1

Poslovni broj: 15 Gž R-1492/2021-8

 

Poslovni broj: 15 Gž R-1492/2021-8

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz D., OIB: …, zastupanog po punomoćniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda H. K. i D. K., odvjetnici u K., protiv tuženika K. A. d.o.o., K., OIB: …, kojeg zastupa Odvjetničko društvo R. & O., odvjetnici u K., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-238/2019-20 od 10. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I  Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-238/2019-20 od 10. rujna 2021. u točki I. izreke i u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu.

 

II   Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-238/2019-20 od 10. rujna 2021. u točki II izreke u dijelu u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 165,91 eur i sudi:

 

Nalaže se tuženiku K. A. d.o.o. da tužitelju J. P. naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 165,91 eur (slovima: stošezdesetpeteura i devedesetjedancent) sa zateznom kamatom tekućom od 10. rujna 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinancirane Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku K. A. d.o.o. da tužitelju J. P. naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 11,82 eur (jedanaesteura i osamdesetdvacenta), u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade troškova prijevoza na posao isplati iznos od 37.222,00 kn.

 

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn.

 

3. Protiv te presude žale se obje stranke.

 

4. Tužitelj pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II izreke u odbijajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

5. U žalbi navodi da mu pripada pravo na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer je punomoćnik tužitelja bio prisutan na ročištu. Također da mu pripada pravo na trošak sastava podneska od 28. travnja 2020. kojim se očitovao na dostavljenu evidenciju o radu tužitelja kroz utuženo razdoblje i specificirao tužbeni zahtjev kao i trošak sastava podneska od 27. svibnja 2020. kojim se očitovao na mogućnost prijevoza željeznicom i dostavio relevantnu sudsku praksu u sličnim predmetima.

 

6. Predlaže u pobijanom dijelu odluku o parničnom trošku preinačiti na način da se tužitelju dosudi daljnji iznos parničnog troška u visini od 2.187,50 kn kao i trošak žalbenog postupka.

 

7. Tuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8. Bitnu povredu nalazi u tome što prvostupanjski sud nije izveo niti jedan od predloženih dokaza po tuženiku, pa se radi o neravnopravnosti stranaka, s obzirom da tuženiku nije omogućeno da dokaže svoje tvrdnje, odnosno, da dokaže činjenice čijim bi utvrđivanjem bila donesena bitno povoljnija odluka za tuženika. Tuženik se poziva na pravo na procesnu ravnopravnost u građanskom postupku, pravo na saslušanje i pravo na izvođenje dokaza, koja su implicitno sadržana u čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10). Navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su proturječni dokazima te se presuda ne može ispitati jer sud ne obrazlaže zašto je dosudio upravo iznos u visini cijene mjesečne karte. Ukazuje da spisu prileži potvrda A. K. d.d. iz koje proizlazi da tužitelj nije korisnik njihove usluge i nije kupovao mjesečnu kartu, kao i iskaz tužitelja koji je očito zainteresiran za uspjeh u ovom postupku i tvrdi da je kupovao mjesečnu kartu i da je na posao putovao autobusom. Iz navedene isprave A. K. d.d. sud je mogao jedino zaključiti da tužitelj na posao nije putovao autobusom, da nije kupovao mjesečnu autobusnu kartu i da tužitelju nije nastao trošak u visini cijene mjesečne autobusne karte. Pogrešnim smatra utvrđenje da tužitelj nije mogao koristiti željeznički prijevoz jer prema rasporedu njegovog radnog vremena on je mogao na posao dolaziti i s posla odlaziti vlakom bez obzira u kojoj smjeni radi. Također pogrešnim smatra i tumačenje evidencije o radnom vremenu pošto je tužitelju dosuđen trošak prijevoza i za mjesece u kojima nije niti jedan dan dolazio na posao. Tako da je tužitelju dosuđen trošak prijevoza za siječanj 2015. u punom iznosu mjesečne karte, iako na posao dolazi samo 7 dana - ostatak mjeseca je na godišnjem odmoru (GO) ili mu se evidentira kao odrađen, pa ne dolazi na posao. U siječnju 2016. tužitelj na posao ne dolazi niti jedan dan, a dosuđen mu je puni iznos mjesečne karte, dok u siječnju 2017. na posao dolazi samo 7 dana, a dosuđen mu je puni iznos troška. Sud ne obrazlaže zašto je tužitelju dosudio punu naknadu troška prijevoza, iako taj mjesec ili nije dolazio na posao ili je na posao dolazio samo par dana mjesečno. Navodi da je pogrešno utvrđenje da je tužitelj kupovao mjesečne karte i za mjesece kada je polovicu mjeseca bio na godišnjem odmoru. Navodi da nije tvrdio da je prijevoz željeznicom jeftiniji, jer je navedeno egzaktna činjenica koja proizlazi iz potvrde H. ž., da je cijena mjesečne karte vlakom 267,00 kn, dok je cijena mjesečne autobusne karte 720,00 kn. Ukazuje na čl. 34. Pravilnika  koji propisuje da u situaciji kada postoji više vrsta javnog prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do posla, a postoji, vlak i autobus, tad se trošak prijevoza priznaje u visini jeftinijeg, a to je u konkretnom slučaju željeznički prijevoz. Stoga, ako bi tužitelj imao pravo na naknadu troška tada tužitelj mogao dobiti naknadu samo jeftinije karte. Tuženik prigovara i odluci o parničnom trošku navodeći da trošak sastava podneska od 29. travnja 2020., nije bio potreban za vođenje postupka.

 

9. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka uvećano za trošak žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje.

 

10. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da direktor tuženika iako uredno pozvan nije pristupio, odnosno nije se odazvao pozivu za svoje saslušanje na koji način je propustio svoje pravo da bude saslušan. Osim toga, navodi da je za utvrđenje činjenice isplate troška prijevoza dostatan isključivo materijalni dokaz. Navodi da odredba čl. 34. Pravilnika ne propisuje situaciji u kojoj radnik nema pravo na isplatu troška prijevoza. Tvrdi da poslodavac u utuženom razdoblju nije isplaćivao procijenjeni iznos troška prijevoza niti je radniku kupovao i predavao kartu, pa je stoga dužan naknaditi troškove prijevoza sukladno odredbi čl. 34. st. 2. Pravilnika. Ponavlja, da je željeznička postaja udaljena nekoliko kilometara, a zbog pravca željezničkog prometa (Karlovac), željeznički promet je izrazito neredovit i problematičan, pa u okolnostima u kojima je imao obvezu dolaska na posao na vrijeme i bez kašnjenja prijevoz željeznicom za tužitelja nije bio opravdana opcija.  Pored toga prijevoz željeznicom za tužitelja bi značio znatan fizički napor pogotovo u zimskim uvjetima.

 

11. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

12. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

 

13. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

14. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalba  jer okolnost da sud nije prihvatio neki od dokaznih prijedloga ne čini navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa tako ni u slučaju kada u ovom predmetu nije saslušan zakonski zastupnika tuženika, koji iako uredno pozvan nije se odazvao pozivima. Osim toga, iskaz direktora tuženika u situaciji kada tuženik tijekom postupka nije dostavio niti jedan materijalni dokaz u prilog svojoj tvrdnji o isplati troškova prijevoza ne može biti od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

15. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

16. Predmet spora je zahtjev tužitelja, radnika prema tuženiku kao poslodavcu za isplatu iznosa od 37.222,00 kn, a s osnove naknade troškova prijevoza.

17. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju od 1. studenog 2014. do 31. listopada 2019. bio zaposlen kod tuženika i da ostvaruje pravo na isplatu troškova prijevoza,

- da je tužitelj za dolazak na posao mogao koristiti se autobusnim prijevozom na kojoj liniji promet prijevoznik A. K. d.d.,

- da na relaciji D.-K. prometuje i željeznički prijevoz,

- da je tužitelj radio u različitim smjenama (prva, druga, treća) i da u tom vremenu nije uvijek mogao putovati autobusom već je morao iznaći i druge mogućnosti putovanja,

- da je autobusna postaja neposredno uz njegovu kuću i da autobus na toj liniji prometuje nekoliko puta dnevno, dok je željeznička postaja D. udaljena od zaseoka gdje živi oko 2 kilometra i nema podesne željezničke veze prometovanja za dolazak na posao,

- da cijena mjesečne autobusne karte na relaciji D.-M. (G.)-K. i natrag iznosi 752,00 kn,

18. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na odredbu čl. 34. Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika (dalje Pravilnika).

19. Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud budući da su rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza.

20. Naime, odredbom čl. 34. Pravilnika propisano je da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, koja se može dati: kupnjom i predajom mjesečne karte za sredstva javnog prijevoza ili isplatom iznosa koji odgovara procijenjenom trošku prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada (st. 1.), ako na relaciji kojom zaposlenik putuje postoji više vrsta javnog prometa, naknada se priznaje u visini najjeftinijeg prometa (st. 2.). Davanje lažnog iskaza o mjestu stanovanja je povreda radnih obveza i opravdani razlog za otkaz ugovora o radu (st. 3.).

21. U konkretnom slučaju ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od 1. studenog 2014. do 31. listopada 2019. jer je tužitelj kroz navedeno razdoblje radio u K. te imao troškove prijevoza.

              22. Isto tako prihvaća kao pravilan zaključak suda prvog stupnja da je najprikladnije prijevozno sredstvo koje je tužitelj mogao koristiti autobusna linija prijevoznika A. K. d.d. Naime, tužitelj je kroz cijelo utuženo razdoblje radio u Karlovcu u tri smjene, te je morao koristiti prijevoz na relaciji D.-M. (G.)-K. i natrag, a cijena mjesečne karte na navedenoj relaciji prijevoznika A. K. d.d. iznosi 752,00 kn mjesečno.

              23. S tim u vezi žalbeni navod tuženika da je cijena željezničkog prometa povoljnija, iako točna, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude iz razloga što je željeznička stanica D. udaljena od kuće tužitelja oko 2 kilometra, pa takav prijevoz nije prikladan.

              24. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj u siječnju 2015. na poslu bio samo 7 dana, u siječnju 2016. da nije dolazio na posao i u siječnju 2017. da je dolazio na posao samo 7 dana, valjalo je odgovoriti da prema tuženikovoj evidenciji o radnom vremenu radnika, među kojima je bio i tužitelj, proizlazi suprotno, odnosno da je tužitelj u siječnju 2015. koristio godišnji odmor u trajanju od 7 dana, u siječnju 2016. koristio  je godišnji odmor u trajanju od 4 dana i u siječnju 2017. koristio je godišnji odmor u trajanju od 4 dana, dok je preostale dane u navedenim mjesecima radio.

              25. Naime, tuženikovim Pravilnikom, pravo na naknadu troškova prijevoza nije ograničeno na način da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza samo za one dane kada je stvarno radio, pa radnik iako tijekom pojedinog mjeseca nije radio nekoliko dana, ima pravo na troškove prijevoza. U podnesku kojim je specificirao tužbeni zahtjev, tužitelj je umanjio potraživanje za mjesece u kojima je koristio godišnji odmor, bolovanje ili druge izostanke tako da ukoliko je bio na godišnjem odmoru ili bolovanju više od 7 dana umanjivao je potraživanje naknade za prijevoz razmjerno tome, dok je pojedine mjesece u kojima je izostao s posla cijeli mjesec izostavio.

26. Stoga je poslodavac u obvezi nadoknaditi radniku iznose mjesečne karte neovisno o tome što on nije taj mjesec nekoliko dana dolazio na posao. Takva obveza poslodavca ne postoji u situaciji kada je radnik bio odsutan cijeli mjesec.

27. S tim u vezi treba dodati da pravo zaposlenika na naknadu za prijevoz nije uvjetovano dostavom dokaza o kupnji karte, budući da je za pravo tužitelja na naknadu troškova prijevoza neodlučno je li on za dolazak koristio javni prijevoz ili je koristio vlastiti prijevoz, već je odlučna samo činjenica najjeftinijeg prijevoza na predmetnoj relaciji, a što željeznički prijevoz u konkretnom slučaju nije, iz razloga koji je naprijed naveden.

28. Pogrešno smatra tuženik da podnesak tužitelja od 23. travnja 2020. nije bio potreban za vođenje ove parnice. To zato što je tužitelj u podnesku dostavio svoje očitovanje na navode odgovora na tužbu tuženika, odgovarajući detaljno na navode odgovora na tužbu te je u istom podnesku predložio provođenje daljnjih dokaza i dostavio sudsku praksu koja je donesena u istovjetnim slučajevima. Stoga tužitelju primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa), pripada pravo na naknadu troška za taj podnesak.

29. Nasuprot tome, pravilno tužitelj navodi da su  podnesci od 28. travnja 2020. i 27.svibnja 2020. bili potrebni za vođenje ove parnice jer tužitelj navedenim podnescima se očitovao na dostavljenu evidenciju o radu i specificirao tužbeni zahtjev te očitovao na mogućnost prijevoza željeznicom. Međutim, tužitelju pripada pravo na naknadu prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a koja propisuje da odvjetniku za sastavljanje ostalih podnesaka – pripada 25% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Slijedi da mu pripada trošak sastava tih podneska u iznosu od 33.18 eur/250,00 kn[1] za svaki uvećano za PDV-e od 25%, u iznosu od 8,30 eur/ 62,50 kn (Tbr. 42. Tarife) odnosno iznos od 41,48 eur/312,50 kn za svaki.

30. Također, osnovano  tužitelj navodi da mu  pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu 10. rujna 2021.na kojem je objavljena presuda sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife. Naime, tužitelj je pravodobno u smislu odredbe čl. 164. st. 3. ZPP-a prije zaključenja glavne rasprave na ročištu od 16. lipnja 2021. (list 187 - 192 spisa), dakle, prije završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o trošku podnio zahtjev za naknadu parničnog troška te zatražio između ostalog trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 500,00 kn. Kako je na ročište za objavu presude pristupio njegov punomoćnik, tužitelju pripada nagrada u iznosu od 66,36 eur/500,00 kn uvećano za PDV od 25 % što je 16,59 eur/125,00 kn, i daje zbroj od 82,95 eur/625,00 kn.

31. Tužitelj je uspio u žalbenom postupku sa 57 % (pobijano 290,33 eur/2.187,50 kn, uspjeh 165,91 eur/1.250,00 kn), pa razmjerno tome mu pripada i trošak sastava žalbe u iznosu od 11,82 eur/89,06 kn (Tbr. 10 t. 5. Tbr. 42. Tarife) budući da je puni iznos tog troška 20,74eur/156,25 kn.

              32. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki I izreke pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja presuda suda prvog stupnja preinačena u točki II izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 165,91 eur/1.250,00 kn, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci 17. siječnja 2024.

 

                                                                                                                        Predsjednica vijeća

                                                                                                                     Milena Vukelić Margan, v.r.