Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-1471/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica MarijaVujasin, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinsko građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1487/2025-10 od 17. lipnja 2025., u sjednici vijeća 25. lipanj 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1487/2025-10 od 17. lipnja 2025.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I izreke utvrđeno je da je ništava i bez pravnog učinka odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu pod brojem OV-3279/07 dana 22. veljače 2007. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora a koja glasi: "
„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“
2. Točkom II izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 1.395,58 eur s zateznom kamatom od 28. veljače 2007. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude.
3. Točkom III izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 676,55 eur s kamatom.
4. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu zaključenog 22. veljače 2007. između stranaka, tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Adria Bank kao kreditora kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kredita, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 1.395,58 eur zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe.
8. U ovom žalbenom postupku a s obzirom na žalbene navode tuženika sporno je je li predmetna ugovorna odredba ništetna, te da li slijedom toga tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev utuženog novčanog iznosa zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe.
9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je cijeneći tuženikov odgovor na tužbu u kojem je tuženik u cijelosti osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku, te uvidom u dokumentaciju u spisu u bitnom utvrdio da iz stranačkog iskaza tužiteljice koji je ocijenio kao vjerodostojan proizlazi da je tužiteljica predmetni kredit uzela 2007. godine radi kupnje nekretnine (kuće)za njezino stanovanje i stanovanje obitelji, da je tužiteljici kredit odobren u iznosu od 185.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita, da je predmetni kredit ponuđen od strane prednika tuženika, kao najpovoljniji, da je ugovor sadržajno priredila banka, da tužiteljici vezano za naplatu predmetne naknade od strane djelatnika banke ništa nije pojašnjeno odnosno koji bi to troškovi za banku nastali koji bi se trebali namiriti predmetnom naknadom, da je naknada naplaćena na način da je oduzeta od iznosa kredita prije njegove isplate.
10. Nadalje, sud je zaključio da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 3/96, dalje: ZZP). Cijeneći sadržaj sporne ugovorne odredbe kao i stranački iskaz tužiteljice kroz primjenu odredbi čl. 81. st. 1.-4., čl. 84. i čl. 87. ZZP prvostupanjski sud je zaključio da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen na tipskom obrascu prednika tuženika koji je banka unaprijed pripremila, da je sporna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi uopće nije pregovaralo slijedom čega je zaključio da je navedena ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZZP. Pritom je prvostupanjski sud imao u vidu i odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a da prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
11. Cijeneći da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, sud je, slijedom citiranih odredbi ZZP kao i odredbi Direktive prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, uz daljnje obrazloženje da ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije troškova osoblja i slično, da je nejasno iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer da se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta tuženika nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor s klijentima a isto tako i sama obrada kredita.
12. Sud je nadalje tuženikov prigovor zastare restitucijskog zahtjeva otklonio kao neosnovan pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH doneseno na sjednici Građanskog odjela toga suda broj SU-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastara kao u konkretnom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, slijedom čega je sud zaključio da zastara restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju nije počela niti teći.
13. Prvostupanjski sud je slijedom toga prihvatio kao osnovan i restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.395,58 eur s kamatom od 28. veljače 2007. pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23
- dalje ZOO), pa je stoga odlučio kao u točkama I i II izreke presude dok je o naknadi parničnog troška u točki III izreke odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
14. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnost na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354, st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupaka.
15. Tuženik u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a koju obrazlaže navodima da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nejasni, pri čemu tuženik navodi da je sud donoseći odluku o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva donio isključivo na temelju stranačkog iskaza tužiteljice, pri čemu tuženik smatra da stranačkim iskazom tužiteljice odlučne činjenice nisu dokazane jer da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor "valjda" pročitala i da joj od strane djelatnika nije pojašnjena odredba o naknadi za obradu kredita, iz čega tuženik izvodi zaključak da niti tužiteljica sama nije sigurna je li ugovor pročitala pa da s obzirom na to nema niti pravni interes osnovano tražiti utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe.
16. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge zbog kojih je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe kao i restitucijski zahtjev tužiteljice koje su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
17. Žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je tužiteljica u svom stranačkom iskazu navela da je ugovor "valjda" pročitala pa da s obzirom na to tužiteljica nema ni pravni interes osnovano tražiti utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti stranačkog iskaza tužiteljice. Iako je tužiteljica u svom stranačkom iskazu (ročište od 5. lipnja 2025. -list 64) doista navela da je predmetni ugovor valjda pročitala, treba reći da u okolnostima konkretnog slučaja kada je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2007. a tužiteljica je saslušana 2025., tužiteljica je jedino u vezi okolnosti u kojima je predmetni ugovor bio sastavljen, okolnosti u kojima ga je potpisala mogla jedino reći da je "valjda" ugovor pročitala jer se radi o značajnom proteku vremena zbog kojeg tužiteljica u odnosu na tu okolnost životno i objektivno ne bi mogla drugačije iskazivati.
18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
19. Prvostupanjski sud je pravilno, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu kao i na temelju stranačkog iskaza tužiteljice zaključio da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP. Nadalje pravilan je i daljnji zaključak prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba ništetna u smislu citiranih odredbi čl. 81., čl. 84. i čl. 87. ZZP, koje je prvostupanjski sud sadržajno točno interpretirao u obrazloženju presude kao i s obzirom na citirane odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.
20. Žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani, pri čemu iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da službenici banke tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici nisu niti jednom riječi objasnili što znači sporna ugovorna odredba, koji iznos naknade za obradu kredita tužiteljica treba platiti i na što se konačno ta naknada odnosi, pa se suprotno žalbenim navodima tuženika radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa što je u konkretnom slučaju izostalo.
21. Slijedom navedenog žalbeni prigovori tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe nisu osnovani.
22. U situaciji kada je zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe pravilno prihvaćen kao osnovan tužiteljica ima pravo tražiti isplatu utuženog novčanog iznosa od 1.395,58 eur koji je tuženik odmah, naplatio na način da je iznos kredita umanjio za taj novčani iznos, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
23. Pritom, žalbeni navodi tuženika o zastari tužiteljičinog novčanog potraživana nisu osnovani jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio u primjeni citiranog zaključka Vrhovnog suda RH da u konkretnom slučaju rok zastare koji iznosi 5 godina još uvijek nije počeo niti teći s obzirom da zastara počinje teći tek od pravomoćnosti presude donesene u ovoj pravnoj stvari.
24. Prvostupanjski sud je nadalje pravilno u primjeni odredbe čl. 1115. ZOO tužiteljici na dosuđeni iznos dosudio zateznu kamatu u tijeku od 28. veljače 2007. do isplate, budući da se tuženik u okolnostima konkretnog slučaja ima smatrati nesavjesnim stjecateljem.
25. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
26. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Rijeci …………. lipanj 2026.
Predsjednica vijeća
Barbara Bosner
