Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-112/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupane po punomoćnici Biljani Grozdanić, odvjetnici u [adresa] protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 zastupane po punomoćniku Jakovu Delipetru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-924/2019-38 od 29. rujna 2025., na sjednici vijeća 25. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužiteljice i tuženice odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-924/2019-38 od 29. rujna 2025. u cijelosti.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom pod točkom I. izreke prihvaćen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice te su pod točkom I.I. izreke utvrđene ništetnim odredbe čl. 4.1., čl. 4.2., čl. 7. i čl. 7.2. ugovora o kreditu broj 9012107455 od 23. studenoga 2006. sklopljenog između tuženice i tužiteljice kao korisnice kredita i potvrđenog po javnoj bilježnici Divni Perković u [adresa] pod brojem OU-277/2006 u dijelovima opisanim pod točkom I.I. izreke. Pod točkama I.II. i I.III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene u tim točkama od dospijeća do 29. rujna 2015. Pod točkom II.I. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.054,22 EUR-a s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki od 30. rujna 2015. do isplate, dok je pod II.II. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 6.035,06 EUR-a po osnovi promjene tečaja s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki od 30. rujna 2015. do isplate , a pod točkom II.III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi razlike nedospjele glavnice u iznosu od 1.814,95 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, te je pod točkom II.IV. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka. Pod točkom III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobijaju tužiteljica u točkama II. i III. izreke i tuženica prema sadržaju žalbe u točkama I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači presudu u točkama II. i III. izreke i usvoji tužbeni zahtjev (prijedlog tužiteljice) odnosno da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti (prijedlog tuženice), podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 4.1., 4.2., 7. i 7.7. ugovora o kreditu broj 9012107455 od 23. studenoga 2006., opisanih u točki I.I. izreke, sklopljenog između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula, te zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a u odnosu na koji su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu dana 15. prosinca 2015., kao i zahtjev za isplatu razlike glavnice nastale konverzijom kredita.

6. Prvostupanjski sud, nakon što je konstatirao da je među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor 23. studenog 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj: 9012107455 (dalje: ugovor o kreditu) kojim je banka tužiteljici odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.420,00 CHF (čl. 1. ugovora o kreditu), kojim je ugovorena otplata kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, sa ugovorenom promjenjivom kamatom a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,55 % godišnje, te rokom otplate kredita na 216 mjeseci,

- da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 15. prosinca 2015. (dalje: Dodatak) na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) kojim je izvršena konverzija kredita kredit uz valutnu klauzulu u EUR,

dok je radi utvrđivanja spornih činjenica jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, te je li tuženica i u kojem iznosu obvezna isplatiti tužiteljici utužene novčane iznose imajući u vidu da je provedena konverzija i sklopljen Dodatak, proveo dokaze navedene pod točkom 3. obrazloženja, analizom kojih utvrđuje:

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14), a koji je sadržajno jednak odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje: ZZP/07),

- da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je kredit podigla za kupnju stana te da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu upozorili na rizike valute u CHF niti je informirali o tim rizicima,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 jer je tužiteljica sklopila kredit kao fizička osoba, dok iz njezinog iskaza, kao i čl. 2. ugovora o kreditu, proizlazi da je isti sklopljen u svrhu kupnje stana,

- da je prema nalazu financijske vještakinje EUN tužiteljica tuženici u razdoblju od početka otplate do obračuna konverzije kredita 30. rujna 2015. uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu više platila iznos od 23.011,94 kn, a uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila iznos od 45.471,08 kn, a koji iznosi predstavljaju razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaća la svoju obvezu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,55% kao jedinoj joj poznatoj kamatnoj stopi te prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita, da je tuženica u konverziji priznala preplatu u iznosu od 3.745,77 EUR-a (28.608,32 kn) na način da je ugovorene korištenje za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženice sve do potpunog namirenja, te da ukupna razlika s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženici s osnova preplate promjenjive kamatne stope iznosi 3.054,22 EUR-a, preplate s osnova promjene tečaja iznosi 6.035,06 EUR-a, zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. umanjena za preplatu iz konverzije po tuženici iznosi 172,87 EUR -a i razlika u nedospjelim glavnicama iznosi 1.814,95 EUR-a, kao i da je izračun konverzije ispravno i u skladu d odredbama ZID ZPK/15,

- da su nesporno stranke dana 15. prosinca 2015. sklopile Dodatak, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužiteljica tijekom postupka nije osporavala valjanost sklopljenog Dodatka, niti je osporavala da je predmetni Dodatak sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka,

- da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK-a (čl. 19.a do 19.i), čime je došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR i utvrđenja manjka, te da je tužiteljica provedenom konverzijom u smislu odredbe čl. 19.b. ZID ZPK-a dovedena u položaj u kojem bi bila da je koristila kredit u EUR (glavnica kredita pretvorena je u EUR-e po tečaju na dan isplate kredita, na koju je primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te je utvrđen novi otplatni plan, sve sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 1. – 3. ZID ZPK-a), time da su svi uplaćeni iznosi pretvoreni u EUR po tečaju na dan uplate i istima su namireni anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu,

- da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, radi čega nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutna klauzula u CHF-u iz osnovnog ugovora o kreditu nakon zaključenog Dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužiteljicu obzirom da su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povra t plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.'',

- da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske,

- da su stranke sklapanjem Dodatka izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je zastarni rok počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te do podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina od pravomoćnosti presude,

utvrđuje ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita , u dijelovima opisanim u izreci, jer su iste sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora i uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/03). Prvostupanjski sud zaključuje da nakon sklapanja Dodatka tužiteljica kao potrošač nema pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu, jer Dodatak ugovoru o kreditu čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO/05, a što je sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024., Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. i Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025., slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.054,22 EUR-a po osnovu preplate zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i iznosa od 6.035,06 EUR po osnovu preplate zbog ništetnih odredbi o tečaju CHF s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od 30. rujna 2015. do isplate, jer su konverzijom ništetne odredbe zamijenjene novima.

7. Polazeći od utvrđenja da ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi sa čl. 1115. ZOO-a kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošen ja zahtjeva, te da je u čl. 19.c st. 4. i st. 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok je čl. 19.e st. 7. ZID ZPK propisano da učinak konverzije snosi vjerovnik i određeno koje troškove konverzije snose potrošači, kraj činjenice da ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje, prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO u svezi čl. 4. st. 2. ZZP/14, zaključuje da postoji obveza tuženice na plaćanje tužiteljici nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF-u) od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka iz kojeg proizlaze iznosi koje je tužiteljica platila tuženici s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutne klauzule, prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni redovne kamate i valutne klauzule od dana kada su plaćeni do 29. rujna 2015., zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer se kao autorica nepoštenih odredbi koristila tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima (čl . 87. ZZP/03).

8. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.814,95 EUR -a po osnovi razlike u nedospjeloj glavnici CHF i EUR-a kredita u konverziji, zaključivši da je razlika glavnice posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u EUR-ima u kunskoj protuvrijednosti i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica obračuna po početnom tečaju, pa kako je ista razlika glavnice posljedica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, a tužiteljica niti tvrdi niti dokazuje da konverzija kredita zaključenjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, niti se iz stanja spisa može zaključiti da postoji neki od razloga ništetnosti navedenog ugovora, to tužiteljica nema pravo tražiti od tuženice da joj vrati tu razliku.

9. Tužiteljica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da je nejasno na koji je način prvostupanjski sud, pozivajući se na pojedine odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zaključio da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje o pravu korisnika konvertiranih kredita na obeštećenje zbog djelomične ništetnosti ugovornih odredbi temeljnog ugovora o kreditu kad je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske obavijestio javnost da će o tome zauzeti stav kroz institut proširenog vijeća Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Osporava stav prvostupanjskog suda o nepostojanju njezinog prava na obeštećenje zbog činjenice sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu te u bitnome navodi da svoj zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog odnosa – stjecanje bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru

– ugovoru o kreditu, da je tuženica gotovo u cijelosti zadržala sve što je neosnovano primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi te da iz sadržaja sporazuma o konverziji ne proizlazi da se tužiteljica odrekla bilo kakvog svog potraživanja koje je nastalo na temelju djelomične ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu , a nedvojbeno je utvrđeno da zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope nije obuhvaćen izračunom konverzije, tim više što ništetne odredbe ugovora o kreditu nisu mogle konvalidirati sporazumom o konverziji, niti biti obnovljene, niti se o njima moglo nagoditi, niti su mogle retroaktivno uređivati ugovorne odnose parničnih stranaka. U prilog svojih tvrdnji da sklapanjem Dodatka sukladno ZID ZPK/15 nije obeštećena tužiteljica se pozivana na sudsku prasku citiranu u žalbi pod točkom VIII. žalbe. Navodi da joj je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada joj je na iznose plaćene po osnovi ništetnih ugovorn ih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjenjivosti kamatne stope dosudio zatezne kamate do dana 30. rujna 2015. (dana izračuna konverzije), jer je u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a trebao tuženicu kao nepoštenu stjecateljicu obvezati da joj plati zatezne kamate i za razdoblje od dana izvršene konverzije do isplate, pa kako u tom dijelu nedostaju razlozi zbog kojih prvostupanjski sud nije dosudio isplatu zateznih kamata za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate, ostvarena je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

10. Tuženica u žalbi navodi da je sklapanjem Dodatka kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR-ima, da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, pa je stoga neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezano za CHF. Tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 19.a., čl. 19.b. i čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužitelj ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koji su ugovoreni Dodatkom i povrh toga da ima pravo i na preplatu u dosuđenim iznosima kao da konverzija nije prihvaćena od strane tužitelja, jer to tužitelja stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje upravo s tim potrošačima. Ističe da je ZID ZPK/15 lex specialis u odnosu na ZOO i njegove odredbe imaju prednost pred odredbama ZOO-a i ZZP-a u smislu ništetnosti ugovornih odredbi, pa u odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK/15 koji izričito uređuje konverziju spornih ugovora. Navodi da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. istaknuo kako pravni interes za vođenje postupka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici koji nisu iskoristili pravo na konverziju, iz čega proizlazi da je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK/15. Nadalje navodi da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak isključen od ispitivanja nepoštenosti, te je navedena odluka osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nedvojbeno potvrdio da se u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Tuženica daljnjim navodima žalbe opširno obrazlaže opravdanost i zakonitost ugovaranja promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu, pri čemu posebno ističe da do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. (stupio na snagu 1. siječnja 2014.), a kojim je izmijenjena odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju, nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnim stopama u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, već samo obvezu obavještavanja klijenata o promjeni kamatne stope, što je i činila, dok je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbom čl. 22. ZOO-a. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

10.1. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknut ih žalbenih razloga tužiteljice i tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju povredu obrazlažu tužiteljica i tuženica u svojim žalbama, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, a odnose se na doseg pravomoćnih presuda iz postupka kolektivne zaštite, te pravni doseg Dodatka. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP - a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim dijelove odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, što pravilnim prihvaća i ovaj sud obzirom da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, pa imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto su presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjive i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, a da tuženica nije dokazala postojanje razloga na temelju kojih se presuda iz postupka kolektivne zaštite prava ne bi primijenila, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjenjivosti kamatne stope ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ističe da sve do stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije bila u obvezi u postojećim ugovorima o kreditima definirati parametre promjenjivosti, već je samo imala obvezu objaviti kriterije promjenjivosti i o tome obavijestiti klijenta odnosno tužiteljicu, a što je nesporno i učinila, jer je i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 143/2013) postojala zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-396/2021-3 od 24. siječnja 2023., Rev-1379/2021-2 od 27. rujna 2023., Rev-647/2021-2 od 5. rujna 2023.

13. Neosnovani su žalbeni razlozi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, jer je sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada u individualnim parnicama potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, kako je to detaljno i jasno obrazložio i prvostupanjski sud pod točkom 32. obrazloženja.

14. Prvostupanjski sud je, polazeći od nesporne činjenice da su stranke dana 15. prosinca 2015. sklopile Dodatak, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, da nesporno tužiteljica tijekom postupka nije osporavala valjanost sklopljenog Dodatka niti je osporavala da je predmetni Dodatak sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka, te da su stranke sklapanjem Dodatka izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, a utvrđena preplata je iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR-ima, što ne osporava niti sama tužiteljica, a isto proizlazi i iz čl. 5. Dodatka, te pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., kao i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., i imajući u vidu da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pravilno zaključio da je prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka tužiteljica restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu i to na način da ju iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljičinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo , jer Dodatak ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužiteljice kao potrošača konzumirano njezino restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom, a kako je to detaljno i opširno obrazloženo pod točkama 15. do 26. obrazloženja prvostupanjske presude, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.054,22 EUR-a po osnovu preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i u iznosu od 6.035,06 EUR-a po osnovu preplate zbog ništenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a koja činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud, jer je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda podudarno s pravnih shvaćanjem ovog suda, koje je podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. (točka 25.), Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. (točka 26.) i Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. (točka 54.1), te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužiteljice i tuženice.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima pobija točku II.III. izreke presude kojom je odbijen njezin zahtjev za isplatu razlike glavnice. To iz razloga što je, po stavu ovog suda, sklapanjem Dodatka stvorena nova osnova za otplatu tog kredita, odnosno konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR određen je i novi otplatni plan kojim je u skladu s prisilnim propisima iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. i 8. ZPK-a formirana nova glavnica na dan 30. rujna 2015. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. tog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. tog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.), odnosno riječ je o razlici neotplaćene glavnice za koju je citiranim prisilnim propisima precizno određeno na koji se način utvrđuje i koji je njezin značaj prilikom postizanja zakonom namjeravanih učinaka konverzije, pa stoga nema mjesta da se suprotno čl. 19.c. st. 1. toč. 7. i 8. ZPK -a razlika u konverziji utvrđene neotplaćene glavnice vraća tužiteljici, a kako je to pravilno obrazložio i prvostupanjski sud pod točkom 31. obrazloženja.

16. Protivno žalbenim navodima tužiteljice i tuženice, prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. i na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, a koje prihvaća i ovaj sud, pravilno zaključio da Dodatak nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita, kako je to detaljno obrazloženo pod točkama 27. do 30. obrazloženja prvostupanjske presude, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a dosudio tužiteljici zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom (30. rujna 2015.).

17. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda o troškovima, koju je donio primjenom odredbe čl. 154. st 4. ZPP-a, a koju tužiteljica pobija tvrdeći da ona ima svojstvo potrošača i nije u obvezi naknaditi tuženici nijedan dio parničnih troškova bez obzira na djelomičan uspjeh u parnici, a tuženica vezano za osporavanje osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva. Naime, stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela s deklaratornim zahtjevom i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose, te zahtjevom za isplatu razlike glavnice , a kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosi la i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

18. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbe tužiteljice i tuženice kao neosnovane te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

19. Tužiteljici i tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nisu uspjele sa svojim žalbama.

U Varaždinu, 25. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun