Poslovni broj: 20 Gž-2254/2021-4

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 20 Gž-2254/2021-4

                                         

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

       P R E S U D A

                 I

      R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. S. Ć., OIB:…, 2. M. Ć., OIB:… i 3. B. Ć. O.:…, sve tužiteljice iz S., P., sve zastupane po punomoćniku I. B., odvjetniku iz R., protiv tuženih 1. D. B. rođ. Š., 2. S. Š. pok. T., 3. D. Š. pok. T., tuženici od 1. do 3. zastupani po privremenoj zastupnici D. V., odvjetnici iz Z., 4. B. Š. pok. M. iz Z., 5. M. Š. iz Z., 6. P. Š. iz Z., i 7. V. K. iz Z., tuženici od 5. do 7. kao nasljednici iza pok. A. Š., 4., 6. i 7. tuženici zastupani po punomoćnici S. M., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužiteljica izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, posl. br. P-991/2016 od 22. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2024.,

 

                                                   p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, posl. br. P-991/2016 od 22. siječnja 2020., u točki I. izreke u cijelosti i u dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

 

 

                                                      r i j e š i o   j e

             

Odbija se žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, posl. br. P-991/2016 od 22. siječnja 2020.

 

                           

 

 

              Obrazloženje

 

1.Citiranom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi sadržaja kao u izreci, te je naloženo tužiteljicama naknaditi tuženicima pod 4., 6. i 7. parnični trošak u iznosu od 10.218,75 kn, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška. Rješenjem je odbačena tužba u odnosu na 5. tuženu.

 

2. Protiv citirane presude (osim odbijajućeg dijela točke II. izreke) i rješenja žalbu su podnijele tužiteljice iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN; 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenih zahtjeva. 

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljica da se utvrde suvlasnicama, svaka u 1/3, dijela nekretnine k.č. br. 4661/1, oranica, površine 266 m2, k.o. Z., označenog toč. I-J-S-T-U na skici lica mjesta /situacijska skica/ sačinjenoj od ovlaštene geodetske poslovnice „L.“ d.o.o. od 16. lipnja 2015. godine i dijela te nekretnine u naravi dio obiteljske kuće i okućnica.

 

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna nekretnina upisana u zemljišne knjige kao oranica površine 266 m2, suvlasništvo tuženika 1. do 4. i prednika 6. i 7. tuženika. Nadalje utvrđuje da su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1060/88 od 21. studenog 1988. Š. A. B. pok. J., Š. M. pok. J., Š. D. pok. J., Š. S. pok. T. i Š. D. pok. T., utvrđeni vlasnicima predmetne nekretnine (kao i kč.br. 4661/2, k.o. Z.), na temelju Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da su 4. i 6. tuženik predmetnu nekretninu davali u najam trećim osobama; D. V. i pečenjari T. kao prostor za parkiranje. Prvostupanjski sud utvrđuje da je na kč. br. 4659/1 izgrađena obiteljska kuća vlasništvo tužiteljica i da ta nekretnina graniči sa prijepornom.

 

6.2. Uvidom u situacijski nacrt izrađen po L. d.o.o. od 18. lipnja 2015. prvostupanjski sud utvrđuje da se realni dio za koji tužiteljice traže utvrđenje prava suvlasništva ne odnosi na spornu čest. 4661/1, već na čest. 4661/3, 4662/4 i 466/3, pa da je to razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva. Ujedno prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljice nisu dokazale da su pravo suvlasništva na spornoj nekretnini stekle nasljeđivanjem iza smrti svog prednika pok. T. Ć., niti da je njihov prednik spornu nekretninu kupio od P. P. jer da nisu priložile rješenje o nasljeđivanju iza pok. T. Ć. iz kojeg bi bilo razvidno da je sporna nekretnina u trenutku njegove smrti utvrđena njegovom ostavinskom imovinom i da su je one, kao njegove nasljednice, naslijedile, niti su priložile kupoprodajni ugovor iz kojeg bi bilo razvidno da je njihov prednik spornu nekretninu kupio od P. P.. Nakon detaljne analize iskaza saslušanih svjedoka prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljice nisu bile u faktičnom posjedu prijeporne nekretnine, već da su je koristile za prolaz i provoz do svoje kuće, pa da bi se eventualno moglo govoriti o pravu služnosti prolaza i provoza. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbene zahtjeve.

 

6.3. U odnosu na 5. tuženu M. Š. prvostupanjski sud utvrđuje da je ona preminula 16. veljače 2009., a kako je protiv nje podnesena tužba dana 17. svibnja 2017., to da znači da je tužba podnesena protiv umrle osobe koja ne može biti stranka u postupku. Stoga je u odnosu na nju prvostupanjski sud odbacio tužbu.

 

7.1.Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljica o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljica da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 299. ZPP-a. Naime, čak i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 299. ZPP-a (a nije) kada nije dozvolio nakon zaključenja prethodnog postupka provođenje dokaza uvidom u spis P-986/16, to nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost presude jer su predmet navedenog postupka (P-986/16) bile druge nekretnine (kč.br. 4662/2 i 4662/4). Prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je odbio tužbene zahtjeve iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužiteljica.

 

7.2. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljica protiv rješenja o odbacivanju tužbe u odnosu na 5. tuženu. Naime, tužiteljice pogrešno navode da je prvostupanjski sud trebao prekinuti postupak zbog smrti 5. tužene i zatim pozvati njezine nasljednike na preuzimanje postupka. Kako su tužiteljice podnijele tužbu protiv umrle osobe, riječ je o neotklonjivom nedostatku, pa je prvostupanjski sud pravilno odbacio tužbu protiv navedene tužene pozivom na odredbu članka 83. stavka 5. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.  

 

              8.1.1. U podužoj žalbi tužiteljice selektivno analiziraju provedene dokaze pogrešno smatrajući da su dokazale osnovanost svojeg zahtjeva. Pri tome se tužiteljice pozivaju na iskaze svjedoka čije su saslušanje predložile, međutim, valja reći da su ti iskazi neprecizni jer sud nije bio na licu mjesta, pa su svjedoci svjedočili o onome što su im tužiteljice rekle da je predmet spora (npr. svjedok S. je prvenstveno iskazivao o posjedovanju obiteljske kuće tužiteljica, što nije niti predmet spora, dok je svjedokinja C. na upit tuženika o tome da li zna što je predmet spora iskazala da tužiteljice traže ono što je njihovo –kuću i oko kuće).

 

8.1.2. Kao što je naprijed navedeno, predmet spora je utvrđenje prava vlasništva na nekretnini kč. br. 4661/1, k.o. Z.. Prije svega valja reći da pogrešno smatraju tužiteljice da su tuženici trebali dokazivati činjenice. Tuženici su upisani kao vlasnici predmetne nekretnine i nisu trebali ništa dokazivati, nego je teret dokazivanja bio na tužiteljicama. Nadalje valja reći da tužiteljice glavninu postupka nisu niti činjenično navele temeljem čega smatraju da su stekle vlasništvo prijeporne nekretnine. U tužbi su navele da je riječ o „pogrešnom upisu tuženih“, bez navođenja zbog čega smatraju da su one vlasnice nekretnine. Tijekom postupka su navele da su vlasništvo prijeporne nekretnine stekle temeljem dva osnova; dosjelošću i nasljeđivanjem, iako jedan osnov isključuje drugi.

 

8.1.3. Tužiteljice su navele da su u posjedu predmetne nekretnine preko 40 godina i da je posjeduju kao okućnicu svoje obiteljske kuće. Pri tome nisu navele temeljem koje pravne osnove su ušle u posjed predmetne nekretnine, dok bi se iz iskaza tužiteljice M. Ć. moglo zaključiti da su u posjed predmetne nekretnine ušle trenutkom kupnje susjedne nekretnine na kojoj je njihov prednik sagradio kuću, time da nije dostavljen ugovor o kupnji prijeporne nekretnine. Stoga, čak i ako bi se smatralo da su tužiteljice posjedovale predmetnu nekretninu (a nisu), taj posjed ne bi bio zakonit.

 

8.1.4. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljice nisu bile u posjedu predmetne nekretnine, odnosno da je nisu posjedovale kao svoju okućnicu, kako navode. Predmetna nekretnina je u zemljišnim knjigama označena kao oranica, dok je stranke i svjedoci opisuju kao ledinu. Na toj su se ledini parkirali automobili, a tuženici su je dali u zakup 2006. D. V., odnosno 2017. pečenjari T.. Prednici tuženika su vlasništvo predmetne nekretnine stekli temeljem presude iz 1988. godine. Ne bi bilo logično da su prednici tuženika uspješno okončali postupak radi stjecanja prava vlasništva na navedenoj nekretnini u vrijeme kada se ista, navodno, već nalazila u posjedu tužiteljica, a da tužiteljice nisu ništa tada poduzele (radi usklađenja faktičnog sa stvarnim stanjem).

 

8.2.1. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužiteljice nisu dokazale da su stekle pravo vlasništva prijepora niti po jednoj osnovi na koju se pozivaju (nasljeđivanje i dosjelost) i pravilno je odbio tužbene zahtjeve.

 

8.2.2. Tužiteljice nisu dokazale da je prijeporna nekretnina ušla u ostavinsku imovinu iza njihovog prednika, pa posljedično tome nisu dokazale da su je stekle nasljeđivanjem.

 

8.2.3. Tužiteljice također nisu dokazale da su vlasništvo predmetne nekretnine stekle dosjelošću. Naime, tužiteljice nisu dokazale kada su stupile u posjed predmetne nekretnine i temeljem čega su stupile u posjed, kao što nisu dokazale niti način posjedovanja i vremensko razdoblje posjedovanja preijeporne nekretnine, dakle, niti jednu pravno relevantnu činjenicu.

 

9. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

              10. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u odbijajućem dijelu točke II. izreke.

 

                                                                U Rijeci, 17. siječnja 2024.                                                                       

Predsjednik vijeća

                                                                                               Larisa Gačanin, v.r.