1

Poslovni broj: Gž-4483/2020-8

 

   

 

Poslovni broj: Gž-4483/2020-8

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika: 1-M. L. iz  M., OIB: …i 2-M. L. iz M., OIB: …oboje zastupani po M. B., odvjetniku iz  V. protiv tuženika-protutužitelja: 1-G. K. iz M., OIB: …zastupan po V. U. P., odvjetniku iz M., 2-Z. K. iz M., OIB:…, 3-M. K. iz M., sa boravištem u Z., OIB: …i 4- A. K. iz A., B., OIB:…, zastupana po Z. K. iz M., tuženi od 2 do 4 kao nasljednici iza pok. N. K., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Makarskoj pod posl. br. P-1032/15 od 08. lipnja 2018. na sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.  

 

 

p r e s u d i o    j e

             

              Odbija se žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda Makarskoj pod posl. br. P-1032/2015 od 08. lipnja 2018. u točkama I. i II. izreke.

 

 

  r i j e š i o   j e

 

Prihvaćaju se žalbe tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja, te se ukida presuda Općinskog suda u Makarskoj pod posl. br. P-1032/2015 od 08. lipnja 2018. u točkama III. i IV. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

                                                       

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom Općinskog suda u Makarskoj pod posl. br. P-1032/15 od 08. lipnja 2018. u točci I. izreke odbijeni su tužitelji-protutuženi ( dalje: tužitelji ) sa glavnim tužbenim zahtjevom usmjerenim na utvrđenje da su suvlasnici dijela čest. zem. …i dijela čest. zem. …upisane u zk.ul. …k.o. K. i to baš dijelova tih nekretnina koje su označene u skici lica mjesta slovima I-J-B-G-H-A-I (dio čest. zem. …pov. 9 m2) i slovima G-C-D-H-G (dio čest. zem. ….pov. 21 m2), a koja skica da čini sastavni dio vještva vještaka T. Č. od 19.12.2016. i presude u dijelovima po 1/2, što da su tuženi-protutužitelji ( dalje: tuženi ) dužni priznati, uz ovlaštenje da na temelju presude i prijavnog lista zatraže uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime u dijelovima od po 1/2 uz istodobno brisanje s imena K. G. pok. Ć. i N. K. ž. Z..

 

2.              Također su navedenom presudom tužitelji u točci II. izreke odbijeni i sa eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom usmjerenim na utvrđenje da je u korist zgrada na kč. br. …i…, k.o. M.-M. (novi premjer), kao povlasnog dobra, a koje su oni vlasnici, osnovana služnost kolnika na teret dijela čest. zem. …dijela čest. zem. …upisane u zk.ul. …k.o. K. i to baš na dijelu tih nekretnina koje su označene na skici lica mjesta slovima I-J-B-G-H-A-I (dio čest. zem. …pov. 9 m2) i slovima G-C-D-H-G (dio čest. zem. …pov. 21 m2) koja skica da čini sastavni dio vještva vještaka T. Č. od 19.12.2016. i pobijane presude, a koje nekretnine su vlasništvo tuženika, uz obvezu tuženika da im izdaju ispravu podobnu za upis prava predmetne služnosti u zemljišnu knjigu.

 

3.              Isto tako  je točkom III. izreke prihvaćen protutužbni zahtjev tuženika usmjeren  na utvrđenje da su tužitelji neovlašteno zadirali u nekretnine u njihovom vlasništvu koje su označene u zemljišnim knjigama kao čest. zem. …i …obje upisane u zk.ul. …k.o. K. i to u dijelove tih nekretnina označenih na prikazu lica mjesta sudskog vještaka  T. Č. od 19.12.2016. za čest. zem. …slovima I-J-B-G-H-A-I u površini od 9 m2, te dio čest. zem. …označen slovima G-C-D-H-G u površini od 21 m2, odnosno da su tužitelji neovlašteno zadirali u nekretnine u njihovom vlasništvu, a koje su prema novoj izmjeri označene u katastarskom operatu kao k.č…., upisane u posjedovni list broj 420 u K.O. M.-M. i to u dio te nekretnine označene na prikazu lica mjesta sudskog vještaka T. Č. od 19.12.2016. slovima A-B-G-C-D-H-A u površini od 26 m2, na način da su na navedenim dijelovima parkirali svoja vozila, ostavljali razne stvari, cvijetnjake i slično, uz obvezu da solidarno s označenih nekretnina uklone sve svoje stvari, vozila, cvijetnjake, otpad i da im te nekretnine predaju u slobodan i neometan posjed, uz zabranu svakog takvo ili slično uznemiravanje ili ugrožavanje prava vlasništva ubuduće.

 

4.              Konačno su točkom IV. izreke presude obvezani tužitelji da nadoknade tuženima trošak parničnog postupka u iznosu od 33.526,11 kuna.

 

5.              Protiv citirane presude žalbu podnose tužitelji iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), navodeći u bitnom da su činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima je utemeljena pobijana presuda nepravilna, nejasna i neobrazložena zbog čega da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navode da su univerzalni slijednici svojih prednika tj. pok. N. i D. L., da je utužena nekretnina ušla u ostavinsku masu imenovanih kao izvanknjižno vlasništvo, te da su vlasništvo stekli dosijedanjem kako osobno tako i putem svojih pravnih prednika, dok da je upis prava vlasništva na ime tuženika pogrešan i neistinit. Navode da su u posjedu prijepora od 1960-tih godina, da sud nije uzeo u obzir tijek dospjelosti kroz razdoblje prije 08.10.1991. niti praksu Europskog suda za ljudska prava, a niti razdoblje od 1991. do podnošenja tužbe 2006. od kada da je proteklo punih 15 godina njihovog neprekinutog, mirnog posjeda utuženih nekretnina. Navode da se u konkretnom slučaju radi o minornoj površini zemljišta bez kojeg korištenje njihove kuće nije moguće, pa da su temeljem čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ( NN 53/91, dalje ZOVO) stekli vlasništvo prijepora građenjem jer se tuženi gradnji nisu protivili. Istakli su i da sud pobijanom presudom nije odlučio o glavnom protutužbenom zahtjevu tuženika, a čime da je počinjena povreda odredaba ZPP-a jer nije odlučeno o svim zahtjevima. Predlažu pobijanu presudu preinačiti, odnosno podredno ukinuti.

 

6.              Tuženi su u odgovoru na žalbu istakli da se u žalbi tužitelja navodi da se radi o njihovoj žalbi, pa da se odvjetnik M. B. lažno predstavlja kao njihov punomoćnik. Istakli su da žalbu smatraju neosnovanom i neistinitom.

 

7.              Protiv točke III. izreke predmetne presude žalbu su podnijeli i tuženi iz svih  žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP-a navodeći u bitnom da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da iz vještava sačinjenog po vještaku P. V. proizlazi da su tužitelji neovlašteno zadirali i bespravno gradili na njihovim nekretninama. Istakli su da ne prihvaćaju vještvo vještaka Č. jer da isto nije izrađeno prema pravilima struke. Također da je tužbeni zahtjev koji je prihvaćen u toč. III izreke pobijane presude postavljen kao eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev, dok da sud nije odlučio o njihovom glavnom tužbenom zahtjevu. Predlažu ukidanje ili preinačenje pobijane presude.

 

8.               Tužitelji su u odgovoru na žalbu istakli da je žalba tuženika pravno i činjenično neutemeljena.

 

9.              Žalba tužitelja je djelomično osnovana u odnosu na točku III. izreke presude, dok je žalba tuženika u cijelosti osnovana.

 

10.              Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio sukladno odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a) ovaj sud nije utvrdio da bi u odnosu na tužbeni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući je prema prosudbi ovog suda, odluka suda prvog stupnja glede tih zahtjeva u potpunosti jasna, razumljiva, te ista ne trpi od takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Također u odnosu na tužbeni i eventualno  kumulirani tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

11.              Međutim ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio u odnosu na protutužbeni zahtjev utvrđeno je postojanje bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 188. st. 2. ZPP-a jer sud nije odlučio o glavnom protutužbenom zahtjevu, a na što obje stranke osnovano upiru žalbom.

 

12.              U ovoj pravnoj stvari predmet spora čine:

 

              - glavni tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na dijelu kč.br. …i dijelu kč.br. …upisane u zk.ul. …k.o. K. koji dijelovi su označeni u Skici lica mjesta slovima I-J-B-G-H-A-I (dio čest. zem. …pov. 9 m2) i slovima G-C-D-H-G (dio čest. zem. ….pov. 21 m2) sačinjenoj po vještaku T. Č. od 19.12.2016.

              - eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na osnivanje služnosti u korist zgrada na k.č. …i …k.o. M.-m. kao povlasnih dobra, na teret dijela kč.br. i dijela kč.br. …zk.ul. …k.o. K. koji dijelovi su označeni na Skici lica mjesta slovima I-J-B-G-H-A-I (dio čest. zem…,., pov. 9 m2) i slovima G-C-D-H-G (dio čest. zem. …pov. 21 m2)

              - glavni protutužbeni zahtjev tuženika usmjeren na predaju u posjed dijelova utuženih kč.br. …i …prema Skici vještaka P. V. označenih slovima A-B-F-G-K-L-Z-Y-X-V-U-R-J-D-A u površini od 134 m2 ( list 75 spisa )

              - eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev tuženika usmjeren na predaju u posjed predmetnih nekretnina prema prikazu vještaka T. Č. ( list 726-727 spisa).

 

13.              Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:

 

- da je među strankama sporna identifikacija utuženih nekretnina zbog čega su tijekom postupka provedena tri vještačenja po vještacima geodetske struke i to P. V., Z. B. i T. Č.

- da je sud prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka T. Č. od 02.01.2017. i dopunu istog temeljem ocjene da je isti izrađen stručno i u skladu s pravilima struke, a pored toga vještak da je u usmenom očitovanju otklonio sve istaknute prigovore tuženika

- da je navedenim vještvom mjernika T. Č. utvrđeno da pokazani prijepor kojeg tužitelji koriste čini dio kč.br…., k.o. K. u površini od 9 m2 i dio kč.br. …k.o. K. u površini od 21 m2, a koje nekretnine da se upisane kao suvlasništvo tuženika

- da je uvidom u isprave utvrđeno da su predmetne nekretnine na dan 08. listopada 1991. bile upisane kao društveno vlasništvo, a u razdoblju od podruštvovljenja do 08. listopada 1991. da sukladno odredbama ZOVO na nekretninama u društvenom vlasništvu nije bilo moguće steći vlasništvo dosjelošću, s time da se u rok za stjecanje vlasništva na nekretninama dosjelošću koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme proteklo prije tog datuma, osim ako je vrijeme dosjelosti bilo dovršeno do 06. travnja 1941. prema imovinskim propisima koji su u to vrijeme bili na snazi

- da iz suglasnih iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su tužitelji prijepor betonirali 1990-tih godina, a prije toga tj. od kraja 1960-tih godina da se radilo o makadamskoj površini sa borovinom koju su ponekad koristili za prolaz kako tužitelji, tako i drugi mještani

- da činjenica da tužitelji glavnim tužbenim zahtjevom zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva dosjelošću, a koje stjecanje da mora sadržavati volju stjecatelja da određenu stvar drži kao svoju i da na njoj izvršava faktičnu vlast i posjedovne čine uz barem pošten posjed u zakonski predviđenom roku, te da istovremeno eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traže osnivanje prava služnosti na teret predmetnih nekretnina, ukazuje na kontradiktornost njihovih navoda i postojanje nesavjesnosti u posjedovanju

              - da je na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka utvrđeno da od 08. listopada 1991. pa do utuženja tj. 21.07.2006. nije protekao dvadesetogodišnji rok propisan čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, pročišćeni tekst i 94/17, dalje ZV-a ) za posjed koji je barem pošten, niti rok propisan paragrafom 1468. OGZ-a potreban za stjecanje po tom osnovu, a koje vrijeme je moralo biti dovršeno do 06. travnja 1941. slijedom čega da tužitelji nisu ispunili pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama

- da iz istih razloga na predmetnim nekretninama nije bilo moguće, niti su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava služnosti prolaza kolnikom na predmetnim nekretninama dosjelošću.

 

14.              Stoga sud pobijanom presudom odbija glavni tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje prava vlasništva, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev usmjeren na osnivanje prava stvarne služnosti.

 

15.              Nadalje donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:

 

- da iz Izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da su tuženi suvlasnici utuženih kč.br. …i…, zk.ul…., k.o. K.

- da su tužitelji u posjedu utuženih dijelova predmetnih nekretnina.

 

16.              Stoga pobijanom presudom prihvaća eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev tuženika usmjeren na predaju u posjed.

 

17.              U odnosu na žalbene navode tužitelja protiv točke I. izreke pobijane presude kojom je odbijen glavni tužbeni zahtjev i točke II izreke kojom je odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev valja istaknuti slijedeće.

 

18.              Po stavu ovog suda pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo posljedično čemu je pravilno odbio tužbene zahtjeve tužitelja usmjerene na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću i osnivanja prava stvarne služnosti kolnika dosjelošću.

 

19.              Naime, dosjelost je originarna osnova za stjecanje prava vlasništva na tuđoj stvari njezinim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme, ako je posjed bio određene kvalitete. Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću su sposobnost stvari, odnosno da se radi o stvari u prometu, potom posjed određene kvalitete, odnosno za redovnu dosjelosti isti mora biti zakonit, istinit i pošten, dok se za izvanrednu dosjelost traži barem pošten posjed, te rok dosjedanja koji je određen zakonom. Ratio pravnog instituta dosjelosti je da se  jedno faktično stanje uskladi sa pravnim stanjem.

 

20.              Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je  stekao nije znao niti s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZV-a).

 

21.              Iz stanja spisa, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud proizlazi da su predmetne nekretnine ( nastale cijepanjem od prvotne kč.br. …k.o. K. ) u zemljišnoj knjizi bile uknjižene kao društveno vlasništvo od 1966. sa upisanim pravom korištenja u korist prednika tuženika K. Ć. pok. A. iz M., da bi potom 1987. na temelju Rješenja o nasljeđivanju pravo korištenja bilo upisano na ime 1-tuženika i pok. K. N., te je potom 2006. na temelju čl. 360. st. 1. ZV-a bilo brisano društveno vlasništvo i uknjiženo pravo vlasništva u korist 1-tuženika i sada pok. K. N. u 1/2 dijela ( list 656-659 spisa ).

 

22.              Također iz stanja spisa, odnosno iskaza stranaka i saslušanih svjedoka, a kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud proizlazi da su tužitelji koristili prijepor kao makadamsku površinu sa borovinom od kraja 1960-tih godina do 1990. kada su istog betonirali. Također je utvrđeno da su prijepor kao put ( za prolazak i dolazak do svojih kuća ) uz tužitelje koristili i drugi mještani slijedom čega posjed tužitelja do 1990-tih nije bio samostalan u smislu odredbe čl. 11. u svezi s čl. 30. ZV-a.

 

23.              Navedeno proizlazi iz iskaza 1 i 2-tužitelja i po njima predloženim svjedocima. Tako je svjedok M. L. ( list 669 spisa ) izjavio da su prijepor koristili tužitelji za parkiranje automobila, ali da se koristio i kao put, odnosno kao prolaz do ostalih kuća u kvartu, pa da je tako i on dolazio do svoje kuće preko spornog zemljišta koja se nalazi sjeverno od kuće tužitelja. Nadalje svjedok B. K. ( list 670 spisa ) je izjavio da je prijeporno zemljište iza 1960-tih koristio kao put za prolaz automobilom  prilikom dolaska svojoj sestri koja je sagradila kuću u blizini tužitelja. Potom svjedok P. B. ( list 692 spisa ) je izjavio da je preko spornog zemljišta često prolazio u vrijeme Domovinskog rata jer je stanovao preko puta groblja. Isto tako i svjedok N. L., sin 1-tužitelja  ( list 709 spisa ) je izjavio da se sjeća da su preko prijepornog zemljišta prolazili ljudi koji su išli prema predjelu D., te da se prijepor koristio kao svojevrsni put, odnosno da je preko predmetnog zemljišta prolazio put kojim su se koristili mještani kao prečicu za odlazak u grad. Izjavio je da se 2007. nakon što se napravilo novo groblje nije više moglo prolaziti preko predmetnog zemljišta i od tada da se isto koristi za parkiranje automobila. Konačno i sam 1-tužitelj izjavio je ( list 710 spisa ) da su prilikom gradnje prve kuće koja je započela 1969. koristili prijepor za izgradnju drvene barake u koju su odlagali alat i građevinski materijal, a ostatak da se koristio za prolaz mještana do njihovih kuća koje su bile smještene sjevernije od njegove sve do 2006.  kada su tuženi počeli sa iskopima, a od tada da prijepor koriste isključivo kao svoj parkin Izjavio je da su on i brat drugu kuću započeli graditi 1985/86. na zemljištu koje se nalazi poviše prijepora.

 

24.              Dakle, posjedovanje tužitelja započelo je 1969. ( prvostupanjski sud koristi termin krajem 1960-tih ) kada je započeta gradnja prve kuće prema iskazu samog 1-tužitelja, međutim isto sve do 2006/07. ( prema iskazu 1-tužitelja i svjedoka N. L. ) nije bilo samostalno jer je prijepor korišten i od ostalih mještana kao put, a navedena okolnost tj. korištenje prijepora kao puta ( za prolazak i dolazak do svojih kuća ) i od strane drugih mještana ukazuje po stavu ovog suda da su tužitelji imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na isključivi i samostalni posjed, a što potvrđuje stav prvostupanjskog suda o njihovoj nesavjesnosti tj. nepoštenju. 

 

25.              Valja istaknuti da je sud kod donošenja ove odluke imao na umu i činjenicu da se poštenje posjeda predmjeva, a na što tužitelji upiru žalbom, međutim tuženi su tijekom dokaznog postupka uspjeli tu predmjevu poštenja oboriti. Naime, dugotrajno nesmetano korištenje prijepora nije jedini uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću kako je naprijed iznijeto, već i ostale pretpostavke, a posebno  „bona fides“ odnosno dobra vjera, koja je kao uvjet za stjecanje dosjelošću poznata  još od razdoblja principata i koja se zadržala u svim pravnim sustavima sve do danas.

 

26.              Međutim čak i da su tužitelji bili u samostalnom i poštenom posjedu, to nije  dovoljno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini, već je potrebno da takav posjed i traje kroz zakonom određeno vrijeme, a koja pretpostavka u konkretnom slučaju nije ispunjena.

 

27.              Naime, provedenim dokaznim postupkom je utvrđen posjed tužitelja od 1969. kada je započeta gradnja prve kuće prema iskazu 1-tužitelja tj. od kraja 1960-tih godina ( koji termin koristi prvostupanjski sud ), što znači da se isti treba promatrati kroz primjenu pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika ( dalje OGZ –a ) i čl. 1. i 2. Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. (NN br. 73/91), te ZOVO ( koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. )  i ZV-a ( koji je stupio na snagu 01.01.1997. ) temeljem odredbe čl. 388. st. 2. ZV-a budući da se na stjecanje, postanak, pravni učinak i promjenu stvarnih prava primjenjuju pravila koja su bila na snazi u trenutku njihovog stjecanja, promjene i postanka.

 

28.              Obzirom da su utužene nekretnine bile u režimu društvenog vlasništva od 1966. do stupanja na snagu Zakona o preuzimanju ZOVO tj. do 08. listopada 1991. od kada počinje teći vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu, to se vrijeme od 06. travnja 1941. do 08. listopada 1991.g ne može uračunavati kao vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u režimu društvenog vlasništva, obzirom da je odredba čl. 388. st. 4. ZV –a ukinuta Odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999.

 

29.              Prema paragrafu 1468. OGZ-a rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama temeljem redovne dosjelosti bio je 30 godina, s time da je isti sukladno Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 04.04.1960. skraćen na 20 godina, dok je prema paragrafu 1472. OGZ-a rok za izvanrednu dosjelost bio 40 godina, a temeljem kojih su se ocjenjivale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjedanjem, sve do donošenja ZOVO. Prema odredbi čl. 29. ZOVO na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva nije se moglo steći dosjelošću.

30.              U konkretnom slučaju utvrđen je posjed tužitelja od 1969., pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da nema osnove za stjecanje prava vlasništva dosjelošću po OGZ-u jer navedeni rok od 30, odnosno 20 godina nije niti mogao proteći do 1941. obzirom da je posjedovanje započelo kasnije.

31.              Nadalje u konkretnom slučaju, čak i kada bi se, pri ocjeni primjenjivosti čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u rok dosijedanja uračunavalo razdoblje od 1966. do 17.11.1999. kada je odredba čl. 388. st. 4. ZV –a ukinuta Odlukom Ustavnog suda RH, sukladno stavovima izraženim u odlukama Europskog suda za ljudska prava, na koje se tužitelji u žabi pozivaju, niti tada ne bi bile ispunjene citirane zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nad prijeporom od strane tužitelja, obzirom da od 1969.g do 1999. nije protekao rok od 40 godina iz naprijed citiranog paragrafa 1472. OGZ-a.

 

32.              Isto tako prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj:22768/12) i Radomilja i dr. ( Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske, odlučne činjenice predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tužitelja u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 08. listopada 1991. (i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu), pod uvjetom da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. st. 4. ZV-a ( do ukidanja od 17. studenoga 1999. ) i da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim konfisciranim i sl.).

 

33.              Iz navedenog proizlazi da se u parnicama u kojima tužitelj traži od suda utvrđenje nekog stvarnog prava dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva, priznaje vrijeme posjeda i prije 08.10.1991. ukoliko ne postoje prava trećih osoba na nekretnini upisanoj u društvenom vlasništvu, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi obzirom da su tuženi, odnosno njihov pravni prednik bili upisani u zemljišnu knjigu kao nositelji prava korištenja od 1966. slijedom čega se radi o nekretnini u odnosu na koju su treće osobe polagale pravo, pa pozivanje tužitelja na stajalište izraženo u odlukama Europskog suda za ljudska prava nije od utjecaja.

 

34.              Nadalje neosnovani su žalbeni navodi tužitelja o ispunjenju uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u razdoblju od 1991. do podnošenja tužbe tj. do 21.07.2006. ( list 1 spisa) temeljem odredbe čl. 159. st. 2. ZV-a koja propisuje posjedovanje nekretnine od 10 godina za samostalnog, zakonitog, istinitog i poštenog posjednika jer tijekom postupka nije utvrđeno, niti su tužitelji dokazali da bi njihov posjed bio zakonit tj. da imaju valjani pravni temelj posjedovanja.

 

35.              Naime, navedeno ne proizlazi iz sadržaja Rješenja o nasljeđivanja pod posl. br. O-69/91 od 10.06.1991. iza pok. L. N. ( list 692-698 spisa ) na kojeg tužitelji upiru žalbom jer istim utužene nekretnine nesporno nisu raspravljane kao ostavina. Štoviše predmetnim rješenjem raspoređene su kao ostavinska imovina, pored knjižnih i izvanknjižne nekretnine ostaviteljice iz čega se može zaključiti da bi kao takve bile raspoređene i predmetne nekretnine da su iste zaista predstavljale ostavinu.

 

36.              Također u konkretnom slučaju nije ispunjen niti rok koji je propisan za samostalnog posjednika odredbom čl. 159. st. 3. ZV-a jer od 1991. do utuženja 2006. nije proteklo 20 godina.

 

37.              Isto tako neosnovani su navodi tužitelja o stjecanju prava vlasništva građenjem jer na prijeporu koji je utvrđen provedenim geodetskim vještačenjem i prikazan na Skici lica mjesta ( list 629 spisa ) sačinjenoj po vještaku T. Č. nije sagrađen objekt, već isti predstavlja betonirani plato.

 

38.              Pored toga valja istaknuti da iz iskaza 1-tužitelja proizlazi da je gradnja druge kuće ( poviše prijepora ) započela 1985/86., odnosno za vrijeme važenja ZOVO-a. Stjecanje prava građenjem na tuđem zemljištu bilo je regulirano odredbama čl. 24. do 26. ZOVO-a. Prema tim odredbama građenjem na tuđem zemljištu - u društvenom vlasništvu, bez valjane osnove ili akta o dodjeli nadležnog tijela, fizička osoba nije mogla steći vlasništvo niti suvlasništvo objekta i tog tuđeg zemljišta (u društvenom vlasništvu) u dijelu na kojemu je objekt sagrađen. Naime, fizička osoba je kao graditelj mogla steći pravo vlasništva na zemljištu u društvenom vlasništvu ukoliko je građenje završeno za vrijeme važenja pravnog pravila 418. Općeg građanskog zakonika, koja je omogućavala stjecanje prava vlasništva građenjem, ukoliko je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se pak istome nije protivio. Ovakav je stav zauzet  u odluci Vrhovnog suda Rev -3164/2016 od 03.09.2019.

 

39.              Stoga su navodi tužitelja o stjecanju prava vlasništva građenjem utuženih nekretnina u potpunosti neosnovani jer iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužitelji imali valjani akt za građenje predmetne druge kuće. Pri tom pitanje prilaza kući nije odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer tužitelji imaju mogućnost prilaza svom objektu riješiti kroz druge pravne institute u drugom odgovarajućem postupku ( nužni prolaz i dr. ).

 

40.              Konačno neosnovani su i navodi tužitelja glede upisa prednika tuženika u zemljišnu knjigu kao nositelja prava korištenja. Naime, ZOVO je u svojoj terminologiji koristio pojmove pravo raspolaganja, upravljanja i korištenja. Nakon toga došlo je do promjene zakonske regulative u području prava vlasništva, odnosno promjene poimanja samog pojma i oblika vlasništva, te je započeo proces pretvorbe prava vlasništva. Navedena pretvorba započela je 1991. donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ( NN 43/92. – pročišćeni tekst ), a definitivno je dovršena 01. siječnja 1997. stupanjem na snagu ZV-a. Tim zakonom uvodi se i definira samo jedna vrsta vlasništva (definirano kao "stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima."), pa je bilo potrebno regulirati i pretvorbu društvenog vlasništva uz propisane predmijeve, te su tako tuženi osobno i kao pravni slijednici pok. Ć. K. temeljem upisanog nekadašnjeg prava korištenja u zemljišnu knjigu, pretvorbom stekli pravo vlasništva prijepora.

 

41.              Glede eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva valja istaknuti da stvarna služnost predstavlja pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

 

42.              Stjecanje prava služnosti dosjelošću predstavlja originaran način stjecanja prava stvarnih služnosti, a pretpostavke stjecanja su: posjed prava, vrijeme posjedovanja, sposobnost stjecatelja i sposobnost stvari. Posjedovanje prava stvarne služnosti od strane posjednika povlasne nekretnine nužna je pretpostavka dosjelosti pri čemu posjed mora imati određenu kakvoću, a odlučan je i način izvršavanja sadržaja  služnosti. Posjed mora biti pošten, a vrijeme potrebno za dosjedanje je 20 godina.

 

 

 

43.              Obzirom da je predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva od 1966. do stupanja na snagu ZOVO tj. do 08. listopada 1991. od kada počinje teći vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu, to iz naprijed iznijetih razloga, a kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nisu ispunjenje pretpostavke za stjecanje prava služnosti kolnika dosjelošću jer se dosjedanje do 08.10.1991. ne može uračunavati, a od tada pa do utuženja ( 2006. ) nije protekao rok od 20 godina čime nisu ispunjenje pretpostavke iz čl. 229. ZV-a.

 

44.              Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

45.              U odnosu na žalbene navode glede protutužbenog zahtjeva tuženika valja istaknuti slijedeće.

 

46.              Pobijanom presudom u točci III. izreke sud je odlučio samo u protutužbenom zahtjevu kojeg su tuženi postavili pismenim podneskom predanim na ročištu održanom 18.04.2018. Iz iskaza punomoćnika tuženika na navedenom ročištu, kao i iz sadržaja citiranog podneska ( list 726 spisa ) jasno proizlazi da tuženi ustraju kod glavnog protutužbenog zahtjeva postavljenog u podnesku od 04.02.2011. ( list 75 spisa )  kojeg su precizirali sukladno vještvu izrađenom po vještaku P. V., te da predmetnim podneskom postavljaju eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev.

 

47.              Dakle pobijanom presudom sud je odlučio o eventualno kumuliranom protutužbenom zahtjevu, a bez da je odlučivao o glavnom protutužbenom zahtjevu suprotno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a, čime je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, pa su žalbe stranaka osnovane.

 

48.              Slijedom navedenog u ponovljenom postupku sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na način da će prvo odlučiti o glavnom protutužbenom zahtjevu primjenom odredaba čl. 161. do 165. ZV-a, obzirom da protutužbeni zahtjev predstavlja pravu vlasničku tužba (rei vindicationis) radi povrata stvari, a potom ukoliko je isti neosnovan o eventualno kumuliranom protutužbenom zahtjevu, te donijeti odluku o trošku cjelokupnog parničnog postupka.

 

49.              Valja istaknuti da za sada ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je Nalaz i mišljenje vještaka Č. sačinjeno stručno i objektivno, kao i da je vještak usmenim očitovanjem otklonio sve istaknute primjedbe na sačinjeno vještvo.

 

50.              Također valja istaknuti da su navodi tuženika o lažnom predstavljanju odvjetnika M. B. posve promašeni jer je očito jasno da se radi o omašci prilikom pisanja žalbe.

 

 

 

 

 

 

51.              Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

 

 

    U Rijeci, 17. siječnja 2024.

 

                                                                                                          PREDSJEDNICA VIJEĆA:

       Ksenija Dimec, v.r.