Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1375/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6066/2024-8 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća 25. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6066/2024-8 od 29. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 11.3 završne odredbe, Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi " Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita……….sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila", te ista ne proizvodi pravne učinke.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 190,98 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 218,75 eura.

4. Protiv te presude žale se tužitelj i tuženik.

5. Tužitelj presudu pobija u točki III izreke u dijelu u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti i dosuditi trošak kako je žalbom navedeno, uz naknadu troška žalbe.

5. Tuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak uvećan za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. i članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 338. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe članka 8. ZPP-a te obrazloženje presude sadrži sve ono što je propisano odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a.

8.1. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je Ugovor o kreditu broj 9012466216 sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a temeljem kojeg je ugovora tuženik odobrio tužitelju kredit,

- da je odredbom članka 11.3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati tuženiku naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita,

- da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da je Ugovor o kreditu sklopio 2007. radi kupnje osobnog automobila za osobne potrebe, da se odlučio za valutu CHF iz razloga što mu je taj kredit u banci prezentiran kao najpovoljniji, da je vezano uz plaćanje sporne naknade rečeno mu da je plaćanje te naknade njegova obveza, da je probao utjecati na odredbe ugovora vezano uz plaćanje ove naknade, međutim nije mogao utjecati jer mu je to nametnuto kao obveza za realizaciju kredita, da je ugovor sadržajno pripremljen od strane banke i u cijelosti otplaćen.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je sporna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03 dalje: ZZP).

12. Naime, utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, već je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, čime je ispunjen prvi uvjet da se predmetna odredba smatra nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pri tome da tuženik nije tijekom ovog postupka uopće dokazivao suprotno a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga sud prvog stupnja na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 11.3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 11.3. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

14. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu vrati primljeni iznos od 190,98 eura za trošak obrade zahtjeva i odobravanje kredita, kao stečeno bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2007., kao dana nakon isplate kredita s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

15. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužitelja.

16. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

17. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o odredbi čl. 3. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

18. Prema odredbi čl. 84. ZZP, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetna odredba predstavlja ugovornu odredbu o sporednim obvezama pa se navedena odredba na nju ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je iznos naknade u spornoj odredbi ugovora o kreditu točno i jasno određen, kao i da je iznos naknade za obradu kredita svaka osoba sposobna izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

19. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je odredba čl. 11.3. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

20. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP ( prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je sud prvog stupnja i raspravio.

21. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

22. Naime, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelj i tuženik nisu pregovarali o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelj obaviješten na koje se određene troškove tuženika odnosi naknada za obradu kredita, a niti je tuženik na kojem je bio teret dokaza pružio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, kao što nije dokazao niti opravdanost sporne naknade.

23. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Pritom treba dodati, priprema ugovora od strane tuženika, bez stvarnog pregovaranja o njegovim odredbama, ne predstavlja pregovaranje, već predlaganje standardnog ugovora, pri čemu tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog utjecaja na sadržaj ugovora, a što proizlazi iz iskaza tužitelja.

24. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

25. Upravo stoga takvom je ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

26. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., izrazio pravno shvaćanje prema kojem zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U navedenom usporedivom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

27. U odgovoru na žalbene navode tuženika, treba reći da činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran ne predstavlja dokaz o pojedinačnom pregovaranju, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti razloge koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini ) koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja

28. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

29. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 1,50 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

30. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja kojima osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora po prvostupanjskom sudu

31. Naime, kada je predmet spora zahtjev za isplatu, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, iako sud o ništetnosti vodi računa po službenoj dužnosti te bi i bez postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva ništetnost rješavao kao prethodno pitanje, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu čl. 37. st. 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz čl. 187. st. 3. ZPP-a jer deklaratorni zahtjev, uz tužbeni zahtjev za isplatu, služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se stoga određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Deklaratorni zahtjev ima svrhu rješavanja prethodnog pitanja vezanog uz kondemnatorni zahtjev, pa pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu.

32. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 190,98 eura, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, odmjeren upravo prema toj vrijednosti predmeta spora.

33. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 25. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan