REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:P-21/2026-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. [adresa], OIB:14036333877, zastupane po Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o, Bužanova br. 4., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, v.p.s. 7.482,99 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 19. svibnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja i opunomoćenika, a u odsutnosti opunomoćenika tuženika na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, 24. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, trgovačkom društvu Addiko Bank dioničko društvo, skraćena tvrtka Addiko Bank d.d., registrirano sjedište [adresa] ([adresa]), [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem subjekta upisa (MBS) 080072083, OIB 14036333877, da tužitelju, KŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana isplati iznos u visini od 7.482,99 EUR kao iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu br. 5140030250 - 69700013154/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 10. ožujka 2006., potvrđen po javnom bilježniku Bagarić Niko iz Požege, poslovni broj potvrde OU 146/2006 od 13. ožujka 2006., zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznose:

52,71 EUR od 01.10.2007 pa do isplate

52,64 EUR od 01.11.2007 pa do isplate

53,13 EUR od 01.12.2007 pa do isplate

53,19 EUR od 01.01.2008 pa do isplate

54,08 EUR od 01.02.2008 pa do isplate

54,91 EUR od 01.03.2008 pa do isplate

55,65 EUR od 01.04.2008 pa do isplate

54,03 EUR od 01.05.2008 pa do isplate

53,49 EUR od 01.06.2008 pa do isplate

54,22 EUR od 01.07.2008 pa do isplate

53,06 EUR od 01.08.2008 pa do isplate

53,23 EUR od 01.09.2008 pa do isplate

54,02 EUR od 01.10.2008 pa do isplate

58,67 EUR od 01.11.2008 pa do isplate

55,25 EUR od 01.12.2008 pa do isplate

100,84 EUR od 01.01.2009 pa do isplate

101,72 EUR od 01.02.2009 pa do isplate

102,33 EUR od 01.03.2009 pa do isplate

101,11 EUR od 01.04.2009 pa do isplate

100,96 EUR od 01.05.2009 pa do isplate

144,33 EUR od 01.06.2009 pa do isplate

142,22 EUR od 01.07.2009 pa do isplate

142,95 EUR od 01.08.2009 pa do isplate

144,52 EUR od 01.09.2009 pa do isplate

143,63 EUR od 01.10.2009 pa do isplate

142,76 EUR od 01.11.2009 pa do isplate

144,75 EUR od 01.12.2009 pa do isplate

146,64 EUR od 01.01.2010 pa do isplate

148,63 EUR od 01.02.2010 pa do isplate

114,87 EUR od 01.03.2010 pa do isplate

117,46 EUR od 01.04.2010 pa do isplate

116,79 EUR od 01.05.2010 pa do isplate

118,10 EUR od 01.06.2010 pa do isplate

125,45 EUR od 01.07.2010 pa do isplate

123,78 EUR od 01.08.2010 pa do isplate

130,06 EUR od 01.09.2010 pa do isplate

126,75 EUR od 01.10.2010 pa do isplate

124,26 EUR od 01.11.2010 pa do isplate

131,83 EUR od 01.12.2010 pa do isplate

118,95 EUR od 01.01.2011 pa do isplate

116,00 EUR od 01.02.2011 pa do isplate

116,43 EUR od 01.03.2011 pa do isplate

114,30 EUR od 01.04.2011 pa do isplate

114,96 EUR od 01.05.2011 pa do isplate

122,18 EUR od 01.06.2011 pa do isplate

123,20 EUR od 01.07.2011 pa do isplate

131,20 EUR od 01.08.2011 pa do isplate

128,29 EUR od 01.09.2011 pa do isplate

123,77 EUR od 01.10.2011 pa do isplate

88,91 EUR od 01.11.2011 pa do isplate

88,55 EUR od 01.12.2011 pa do isplate

89,73 EUR od 01.01.2012 pa do isplate

91,03 EUR od 01.02.2012 pa do isplate

91,07 EUR od 01.03.2012 pa do isplate

90,26 EUR od 01.04.2012 pa do isplate

90,59 EUR od 01.05.2012 pa do isplate

91,08 EUR od 01.06.2012 pa do isplate

90,55 EUR od 01.07.2012 pa do isplate

90,60 EUR od 01.08.2012 pa do isplate

90,11 EUR od 01.09.2012 pa do isplate

89,21 EUR od 01.10.2012 pa do isplate

90,31 EUR od 01.11.2012 pa do isplate

90,70 EUR od 01.12.2012 pa do isplate

90,54 EUR od 01.01.2013 pa do isplate

88,95 EUR od 01.02.2013 pa do isplate

90,06 EUR od 01.03.2013 pa do isplate

90,31 EUR od 01.04.2013 pa do isplate

89,81 EUR od 01.05.2013 pa do isplate

88,34 EUR od 01.06.2013 pa do isplate

87,43 EUR od 01.07.2013 pa do isplate

88,24 EUR od 01.08.2013 pa do isplate

88,79 EUR od 01.09.2013 pa do isplate

90,22 EUR od 01.10.2013 pa do isplate

89,79 EUR od 01.12.2013 pa do isplate

90,08 EUR od 01.01.2014 pa do isplate

II. Nalaže se tuženiku, trgovačkom društvu Addiko Bank dioničko društvo, skraćena tvrtka Addiko Bank d.d., registrirano sjedište [adresa] ([adresa]), [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem subjekta upisa (MBS) 080072083, OIB 14036333877, da tužitelju, KŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 1.701,25 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.) koje teku od 24. lipnja 2026. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj PŠ podnio je dana 10. lipnja 2019. godine tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., u kojoj navodi da su stranke 10. ožujka 2006. godine zasnovale kreditni odnos temeljen na ugovoru o kreditu broj 5140030250- 69700013154/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama a to za odobreni kreditni iznos od 155.000,00 CHF te je njime ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odluke tužene banke.

1.1. Ističe da je presudom Trgovačkog suda broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. suđeno pod točkom V. izreke u odnosu na tuženu banku: "Utvrđuje se da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. 06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81 ., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31 .12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe- AdriaBank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona 0 zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

1.2. Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.3. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.4. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.5. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.6. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.7. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće.

1.8. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2103-4 od 13. lipnja 2014. postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili.

1.9. Ističe da tužena banka danas na tržištu posluje pod tvrtkom kako je navedena u zaglavlju ove tužbe - Addiko Bank d.d., dok je u predmetnim presudama koje su donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ista sudjelovala pod prethodnom tvrtkom HYPO-ALPE-ADRIA bank d.d., a koja promjena je izvršena temeljem rješenja sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt- 16/22619-2 od 11. srpnja 2016. Stoga, presude identificirane u prethodnim točkama historijata ove tužbe nesporno se odnose i na tuženu banku, pri čemu se na tuženu banku iz spomenutih presuda referira tvrtka HYPO-ALPE-ADRIA bank d.d. Sam pak Ugovor o kreditu koji je obuhvaćen ovom tužbom sklopljen je za vrijeme dok je tužena banka poslovala pod tvrtkom Slavonska banka d.d. Osijek.

1.10. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po konkretnom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre.

1.11. Stoga se tužitelj kao potrošač iz predmetnog ugovora o kreditu poziva na pravna utvrđenja iz prethodno navedenih presuda, a sukladno čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku te predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz predmetnog ugovora, koji će se iznos utvrditi nakon što se provede financijsko vještačenje i izvedu drugi dokazi na okolnost utvrđivanja visine iznosa naplaćenog temeljem jednostrane promjene kamatne stope.

1.12. Napominje da je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 4,30 % poena godišnje koja je kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće.

1.13. Tužbu podnosi ovome sudu sukladno čl. 59. ZPP-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 51-55) osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

2.1. Navodi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom, vraćanja stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku.

2.2. Drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka.

2.3. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača.

2.4. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

2.5. U tom smislu ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu.

2.6. Dodatno, čl. 19.c, kojim se definira način konverzije u smislu kamatne stope, određeno je kako se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF ima primijeniti kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temelj i dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF.

2.7. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a stranke ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

2.8. Tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno- posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

2.9. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji? Kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način.

2.10. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

2.11. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tužitelj ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu.

2.12. Svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika.

2.13. Napominje da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači.

2.14. Radi svega navedenoga, predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu.

2.15. Slijedom navedenoga predlaže da sud odbaci tužbeni zahtjev tužitelja radi nedostatka pravnog interesa uz naknadu parničnog troška.

3. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj u podnesku od 1. listopada 2019. ( list 70- 73) ističe da je neosnovan prigovor zastare jer je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćnom u odnosu na tuženu banku odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja se odnosni na ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tužene banke.

3.1. Kako je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13.6.2014. to nije nastupila zastara, a imajući u vidu odluku VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastre te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

3.2. Tužitelj nadalje ističe da tzv. konverzija do koje je dolazilo po tom Zakonu, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama tog Zakona, a niti samim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovorne odredbe kojom se u temeljnom ugovoru o kreditu s valutom utočišta CHF ugovorila promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost te odredbe koja se tiče promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je tužena banka bez prethodnog pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutom u CHF. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. U ovom pak postupku otklanjaju se posljedice ništetnosti ugovornih rješenja koja je nametnula tužena banka. Dakle, argumentacija tuženika u tom smislu nije opravdana.

3.3. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, tužitelj najprije ukazuje na daljnju nepoštenost postupanja banke koja sada u sklopu odgovora na tužbu ipak dostavlja podatke koji specificiraju uplate, a prethodno pokretanju ovog postupka tužena banka je tužitelju onemogućila odnosne podatke.

3.4. Tužitelj u svakom slučaju otklanja prigovor nedostatka aktivne legitimacije, koji tuženik temelji samo na činjenici da je prilikom vršenja konkretne uplate osoba koja je uplatu obavila različita od osobe dužnika po kreditu, što je u konkretnom slučaju tužitelj.

3.5. Uvažavajući da tuženik ne ukazuje određeno na osobu koja bi vršila plaćanja, tužitelj ističe da je riječ o PŠ P koja je supruga tužitelja, i koja je tehnički, po uputi tužitelja i za njegovu korist, sredstvima tužitelja ispunjavala mjesečnu obvezu tužitelja.

3.6. U odnosu pak na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, riječ je o isplatitelju stalnog mirovinskog primanja koje je vršilo tehnički obustavu po mirovini tužitelja te tako obustavljane iznose uplaćivalo izravno za korist tužitelja na njegovu partiju kredita kod tužene banke. Dakle, prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

3.7. Slijedom iznesenog, otklonjeni su svi prigovori tuženika te tužitelj predlaže nastavak poduzimanja radnji u ovom parničnom postupku, osobito provođenjem financijskog vještačenja radi opravdanja visine restitucijskog zahtjeva.

4. Tuženik u podnesku od 24.8.2020. god ( list 114-124) predlaže sudu odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog postupka obzirom da su stranke sklopljenim aneksom uz ugovor o kreditu riješile sve pravne posljedice koje proizlaze iz eventualne ništetnosti ugovornih odredaba koje tužitelj osporava te da za ishod ovoga spora nisu od utjecaja utvrđenja iz kolektivnog spora na koje se tužitelj poziva.

4.1. Tuženik ističe kako je u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivijoj kamatnoj stopi potrebno uzeti u obzir i sagledati sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Tuženik je u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi postupao u svemu u skladu sa kogentnim odredbama Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, i Zakona o zaštiti potrošača.

4.2. Tužitelj je dobrovoljno pristao na sklapanje ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Tužitelj je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora.

4.3. Tuženik ističe da ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da je isti prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao svjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

5. Tuženik u podnesku od 22.12.2021. (list 198-204) ističe da bi se sporne odredbe Ugovora o kreditu, utvrdile nepoštenima, i posljedično ništetnim, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

5.1. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.2. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora.

5.3. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

5.4. Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.

6. Neprijeporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 10. ožujka 2006. godine za adaptaciju kuće broj kredita 5140030250 - 69700013154/2006 prema kojem je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 155.000,00 CHF uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita kao i da je vraćanje kredita ugovoreno na rok od 30 godina te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća kao i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa time da je početna kamatna stopa iznosila 4,30 %.

7. Prijeporan je osnov, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i tijek zakonskih kamata.

8. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu 5140030250- 69700013154/2006 od 10.3.2006., aneks ugovora o kreditu od 29.2.2016. ( list 257- 261), u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 18.3.2026. ( list 359-367), saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u sve priloge spisu.

9. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 30.3.2026. uskladio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenu vještaka potražujući iznos od 7.482,99 EUR kao iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz predmetnog ugovora o kreditu.

10. Tuženik se u podnesku od 3.4.2026. (list 387) usprotivio preinaci tužbe, ističući i prigovor zastare na sva potraživanja a posebno u odnosu na preinačene iznose.

10.1. Posebno napominje, a radi otklanjanja eventualnih nedoumica, da konverzija matematički nije dovela do poravnanja tražbina između tužitelja i tuženika niti ispunjavanja obveze tuženika na način kako to potražuje tužitelj, ali je u cijelosti obeštetila tužitelja u odnosu na njegov kredit s valutnom klauzulom u CHF iz razloga što: (i) je tužitelj konverzijom doveden u situaciju u kojoj su bili korisnici kredita s valutnom klauzulom u EUR; (ii) je konverzija provedena sukladno prisilnim odredbama ZIDZPK/15; (iii) tužitelj na nju pristao te (iv) bi svako drugo priznanje dodatnih tražbina iz ovog postupka tužitelju predstavljalo dodatno i neosnovano bogaćenje tužitelja te bi u konačnici rezultiralo stavljanjem tužitelja u nejednak položaj sa svim korisnicima kredita s valutnom klauzulom EUR u istom razdoblju.

11. Sud je na glavnoj raspravi od 19.5.2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno čl. 190 st. 2. i 3. ZPP-a imajući u vidu i zaključak VSRH prema kojem tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja a osobito imajući u vidu da je tužitelj postavio stupnjevitu tužbu i da je tek nakon provedenog vještačenja imao saznanja o visini tražbine prema tuženiku, odlučivši kao u izreci rješenja.

12. Provedenim dokaznim postupkom, analizirajući dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 dalje: ZPP-a)., sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

16. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

17. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 10.3.2006. utvrđeno je da je prema čl. 2 ugovora, banka odobrila tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita u Zagrebačkoj i Privrednoj banci d.d. Zagreb u iznosu od 155.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti HRK, po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita a da su prema čl. 4 Ugovora o kreditu ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stopa smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ugovoru.

18. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u djelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, tako da je ništetna odredba čl. 4. predmetnog ugovora u djelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika.

19. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je digao kredit za adaptaciju kuće u [adresa] u kojoj kući i sada živi sa obitelji. U to vrijeme je bio dobar sa tadašnjim voditeljem poslovnice HŠ tako da je sa njim pričao i rekao da treba kredit za adaptaciju kuće, a inače je i bio klijent Slavonske Banke. Rekao je HŠ koji iznos kredita treba a isti je naveo da je najpovoljniji kredit u švicarskim francima jer je imao najnižu kamatnu stopu, i da je tečaj stabilan. Stoga se on i odlučio na kredit u francima. Kredit je digao 2006. godine u iznosu od 155.000,00 CHF. U banci su mu pripremili sačinjen ugovor o kreditu koji je potpisao on i sudužnik te založni dužnik. Ugovor je letimično pročitao a bilo je kako mu je tadašnji voditelj HŠ savjetovao. Objašnjeno je da se kamatna stopa može promijeniti ali da neće značajno porasti. Nije mu objasnio na osnovu kojih parametara će se kamatna stopa mijenjati i u konačnici kolika će biti njegova financijska obaveza. Nakon što je dobio sadržaj ugovora o kreditu nosio je ugovor kod bilježnika. Ne sjeća se da mu je tamo čitan ugovor i da su ga upozoravali na bilo kakve posljedice ugovora. Početne su rate bile oko 3500,00 kn da bi kasnije otišle na 5.700,00. Rate je otplaćivao iz svojih prihoda ali kako supruga radi za njega, ona je vodila financije te je moguće da je navedeno njeno ime i prezime pri uplati rata, ali rate su isključivo otplaćivane njegovim sredstvima. Ističe da je u mirovini i da je imao trajni nalog za isplatu rata po predmetnom kreditu i te rate su bile koliko je i iznosila njegova mirovina, a ostali iznos koji nije pokrivala mirovina plaćao se posebno. Obzirom da nije znao dali će tečaj i dalje divljati a rate su bile velike, odlučio se za konverziju. Kad je prihvatio konverziju nije znao da su odredbe o kamatnoj stopi ništetne. Kredit je digao na rok od 30 godina i još uvijek ga otplaćuje. U vrijeme dizanja kredita imao je obrt ali kredit je iskoristio isključivo za adaptaciju kuće u kojoj živi, odnosno kredit nije uložen u obrt. Primao je obavijest o promjeni kamatne stope i išao je u banku intervenirati kad su mu rate porasle no rečeno mu je da se ništa ne može učiniti.

21. Tužitelj je dakle dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

22. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stopa na temelju jednostrane odluke banke, nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je odredba čl. 4. predmetnog ugovora ništetna u dijelu u kojem je utvrđena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke.

23. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

24. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

26. Po ocjeni suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

27. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

28. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Aneks ugovora o kreditu nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017 te potvrđenoj u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odlukom istog suda br. Pž-7129/2013., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

29. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

30. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 18.3.2026. (list br.353-361) koji nalaz i mišljenja ocjenjuje stručnim i objektivnima, a na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe te je u skladu sa istim uredio tužbeni zahtjev, dok je tuženik imao primjedbe predlažući da vještak izradi dopunu nalaza i mišljenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje je istakao da vještak u svome nalazu nije dao odgovor na pitanje da li je konverzija provedena sukladno ZID/ZPK. Isto tako da je potrebno uzeti u obzir i manje plaćene iznose.

31. Očitujući se na navode tuženika, vještak je na glavnoj raspravi održanoj 19.5.2026. ostao kod nalaza i mišljenja koji je izradio 18.3.2026. a u kojem nalazu je izračunao razliku anuiteta zbog promjene ( i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa u otplati kredita a u odnosu na anuitete određen početno ugovorenom redovnom katnom stopom. U izračunatim razlikama primarno je izračunao tako navedene razlike koje je preračunao u kune te dodatno diferencirao na samo više plaćene razlike i na samo manje plaćene razlike anuiteta zbog promjena redovne kamatne stope te izračunate iznose je preračunao tečajem konverzije 1 EUR = 7,5345 KN te isto prikazao po pojedinim anuitetima i zbrojno za ukupni period od isplate kredita od 28.3.2006. do 30.9.2015. do provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Konverzijom kredita utvrđen je manjak uplaćenog po obračunatoj i ugovorenoj konverziji u iznosu od 3.265,38 KN.

32. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proizlazi da razlike više plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune zbog promjena ( i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope iznosi 7.482,99 EUR.

33. Slijedom navedenoga sud je, dakle, visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka, a iz kojeg nalaza i mišljenja proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 7.482,99 EUR koji iznos je dosudio tužitelju, odlučivši kao pod točkom I izreke presude.

34. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

34.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2014.) Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2014. godine, a kako je predmetna tužba podnesena 10.6.2019 godine, to nije nastupila zastara potraživanja.

34.2. Neosnovan je prigovor zastare tuženika za preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Prema zaključcima predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 26.11.2021. broj Su IV-162/21 u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem a prema pravnom shvaćaju građanskog odjela VSRH od 27.5.2024. broj Su –IV-123/2024-5, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove ( neprava preinaka), moguća i dopuštena ( čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenoga neosnovan je dakle prigovor tuženika o nastupu zastare.

35. Sud nije prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva uzeo u obzir potplaćene iznose jer tuženik nije istakao zahtjev u formi prijeboja ili protutužbe. Osim toga odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

35.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorena strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

36. Također je neosnovan prigovor tuženika vezano za tijek zakonske zatezne kamate, jer nije odlučno da li je isti nepošten stjecatelj od donošenja odluke u kolektivnom sporu, a obzirom da je prema čl. 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.

37. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP- a.

37.1. Sud je tužitelju priznao na ime troškova parničnog postupka nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 1.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 22.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 30.3.20296. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 19.5.2026. u iznosu od 200,00 EUR. Ukupno troškovi zastupanja s PDV om iznose 1250,00 EUR. Troškovi vještačenja iznose 398,17 EUR, sudska pristojba na tužbu 53,08 EUR tako da je sud na ime troškova parničnog postupka dosudio tužitelju iznos od 1.701,25 EUR.

38. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 24. lipnja 2026.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević , odvjetnik u Požegi

2. Odvjetničko društvo KOŽUL I PETRINOVIĆ d.o.o., Zagreb