REPUBLIKA HRVATSKA

P-3303/2025-9

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JJH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Josipu Mrkliću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika „Addiko bank“ d. d. Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD "Šavorić & partneri", radi isplate , nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja JJ odvjetničke vježbenice u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika ČJ odvjetničke vježbenice u Splitu, na ročištu za objavu 25. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime više plaćenih iznosa kamata isplatiti tužitelju JJH, OIB: [osobni identifikacijski broj], zakonske zatezne kamate na iznos od 33.863,76 EUR koje teku:

na iznose od 140,21 EUR od datuma 31.03.2007. pa do konačne isplate; na iznos od 137,75 EUR od datuma 30.04.2007. pa do konačne isplate; na iznose od 136,86 EUR od datuma 31.05.2007. pa do konačne isplate; na iznose od 135,88 EUR od datuma 30.06.2007. pa do konačne isplate; na iznose od 136,88 EUR od datuma 31.07.2007. pa do konačne isplate; na iznose od 137,16 EUR od datuma 31.08.2007. pa do konačne isplate; na iznose od 209,14 EUR od datuma 30.09.2007. pa do konačne isplate; na iznose od 209,55 EUR od datuma 31.10.2007. pa do konačne isplate; na iznose od 212,34 EUR od datuma 30.11.2007. pa do konačne isplate; na iznose od 211,60 EUR od datuma 31.12.2007. pa do konačne isplate; na iznose od 213,04 EUR od datuma 31.01.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 216,95 EUR od datuma 29.02.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 413,51 EUR od datuma 31.03.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 403,23 EUR od datuma 30.04.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 399,12 EUR od datuma 31.05.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 403,97 EUR od datuma 30.06.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 396,59 EUR od datuma 31.07.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 396,85EUR od datuma 31.08.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 402,19 EUR od datuma 30.09.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 433,59 EUR od datuma 31.10.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 417,02 EUR od datuma 30.11.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 482,41 EUR od datuma 31.12.2008. pa do konačne isplate; na iznose od 485,17 EUR od datuma 31.01.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 488,95 EUR od datuma 28.02.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 482,98 EUR od datuma 31.03.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 482,02 EUR od datuma 30.04.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 474,90 EUR od datuma 31.05.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 475,67 EUR od datuma 30.06.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 470,73 EUR od datuma 31.07.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 473,32 EUR od datuma 31.08.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 470,43 EUR od datuma 30.09.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 469,01 EUR od datuma 31.10.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 470,12 EUR od datuma 30.11.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 482,17 EUR od datuma 31.12.2009. pa do konačne isplate; na iznose od 486,69 EUR od datuma 31.01.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 485,06 EUR od datuma 28.02.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 497,76 EUR od datuma 31.03.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 505,68 EUR od datuma 30.04.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 499,83 EUR od datuma 31.05.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 534,24 EUR od datuma 30.06.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 517,46 EUR od datuma 31.07.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 544,52 EUR od datuma 31.08.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 532,62 EUR od datuma 30.09.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 519,74 EUR od datuma 31.10.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 539,97 EUR od datuma 30.11.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 511,36 EUR od datuma 31.12.2010. pa do konačne isplate; na iznose od 500,66 EUR od datuma 31.01.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 496,93 EUR od datuma 28.02.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 490,60 EUR od datuma 31.03.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 505,79 EUR od datuma 30.04.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 527,88 EUR od datuma 31.05.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 533,59 EUR od datuma 30.06.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 536,78 EUR od datuma 31.07.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 540,31 EUR od datuma 31.08.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 524,12 EUR od datuma 30.09.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 411,99 EUR od datuma 31.10.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 405,44 EUR od datuma 30.11.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 413,87 EUR od datuma 31.12.2011. pa do konačne isplate; na iznose od 417,11 EUR od datuma 31.01.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 418,52 EUR od datuma 29.02.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 415,20 EUR od datuma 31.03.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 414,24 EUR od datuma 30.04.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 417,65 EUR od datuma 31.05.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 413,88 EUR od datuma 30.06.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 414,09 EUR od datuma 31.07.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 406,65 EUR od datuma 31.08.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 410,65 EUR od datuma 30.09.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 413,74 EUR od datuma 31.10.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 410,69 EUR od datuma 30.11.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 413,83 EUR od datuma 31.12.2012. pa do konačne isplate; na iznose od 405,53 EUR od datuma 31.01.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 408,77 EUR od datuma 28.02.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 411,36 EUR od datuma 31.03.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 401,21 EUR od datuma 30.04.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 402,45 EUR od datuma 31.05.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 398,13 EUR od datuma 30.06.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 400,35 EUR od datuma 31.07.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 401,65 EUR od datuma 31.08.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 405,00 EUR od datuma 30.09.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 405,62 EUR od datuma 31.10.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 406,70 EUR od datuma 30.11.2013. pa do konačne isplate; na iznose od 405,53 EUR od datuma 31.12.2013. pa do konačne isplate;

Za više traženo tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II. Nalaže s tuženiku Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju JJH, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 9.357,85 eura sa zakonskom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 25. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. podnio tužbu u ovom predmetu protiv koje naznačenog tuženik u kojoj je naveo da je dana 03. travnja 2006. sa prednikom tuženika zaključio ugovor o kreditu na iznos od 393.700,00 CHF protuvrijednost u kunama na rok otplate od 25 godona. Da mu je tada i uručen plan otplate. Isto tako je i navedeno da se radi o tipskom ugovoru, također je navedeno da je u predmetu Trgovačkog suda U Zagrebu pod brojem P-1401/2012 donijeta presuda po kolektivnoj tužbi u postupku kolektivne zaštite. Isto tako je tužitelj naveo da potražuje nezakonito obračunate i neplaćene kamate, štetu koju trpi zbog primjene devizne klauzule u CHF te naplaćen naknade za obradu kredita. Predmetni ugovor o kreditu je konvertiran.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 07. listopada 2021 naveo:

Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, a iako su strane ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK u čl. 19.b određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu.

ZIDZPK je i pogledu presumiranih nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu a čija je ništetnost je predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku ali i ostalim bankama , ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prislini propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu , a koje radi navedenog ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom 8 I radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF) te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Prilikom sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc.

Dodatno tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu dopuštenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekcije visine kamatne stope ( koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja.

Uzevši u obzir navedeno, tuženik predlaže Naslovnom sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem u Aneksa ugovora o kreditu.

Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, ako posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu ( koje se odnose na valutnu klauzulu a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi) to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, a kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji?. Kao i tražiti povrat nečega a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način.

Također i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu. Naime upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje ju ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prislini8h odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih,ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Sukladno navedenom svi učinci nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika.

To bi značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji. Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenog predmetom postupak može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu.

Slijedom navedenog predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja određuje čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima , a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 8 dana od dana donošenja presude.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, Aneks istog ugovora, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, otplatni plan, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta, obavijest o provedenoj konverziji, otplatne planove, knjigovodstvene kartice, pregled promjene kamatnih stopa specifikaciju uplata, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića, te iskaz tužitelja ČJH.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Punomoćnici stranka su popisali parnični trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu te da je zaključen Aneks tog ugovora te je da je predmetni ugovor konvertiran.

7. Iz ovako provedenog dokaznog postupka se ukazalo spornim da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu te da li tužitelj ima pravo potraživati razliku zbog promjene tečaja te promjenjive kamatne stope.

8. Tuženik u dosadašnjem tijeku postupka u bitnom navodi kako navodno tužitelj „nema pravni interes“ za vođenje ovog postupka te kako tužitelj navodno ne može po osnovnom ugovoru o kreditu potraživati isplatu.

9. Zajedničko tvrdnjama tuženika je to da jednostavno nisu točne jer:

- Tužitelj ima pravni interes nakon provedene konverzije

- Tužitelj nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom

10. Naprotiv, tužitelj ima pravni interes i nakon provedene konverzije osporavati osnovni ugovor te ima pravo temeljem toga ostvarivati svoja prava, prije svega pravo na isplatu, odnosno povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenog ugovora i nepoštenih ugovornih odredbi.

11. Da tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje, odnosno pravo na sudsku zaštitu i pravo na povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu potvrđuju dvije presude na koje je u dosadašnjem tijeku postupka tužitelj već ukazao, a to su:

- odluka Suda Europske unije u predmetu C-118/17, J i

- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. godine a sada ističe kako su u međuvremenu donesene i još dvije značajne odluke i to:

- odluka Suda Europske unije u predmetu C-452/18, Ibercaja Banco

- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020.godine

12. U pogledu ovih dvaju odluka tužitelj je već u svom pripremnom podnesku ukazao kako iz istih proizlazi da konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) i to obeštećenje povratom sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem nepoštenog ugovora, odnosno odredbi ugovora.

13. Tužitelj je o tim presudama i u njima zauzetim pravnim shvaćanjima detaljno izložio u svojim dosadašnjim podnescima pa se upućuje na iste radi nepotrebnog ponavljanja.

14. Tužitelj ističe kako je dana 9.7.2020. godine Sud Europske unije donio je obvezujuću presudu C-452/18, Ibercaja Banco.

15. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je konverzija bila dobrovoljna, a Sud unije je u ovom predmetu upravo odlučivao o slučaju kada je izmjena ugovora poduzeta dobrovoljno, a ne izravno na temelju zakona.

16. Sud unije je u takvoj situaciji utvrdio da potrošač može sklopiti dobrovoljni sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu ugovornu odredbu drugom ugovornom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se ne može odreći, odnosno može se odreći samo pod da uvjetom ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne na što ukazuje t. 30 presude:

17. Nadalje, Sud Europske unije zaštitu potrošača u ovoj presudi tumači na način da navodi kako se bilo koja odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu pa se potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, na što ukazuje t. 77.:

18. Drugim riječima, Sud unije utvrđuje da se bilo koja odredba bilo glavnog, bilo novog (ili dodatka ugovora) može utvrditi nepoštenom i ništetnom pogotovo ukoliko bi se bilo koja odredba Dodatka ugovora o konverziji, odnosno on sam kao takav tumačio na način da isključuje pravo potrošača na sudsku zaštitu u kojem slučaju je takav Dodatak/Sporazum/Novi ugovor nepošten i ništetan i sud ga u skladu s Direktivom 93/13ima isključiti iz primjene.

19. U bitnom, ukoliko dvije presude Suda unije, već ranije navedenu presudu C-118/17 J i sada presudu C-452/18, Ibercaja Banco, sagledamo kao cjelinu sasvim jasnim proizlazi kako ni izravna zakonska intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos, kao ni dobrovoljna intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos ne može potrošaču uskratiti zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, a to je povrat sve koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi.

20. Ukratko, presuda C-118/17, J, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora rezultat zakonodavne intervencije, a presuda C- 452/18, Ibercaja Banco, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora dobrovoljna.

21. U oba slučaja potrošač ima pravo na povrat sve koristi koju je trgovac stekao.

22. Posebno ukazuje i na to kako se u ovom predmetu treba voditi računa u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (dalje Povelja), odnosno činjenici kako je konkretni predmet u dosegu prava Unije što znači to da u odnosu na njega treba primjenjivati i garancije koje potrošačima daje Povelja, posebice pravom na djelotvornu sudsku zaštitu predviđenim njenim člankom 47. koji pojedincima dodjeljuje prava na koja se mogu pozivati pred sudovima država članica, uključujući u sporovima između privatnih stranaka, a koje načelo djelotvorne sudske zaštite bi pogrešnim tumačenjem Dodatka ugovora ili odluke iz oglednog postupka na način da zakonodavna intervencija per se prekludira zaštitu temeljem Direktive 93/13, bilo povrijeđeno te bi takvo tumačenje predstavljalo povredu prava Unije.

23. Sud unije eksplicitno je primjerice u predmetu C-34/13, Č, utvrdio da uvjete iz članaka 38. o zaštiti potrošača i 47. Povelje o djelotvornoj pravnoj zaštiti treba poštovati i od primjene Direktive 93/13, navodeći, t. 47.:

24. S jedne strane, valja podsjetiti da članak 38. Povelje određuje da politike Unije osiguravaju visoku zaštitu potrošača. Članak 47. Povelje odnosi se na pravo na učinkovit pravni lijek. Te uvjete treba poštovati i kod primjene Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu C, EU:C:2014:101, t. 52.).“a ukazuje se i na presudu Suda Unije od 17. travnja 2018., C-414/16, G, t. 70. do82., u kojoj je ovaj Sud dao sljedeće tumačenje:„71. S druge strane, valja naglasiti da je, poput članka 21. Povelje, njezin članak 47. koji se odnosi na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dovoljan sam za sebe i da ne mora biti pojašnjen odredbama prava Unije ni nacionalnog prava kako bi se na temelju njega pojedincima dodijelilo pravo na koje se kao takvo mogu pozivati.“„82. Slijedom navedenog, na drugo pitanje valja odgovoriti da je nacionalni sud pred kojim se vodi postupak između dvoje pojedinaca dužan, kad primjenjivo nacionalno pravo ne može protumačiti na način koji je u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78 (o kojoj se u tom postupku radilo, op. Podn.), osigurati, u okviru svojih nadležnosti, pravnu zaštitu koja za pojedince proizlazi iz članaka 21. i 47. Povelje te zajamčiti puni učinak tih članaka, po potrebi odbijanjem primjene svake protivne nacionalne odredbe.

25. Dakle, čak i ako bi se ZID ZPK 2015 pogrešno i protivno pravu Unije tumačio na način da je,a nije, slijedom njegove primjene, odnosno zaključenja Dodataka Ugovora o kreditima,izgubljeno pravo potrošača na sudsku zaštitu, utvrđenje ništetnosti ugovora i potraživanje potpunog obeštećenja i povrata svega što je stečeno na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora i nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, ovaj sud kao i svi sudovi, dužni su u skladu s pravom Europske unije i načelom djelotvorne sudske zaštite, čl. 47. Povelje,zajamčiti puni učinak Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača i to odbijanjem primjene svake protivne odredbe ZID ZPK 2015 te, drugim riječima, ukoliko ga se protumači na taj način ZID ZPK 2015 ne bi bio primjenjiv te bi ponovno potrošač imao pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora i potpuno obeštećenje.

26. Tužitelj ukazuje na presudu Suda unije C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring, i ostalu pripadajuću sudsku praksu, u kojoj Sud unije navodi kako se nepoštenost i ništetnost procjenjuju i utvrđuju prema trenutku zaključenja samog ugovora o kreditu, što je uostalom i izričito propisano čl. 4. stavak 1. Direktive 93/13. U konkretnom slučaju čak se radilo o tome da je tamo zakonodavac s obvezujućim i ex tunc učinkom, izmijenio određene odredbe sadržane u ugovorima o kreditu pa je svejedno Sud unije naveo kako to nije od utjecaja na procjenu i utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti, na što ukazuje točka 83. te presude:

27. Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti da članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“ odnosno isto potvrđuje i primjerice presuda Suda unije, C-260/18, Z, točka 52.: „52. To utvrđenje ne dovodi u pitanje činjenica, koju je istaknuo Raiffeisen, da članak 4. stavak 1.Direktive 93/13 ocjenu nepoštenosti neke odredbe vezuje, „u vrijeme kada je ugovor sklopljen”,za sve popratne okolnosti sklapanja ugovora, jer se svrha te ocjene suštinski razlikuje od svrhe posljedica poništavanja ugovora. “kao i druga pripadajuća sudska praksa primjerice presuda Suda unije, spojeni predmeti CC- 482/13 do 487/13, Unicaja banko i Caixabank, t. 37.:

U tom kontekstu valja podsjetiti da se u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju narav robe ili usluga na koje se ugovor odnosi kao i sve popratne okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora. Iz toga proizlazi da se u tom smislu također moraju procijeniti posljedice koje navedena ugovorna odredba može imati u okviru nacionalnog prava koje se primjenjuje na ugovor, a to podrazumijeva ispitivanje nacionalnog pravnog sustava (vidjeti rješenje K, C-342/13, EU:C:2014:1857, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

28. Tužitelj dakle ističe da sve kada bi se Dodatak ugovora i ZID ZPK 2015 protumačio protivno pravu Unije kako je to gore iskazano, sud tada takve odredbe Dodatka ugovora i ZID ZPK2015 na takav način ne smije primijeniti na što ga obvezuje zakonodavstvo Europske unije,a kako je to objasnio Sud Europske unije primjerice u presudi C-414/16, G, a na što sada jasno ukazuje i najnovija odluka Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-18/2018od 26.5.2020. godine

29. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 26.5.2020. godine donio odluku poslovni broj Rev-18/2018-2 kojom je revizijskom odlukom prihvatio reviziju potrošača koji je proveo konverziju kredita sukladno ZID ZPK 2015 te odlučio u bitnom kako potrošači i nakon provedene konverzije imaju pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu kako bi ostvarili svoja prava.

30. Ova odluka je značajna stoga što Vrhovni sud RH sada nakon provedenog oglednog postupka jasno navodi kako konverzijom valute kredita nipošto nije "sve riješeno" između banke i potrošača niti je točno da tužitelj „nema pravni osnov“ kako to pogrešno navodi tuženik, te jasno navodi kako se tužbe potrošača, kao ovdje tužitelja, nipošto ne mogu zbog provedbe konverzije odbiti.

31. Takvu odbijajuću presudu u konkretnom predmetu Vrhovni sud RH je ukinuo.

32. VSRH u svojoj reviziji pojašnjava kako se ima primjenjivati njegova odluka poslovni broj Rev-2868/2018 te kako potrošač koji je proveo konverziju ima pravo utvrđivati ništetnim i osnovni ugovor i ugovorne odredbe kako bi ostvario svoja prava, a temeljno pravo potrošača, neodvojivo od utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti, jest upravo pravo na povrat sve neosnovano stečene koristi koju je tuženik stekao.

1 0

33. Vrhovni sud RH jasno i navodi kako su netočne interpretacije tuženika o tome da bi navodno osnovni ugovor „prestao postojati“ pa da stoga tužitelj navodno nema pravni osnov ni pravo na obeštećenje pa VSRH navodi kako je osnovi ugovor: „proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.“

34. Prema tome, Vrhovni sud jasno navodi kako je pravni učinak ugovora o kreditu bio upravo to što je tužitelj plaćao, a tuženi stjecao novčane iznose, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

35. Kao što je tužitelj to već naveo, tuženik je neosnovano stekao 134.100,51 kuna koje tužitelju nije još uvijek vratio, a iznos neosnovano stečenog utvrđen je upravo financijskim vještačenjem po sudskom vještaku.

36. Zadržavanje takve stečene koristi od strane nepoštenog trgovca, ovdje tuženika, a usprkos zahtjevu tužitelja na povrat, protivno je pravu Europske unije.

37. Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.

38. Tužitelj je naime slijedom nepoštenih ugovornih odredbi oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju, upravo za utuženi iznos i to za iznos 51.602,86 kuna na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije i za iznos od 11.227,78 kuna koji se iznos odnosi na razliku u glavnici kredita, odnosno razliku između glavnice kako je postavljena nakon provedene konverzije i glavnice kako je stvarno trebala iznositi na dan provedbe konverzije ukoliko eliminiramo primjenu nepoštenih ugovornih odredbi o kamati i valuti.

39. Prema tome konverzijom kredita nije udovoljeno zahtjevu Direktive 93/13, koja zahtjeva potpunu restituciju i povrat u stanje kao da nepoštenih odredbi nema. Konverzijom je naime, i to uvažavajući efekte konverzije u umanjenju glavnice, tužitelj još uvijek ostao oštećen upravo za utuženi iznos jer konverzija nije tužitelja dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bio na dan 30.9.2015., kao dan kada je konverzija provedena pa prema tome tužitelj nije u cijelosti obeštećen.

40. Za vrijeme trajanja ovog postupka Vrhovni sud RH je proveo tzv. „ogledni postupak“ međutim taj postupak nije od značaja u ovom predmetu, a zasigurno nema značaj za ovaj postupak na način kako to potpuno pogrešno interpretira tuženik.

41. Vrhovni sud RH u oglednom postupku naime nije odlučivao i izričito se ogradio od davanja odgovora na pitanje obeštećenja potrošača na temelju nepoštenih i ništetnih pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Štoviše, sva razmatranja VSRH dana su u kontekstu valjanosti dodatka ugovora, a ne obeštećenja, pa time i ona o primjeni presude J.

1 1

42. Ovo je sasvim jasno iz same odluke VSRH, a izričito stoji u trećem pasusu od kraja na posljednjoj stranici ove odluke kada Vrhovni sud RH navodi kako o pitanju jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon što su sklopili sporazum o konverziji valja odlučiti u svakom pojedinom slučaju, a kako je obrazloženo u pasusu o pravnom interesu u istoj odluci kada se navodi:

43. U tom pak pasusu VSRH navodi kako ostaje kod svoje ranije odluke Rev- 2868/18 o postojanju pravnog interesa kod potrošača koji su konvertirali svoje kredite i tužili na isplatu te kako se kod ovakvih konkretnih zahtjeva za isplatom pravni interes potrošača ne može isključiti te da bi suprotno trebao dokazivati u svakoj parnici tuženik:a što je sada potvrđeno i u novoj revizijskoj odluci VSRH, poslovni broj Rev-18/2018-2.pa prema tome Vrhovni sud nije naveo kako se navodno pravni interes tužitelja „ne bi mogao isključiti jedino u slučaju“ konverzija koje nisu provedene suglasno ZID ZPK 2015.

44. VSRH navodi kako se u takvim slučajevima pravni interes nikako ne bi mogao isključiti, a u drugim bi mogao ako tuženik dokaže da takvog interesa nema. Uostalom, nakon oglednog postupka Vrhovni sud RH je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. izričito naveo kako konverzija kredita nije prepreka utvrđenju ništetnim ugovora o kreditu niti ništetnosti pojedinih odredbi ugovora pa VSRH navodi:

45. Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga,odnosno povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužitelj konverzijom uopće nije u cijelosti obeštećen zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji.

46. Kod takvog stanja stvari u ovoj parnici za pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u predmetu C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.

47. Tužitelj posebno napominje i to kako je konverzija bila retroaktivna isključivo u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015 i dr.:

„Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavno pravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio Š, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno"nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod

1 2

koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu

dovršeni.“

48. Konkretno je to značilo da se ZID ZPK 2015 odnosio i na tužitelja čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.

49. Štoviše, Ustavni sud jasno navodi:

„ZIDZOPK-om normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika, potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, porezno pravnih i prekršajno pravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a nepovratno.“

50. Za ovaj postupak irelevantno je pritom čak i to je li konverzija bila retroaktivna jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Dodatak ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka itd. itd., a što dokazuju presude C-118/17, J, i C-452/18, Ibercaja Banco.

48. Potpunosti izlaganja radi, tužitelj ponovno upućuje na suglasnu volju stranaka, a ona je bila takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja Dodataka ugovora te čl. 1. i čl. 24. istog Dodatka, kao što se upućuje na činjenicu da se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13.Uostalom, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne:

Članak 41.

(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.

(2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Dokaz: Uvid u Dodatak ugovora o kreditu

51. Uostalom ovo potvrđuje i sam VTSRH u gore citiranoj odluci Pž- 6632/2017-2 u kojoj navodi:

„Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“

52. Prema tome naravno da tužitelj ima svako pravo tražiti da se takva konkretna odredba utvrdi ništetnom.

1 3

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502. c. (dalje ZPP9 te Zakona o zaštiti potrošača čl. 138 a (sada lk. 118, dalje ZZP) ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan za pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima, a što ukazuje i Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj Rev.3142/2018-1 od 19.3.2019. godine kada upozorava na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz finanancijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

53. U pogledu Općih uvjeta također tuženik neosnovano prigovara jer je i to tom pitanju odlučio Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. u kojoj odluci je VSRH, po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d. jasno ustvrdio kako je kamatna stopa utvrđena na ovaj način također samovoljno i protuzakonito određena od strane tuženika i to baš na identičan način na koji je tuženik od početka ugovornog odnosa samovoljno određivao kamatne stope. Sukladno iznijetom jasno je da je tuženik i nakon donošenja bilo kakvih dokumenata, Općih uvjeta promjene kamatnih stopa nezakonito naplaćivao kamatnu stopu koja je veća od početne kamatne stope te neosnovano stjecao mjesečne iznose koje tužitelj sada potražuje u ovoj tužbi tim više što je ponovno samovoljno odredio i maržu i parametar i to na način da je "zatečenu kamatnu stopu" naprosto samovoljno podijelio na proizvoljno određenu maržu i parametar.

54. Prigovor zastare je neosnovan pošto je i tom pitanje riješeno odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17-2 u kojoj je najviši sud dana 20.03.2018 zauzeo pravno shvaćanje u vezi pitanja zastare u istovjetnim predmetima, i to po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d. kako je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u sporu kolektivne pravne zaštite te da nikakve zastare u ovom predmetu nema niti može biti. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je smatrao da je pravomoćno utvrđeno da je tužena kao poslovna banka povrijedila prava tužiteljice kao potrošača, tj. korisnika kredita u smislu da je ugovorila nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i valutu kredita iskazanu u švicarskom franku pa da joj je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta na ime promjenjive kamatne stope na ime valutne klauzule sve sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine") br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu :ZOO) koja visina tužbenog zahtjeva da je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem sukladno kojem je tužiteljica i uredila tužbeni zahtjev. Pri tome sud je primjenio odredbe članak 81. stavka 1. i 2. članka 83., članka 84. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, u daljnjem tekstu Zakon o potrošačima) ukazujući i na odredbe članka 241. 215., 323 i 1115 ZOO.

55. Dakle u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak, a što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Rev.3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga jer

1 4

prema odredbi članka 502. stavak 1 ZPP zdruge, tijela ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrijeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

56. Odredbom čl. 502 b. ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502., ZPP , dok je u članku 502 c ZPP propisan učinak presude donije po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.. stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a stavak 1. ZPP. Dakle imajući u vidu direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama koje kao takve obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, uz odgovarajuću primjenu citiranih odredaba čl. 502.c. ZPP-a ovaj sud prihvaća kao pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da i u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači, upravo radi isplate temeljem posljedica ništetnih ugovornih odredaba ( a tužena nije dovela u pitanje da se ovdje radi o postupku kojeg je pokrenula tužiteljica kao potrošač) , nije nužno provoditi poseban dokazni postupak. što je sukladno i recentnoj praksi revizijskog suda. Vezano za presudu Europske unije broj C 81/19 od 9. srpnja 2020 te isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13 EEZ, tuženoj ponovno valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Tužena je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u navedenim postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja je utvrđenja vezan sud u ovome postupku, temeljem naprijed spomenutih odredaba članka 502.a članka 502 .h. ZPP. Utoliko u navedenom dijelu nisu ostvareni žalbeni prigovori tužene. S obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc unatrag od trenutka sklapanja Ugovora smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nje bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (Što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite nepoštenih odredaba. U konkretnom slučaju kod utvrđenja nepoštenim a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franka , tužiteljica je stekla pravo od tužene zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevima zatražila isplatu upravo novčanih iznosa koje

1 5

je tužena isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalazi i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primjenio materijalno pravo kada je tuženu kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati tražene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje tijeku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koji reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

57. Sud smatra da nije osnovan prigovor radi prebijanja manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i niže) a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja cijeneći naprijed navedeno nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice.

58. U svom nalazu i mišljenju od 21.listopada 2022 sudski vještak Marijan Jović je naveo:

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 05. svibnja 2022. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-465/2021.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 216- 187/2006. U razdoblju od 28.02.2007. do 31.12.2013. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN tuženika važeći na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.03.2007. do 31.12.2013. platio veće iznose kamate od kamate koja bi bila plaćena da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=255.146,44. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.03.2007. do 31.12.2013. platio manje iznose glavnice od glavnice koja bi bila plaćena da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=67.959,61

Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

59. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića čije vještvo je stručno i argumentirano i isti je vještak utvrdio razliku zbog promjene kamatne stope kao i promjene tečaja CHF, a u svojoj dopuni vještva gore navedeni vještak je otklonio sve prigovore stranaka.

60. U svom iskazu tužitelj JJH je naveo:

1 6

Mogu kazati da 2006. god sam ja odlučio riješiti svoje stambeno pitanje i kupiti prvu nekretninu, te sam se raspitivao za mogućnost kreditiranja odlazio sam u druge banke i izabrao upravo banku tuženika. Mogu kazati da sam ja htio uzeti kredit u dolarima, ali to nije bilo moguće. Tada mi je od djelatnika banke ponuđen kao najpovoljniji kredit u CHF protuvrijednost u kunama. Mogu kazati i to da sam ja predigao kredit od nekih 250.000,00 eura, protuvrijednost u CHF, i iskoristio taj novac za kupnju nekretnine u Splitu i to stana u [adresa]. Mogu kazati da mi je tada prilikom zaključenja ugovora bilo kazano da što se tiče kamata da su najpovoljniji krediti u CHF. Mogu kazati i to da se o pojedinim odredbama ugovora nije moglo raspravljati i pregovarati nego se radilo o tipskom ugovoru. Mogu kazati i to da mene nitko od djelatnika banke nije upozorio na eventualni rizik promjenjive kamatne stope. Mogu kazati i to da sam prije potpisivanja ugovor pročitao u banci, a javni bilježnik prilikom solmizaciji istog meni nije pročitao. Mogu kazati i to da mi je prvi anuitet iznosio nekih 7.800,00 kuna da bi to naraslo na najveći anuitet od 15.300,00 kuna. Mogu kazati da bi meni banka, povremeno slala obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o promjeni kamatne stope. Ja sam i osobno odlazio u banku raspitivati se s tim u vezi i pokušati to nekako riješiti. Mogu kazati i to, da sam zaista zaključio i dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Prema tom dodatku ugovora preostalo dugovanje je bilo 232.000,00 eura. Mogu kazati da prema izvršenoj konverziji prema stavu banke ja nisam imao bilo kakvu preplatu što je meni bilo neshvatljivo jer sam dosta preplatio kredit u odnosu na onaj iznos novca za koji je kredit zaključen. Mogu kazati da sam predmetni kredit zatvorio 2016. kreditom iz Splitske banke, odnosno novcem dobivenim tim kreditom.

Na posebno pitanje zamjenika pun tuženika u koje namjene se koristi ova nekretnina koja je kupljena novcem od ovog predmetnog kredita, tužitelj odgovara, da je prije koristio za stanovanje, a od prije 2 god je koristim i iznajmljujem. Međutim to je bilo nakon što je zatvoren predmetni kredit iz razloga što sam se preselio na Brač. Tužitelj dodatno navodi da je samo dobio dvije obavijesti o promjeni kamatne stope i to je bilo nakon što je donijet zakon, o kojemu je i zaključen dodatak ugovoru, odnosno izvršena konverzija. Tužitelj dodatno navodi da je konverzija bila jedini način, da se umanje rate kredita, a svi pregovori s bankom prije konverzije su bili neuspješni.

61. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja CJH iz kojeg iskaza bi proizlazi da je tuženik nije upozorio prilikom zaključenja ugovora o kreditu na rizike valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te da nije pročitan ugovor ni od strane osobe koje je obrađivala kredit niti od strane javnog bilježnika te da se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora.

62. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

63. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) a isti troškovi se sastoje: od sastava tužbe 250 bodova, pristupa na ročište za objavu 05.05.2022. 250 bodova, sastava podneska od 07.04.2023., 250 bodova, pristupa na ročište od 18.04.2023. 250 bodova, sastava podneska od 06.06.2023. 250 bodova, sastava podneska od 20.09.2023. 250 bodova, pristupa na ročište 21.09.2023. 250 bodova, pristupa na ročište od 14.12.2023. 250 bodova, pristupa na ročište od 29.03.2024. 250 bodova, pristupa na ročište za objavu 50 bodova, od sastava žalbe 50 bodova,

1 7

sastava podneska od 10.03.2026. 250 bodova, pristupa na ročište od 12.03.2026. 250 bodova, pristupa na ročište 14.05.2026. 250 bodova odnosno ukupno 3.362,05 bodova što uz vrijednost boda s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 6.725,00 eura koji iznos je uvećan na ime 25% PDV-a odnosno 1.681,25 eura, troškova vještačenja 265,45 eura, sudskih pristojbi tužbe 343,59 eura, sudskih pristojbi presude 342,56 eura odnosno ukupno 9.357,85 eura kako je to odlučeno u izreci ove presude.

U Splitu, 25. lipnja 2026.g.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda za županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis