već Zakon o izvlaštenju koji je prvi put u Republici Hrvatskoj usvojen 1994. godine. Zakon o izvlaštenju iz 1994., a niti kasnije njegove izmjene, kao i novi Zakon o izvlaštenju nije odredio poseban rok do kojega raniji vlasnici mogu podnijeti zahtjev za povrat u odnosu na zemljište koje u postupku eksproprijacije nije predano u posjed korisniku. U svim pokrenutim postupcima kojima se od strane ranijih vlasnika zahtijevao povrat zemljišta, LAVČEVIĆ d.d. je protiv odluka o povratu zemljišta podnosio sve zakonom predviđene pravne lijekove (žalbe, tužbe, revizije), ali bez uspjeha. Ostvarivanjem prava na povrat zemljišta na Murteru od strane ranijih vlasnika, LAVČEVIĆ d.d.-u se gubitkom vlasništva nad predmetnim nekretninama umanjuje imovina i kapital, koji je kao vrijednost bio izražen baš kroz 14.345 rezerviranih dionica, sada nominalne vrijednosti, 20,00 kn za jednu dionicu LAVČEVIĆ d.d., 50,00 kn za jedinu dionicu nominalne vrijednosti Montmontaža projekti d.d. i 230,00 kn za jednu dionicu nominalne vrijednosti LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., budući su u međuvremenu kod LAVČEVIĆ d.d. provedeni postupci podjele, odvajanjem s osnivanjem novih društava i to 2020. godine odvajanje s osnivanjem društva Montmontaža projekti d.d. i 2022. godine odvajanje s osnivanjem društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. Stoga, u odnosu na zemljište na Murteru, lokacija Podvrška, ističe kako nije sporno da je za dionice što su rezervirane za bivše vlasnike bilo potrebno ukinuti rezervaciju, ali ne na način da ukidanjem rezervacije navedene dionice postanu vlasništvo Republike Hrvatske, a bez da se LAVČEVIĆ d.d. -u, Montmontaža projekti d.d.-u i LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d.-u ne nadoknadi imovina i kapital. S obzirom da vraćanjem predmetnih zemljišta bivšim vlasnicima dolazi do umanjenja imovine i kapitala tužitelja i ostalih spomenutih dioničkih društava, još 2004. godine i kasnije više puta, LAVČEVIĆ d.d. je podnosio zahtjev tuženiku da se ukine rezervacija, ali da mu se istodobno nadoknadi imovina ili umanji kapital i to prijenosom vlasništva 14.345 dionica rezerviranih za nekretnine na Murteru, lokacija Podvrška s Republike Hrvatske u vlasništvo kao vlastite dionice, radi provođenje postupka pojednostavljenoga smanjenja temeljnog kapitala i to povlačenjem baš predmetnih dionica rezerviranih za nekretnine na Murteru i umanjenjem kapitala za iznos sadašnje nominalne vrijednosti tih dionica. Kao što je vidljivo iz cjelokupnog spisa predmeta tuženika i pobijanog rješenja, tuženik je djelomično ukinuo rezervaciju dionica za nekretnine za koje postoje isprave o tomu da su vraćene bivšim vlasnicima, ali nije nadomjestio imovinu i kapital LAVČEVIĆ d.d.-u i Montmontaža projekti d.d.-u i LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., čime je postao vlasnikom predmetnih dionica spomenutih društava za koje dionice u ta društva nije unio imovinu odgovarajuće vrijednosti. Člankom 212. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da je obveza dioničara da na račun društva uplate iznos za koji su dionice izdane ili da mu prenesu stvar ili pravo ako uplaćuju dionicu ulaganjem stvari ili prava. Kako tuženik nije prenio stvari (nekretnine) u imovinu tužitelja i drugih društva kako je naprijed navedeno, budući su iste vraćene bivšim vlasnicima, to tuženik ne može, samo odlučiti da ukida rezervaciju, bez obnove postupka dovršenog rješenjem o pretvori CRD broj 01-02/92-06/80 od 6. kolovoza 1992. i na taj način zadržati u vlasništvu predmetne dionice koje su bile rezervirane za ranije vlasnike, koji nisu preuzeli dionice, već su zahtijevali i ostvarili povrat vlasništva na nekretninama. Naime, tijekom postupka pretvorbe predmetne dionice rezervirane su na ime naknade pređašnjim vlasnicima oduzete imovine. S obzirom da su nekretnine vraćene prijašnjima vlasnicima, tuženik pobijanim rješenjem ukida rezervaciju dionica na ime naknade, ali za iste ne umanjuje kapital tužitelja, odnosno ne vraća u vlasništvo tužitelja (nakon toga bi iste bile poništene), već prema planu rada tuženika, iste stavlja na javnu prodaju. Ovakvim postupanjem povrijeđeno je pravo vlasništva tužitelja i ostalih društva kako je naprijed obrazloženo, kao jedno od temeljnih prava zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske s obzirom da, zbog vraćanja nekretnina ranijim vlasnicima, dolazi do umanjenja imovine tužitelja i do gubitka kapitala koji je izražen kroz vrijednost rezerviranih dionica. Također, pobijanim rješenjem, iako je tužitelj izgubio imovinu za koju su u postupku pretvorbe izdane predmetne dionice, ukidanjem rezervacije tuženiku dionice ostaju u vlasništvu i to dionice za koje u konačnici nije uopće dao ulog u kapital tuženika. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo kada se je prilikom donošenja osporavanog rješenja pozvao na odredbu članka 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Navedena odredba propisuje da tuženik u upravnom postupku ukida rezervaciju dionica i poslovnih udjela, određenu zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na procijenjenim nekretninama i rezervaciju dionica i poslovnih udjela izdanih u protuvrijednosti imovine uključene u vrijednosti društvenoga kapitala po knjigovodstvenoj vrijednosti, dok će rezervaciju određenu radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima procijenjenih nekretnina ukinuti pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine«, br. 92/96. i dr.-dalje: Zakon o naknadi) ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen. U konkretnom predmetu, a što proizlazi iz samog osporavanog rješenja i nije sporno, tuženik navodi da su predmetne nekretnine oduzete temeljem Zakona o eksproprijaciji te da je o istima odlučeno temeljem Zakona o izvlaštenju. Dakle, ukoliko su predmetne nekretnine oduzete temeljem Zakona o eksproprijaciji, a vraćene su temeljem Zakona o izvlaštenju, što navodi i sam tuženik, tada nema osnove za postupanje sukladno odredbi članka 22. stavka 2. alineje 4. koja se odnosi isključivo na nekretnine oduzete temeljem Zakona o naknadi. Pri tome, tužitelj posebno ukazuje na odredbu članka 6. Zakona o naknadi kojom je propisano da se odredbe ovoga Zakona ne odnose na imovinu koja je društvenog vlasništvo prenesena na temelju Zakona o eksproprijaciji ("Narodne novine", br. 10/78. i dr.) Zaključno, tužitelj se poziva i na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražen u presudi broj Uzz-19/08 od 2. prosinca 2008. godine, u kojem predmetu je (nakon vraćanja nekretnina bivšim vlasnicima, a u obnovljenom postupku) prednik tuženika dao suglasnost za smanjenje temeljnog kapitala na teret HFP-a, uz točno navedeni iznos dionica kao i njihovu nominalnu vrijednost. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u navedenoj presudi naveo sjedeće: „Vrijednost procijenjenih nekretnina čini dio društvenog kapitala koji se izražava kroz vrijednost i broj dionica društva koje su kupci dionica stekli u postupku pretvorbe prema nominalnoj vrijednosti dionica u kojoj je sadržana i vrijednost procijenjenih nekretnina. Vraćanje nekretnina prijašnjim vlasnicima od utjecaja je stoga na društveni kapital utvrđen u postupku pretvorbe...“ Nadalje, Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o smanjivanju kapitala u smislu odredaba čl. 342. i čl. 354. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 54/99, 12/99, 32/00 i 118/03), već da je tuženik odlučivao o istom pitanju o kojem je odlučivao i u postupku čija se obnova traži, tj. o procijenjenoj vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe, što bi značilo da je i u obnovi postupka nadležan odlučivati što čini procijenjenu vrijednost kapitala, neovisno o tome što se u pobijanoj točki II.1. osporenog rješenja upotrebljava izraz "smanjenje kapitala". Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predložio je i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.
2. U pravovremenoj tužbi tužitelja pod 2) podnesenoj 3. ožujka 2023. protiv istog djelomičnog rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, te u podnescima zaprimljenim kod ovog suda 2. lipnja 2023. i 8. svibnja 2025., tužitelj u bitnom navodi da je predmetno djelomično rješenje doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-359/22-13 od 7. studenog 2022., kojim je oglašeno ništavim osnovno rješenje tuženika, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-03/05-2022-28 od 4. siječnja 2022. i to iz razloga što je isto bilo neizvršivo (u istome nije bilo navedeno za koje čestice zemljišta za koje su rezervirane dionice radi odštete prijašnjih vlasnika se ukida rezervacija dionica te za koliko se rezerviranih dionica i za koji iznos rezervacije se ukida rezervacija dionica). Dakle, ako je oglašeno ništavim osnovno rješenje, tužitelj postavlja pitanje o zakonitosti donošenja djelomičnog rješenja koje se, kako je to već navedeno, donosi u izvršenju presude prvostupanjskog suda u Splitu. Naime, djelomičnim rješenjem se, sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, rješava u slučaju više pitanja od kojih se samo neka mogu riješiti na temelju utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelju nije jasno koja pitanja su ostala neutvrđena, i u kojim dijelovima se još mora utvrđivati činjenično stanje što je rezultiralo donošenjem djelomičnog rješenja. Također, u djelomičnom rješenju nigdje nije navedeno koja se još pitanja moraju riješiti i u kojem dijelu još utvrditi činjenično stanje. Dakle, tužitelj opetovano ističe da u konkretnom slučaju nema osnovnog rješenja (jer je ono oglašeno ništavim citiranom prvostupanjskom presudom), a tuženik donosi djelomično rješenje. Već zbog navedenih procesnih nepravilnosti osporavano se rješenje ne može cijeniti zakonitim. Osporavano rješenje tuženika doneseno je pozivom na odredbu članka 22. stavka 2. točke 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom, koju odredbu tužitelj citira, dok tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja navodi da je, u konkretnom slučaju riječ o nekretninama kojima je odlučeno sukladno Zakonu o izvlaštenju (Narodne novine, broj: 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06) odnosno, predmetna zemljišta su vraćena ranijim vlasnicima u naturi ili su zahtjevi pravomoćno odbijeni. S obzirom da je o nekretninama prijašnjih vlasnika odlučeno temeljem Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj: 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06), a da je citiranom odredbom Zakona o upravljanju državnom imovinom određeno da će se rezervacija dionica ukinuti pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi razvidno je da nema nikakve zakonske osnove za ukidanje rezervacije dionica u ovom konkretnom slučaju. Nadalje, iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da je…“na temelju uvida u spis pretvorbe društvenog poduzeća „IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ“ Split i izračuna nadležne službe... rezervirano 11.886 dionica radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima.“ Tužitelju navedeni izračun nadležne službe nije dostavljen na očitovanje, niti je upoznat kako i temeljem čega je „nadležna služba“ došla do ovog izračuna, kojim postupanjem je povrijeđeno pravo tužitelja na sudjelovanje u postupku te su povrijeđena temeljna načela postupka. Navedeno je pokazatelj arbitrarnog postupanja tuženika čime je povrijeđen zakon na štetu tuženika. Nadalje, tuženik se je, u odnosu na predmetni upravni postupak, u obrazloženju osporavanog rješenja očitovao na sljedeći način: „Vezano uz navode društva Lavčević d.d. i društva Montmontaža projekti d.d., ističe se da činjenica procijenjenosti nekretnina u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe društva ne može ni na koji način oduzeti ili umanjiti stvarna prava na nekretninama, a interesi u odnosu na nekretnine mogu se štititi isključivo u sudskom odnosno upravnom postupku pred nadležnim tijelima. Nadalje, člankom 22. stavkom 2. alineja 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom propisano je da Centar u upravnom postupku ukida rezervaciju dionica i poslovnih udjela, određenu zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na procijenjenim nekretninama i rezervaciju dionica i poslovnih udjela izdanih u protuvrijednosti imovine uključene u vrijednosti društvenoga kapitala po knjigovodstvenoj vrijednosti, dok će rezervaciju određenu radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima ukinuti pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen. Spomenuta odredba Zakona o upravljanju državnom imovinom vrlo jasno i nedvosmisleno utvrđuje krajnju svrhu postupanja, a to je jedino i isključivo ukidanje rezervacije dionica i poslovnih udjela u upravnom postupku, ovdje u protuvrijednosti imovine uključene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća „ CRD“, [adresa], i svako drugačije postupanje bilo bi izvan okvira te zakonske odredbe. Dakle, sukladno odredbi članka 22. stavka 2. alineja 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom ovaj Centar je ovlašten u upravnom postupku isključivo i jedino ukidati rezervaciju dionica, odnosno ovaj Centar u ovom upravnom postupku nema zakonske ovlasti odlučivati o sudbini dionica po ukidanju rezervacije.“ Tužitelj je tijekom predmetnog upravnog postupka isticao da je, vezano za zemljište na Murteru, potrebno ukinuti rezervaciju dionica u broju koji je CERP upisan kao dioničar, na način da se iste vrate u vlasništvo društva Montmontaža projekti d.d. kao vlastite dionice nakon čega će se iste poništiti, jer imovina temeljem koje su izdane te dionice više ne postoji, posebice ako se uzme u obzir kako predmetnom podjelom prava na zemljište na Murteru nisu prenesena u vrijednost temeljnog kapitala novoosnovanog izdvojenog društva Montmontaža projekti d.d., već je ta stavka temeljnog kapitala, zajedno sa svim pripadajućim pravima i obvezama, pripala i ostala u cijelosti u Lavčević d.d. Tuženik navedenu primjedbu nije uzeo u obzir već je isključivo naveo da: „nema zakonske ovlasti odlučivati o sudbini dionica po ukidanju rezervacije.“ Tužitelj je tijekom cijelog postupka postavljao pitanje, što će se dogoditi sa predmetnim dionicama po ukidanju rezervacije. Tužitelj ovdje ukazuje na Plan rada Centra za restrukturiranje i prodaju za 2021. godinu, iz kojeg proizlazi sljedeće: Društva „pod rezervacijom“ predstavljaju trgovačka društva čijim dionicama/poslovnim udjelima upravlja CERP, ali njima ne može raspolagati jer su navedene dionice/poslovni udjeli trgovačkih društava, prilikom pretvorbe iz društvenih poduzeća u trgovačka društva, rezervirani zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na imovini koja je tada bila procijenjena u temeljni kapital društva, zbog toga što se trenutačno za te dionice/poslovne udjele vode sporovi pred nadležnim sudovima i/ili su predviđena za dodjelu HRVI i prijašnjim vlasnicima oduzete imovine. (…) Prodaja ovog dijela portfelja može uslijediti tek nakon ukidanja rezervacija. Dakle, predmetne dionice, po ukidanju rezervacije, sukladno navedenom planu rada, biti će predmetom prodaje, stoga ne stoji navod tuženika da nema zakonske ovlasti odlučivati o sudbini dionica po ukidanju rezervacije. Osim prije postavljenog pitanja, što će se dogoditi sa dionicama po ukidanju rezervacije, tužitelj postavlja pitanje po kojoj pravnoj osnovi će iste biti predmetom prodaje, tj. temeljem kojeg pravnog temelja, ovo posebno ako se uzme u obzir navod tuženika da nema zakonske ovlasti odlučivati o sudbini dionica nakon ukidanja rezervacije. Dakle, tužitelj je predmetne dionice rezervirao na ime naknade prijašnjim vlasnicima oduzete imovine. S obzirom da su predmetne nekretnine vraćene prijašnjim vlasnicima, tuženik u predmetnom postupku ukida rezervaciju dionica na ime naknade, ali iste ne vraća u vlasništvo tužitelja (nakon čega bi iste bile poništene), već polazeći od navedenog postupanja u planu rada tuženika, iste stavlja na prodaju. Ovakvim postupanjem povrijeđeno je pravo vlasništva tužitelja kao jedno od temeljnih prava zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske s obzirom da, zbog vraćanja nekretnina vlasnicima, dolazi do umanjenja imovine tužitelja, a prodajom dionica i do gubitka imovine (kapitala) koji je izražen kroz vrijednost rezerviranih dionica. Opisanim postupanjem tuženika zapravo i de facto dolazi do „dvostrukog“ oštećenja, „dvostrukog“ umanjenja imovine, odnosno ne samo da bi tužitelj ostao bez imovine u vidu nekretnina vraćenih prijašnjim vlasnicima, već bi tuženik još dodatno i prodao dionice tužitelja koje su bile rezervirane s ciljem i svrhom obeštećenja prijašnjih vlasnika nekretnina, za slučaj da im nekretnine ne bi bile vraćene (u kojem slučaju bi navedene nekretnine pripale u vlasništvo tužitelju), a u ovom konkretnom slučaju nekretnine su vraćene prijašnjim vlasnicima (nisu pripale u vlasništvo tužitelju), a tuženik sada ukida rezervaciju navedenih dionica i namjerava ih prodati na slobodnom tržištu. Tužitelj još jednom naglašava da u konkretnom slučaju tuženik nema zakonske ovlasti postupanja sukladno odredbi članka 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Ovo stoga što se predmetna odredba odnosi na ukidanje rezervacije dionica pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 dalje: Zakon o naknadi) ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen. Dakle, ukoliko je o predmetnim nekretninama odlučeno temeljem Zakona o izvlaštenju, tada nema osnove za postupanje sukladno odredbi članka 22. stavka 2. alineje 4. koja se odnosi isključivo na nekretnine oduzete temeljem Zakona o naknadi. Tužitelj također posebno napominje da se predmetni postupak provodi sukladno pravilima Zakona o općem upravnom postupku. Istim zakonom određeno je da kada je za utvrđivanje ili ocjenu određene činjenice koja je bitna za rješavanje upravne stvari potrebno posebno stručno znanje kojim službena osoba ne raspolaže, dokaz se može izvesti vještačenjem. Pri tome, tužitelj, kao stranka u postupku ima pravo, sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, postavljati pitanja i tražiti objašnjenja o izloženom nalazu i mišljenju. Tužitelju nije dostavljeno na očitovanje „izračun nadležne službe“ niti ima ikakva saznanja da je u predmetnom postupku vršena bilo kakva procjena vezano uz iznos i broj dionica na kojima se ukida rezervacija. Pri tome, tužitelj ukazuje i na stav i praksu iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-41/2016 od 8. rujna 2015. iz kojeg je razvidno da ne stoji navod tuženika da ne može odlučivati o sudbini dionica po ukidanju rezervacije, s obzirom se u navedenom predmetu, kojim je također ukinuta rezervacija dionica, istim rješenjem je određeno da će Agencija za upravljanje državnom imovinom upravljati dionicama u trgovačkom društvu D.p.d.d.D. u nominalnom iznosu od 2.016.000,00 kuna, što znači 6720 dionica sukladno Zakonu. Iz predmetne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, također je razvidno da je točno određeno navedeno: 1. tko će upravljati dionicama po ukidanju rezervacije, 2. o kojem nominalnom iznosu se radi i 3. o koliko točno dionica se radi. Zaključno, tužitelj se poziva i na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražen u presudi broj Uzz- 19/08 od 2. prosinca 2008. godine, u kojem predmetu je (nakon vraćanja nekretnina bivšim vlasnicima, a u obnovljenom postupku) prednik tuženika dao suglasnost za smanjenje temeljnog kapitala na teret HFP-a, uz točno navedeni iznos dionica kao i njihovu nominalnu vrijednost. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u navedenoj presudi naveo sljedeće: „Vrijednost procijenjenih nekretnina čini dio društvenog kapitala koji se izražava kroz vrijednost i broj dionica društva koje su kupci stekli u postupku pretvorbe prema nominalnoj vrijednosti dionica u kojoj je sadržana i vrijednost procijenjenih nekretnina. Vraćanje nekretnina prijašnjim vlasnicima od utjecaja je stoga na društveni kapital utvrđen u postupku pretvorbe, iz čega slijedi da se radi o odlučnim okolnostima, a koje ujedno čine i prethodno pitanje o kojem je nadležno tijelo kasnije riješilo u bitnom drugačije. Nadalje, Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o smanjivanju kapitala u smislu odredaba čl. 342. i čl. 354. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/93, 54/99, 12/99, 32/00 i 118/03), već da je tuženik odlučivao o istom pitanju o kojem je odlučivao i u postupku čija se obnova traži, tj. o procijenjenoj vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe, što bi značilo da je i u obnovi postupka nadležan odlučivati što čini procijenjenu vrijednost kapitala, neovisno o tome što se u pobijanoj točki II.1. osporenog rješenja upotrebljava izraz „smanjenje kapitala“. Dakle, prednik tuženika se sa navedenom problematikom susretao u nizu postupaka (u ovom konkretnom za koji se dostavlja presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske problematizirano je smanjenje temeljnog kapitala koje je izvršeno na teret samo jednog dioničara, tj. HFP-a) te je u prijašnjim postupcima ulazio u problematiku što će se dogoditi sa dionicama po ukidanju rezervacije, odnosno, nakon vraćanja nekretnina prijašnjim vlasnicima. U presudi Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-1487/2009 od 27. svibnja 2009. godine (koja presuda je donesena u izvršenju citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Uzz-19/08 od 2. prosinca 2008.) prednik tuženika u odgovoru na tužbu, a vezano uz stav koji se odnosi na smanjenje temeljnog kapitala, iznosi sljedeće: „…Za vrijednost nekretnina koje su vraćene prijašnjim vlasnicima umanjen je društveni kapital utvrđen u postupku pretvorbe. Tuženo tijelo ističe da Ustav Republike Hrvatske jamči da prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu biti umanjena zakonom niti drugim pravnim aktom..“ Pravnim pristupom koji je zauzet u pobijanom djelomičnom rješenju tuženika, kao i pravnim shvaćanjima koja su izražena u istom, tuženik odstupa od gore citirane vlastite prakse kao i egzistentne sudske prakse, čime je dovedena u pitanje zakonitost pobijanog djelomičnog rješenja kao i zakonitost postupanja tuženika. Nadasve, opisanim postupanjem i pobijanim djelomičnim rješenjem povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti kao jedno od temeljnih vrednota proklamiranih i zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske. Tužitelju je pobijanim rješenjem povrijeđeno i pravo na mirno uživanje vlasništva te jamstvo i nepovredivost prava vlasništva. Sukladno svemu navedenom, ovaj tužitelj predlaže sudu da osporeno djelomično rješenje tuženika poništi i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.
3.Naprijed citirane tužbe po kojima su oformljeni spisi ovog suda pod poslovnim brojevima: Us I-492/23 i Us I-540/23, koje su podnesene protiv istovjetnog rješenja tuženika, ovaj sud je rješenjem poslovni broj: Us I-492/23-3 od 8. ožujka 2023., spojio radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, na način što je predmet poslovni broj: Us I-540/23 pripojen predmetu poslovni broj: Us I-492/23, a koji se nadalje vodio kao spis pod jedinstvenim poslovnim brojem: Us I-492/23.
4.Tuženik je u odgovorima na tužbe u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja pri čemu u bitnom ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja.
5.Sud je u predmetnom sporu koji se ranije vodio pod poslovnim brojem: Us I- 492/2023 donio presudu poslovni broj: Us I-492/23-13 od 6. srpnja 2023. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) za poništenje djelomičnog rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023., te tužitelja pod 2) za poništenje citiranog djelomičnog rješenja tuženika i da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, protiv koje su tužitelji izjavili žalbe, nakon čega je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-373/2024-4 od 5. veljače 2025. poništena citirana prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak, nakon čega je spis dobio novi poslovni broj: Us I-582/2025.
6.Potom, u izvršenju citirane presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je donio presudu poslovni broj: Us I-582/2025-32 od 3. lipnja 2025. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) za poništenje djelomičnog rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943- 06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023., te tužitelja pod 2) za poništenje citiranog djelomičnog rješenja tuženika i da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, protiv koje su tužitelji izjavili žalbe, nakon čega je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3939/2025-3 od 3. lipnja 2026. poništena citirana prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak, nakon čega je spis dobio novi poslovni broj: Us I-1524/2026, što pak znači da se predmetna presuda donosi u izvršenju citirane presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.
7.Kako stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave (članak 98. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24., dalje ZUS)), pa kako su odlučne činjenice za rješavanje ovog spora dostatno utvrđene, sud je u smislu citirane odredbe bez održavanja rasprave, a nakon razmjene podnesaka između stranaka, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, te pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu upravnog tijela, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika odlučio donijeti presudu.
8.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.
9.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja pod 1) i to da se pribave i pregledaju spisi tuženika klasifikacijskih oznaka 943-06/04-01/266, UP/I-943-06/04-01/121, 943- 06/04-01/266 i 943-06/05-01/51, to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i raspravi održanoj u prethodno vođenom sporu pod poslovnim brojem: Us I-582/2025 8. svibnja 2025., te tužitelja pod 2) i to da se u ovom sporu provede vještačenje po vještaku financijske ili ekonomske struke, te da se pribavi i pregleda spis Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us I-1672/2023, to na okolnosti precizirane u podnesku priloženom u spis na raspravi održanoj u prethodno vođenom sporu pod poslovnim brojem: Us I- 582/2025 8. svibnja 2025., kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
10.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
11.Tužbeni zahtjevi su osnovani iz razloga koji će biti obrazloženi u nastavku obrazloženja ove presude.
12.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
13.Naime, osporenim rješenjem tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju
Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023. ukida se rezervacija 11.886 dionica trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d., Split ukupne nominalne vrijednosti 394.385,82 eura / 2.971.500,00 kn i 11.886 dionica trgovačkog društva Montmontaža projekti d.d., Zagreb ukupne nominalne vrijednosti 78.877,16 eura / 594.300,00 kn, određena točkom 4. rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj broj: 01-02/92-06/80 od 6. kolovoza 1992., kojim je dana suglasnost na namjeravanu pretvorbu društvenom poduzeću „IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ", Split, u protuvrijednosti nekretnina oznaka k.č.br. pobliže preciziranih u izreci rješenja, sve k. o. [katastarska općina], te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbu čl. 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/18).
14.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja kojim se ukidaju rezervacije dionica određene u postupku pretvorbe društvenog poduzeća IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ, Split, sada trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d., Split i trgovačkog društva MONTMONTAŽA PROJEKTI d.d., u svezi s čim je li pravilno primijenjena odredba čl. 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/18), ujedno spornim se ukazuje i je li u provedenom upravnom postupku došlo do procesnih povreda na štetu tužitelja koje bi bile od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, kod kojeg stanja stvari je prijeporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.
15.Odredbom čl. 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/18), propisano je da Centar u upravnom postupku ukida rezervaciju dionica i poslovnih udjela, određenu zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na procijenjenim nekretninama i rezervaciju dionica i poslovnih udjela izdanih u protuvrijednosti imovine uključene u vrijednosti društvenoga kapitala po knjigovodstvenoj vrijednosti, dok će rezervaciju određenu radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima ukinuti pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen.
16.Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika, te dovodeći isto u svezu s naprijed citiranom mjerodavnom odredbom Zakona o upravljanju državnom imovinom, ovaj sud zaključuje da su tužitelji svojim tužbenim navodima, te navodima istaknutim tijekom ranije vođenog spora doveli u sumnju zaključak tuženika da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje rješenja kakvo je tuženik donio KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023., čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, odnosno da prije donošenja takvog rješenja nije došlo do procesnih povreda na štetu tužitelja koje su od utjecaja na zakonitost akta tuženika, uslijed čega sud zaključuje kako osporeno rješenje tuženika za sada uz obrazloženje kakvo je u njemu dano, nije moguće ocijeniti pravilnim niti zakonitim, zbog čega ga je trebalo poništiti i predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak.
17.Nadalje, sud napominje kako se predmetna presuda donosi u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3939/2025-3 od 3. lipnja 2026., kojom pak presudom je poništena presuda ovoga suda poslovni broj: Us I-582/2025-32 od 3. lipnja 2025., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) za poništenje djelomičnog rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju
Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023., te tužitelja pod 2) za poništenje citiranog djelomičnog rješenja tuženika i da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, pa s obzirom na različitost pravnih shvaćanja ovoga suda kao prvostupanjskog suda te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, sud je dužan uvažiti stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda iz citirane presude.
18.Stoga, uzimajući u obzir stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz citirane presude, ovaj sud prije svega ističe kako su tužitelji tijekom spora izričito osporili izračun nadležne službe kojim je utvrđeno kako je radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima i to baš u dijelu koji je predmet ovog spora, rezervirano 11.886 dionica, s tim da je tužitelj pod 2) posebice apostrofirao kako mu taj izračun nikada nije dostavljen na očitovanje tijekom upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, zbog čega mu je ostalo potpuno nepoznato na koji način je nadležna služba došla do navedenog izračuna, čime smatra da su mu povrijeđena temeljna procesna prava, odnosno pravo da sudjeluje u postupku.
19.Kod izloženog stanja stvari, a vezano za prigovore tužitelja koji se odnose na procesne povrede koje bi po mišljenju tužitelja bile počinjene na njihovu štetu u provedenom postupku pred tuženikom, za kazati je kako sud za sada takve prigovore ne može otkloniti. Naime, u tom smislu najprije je za navesti kako nakon uvida u upravni spis kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu, nedvojbeno proizlazi kako predmetni izračun nadležne službe kojim je utvrđeno kako je radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima i to baš u dijelu koji je predmet ovog spora, rezervirano 11.886 dionica, tužiteljima nikada nije dostavljen na očitovanje tijekom upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, kod kojeg stanja stvari je došlo do povrede odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na njihovu štetu, a kojom odredbom je propisano da se u postupku stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, slijedom čega već iz ovog razloga osporeni akt tuženika nije moguće cijeniti pravilnim niti zakonitim budući da sud ne može otkloniti prigovore koje tužitelji ističu u pravcu povrede njihovih procesnih prava prije donošenja osporenog rješenja.
20.Nadalje, iz podataka upravnog spisa, kao i iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je rješenjem Agencije za restrukturiranje i razvoj, broj 01-02/92- 06/80 od 6. kolovoza 1992., RO AR LAVČEVIĆ u LAVČEVIĆ d.d. Split, pretvoren u dioničko društvo, pri čemu je na ime „odštete“ bivšim vlasnicima nekretnina koje su ušle u temeljni kapital društva, rezervirano 33.740 dionica nominalne vrijednosti 100 DEM te da je u tu rezervaciju uključena vrijednost od 95.634 m2 zemljišta na Murteru, koje je 1967. godine u postupku eksproprijacije oduzeto bivšim vlasnicima i dodijeljeno RO Ivan Lučić Lavčević, kao i da je za to zemljište rezervirano 14.345 dionica nominalnog iznosa 100,00 DEM, a što je tada predstavljalo 3,09% temeljnog kapitala LAVČEVIĆ d.d. Međutim, u obrazloženju osporenog rješenja tuženik nije dao jasno određenje iz kojeg bi bilo moguće uspostaviti točne razloge ukidanja rezervacije za upravo 11.886 dionica trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d. Split i 11.886 dionica društva Montmontaža projekti d.d. Zagreb, a niti takvo određenje ima uporište u podacima upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu, s tim da tužitelji nedvojbeno imaju pravni interes utvrditi valjanost broja dionica za koje će se rezervacija ukinuti, jer se ukidanjem rezervacije utječe na njihovo pravo vlasništva uspostavljeno na preostalim dionicama, kod kojeg stanja stvari sud nalazi i da je obrazloženje osporenog rješenja protivno mjerodavnoj odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, kojom odredbom je propisano da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar, pa je i to razlog zbog kojeg akt tuženika nije moguće ocijeniti zakonitim.
21.Kod izloženog stanja stvari, opisano postupanje tuženika kao upravnog tijela u provedenom upravnom postupku dovodi tužitelje kao stranke upravnog postupka u neravnopravan položaj, što je pak u suprotnosti sa zahtjevom da navodi stranke moraju biti propisno ispitani odnosno zahtjevi stranke stvarno "saslušani", a na što u ustavno sudskoj praksi ukazuje i Ustavni sud RH u većem broju svojih odluka. Stoga, u okolnostima kada tužiteljima uopće nije dostavljen predmetni izračun nadležne službe, niti im je na bilo koji drugi način bilo omogućeno da se očituju na navode istog ili istaknu bilo kakve prigovore ili da predlože izvođenje dokaza kojim bi se takav izračun mogao preispitati, sud zaključuje da se radi o procesnim povredama na štetu tužitelja koje su od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, u svezi s čim su tužitelji i doveli u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku, te posljedično i pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava.
22.Ujedno, za istaknuti je i kako uslijed prethodno navedenog, obrazloženje osporavanog rješenja tuženika ne udovoljava zahtjevima koje pred javnopravna tijela postavlja Ustav, a koji, između ostalog jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju javnopravnih tijela. Obrazloženja nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalno pravnom smislu, to pak stoga što bez navođenja konkretnih činjenica i okolnosti koje potkrjepljuju donošenje akta kakav je tuženik donio, sudu nije ni omogućeno preispitivanje pravilnosti primjene mjerodavnih zakonskih odredbi, te pored toga takvo obrazloženje ne udovoljava zahtjevu valjanog obrazloženja odluke, odnosno ustavnim zahtjevima koji se pred javnopravna tijela postavljaju radi zaštite stranaka od arbitrarnosti u odlučivanju, s tim da uslijed prethodno obrazloženog osporavanim rješenjem nisu dani jasni, potpuni i neproturječni razlozi o svim činjenicama koje su pravno odlučne za rješavanje konkretne upravne stvari.
23.Uslijed prethodno izloženog, na temelju odredbe članka 117. st. 1., u svezi s odredbom čl. 47. st. 1. ZUS-a valjalo je odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva poništiti osporeno rješenje tuženika te mu predmet vratiti na ponovni postupak, pri čemu je tuženik vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama ovoga suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a), u kojem će donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku, uslijed čega je presuđeno kao pod točkom I. u izreci presude.
24.S prethodnim u vezi, u ponovnom postupku koji će uslijediti nakon ove presude, tuženik je dužan dostaviti strankama predmetni izračun nadležne službe kojim je utvrđeno kako je radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima i to baš u dijelu koji je predmet ovog spora, rezervirano 11.886 dionica, te će im dati primjeren rok da se očituju na navode istog, pa ovisno o navodima i prigovorima stranaka, ukoliko stranke spora dostavljeni izračun budu osporavale, a tuženik iz dostavljenog obračuna ne bude u mogućnosti takve prigovore jasno otkloniti, primjerice iz razloga neodgovarajućih vrijednosti, održati će usmenu raspravu te će po potrebi provesti vještačenje na okolnost broja i oznake dionica kao i njihove vrijednosti i to po ovlaštenom sudskom vještaku financijske ili ekonomske struke, a to kako bi se jasno odredio broj dionica za koje se namjerava ukinuti rezervacija, koje pak moraju biti povezane uz konkretne nekretnine, odnosno njihovu vrijednost, te će nakon na takav način provedenog zakonitog postupka donijeti novo rješenje pridržavajući se naprijed izloženih pravnih shvaćanja i primjedbi ovoga suda, s tim da novo rješenje treba biti doneseno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, dakle na način kako to propisuje odredba čl. 9. Zakona o općem upravnom postupku, koje pak treba biti obrazloženo na način kako je to propisano odredbom čl. 98. st. 5. istog Zakona.
25.Konačno, s obzirom da je odredbom čl. 148. st. 4. ZUS-a propisano da o troškovima spora sud može odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari ili posebnim rješenjem u roku od 15 dana od dana objave presude ili postavljanja zahtjeva iz stavka 3. ovoga članka, sud je u smislu citirane odredbe odlučio da će o troškovima spora naknadno odlučiti posebnim rješenjem, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci ove presude.
U Splitu, 25. lipnja 2026.
S U D A C
Ivan Dadić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dopuštena, na temelju odredbe članka 127. st. 1. ZUS-a.
DNA:
- opunomoćenicima tužitelja pod 1) Mirku Budiću, odvjetniku u [adresa] i odvjetnicima iz Odvjetničkog društva VUKOVIĆ & LALIĆ d.o.o., Split, Hrvatske mornarice 1D,
- opunomoćenicima tužitelja pod 2) odvjetnicima iz Odvjetničkog društva RAVLIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Gundulićeva 31,
- tuženiku Centu za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, Zagreb, Ivana
Lučića 6, uz povrat spisa,
- u spis.
