Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-398/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 zastupane po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1168/2023-23 od 21. veljače 2025., na sjednici vijeća 25. lipnja 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1168/2023-23 od 21. veljače 2025. u točkama I., III., V. i VI. izreke.

II. Odbacuje se žalba tuženice u odnosu na točke II. i IV. izreke kao nedopuštena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je postojanje tražbine tužitelja prema tuženici u iznosu od 2.316,28 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom II. izreke utvrđeno je postojanje tražbine tuženice prema tužitelju u iznosu od 32,46 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke prebijeni su iznosi iz točke I. i točke II. izreke te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.283,82 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom IV. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 32,46 EURa s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.600,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 21. veljače 2025. do isplate, dok je pod točkom VI. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, podredno da ukinuti presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravna prednica tuženice Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor dana 11. ožujka 2008. sklopili ugovor o kreditu broj 016-171/2008, kojim je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.146,00 CHF, s rokom otplate 7 godina (84 mjeseca) u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 195,22 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za CHF na dan dospijeća, za kupovinu novog motocikla,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025– dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, dalje: ZZP/14),

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) jer iz njegovog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupovine motocikla koji nije kupio u sklopu ikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kako je to navedeno i u čl. 2. ugovora o kreditu, dok, s druge strane, tuženica tijekom postupka nije dostavila niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da tužitelj nema status potrošača,

- da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da su mu u banci ponudili predmetni kredit kao najpovoljniji te da ga djelatnica banke s kojom je razgovarao vezano za kredit nije upozorila na rizike valute CHF niti mu je itko objasnio ijednu odredbu ugovora, već su ga uvjeravali da je kredit u valuti CHF najpovoljniji i najbolji,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića proizlazi da je tužitelj u tijeku otplate kredita radi promjene tečaja tuženici više platio iznos od 2.316,28 EUR- a, a koji iznos predstavlja razliku između tečaja po kojem je tužitelj stvarno plaćao mjesečne anuitete i tečaja po kojem mu je isplaćen kredit (početni tečaj), te da je tužitelj u istom razdoblju zbog pada tečaja CHF manje platio iznos od 32,46 EUR-a,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10, pa je tužba od 12. lipnja 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina propisanog odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO),

- da je vezano za tzv. negativnu razliku tuženica istaknula prigovor radi prijeboja za iznos od 32,46 EUR-a, a koji iznos se odnosi na niže plaćene iznose uslijed pada tečaja CHF,

te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a tuženica u ovom konkretnom predmetu nije dokazala postojanje posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, primjenom odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i čl. 322. st. 1. ZOO-a, zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, jer je predmetni ugovor o kreditu zaključen u razdoblju obuhvaćenom presudama iz spora kolektivne zaštite, te da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

6.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je, utvrdio postojanje potraživanja tužitelja prema tuženici u iznosu od 2.316,28 EUR -a (više plaćeni iznosi zbog porasta tečaja CHF, tzv. pozitivna razlika) te postojanje potraživanja tuženice prema tužitelju u iznosu od 32,46 EUR-a (manje plaćeni iznosi zbog pada tečaja CHF, tzv. negativna razlika), nakon čega je izvršio prijeboj tako utvrđenih potraživanja, te na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO -a naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.283,82 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa (čl. 1115. ZOO-a) zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica, dok je preko dosuđenog iznosa odbio zahtjev tužitelja.

7. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju u bitnome obrazlaže tvrdnjom da tužitelj u tužbi nije postavio određeni zahtjev niti su bile ispunjenje sve zakonske pretpostavke za isticanje manifestacijskog zahtjeva, pa je prvostupanjski sud trebao odbiti manifestacijski zahtjev, a ne dopustiti da postupak uđe u fazu glavne rasprave sa neodređenim i nejasnim tužbenim zahtjevom, pri čemu posebno ističe da je ona sukladno traženju suda podneskom od 3. listopada 2024. dostavila dokumentaciju vezano za predmetni ugovor o kreditu, pa je već tada prvostupanjski sud trebao pozvati tužitelja da u određenom roku postavi određeni tužbeni zahtjev, a koji je zahtjev tužitelj određeno postavio tek nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 5. prosinca 2024.

7.1. Protivno žalbenim navodima tuženice, tužitelj je mogao podnijeti stupnjevitu tužbu kojom je postavio manifestacijski zahtjev (nalog tuženici da dostavi dokumentaciju vezano za predmetni ugovor o kreditu) i nespecificirani kondemnatorni zahtjev za isplatu, jer i sama tuženica u žalbi navodi da, s obzirom na veliki broj zaprimljenih zahtjeva za dostavu dokumentacije, nije mogla u kratkom roku udovoljiti traženju tužitelja od 23. svibnja 2023. i dostaviti mu traženu dokumentaciju. Naime, stupnjevita tužba je iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen u tužbi, a njezin pravozaštitni cilj je olakšati ostvarenje tražbine čiji točan iznos tužitelju nije poznat zato što tuženica nije ispunila svoju građanskopravnu obvezu dostave dokumentacije. Stoga je tužitelj mogao postaviti konačni zahtjev tek nakon provedenog financijskog vještačenja, kako je to prema stanju spisa i učinio podneskom od 5. prosinca 2024., pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354 st. 2. toč. 11. ZPP -a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi.

8. Daljnjim žalbenim navodima tuženica ističe da je prvostupanjski sud pobijanu presudu utemeljio na tzv. ''Parnici Potrošač'' te uz to učinke te presude primijenio protivno njezinom smislu i sadržaju, da se nije očitovao na njezine navode kojima je osporavala da su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene odnosno ništetne, da nije iznio razloge temeljem kojih je utvrdio njezinu nepoštenost jer nije proveo niti jedan predloženi personalni dokaz na okolnost da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti, zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, ali je ujedno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, posljedično čemu su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravo Europske unije (Direktiva 93/13/EEZ), pri čemu posebno ukazuje da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbama ZOO-a. Navodi da je vještačenje provedeno isključivo po prijedlogu tužitelja, dok je prvostupanjski sud zanemario njezin prijedlog da se vještačenjem utvrdi visina preplate s obzirom na referentu kamatnu stopu, čime sadržajno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Zaključno ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (pravo na obrazloženu sudsku odluku, pravo na zaštitu od arbitrarnosti, povrijeđeno je načelo jednakosti oružja).

9. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije povrijedio njezino pravo na pravično suđenje, niti je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP-a, koje tuženica obrazlaže u žalbi, jer je prvostupanjski sud svoju odluku opravdao uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima, koji se ne mogu smatrati arbitrarni ili očito nerazumnim, te je pobijana odluka vezano za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u skladu s postojećom sudskom praksom i pravnim propisima.

10. U skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u dokumentaciju koju je dostavila u spis i saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, koji dokaz je sud proveo, dok na tu okolnost nije predlagala nikakve druge personalne dokaze (od personalnih dokaza predlagala je jedino saslušanje javne bilježnice, od kojeg je dokaznog prijedloga odustala). Imajući u vidu iskaz tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tužitelja upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovore formulacije u pogledu valutne klauzule bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena va lutna klauzula ništetna temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a i pogrešno utvrđeno činjenično stanje neosnovani. Iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe ZZP/03, isto nije utjecalo na zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbi čl. 96., 97., 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu), a koje odredbe su sadržajno identične odredbama čl. 81., 82. toč. 11., 84. i 87. ZZP/03, trebalo jednako odlučiti.

12. Obzirom da je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, to su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku osporava primijenjenu metodologiju smatrajući da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu promašeni i proturječni stanju spisa.

13. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO -a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev onog što je plaćeno temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je sada već ustaljena sudska praksa zauzela stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je zastara počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu i do podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

15. Što se tiče opširnog razlaganja tuženice o zakonitosti i opravdanosti ugovaranja valutne klauzule, valja reći da zakonitost ugovaranja toga nije sporna, već je odlučujući način ugovaranja, odnosno u konkretnom slučaju valutna klauzula u CHF je ugovorena bez da je tuženica u cijelosti informirala tužitelja o rizicima promjene tečaja CHF-a, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

16. Vezano za žalbeni razlog pogrešne primjene prava Europske unije koji tuženica obrazlaže u točkama 32. do 44. žalbe, valja navesti da se na predmetni potrošački ugovor o kreditiranju ne primjenjuje pravo Europske unije pa tako ni Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima budući je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka ugovoren 111. ožujka 2008., dakle prije nego što je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala članica Europske unije. O obvezujućoj snazi Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima samo na ugovore koji su sklopljeni nakon stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije svoje pravno shvaćanje iskazao je i sam Sud Europske unije u presudi donesenoj u predmetu A. H. protiv Zagrebačke banke d.d. broj C-567/20 od 5. svibnja 2022.

17. Odluku o troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, te je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 1.600,00 EUR-a, a čija je visina odmjerena primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025, dalje: Tarifa), te se odnosi na trošak zastupanja za parnične radnje navedene pod točkom

13. obrazloženja i trošak vještačenja.

18. Tuženica, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sve za sve radnje tužitelja primijenio Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ''Narodne novine'' 138/2023, bez obzira kada su troškovi nastali.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava primjenu Tarife jer je odredbom Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u konkretnom slučaju odluku o troškovima prvostupanjski sud je donio 21. veljače 2025., kada je na snazi bila primijenjena Tarifa. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i st. 2. te čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I., III., V. i VI. izreke.

21. Obzirom da je točkom II. izreke presude utvrđeno postojanje tražbine tuženice prema tužitelju, a pod točkom IV. izreke tužitelj je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 32,46 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, to tuženica nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na navedene točke pobijane presude, jer je u tom dijelu uspjela u parnici, pa je temeljem odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a, valjalo rješenjem odbaciti žalbu tuženice kao nedopuštenu.

22. Obzirom da tuženica nije uspjela u žalbenom postupku, to joj sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu, 25. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun