Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska ulica 26d
Poslovni broj: Gž-2/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić u Sisku, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P- 176/2023-17 od 24. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-176/2023-17 od 24. svibnja 2024.
- potvrđuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.836,43 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.382,56 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana,
- preinačuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 187,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate te se zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.836,43 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.570,06 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. svibnja 2024. do isplate, a sve u roku od 15 dana.
2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14- odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika djelomično nije osnovana (u pretežnom dijelu), dok je djelomično osnovana (u odnosu na dio dosuđenih troškova postupka).
5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 3.836,43 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama temeljem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju.
6. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud utemeljio na ovim utvrđenim činjenicama:
- da između parničnih stranaka nije bilo sporno da su 19. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu kojim se je tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisnici kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 25.602,57 CHF, time da se kredit otplaćuje po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja (dalje: Ugovor o kreditu),
- da se je kao prethodno pitanje postavilo pitanje je li čl. 6. Ugovora o kreditu u kojem je u toč. 2. ugovorena otplata kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeći na dan plaćanja, ništetan,
- da se tužiteljica u tužbi poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama primjenjivog Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03),
- da iz odredbe čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP-a proizlazi da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjima iz presude donesene u kolektivnom sporu,
- da nisu osnovani prigovori tuženika da je tužiteljica prihvatila valutnu klauzulu i da se radilo o jasnoj odredbi iz koje je tužiteljica mogla zaključiti da će se isplata vršiti u protuvrijednosti ugovorene valute slijedom čega ugovaranje valutne klauzule, po tuženiku, nije dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, jer već sama činjenica da je u Ugovor o kreditu koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika unesena klauzula o primjeni tečaja u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta dovodi do neravnoteže u odnosima između ugovornih strana,
- da je odredba o primjeni tečaja važećeg na dan dospijeća anuiteta tuženika, koji raspolaže potrebnim znanjima o kretanju tečaja i prilikama na financijskom tržištu, bila jasna, ali tužiteljici koja ne raspolaže takvim znanjem (tuženik nije dokazao suprotno) nije moglo biti poznato što to znači u odnosu na konačni iznos koji će morati platiti svakog mjeseca pa je očito da je tužiteljica kod sklapanja Ugovora o kreditu bila u neravnopravnom položaju prema tuženiku,
- da je otklonjen prigovor zastare tražbine koja se u konkretnom slučaju računa od 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj: Pž-6632/2017, pa kako tražbina tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), a tužba je podnesena 21. studenog 2022., dakle prije isteka zastarnog roka,
- da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena temeljem nalaza i mišljenja kojeg je sačinio sudski vještak financijske struke Vedran Panjković, temeljem kojeg je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev koji je prvostupanjski sud prihvatio.
7. Tuženica u žalbi ističe da je automatskim pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnu tužiteljicu, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a. Navodi da je kolektivnom zaštitom osigurana preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača i da tek u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, ovdje na konkretnu tužiteljicu, odnosno da u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li takva odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
8. U odnosu na istaknute žalbene tvrdnje najprije se navodi da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je tuženik, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način obavijest io tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.
8.1. U konkretnom slučaju tuženik radi utvrđenja da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF nije predložio nikakve dokaze, pa stoga nije dokazao da je o spornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarao s tužiteljicom niti da je tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe Ugovora o kreditu. Imajući stoga u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski je sud uz pravilnu primjene odredbe čl. 81. ZZP/03 zaključio da je sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna. S tim u vezi treba navesti da činjenica što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbama ZOO-a nije odlučna, jer se u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu prosuđuje kroz odredbe ZZP/03, pa se u skladu s čl. 81. st. 5. odredbe glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) taj Zakon ne primjenjuje na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a odredba čl. 22. ZOO-a ne predstavlja prisilnu zakonsku odredbu. Stoga je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odlučujući kao o prethodnom pitanju, utvrdio ništetnim odredbu čl. 6. (toč. 2.) Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.
9. Stoga protivno žalbenim navodima tuženika, uz činjenicu da on tijekom postupka nije dokazao okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud nije trebao ponovno provoditi test poštenosti odnosno utvrđivati da li je ugovaranje te odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je to pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača pa je neosnovano pozivanje tuženika na počinjenje bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a. U kontekstu navedene bitne povrede ovaj sud primjećuje da je nerazumljivo pozivanje tuženika na primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer odredbe iz tih zakona prvostupanjski sud nije primijenio kod donošenja pobijane presude.
9.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
10. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.
11. U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženika da Ugovor o kreditu ne može biti predmetom kontrole jer je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit 2014., tuženiku valja ukazati da činjenica što je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen ne predstavlja pravnu prepreku za utvrđenje ništetnosti njegovih odredaba jer otplatom kredita nije prestala ništetnost sporne odredbe, a na ništetnost se ugovorne strane uvijek mogu pozivati (prema odredbi 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a prema čl. 328. tog Zakona pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se).
12. Tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužiteljice jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, a istovremeno je zanemario njegove prigovore da su nalaz i mišljenje pogrešno izrađeni iz razloga jer je vještak kod izrade nalaza i mišljenja uzeo kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF.
12.1. Prije svega, nije osnovana tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih strana na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time da je naložio sudskom vještaku da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj jer je tužitelj jedino bio informiran o početnom tečaju CHF. Kod toga se naglašava da nije sporno da odredbe ZOO-a dopuštaju sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu i da ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već zbog toga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično do ništetnosti te odredbe.
12.2. Također, a prema shvaćanju i ovoga suda, tužiteljica se već u tužbi osnovano pozvala na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite interesa i zaštite potrošača, konkretno na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako je u konkretnom slučaju valutna klauzula sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je presudom donesena u postupku zaštite prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, dok tuženik nije dokazao da su stranke pregovarale o spornoj odredbi odnosno da je tužiteljici pružio pravno dostatne informacije temeljem kojih bi tužiteljicu upozorio na rizik sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, to je prvostupanjski sud (odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju) zakonito utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.
13. U odnosu na tvrdnje tuženika da je prvostupanjski sud kod dosude visine tužbenog zahtjeva bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, navodi se da je prošireno vijeće u sastavu od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“
13.1. Ovaj sud prihvaća navedeno pravno shvaćanje te zaključuje da u konkretnoj situaciji kada tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja niti je podnio protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku prilikom ocjene osnovanosti visine tužbenog zahtjeva.
14. Nadalje, a protivno žalbenim navodima tuženika, tužiteljica ima pravo na zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženiku platila mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj su strani utvrđeni razlozi ništetnosti, s obzirom da je spornu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe.
15. U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je prvostupanjski sud otklonio uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud dodaje da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud i prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost kolektivne zaštite potrošača. Stoga je opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice, jer nema nikakve dvojbe da je tužiteljica podnijela tužbu prvostupanjskom sudu 21. studenog 2022., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina (čl. 225. ZOO-a).
16. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na odluku o glavnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
17. Osnovano tuženik pobija odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem je prvostupanjski sud temeljem Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa) tužiteljici priznao (i dosudio) trošak sastava podneska od 19. siječnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR, a u kojem je tužiteljica (samo) precizirala (smanjila) tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife, nego o „ostalom podnesku“ iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife, pa tužiteljica ima pravo na naknadu troškova iz ovog osnova u iznosu od 62,50 EUR (uključen PDV).
17.1. U ostalom dijelu ovaj sud prihvaća opseg, vrstu i visinu dosuđenih troškova tužiteljici koje je prvostupanjski sud obrazložio u toč. 15., a tuženik odluku u ovom dijelu pobija samo na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu.
17.2. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP -a žalba tuženika djelomično je odbijena i djelomično prihvaćena tako da je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.382,56 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate, dok je preinačena u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 187,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate te je zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbijen.
18. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.
19. Tuženik je uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka što u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a ne utječe na ocjenu uspjeha u sporu, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP -a odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.
U Varaždinu 25. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
