1

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz K.,  OIB: ...., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., Ž. R. i S. K. M., odvjetnicima iz K., protiv tuženika banka d.d. Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz  Odvjetničkog društva K. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-1072/2019-30 od 14. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-1072/2019-30 od 14. siječnja 2021. potvrđuje u točkama I, II, III i dosuđujućem dijelu točke IV izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u sadržajno odbijajućem dijelu točke IV izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju na ime troškova postupka daljnji iznos od 622,14 eura/4.687,50 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom od 14. siječnja 2021. do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija. 

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 68,02 eura/512,50 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao i zahtjev tuženika.

 

 

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 016-646/2006 sklopljenog između tužitelja i tuženika 20. ožujka 2006., solemniziranog 23. ožujka 2006. kod Javnog bilježnika Ž. H. P. iz Z. pod brojem OU-392/2006 u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta Banke te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.193,53 kn, a točkom III izreke daljnji iznos od 2.521,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je točkom IV izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 8.112,50 kn sa zateznom kamatom od 14. siječnja 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen, ali je to propušteno navesti u izreci. 

 

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok tužitelj podnosi žalbu protiv sadržajno odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka predlažući da se odluka u tom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te restitucijski zahtjev da mu tuženik isplati ukupan iznos od 10.715,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama, radi povrata stečenog temeljem ništetnih odredaba ugovora.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, odnosno njegov prednik H. A. A.-b. d.d. kao kreditor dana 20. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 11.365,00 CHF uz rok otplate od 84 jednakih mjesečnih anuiteta sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom i da je tužitelj ovaj kredit otplatio.

7. Utvrđuje da se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi udruga P. kao tužitelja, protiv više banaka, između ostalih, i tuženika, poslovni broj P-1401/2012 od 13. lipnja 2014. godine, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. godine, kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja se mijenjala tijekom otplate kredita došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova da se odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka, odnosno porasta njegove vrijednosti, došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u razdoblju otplate kredita značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

 

8. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud utvrđuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika, odnosno njegova prednika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik da je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog Ugovora jednostranom odlukom banke te da je ova ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Šteta koju tužitelj trpi da čini iznos koji je uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope, odnosno razlika iznosa kojeg je platio za kamatu višu od ugovorene kamatne stope od 5,25%.

 

9. Nadalje prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna jer da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita, kao potrošača, o važnim činjenicama, odnosno općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu. Stoga da je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući odredbe predmetnog Ugovora prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da su takve odredbe za tužitelja, kao prosječnog klijenta banke, nerazumljive jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope pa da su te odredbe nepoštene i ništetne, jer da je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82., i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" broj 96/03) te odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). S obzirom na utvrđenja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske zaključuje da pravomoćna presuda iz spora kolektivne pravne zaštite ima izravan učinak te obvezuje sud, očito zaključujući da nije potrebno provoditi personalne dokaze, odnosno saslušati svjedoke predložene po tuženiku niti ostale predložene dokaze.

 

10. Prigovor zastare smatra neosnovanim utvrđujući da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) tako da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva ponovo počinje teći pravomoćnošću te presude. Kako je tužitelj predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe 17. lipnja 2019. to zaključuje da je postupak pokrenut unutar zastarnog roka od 5 godina.

 

11. Slijedom navedenog, tužitelj da ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s člankom 1111. ZOO. Na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije M. V., prvostupanjski sud utvrđuje da je preplaćen iznos od ukupno 10.715,25 kn, pa obvezuje tuženika da tužitelju isplati navedeni iznos. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

 

12. Donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati niti je ostvarena neka od drugih bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

12.1. Tuženik se sadržajem žalbe neosnovano poziva na relativno bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima, tužitelj je tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu podnio kao tzv. stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b st. 3. ZPP-a, jer nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom na temelju koje bi mogao utvrditi visinu zahtjeva, a tuženik ne tvrdi da je istu tužitelju naknadno dostavio. Nakon provedenog financijskog vještačenja, u sklopu kojeg je pribavljena potrebna dokumentacija, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa sukladno čl. 186. b st. 4. ZPP-a. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužitelj u tužbi postavio manifestacijski zahtjev u odnosu na isplatu te se pozvao da će tužbeni zahtjev specificirati po visini nakon dostavljene dokumentacije po tuženiku i provođenju financijskog vještačenja. Tužitelj je kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate specificirao po provedenom vještačenju podneskom od 14. svibnja 2020. čime protivno stavu tuženika nije došlo do preinačenja tužbe pa niti uvjeta za odlučivanje o tome.

 

13. Protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je s obzirom na iznesena utvrđenja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa.

 

14. Naime, pravilna su utvrđenja suda prvog stupnja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i  presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je  u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovarale i koja je kao takva ništetna.

 

15. Isto tako pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja, a što proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je uz ostale banke i tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći pri tome nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je glavnica vezana uz  švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovara i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je konačno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je na taj način postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 koji je tada bio u primjeni.

 

16. Neosnovane su i daljnje tvrdnje da bi u svakom pojedinačnom postupku kod individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača trebalo preispitivati poštenje spornih odredbi ugovora, s obzirom na direktni učinak presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Pri tome se pravilno poziva na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a. Dakle, navedenim zakonskim odredbama propisan je direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

17. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

 

18. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Tuženik je na okolnost obaviještenosti tužitelja o  odredbama ugovora do pripremnog ročišta predložio saslušanje svjedoka njegova bivšeg zaposlenika Ž. J.. i to pregovaranja oko ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, javnog bilježnika Ž. H. P. na okolnost pojašnjenja odredaba ugovora o kreditu prilikom solemnizacije te svjedoka I. K. C. i I. G. na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Nadalje, pozivao se i na to da se tužitelj kao potrošač mogao upoznati, odnosno biti obaviješten o parametrima promjene kamatne stope javnom objavom na stranicama banke Metodologije promjene kamatne stope iz 2011. Međutim, tuženik ne tvrdi pa niti sada u žalbi da bi njegov zaposlenik predložen kao svjedok sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora na koji se odnosi ovaj spor te da bi upravo on prilikom sastava ugovora pregovarao s tužiteljem o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno valutnoj klauzuli pa da bi stoga tužitelju te odredbe bile valjano rastumačene i objašnjene, odnosno pojašnjene. Saslušanje ostalih svjedoka predloženo je na okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti, odnosno procijeniti kretanje tečaja CHF, pa se radi o okolnostima koje ne bi bile odlučne i relevantne za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Dakle, s jedne strane tuženik tvrdi da je tužitelj kao potrošač mogao razumjeti i predvidjeti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka i da je o tome od strane zaposlenika bio obaviješten, dok s druge strane tvrdi da kao kreditna, odnosno financijska institucija nije mogao pretpostaviti ili predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja valute kao što je švicarski franak, a time i rasta kreditnih obveza korisnika kredita te se poziva i na Metodologiju promjene kamatne stope, ali koja je donesena 2011., odnosno znatno nakon što je navedeni ugovor sklopljen. Nadalje, tuženik nije obrazložio da bi predloženi svjedok sada njezin bivši zaposlenik prije sklapanja ugovora potrošaču protumačio sve parametre promjene kamatne stope, način njihove promjene i utjecaj njihovog kretanja na njegovu novčanu obvezu, a niti bi to proizlazilo iz sadržaja ugovora, a uz to tvrdi da nije postojala zakonska obveza po kojoj bi bio dužan definirati parametre promjene kamatne stope niti to navesti u sadržaju ugovora i o tome na bilo koji način obavijestiti  potrošače. Pored navedenog po mišljenju ovoga suda pravilno je sud prvog stupnja odbio provesti dokaze saslušanjem predloženih svjedoka njegovih zaposlenika kao i javnog bilježnika jer prema postojećim zakonodavnim okvirima isti nije imao niti ovlasti niti dužnost upozoriti potrošače na rizike fluktuacije tečaja ili ih obavijestiti o parametrima promijenjene kamatne stope. Stoga nije bilo potrebno niti cijeniti priloženu izjavu svjedokinje menadžerice  tuženika  kada ista neprijeporno nije sudjelovala u pregovorima stranaka tako da o tome nema neposrednih saznanja.       

 

19. Kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, to su sve jednostrane promjene kamatne stope kojima je podizao visinu iste bile nezakonite, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je iznos koji je tužitelj platio tuženiku preko redovne ugovorene kamatne stope od 5,25% kao takva ništetna i da je taj iznos tuženik u obvezi isplatiti tužitelju.

 

20. Tuženik i u žalbi ustraje kod tvrdnji da nije ugovoren kredit sa fiksnom kamatnom stopom i tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa i tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka. 

 

21. Nadalje, protivno tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja cijenio neosnovanim i prigovor zastare istaknut po tuženiku. U odnosu na navedeno valja odgovoriti da je podnošenjem kolektivne tužbe P. – udruga od 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva tako da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, u odnosu na odredbu kojom je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula od 14. lipnja 2018., pa kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 13. lipnja 2019., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a. Naime, pogrešno sud prvog stupnja utvrđuje da je tužba podnesena 17. lipnja 2019. jer iz sadržaja spisa proizlazi da je poslana sudu preporučenom pošiljkom 13. lipnja 2019. (čl. 112. st. 3. i čl. 113. st. 2. ZPP-a) pa je pravilno cijenjen neosnovanim prigovor zastare u odnosu na oba zahtjeva za isplatu.

 

22. Kako je ugovor sačinjen od strane tuženika i sadržaj istog predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je sukladno odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a u obvezi vratiti ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi te platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

23. Kako je tužitelj uspio u sporu to mu je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odmjerio troškove na ime zastupanja, sudskih pristojbi i vještačenja pa je odluka u dosuđujućem dijelu točku IV izreke valjalo potvrditi. Međutim, djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja u preostalom zatraženom dijelu odbio (iako je to propušteno navesti u izreci) kako to proizlazi iz sadržaja obrazloženja. Naime, osnovano tužitelj tvrdi da mu na ime pristupa na ročište od 23. rujna 2020. pripada iznos od 132,72 eura/1.000,00 kn jer se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, a ne 50% od tog iznosa kao što je odlučio sud prvog stupnja. Nadalje, pripada mu i na ime troškova zastupanja na ročištu od 15. listopada 2019. iznos od 66,36 eura/500,00 kn, a ne polovina tog iznosa kao što je odlučeno od strane suda prvog stupnja, jer se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima (Tbr. 9. toč. 1. i 2. Tarife). Nadalje, propušteno je odlučiti o zahtjevu tužitelja za zastupanje na ročištu od 10. prosinca 2020. iako iz sadržaja troškovnika proizlazi da je tužitelj zatražio trošak pristupa na to ročište pa mu za isto pripada, kako se na istom raspravljalo o glavnoj stvari, također iznos od 132,72 eura/1.000,00 kn, dok mu za pristup ročištu za objavu presude od 14. siječnja 2021. pripada iznos od 66,36 eura/500,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. i 3. Tarife), sve uz daljnji iznos na ime PDV-a. Pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova na ime sastava podneska od 11. listopada 2019. kojim se tužitelj nakon što mu je dostavljen odgovor na tužbu tuženika, određeno i obrazloženo očituje na navode odgovora na tužbu pozivajući se i na sudsku praksu, pa se radi o trošku potrebnom za vođenje postupka i za taj podnesak tužitelju pripada naknada prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 132,72 eura/1.000,00 kn. S obzirom na daljnji tijek postupka i očitovanja tuženika (uglavnom pismenim podnescima jer nije pristupao na ročišta za glavnu raspravu) očitovanja tužitelja na navode tuženika iznesena u podnesku od 22. studenoga 2019. i 3. srpnja 2020. ovaj sud također cijeni potrebnim za vođenje postupka, ali za iste tužitelju pripada naknada prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a ne prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife odnosno u iznosu od 33,18 eura/250,00 kn. Dakle, tužitelju pored već dosuđenog iznosa pripada i daljnji iznos od 622,14 eura/4.687,50 kn na ime troškova zastupanja i PDV-a pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a te navedenih odredbi odvjetničke Tarife, pa je odluku o troškovima suda prvog stupnja valjalo preinačiti na način naveden u točki II izreke ove presude. Tužitelju s obzirom na djelomični uspjeh sa žalbom pripada na ime troškova sastava žalbe sukladno tom uspjehu na ime sastava iste i PDV-a iznos od 68,02 eura/512,50 kn, dok dokaz o plaćanju sudskih pristojbi na žalbu nije priložio. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu trošak ne pripada (čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

24. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.     

 

 

U Rijeci 17. siječnja 2024.

 

 

   Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.