REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Broj: Pn-100/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić- Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, zastupanog po punomoćniku DE, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB:26187994862, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba , radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 8. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja DE i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika iz Slavonskog Broda, 24. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete plati iznos od 9.727,06 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 05.03.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, da tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, isplati troškove postupka u iznosu od 250,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od presuđenja pa do isplate.

III. Odbija se tuženik s dijelom troškova postupka u iznosu od 537,44 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pred ovim sudom protiv tuženika podnio tužbu za naknadu štete kojom potražuje štete nastalu uslijed isplata invalidske mirovine FE.

2. U tužbi navodi da se 20. studenog 1982. dogodila prometna cestovna nesreća koju je prouzročio ĆE, koji je pravomoćno oglašen krivim presudom ovoga suda poslovni broj K-169/83 od 8. rujna 1983.

2.1. Navodi da je FE priznato pravo na invalidsku mirovinu temeljem Prijave o nesreći na poslu dana 3. prosinca 1982., nadalje da je 30. rujna 1998. RF MIORH, invalidske komisija , potvrdila mišljenje invalidske komisije od 18. lipnja 1984. , II kategorije invalidnosti i u konačnici da je tužitelj rješenjem broj IN-RZ-13497 od 6. listopada 1998 utvrđena invalidnost za SRV za poslove peglara.

2.2. Ističe da navedena mirovina nikada nije prevedena u starosnu mirovinu jer to po zakonu nije moguće, ali je usklađivana prema zakonskim izmjenama.

2.3. Navodi da je tuženik do sada isplatio tužitelju sve isplaćene mirovine, izuzev mirovina u svezi kojih je za prethodno razdoblje vođen sudski postupak i kojem je donesena nepravomoćna odluka u korist tužitelja.

2.4. Tužitelj i nadalje isplaćuje invalidsku mirovinu FE pa je tako u razdoblju od 1.lipnja 2022. do 31. prosinca 2024. isplatio iznos od 9.727,06 eura koji iznos za Zavod predstavlja štetu.

2.5. Poziva se na čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju prema kojem potražuje naknadu stvarne štete, u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine., bez obzira na to je li osiguranik ostvario pravo na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Posebno ističe da je pravo na starosnu mirovinu osobno pravo koje se ne može niti priznati ukoliko to osiguranik ne želi.

2.7. Navodi da je u mirnom postupku zatraženo od tuženika refundirati isplaćene iznose mirovina, dopisom od 11. veljače 2025., koje traženje je tuženik odbio kao neosnovano uz obrazloženje da bi FE po redovnom tijeku stvari stekla pravo na starosnu mirovinu.

2.8. Slijedom navedenog potražuje tužbenim zahtjevom isplaćeni iznos skupa sa zakonskom zateznom kamatom od 5. ožujka 2025. do isplate

3. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nesreće dana 20. studenog 1982.godine, kao i odgovornost vozača vozila osiguranog kod tuženika za nastanak štetnog događaja.

3.1. Nadalje, ne osporava da je osiguranik tužitelja u štetnom događaju zadobio tjelesne ozljede zbog kojim je ostvario pravo na invalidsku mirovinu, kao niti činjenica da je se po navedenom osnovu osiguraniku tužitelja mirovine isplaćuju.

3.2. Ne osporava niti činjenicu da je tužitelj od tuženika već potraživao naknadu štete za ranije izvršene isplate, ali ističe da je po zahtjevu za isplaćene mirovine u razdoblju 1.4.2018. do 31.5.2020. donesena pravomoćna presuda pred ovim sudom pod poslovnim brojem Pn-15/2024. kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, ali da je tužitelj protiv iste odluke podnio izvanredni pravni lijek. Nadalje da se za razdoblje isplata od 1.6.2020. do 31.5.2022. još uvijek pred ovim sudom vodi postupak i koji nije do dana podnošenja tužbe okončan.

3.3. U ovoj pravnoj stvari sporno je pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 1.6.2022. do zaključno 31.12.2024.

3.4. Tuženik se tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi.

3.5. Ističe da izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete te da šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama i radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete).

3.6. navodi da samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju.

3.7. Ukazuje na odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu temeljem koje je evidentno da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te kako je osiguranici tužitelja, priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog ozljede na radu, tuženik smatra da tužitelj ne trpi nikakvu štetu, jer ne postoji razlika koju bi bio u obvezi platiti tuženik sukladno već citiranoj odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

3.8. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 4.4.2023. gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.1.2022., broj Rev-909/2021 od 8.9.2021., broj Revx-388/2018 od 25.8.2020., broj Rev-5292/2019 od 16.6.2020., broj Rev- 1354/2016 od 18.5.2021., broj Revd-3715/2021 od 8.9.2021., broj Rev-66/2022 od 1.2.2022., broj Revt-634/2017 od 16.3.2022., broj Rev-1235/2021 od 22.2.2022., broj Rev-3401/2018 od 20.4.2022..

3.9. Zaključno navodi da kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim.

3.10. Podredno, navodi da je iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu FE razvidno da je ista rođena **.**.1950. te da je stoga ista 17.1.2015. (u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršila 65 godina života.

3.11. Tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranica tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bila korisnicom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istoj starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik stoga ističe da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos invalidske mirovine koji je tuži telj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu.

3.12. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

4. Tužitelj je u svom podnesku od 30. rujna 2025. u bitnome ostao kod navoda tužbe i tužbenog zahtjeva, posebno dalje ukazujući na izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju NN br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165. kojima je zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primijeniti kasniji i specijalniji zakon, odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju a na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

5. U postupku je nesporno utvrđeno da je osiguranik tužitelja, FE, ostvarila pravo na invalidsku mirovinu zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda iz prometne nesreće od 20. studenog 1982.

5.1. Nesporno je utvrđeno da je vozilo koje je prouzročilo štetu, na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti za štete trećim osobama.

5.2. Nesporno je utvrđeno da tužitelj počev od 6. listopada 1998. isplaćuje osiguraniku FE invalidsku mirovinu, sve temeljem rješenja HZMO Područna služba u Slavonskom Brodu broj IN-RZ 13497 od 6. listopada 1998.

5.3. Nesporno je utvrđeno da je tuženik isplatio tužitelju isplaćene mirovine do 31. ožujka 2018.

5.4. Nesporno je utvrđeno da je tužitelj u periodu od 1. lipnja 2022. do 31. prosinca 2024. isplatio svome osiguraniku na ime invalidske mirovine ukupni iznos od 9.727,06 eura.

6. Sporno je da li je tuženik u obvezi plaćanja utuženog iznosa.

7. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju uloženu u sudski spis, u Rješenje HZMO Područna služba u Slavonskom Brodu broj 429 od 9.7.1999. (str. 6-8 spisa), u presudu Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj K-169/83 od 8. rujna 1983. (str. 9-13 spisa), u rješenje Invalidske komisije RF MIORH od 30.9.1998. (str. 14-17 spisa), u prijavu o nesreći na poslu (str. 18-19 spisa), u rješenje HZMO broj IN-RZ 13497 od 6.10.1998. (str. 20-25 spisa), u potvrdu HZMO o plaćenim mirovinama od 11. veljače 2025. (str. 28 spisa), u potvrde o doznačenim mirovinama (str. 29-46 spisa), u zahtjev tužitelja od 11. veljače 2025. (str. 50-51 spisa), u obavijesti tuženika od 18. i 25. veljače 2025. (str. 52-54 spisa).

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

9. Odluka o glavnoj stvari temelji se na odredbama Zakona o obveznom osiguranjima u prometu ("Narodne novine" 151/05, 23/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) koje u ovom postupku za naknadu štete u odnosu na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, predstavljaju lex specialis.

10. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz revizijske odluke poslovni broj Rev-954/2022 od 25.siječnja 2023., za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kad su izvršene ispate mirovine.

11. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

"(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje."

12. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 20. studenog 1982. za koji je odgovoran vozač vozila osiguranim kod tuženika.

13. Iz materijalne dokumentacije u spisu nedvojbeno proizlazi da je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu s osnova ozljede na radu ( prijava o nesreći na poslu (str. 18-19 spisa) i rješenje HZMO broj IN-RZ 13497 od 6.10.1998. (str. 20-25 spisa)), zbog čega pravilno tuženik prigovara osnovanosti potraživanja tužitelja, pozivom na stavak 3. članka 27. ZOOP-a.

14. U konkretnom slučaju na ovaj pravni odnos se primjenjuju odredbe ZOOP– a kao specijalnog zakona, jer je tuženikova obveza nedvojbeno nastala s osnova sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti s osiguranikom koji je prouzročio štetu. Odredbe ZOOP-a kao posebnog zakona, u konkretnom slučaju derogiraju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kao općeg zakona, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

15. Prema odredbi članka 2. stavka 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a stranke u postupku su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. st. 1. ZPP). Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (članak 220. st. 1. ZPP), a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221. a ZPP-a).

16. Imajući u vidu ranije citirano pravno shvaćanje Vrhovnog suda u zauzeto u odluci broj Rev-954/2022 od 25.siječnja 2023. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to članak 27. stavak 1., 2. i 3. mišljenje je ovoga suda kako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana upravo citiranim zakonskim odredbama. U konkretnom slučaju to znači da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu prednika osiguranika.

17. Prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odredbe ZOOP tužitelj ima pravo potraživati od tuženika naknadu samo ako postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike. Međutim tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu, odnosno visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO pa je izostala kumulacija pretpostavki odgovornosti za štetu koju propisuje Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO). A uvažavajući činjenicu da se osiguranici tužitelja isplaćuje upravo mirovina s osnova ozljede na radu, ovaj sud smatra da za tužitelja ne nastaje nikakva šteta, ili ako nastaje da ju treba dokazati.

18. Također je potrebno ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-1052/2023-3 od 20. prosinca 2023. koje upućuje na primjenu odredbi ZOOP s obrazloženjem da se taj Zakon primjenjuje kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, da taj Zakon uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Radi toga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP, a ne ZMO kako to smatra tužitelj.

18.1. U potonjoj presudi Vrhovni sud obrazlaže i to da je činjenica da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Također slijedi i to da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem ZMO stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

19. Navedeno pravno shvaćanje je u skladu sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u spojenim predmetima Republike Italije protiv Europske komisije, T-60/06 RENV II i T-62/06 RENV II, u kojima Sud EU, odlučujući o prigovoru jedne od stranaka u sporu o povredi načela lex specialis derogat legi generali, konstatira da se u odnosu dva zasebna okvira pravila (kao što je to riječ kod odnosa dvaju posebnih propisa) jednostavno ne može govoriti o primjeni pa time i povredi načela lex specialis derogat legi generali.

20. Sud smatra neosnovanim pozivanje tužitelja na izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju NN br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165. kojima je zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primijeniti kasniji i specijalniji zakon, odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju a na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, sve i iz razloga što se navedene zakonske izmjene ne mogu niti primijeniti na razdoblje nastale štete u periodu od 1.lipnja 2022. do 31. prosinca 2024.

21. Slijedom navedenoga, kako tužitelj nije na pripremnom ročištu predložio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojim bi mogao dokazati odlučnu činjenicu za primjenu prava u ovom slučaju, uvažavajući činjenicu da sud u postupku može izvoditi samo one dokaze koje su stranke predložile, sud je odluku donio primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. Tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu, odnosno visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO, odnosno nije dokazao da postoji razlika između isplaćene mirovine i mirovine predviđene odredbama ZOOP-a, a teret dokaza je bio na tužitelju kako to ističe i tuženik tijekom postupka, stoga je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka.

24. Tuženik je zatražio trošak postupka u iznosu od 500,00 eura i pristojbe na odgovor na tužbu i pristojbu na presudu, za svaku iznos od 143,72 eura.

25. Uvažavajući činjenicu da je punomoćnik tuženika u spis priložio punomoć podneskom od 14. travnja 2026., trošak postupka je odmjeren u skladu sa naznačenom vrijednosti predmeta spora (9.727,06 eura) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa).

25.1. Tuženiku je priznat trošak pristupa na ročište 8.svibnja 2026. (Tbr. 9/1) u iznosu od 200,00 eura i PDV od 50,00 eura ili ukupno 250,00 eura.

25.2. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

26. Tuženiku nije priznat trošak odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura i 50,00 eura PDV jer je odgovor na tužbu podnijela zaposlenica tuženika, kao punomoćnica tuženika. Nadalje, nije priznat niti zatražene pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 143,72 eura koja se plaća po pravomoćnosti postupka razmjerno uspjehu stranka u sporu, sve sukladno odredbi članka 4. st. 1. točka 2. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23), kao niti zatraženi iznos pristojbe na presudu u iznosu od 143,72 eura koju pristojbu ne plaća tuženik već tužitelj, a tuženik samo u slučaju ako bi tužitelj koji je oslobođen plaćanja pristojbi, pravomoćno uspio u postupku sa svojim traženjem.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. Izreke presude.

Slavonski Brod, 24. lipnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

Naputak o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana prijema prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za županijski sudu u tri istovjetna primjerka.

Dna:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3,

2. OD Leko i partneri, Zagreb.