1

Poslovni broj: 15 Gž-1224/2023-3

 

 

 

 

 

 

                            Poslovni broj: 15 Gž-1224/2023-3

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. T. R. iz V., OIB: …, 2. J. R. iz S., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku V. D., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1. T. K., rođena R. iz S., OIB: …, 2. T. R. iz S., OIB: …, 3. S. R. sin M., OIB: … i 4. T.-t. b. u stečaju iz S., OIB:…, zastupana po punomoćniku B. R., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4143/2023-23 od 5. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4143/2023-23 od 5. listopada 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1."Utvrđuje se da je prednica tužitelja sada pok. D. R. bila vlasnica za ½ idealnog dijela nekretnine označene kao čest zem. 5182/4, kuća, zgrada i dvor, ukupno 306m2 ZU 15361 KO S., anagrafske oznake S., te u ostavinsku masu iza pok. D. R. ulazi ½ idealnog dijela nekretnine označene kao čest zem. 5182/4, kuća, zgrada i dvor, ukupno 306m2 ZU 15361 KO S..

2. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o darovanju zaključen dana 9. 12. 1996. između sada pok. R. M. pok. J. kao darovatelja i tuženika pod 3. R. S., sina M. kao obdarenika, a koji ugovor je ovjeren pod OV-1715/97 dana 23. 5. 1997. kod javnog bilježnika V. B. iz S..

3. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 3. Ugovora o osiguranju novčane tražbine prijenosa vlasništva na nekretnini fiducijarnog dužnika i o zalogu dionica za koje nisu izdane isprave dionicama zaključen između tuženika pod 3. R. S., tuženika pod 4. T.-t. b. d.d. i R. p. d.o.o. S., a koji ugovor je solemniziran pod OU-488/97 od 4. 11. 1997. kod javnog bilježnika V. B. iz S..

4. Ovlašćuju se tužitelj na temelju ove presude, zatražiti i postići brisanje uknjižbe prava vlasništva u korist tužene pod 4. T.-t. b. d.d. S., sada T.-t. b. u stečaju, S., na čest zem. 5182/4, kuća, kuća, grada i dvor, 306m2 ZU 15361 KO S. koja je uknjižena za 2/5 idealnog dijela, te izvršiti uknjižbu prava vlasništva na ime i korist R. D. žene M. rođ. L. za idealni dio od 2/5 na čest. zem. 5182/4, kuća, kuća, zgrada i dvor, 306m2, ZU 15361 KO S..

5. Dužni su tuženici, ukoliko se usprotive ovoj tužbi, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka."

II. Dužni su tužitelji u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku ad. 4. parnični trošak u iznosu od 6.220,64 EUR/46.869,45 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, koje teku od 5. 10. 2023. do isplate."

              2. Protiv te presude žale se tužitelji zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP). Uz navedeno da postoji proturiječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodio sadržaju isprava, te proturječnost o iskazima danim u postupku i samih tih isprava. Tako sud u točki 27. presude navodi da tužitelji traže da se utvrde suvlasnicima u 2/5 dijela, dok se u izreci pravilno navodi da tužitelji traže da se utvrde suvlasnicima u ½ dijela, a koji zahtjev su postavili u podnesku od 11. ožujka 2019. Navode da je sud propustio utvrditi da ugovori o dosmrtnom uzdržavanju nisu potpisani od D. R., a niti postoji punomoć kojom je D. R. ovlastila supruga za potpisivanje tog ugovora. Ukazuju na zaglavlje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju gdje nije navedeno da D. R. zastupana po punomoćniku, da su kod javnog bilježnika ovjereni samo potpisi M. R., J. R. i T. R., a ne i D. R., niti se spominje punomoć. Tvrde da niti jedan ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije sklopila D. R. niti ga je potpisala, niti je znala za ugovore. Također navode da ugovore o dosmrtnom uzdržavanju nije u spis dostavio Slobodan Radić već su pribavljeni iz zbirke isprava. Navode da je obitelj M. bila upisana kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, što proizlazi iz presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2544/94 u kojoj je navedena tuženica J. M. pokojnog P., pa upravo zbog činjenice da su bile upisane treće osobe J. M. je prethodno vodila sudski spor da bi se nakon toga upisao pokojni M. R.. Presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2544/94 postala je pravomoćna 1995. i nakon toga s obzirom na četiri tužitelja (M. R., M. Š., M. Š. M. i I. Č.) morala se izvršiti dioba i nakon toga se M. R. uknjižio kao vlasnik nekretnine. U tim postupcima nije  sudjelovala D. R., pa nije ni znala da se postupci vode. Navode da iskaz 1.tužene da je preko bake htjela doći do strica I. odnosi se na razdoblje nakon provedene deložacije (Ovr-1676/00), što znači nakon 2000. nakon što su nastali ugovori. Pogrešnim smatraju zaključak suda da je D. R. znala za darovni ugovor od 9. veljače 1996. sklopljen između M. R. kao darovatelja i S. R. kao daroprimca. Navode da sud zanemaruje odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98; dalje ZBPO). Smatraju da je trebalo ocijeniti savjesnost i poštenje osobe koja se poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige, te ocijeniti poštenje 4.tuženika prilikom sklapanja sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini. Ističu da je 4.tuženik financijska organizacija, da su njegove ovlaštene osobe znale za životnu dob oca njegova klijenta S. R., odnosno da je čovjek u godinama i da ima suprugu. Također iz ugovora o darovanju od 9. prosinca 1996. koji je prezentiran 4.tuženiku prilikom odobrenja kredita i sklapanja sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva 4. studenog 1997., jasno je da darovatelj sada pokojni M. R. u braku, odnosno da S. R. ima majku, pa je banka trebala zatražiti suglasnost bračnog druga. Stoga da 4.tuženik nije postupao savjesno i u dobroj vjeri. Pored toga da je banka upisala založno pravo na zgradi 1997., a koja zgrada u tom trenutku nije bila legalizirana niti etažirana, odnosno na dva stana koja nisu bila evidentirana u zemljišnim knjigama. Navode da je takav upis bio moguć 1996., a ne i poslije jer je 1. siječnja 1997. stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) koj je propisivao obvezu etažiranja, a što je moguće i provesti samo u odnosu na legalizirane djelove, odnosno legalno izgrađene dijelove. Tvrde da je D. R. bila isključena iz svih poslova koje obavlja njezin suprug M. R. te nije znala za sklapanje ugovora već je saznala naknadno neposredno prije podizanja tužbe. Navode da je banka postupala izvan uobičajene bankarske prakse, odnosno nije postupala savjesno i pošteno u vezi nekretnine koja je bračna stečevina.

              3. Predlažu pobijanu presudu preinačiti na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tuženika pod 4. naknaditi troškove spora tužiteljima uključujući i trošak žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisu, tako da je presudu moguće ispitati.

 

7. Nije točno da je sud prvog stupnja u točki 27. obrazloženja presude naveo da tužitelji traže da se utvrde suvlasnicima u 2/5 dijela, već je navedeno da su tužitelji prvotno tražili da se utvrde suvlasnicima u 2/5 dijela, pa ne postoji proturječnost na koju ukazuje žalba.

 

8. Nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza.

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

              10. U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je između M. R. i S. R. 9. prosinca 1996. sklopljen ugovor o darovanju temeljem kojeg je M. R. kao vlasnik zgrade izgrađene na k.č.br. 5182/4 k.o. S., anag. oznake V. D. 32, koja se sastoji od podruma, prizemlja, prvog i drugog kata te potkrovlja darovao sinu S. R. stan u podrumu površine od 86 m2, stan u potkrovlju površine 100 m2,

 

              - da je između T.-t. b. d.d. kao vjerovnika i R. p. d.o.o. kao dužnika i založnika dužnika, te S. R. kao fiducijarnog dužnika sklopljen 31. listopada 1997. ugovor o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini fiducijarnog dužnika i o zalogu dionica za koji nisu izdane isprave o dionicama,

 

              - da je rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj Z-8462/97 od 16. rujna 1998. uknjiženo pravo vlasništva k.č.br. 5182/4 za 2/5 dijela na T. –t. b. d.d. S. temeljem prednjeg ugovora o osiguranju novčane tražbine od 31. listopada 1997.,

 

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu VVI St-73/00 od 8. rujna 2000. otvoren stečajni postupak nad T. –t. b. d.d. u stečaju,

 

- da je ugovorom o osiguranju novčane tražbine, u čl. 1., utvrđeno postojanje tražbine vjerovnika (banke) prema dužniku (R. p.) čiji je direktor Đ. R., supruga 3.tuženika S. R. temeljem ugovora o kratkoročnom kreditu od 30. listopada 1997. u iznosu od 1.150,000,00 kn, dok je čl. 3. ugovoreno da se radi osiguranja svih tražbina koje mogu proizaći iz tog ugovora o kratkoročnom kreditu, na vjerovnika prenese vlasništvo na nekretnini fiducijalnog dužnika i to upravo na stanovima u podrumu i potkrovlju zgrade izgrađene na k.č.br. 5182/4, koji su bili predmet darovnog ugovora zaključenog između M. R. kao darovatelja i njegovog sina, S. R., koji je zaključen 9. prosinca 1996.,

 

- da je u vrijeme sklapanja darovnog ugovora od 9. prosinca 1996. M. R. bio utvrđen kao vlasnik k.č.br. 5182/4 i to temeljem presude zbog izostanka Općinskog suda u Splitu P-2544/94 od 27. prosinca 1994.,

 

- da je između M. R. i D. R., kao primatelja uzdržavanja, te njihova sina J. R. kao davatelja uzdržavanja zaključen 29. siječnja 1998. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju predmet kojega je trosobni stan koji se nalazi u prizemlju predmetne zgrade izgrađene na k.č.br 5182/4, te podrumske prostorije izvan zgrade površine 18 m2 zvana vinarija, što predstavlja 1/5 dijela zgrade,

 

- da je između M. R. i D. R. kao primatelja uzdržavanja te njihova sina T. R., kao davatelja uzdržavanja dana 28. siječnja 1998. sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju predmet kojeg je stan na prvom katu zgrade izgrađene na k.č.br. 5182/4 koji predstavlja 1/5 dijela cijele zgrade,

 

- da je tijekom postupka preminula tužiteljica D. R. 25. prosinca 2005., te kako je rješenjem poslovni broj O-2565/07 od 20. svibnja 2011. prekinut ostavinski postupak,

 

- da je sada pokojni M. R. unukama T. K. rođenoj R. i T. R. darovao ugovorima od 24. svibnja 2004. i 25. svibnja 2004. po 1/10 dijela predmetne nekretnine, odnosno 1/5 dijela cijele nekretnine temeljem čega su se rješenjem tog suda poslovni broj Z-6163/04 upisale kao suvlasnice nekretnine,

 

- da je T. –t. b. 19. lipnja 2000. podnijela prijedlog za ovrhu na temelju Ugovora o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini fiducijalnog dužnika od 31. listopada 1997., tražeći iseljenje ovršenika S. R. iz stana u podrumu i u potkrovlju predmetne zgrade sagrađene na k.č.br. 5182/4 k.o. S.,

 

- da je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1676/00 od 4. srpnja 2000. određena predložena ovrha,

 

- da je protiv tog rješenja o ovrsi S. R. kao ovršenik 28. veljače 2001. izjavio žalbu, koja je odbačena rješenjem prvostupanjskog suda od 8. travnja 2003., a koje rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1405/03 od 28. siječnja 2004. kada je doneseno i rješenje poslovni broj Gž-181/04 kojim je odbijena žalba ovršenika i potvrđeno rješenje o ovrsi,

 

- da je zaključkom tog suda poslovni broj Ovr-1676/00 provedba rješenja o ovrsi iseljenjem ovršenika i ispražnjenjem dvaju stanova na predmetnoj nekretnini određena za dan 3. svibnja 2001., a potom za dan 27. svibnja 2001. kada su popisane stvari u stanovima koji su predmet iseljenja i ispražnjenja i kada je ovrhovoditelj uveden u posjed istih, no kasnije tijekom postupka sud je uredovao više puta iz razloga što je mijenjana brava na vratima stanova ili što su unutra zatečene treće osobe,

 

- da je rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-1676/00 od 2. svibnja 2011. utvrđeno da je dovršena ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine iz razloga što je 27. studenog 2002. sudski ovršitelj predao ovrhovoditelju u posjed nekretnine koje su predmet ovrhe, dok je rješenjem od 4. ožujka 2022. obustavljena ovrha na pokretninama ovršenika,

 

              - da je predmetna nekretnina bračna stečevina D. i M. R..

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetna nekretnina bračna stečevina D. i M. R., s tim da postoji zakonska presumpcija da se radi o jednakim dijelovima u vrijeme na koje se odnosi sklapanje ugovora o zalogu.

 

              12. Nadalje, utvrđuje da tužitelji tijekom postupka osim tvrdnje da D. R. nije znala za sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ugovora o darovanju i sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini, nisu predložili ni jedan relevantan dokaz. Smatra da dokazi provedeni u postupku upućuju na zaključak da je D. R. bila involvirana u sve poslove vezane uz predmetnu nekretninu i da istoj predmetni ugovor o darovanju od 9. siječnja 1996. nije mogao ostati nepoznat. Navedeno obrazlaže činjenicom da su D. i M. R. 28. siječnja 1998. sklopili ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa sinovima J. i T., a predmet kojih ugovora je stan u prizemlju, vinarija i stan na prvom katu što ukupno predstavlja 2/5 dijela predmetne nekretnine.

 

              13. Pritom sud prvog stupnja ne poklanja vjeru iskazu 3.tuženika da njegov otac nije obavijestio majku o ugovoru o darovanju, ocjenjujući njegov iskaz kao nelogičan i iskonstruiran za potrebe postupka budući da navodi da se nije uknjižio kao vlasnik nekretnine temeljem darovnog ugovora jer su kuća i zemljište bili upisani kao vlasništvo obitelji M., međutim, presuda zbog izostanka kojom je M. R. utvrđen vlasnikom k.č.br. 5482/4 je donesena 27. studenog 1994. i postala je pravomoćna 1995., pa stoga razlozi koje navodi nisu točni. Jednako tako, sud ne poklanja vjeru njegovom iskazu da nema saznanja o ugovorima koje su njegovi roditelji zaključili s braćom T. i J., jer je upravo on priložio te ugovore u dokazne svrhe.

 

              14. Imajući u vidu činjenicu da su D. i M. R. kupili i gradili kuću, vodili postupke radi sređivanja zemljišno-knjižnog stanja, raspolagali svojom imovinom za života te uz to D. R. obavljala je poslovnu djelatnost u ovoj kući, sud drži životno logičnim da je znala i sudjelovala u svim odlukama koje su se donosile glede predmetne nekretnine. Uostalom ovršni postupak radi iseljenja i ispražnjenja dvaju stanova koji su predmet osiguranja zaključenog između banke i S. R. započet je 19. lipnja 2000., a D. R. unatoč činjenici da je sud 27. svibnja 2001. ušao u oba stana te da je i u daljnjem tijeku postupka bilo više uredovanja, nije izjavila prigovor treće osobe tražeći obustavu ovrhe već je predmetna tužba podnesena 8. svibnja 2003.

 

              15. Također cijeni činjenicu da je 4.tuženica postupala s povjerenjem u zemljišne knjige, te činjenicu da D. R. nije tražila upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, kao i činjenicu da je znala i mogla znati za raspolaganje predmetnom nekretninom od strane svog supruga.

 

              16. Osim toga, navodi da je D. R. zajedno sa svojim suprugom sklapala ugovore u kojima su raspolagali svojom imovinom, a iz svih tih pravnih poslova proizlazi kako suvlasnički dijelovi nisu sporni, stan u podrumu i potkrovlju zgrade predstavlja 2/5 dijelova imovine, prema spornom ugovoru o darovanju, stan u prizemlju i vinarija, te stan na prvom katu predstavlja po 1/5 dijela, a stan darovan unukama 1/5 dijela. Stoga, utvrđuje da M. R. nije raspolagao s više od ½ dijela predmetne nekretnine i prednica tužitelja D. R. imala je mogućnost od svog supruga tražiti da joj na ime bračne stečevine pripadne preostali suvlasnički dio predmetne nekretnine. 

 

              17. Slijedom navedenog sud prvog stupnja zaključuje da tužitelji nisu dokazali niti jednu pretpostavku iz odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) iz koje bi proizlazilo da su ugovor o darovanju i ugovor o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini ništetni, pri čemu se poziva na odredbe iz čl. 122. i 124. ZV-a i čl. 8. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13; dalje ZZK).

              18. Ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja te pravno stajalište da je sada pokojna D. R. znala za raspolaganje spornom nekretninom, te da se sa takvim raspolaganjem svog supruga suglasila.

              19. Tužitelji u osnovi na drugačiji način ocjenjuju provedene dokaze i smatraju da nije bilo osnove ocijeniti neistinitim iskaz 3.tuženika o tome, da otac M. R. nije obavijestio suprugu o ugovoru o darovanju. Međutim, sud prvog stupnja ocijenio je provedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a i obrazložio zbog čega smatra da je sada pokojna D. R. bila suglasna sa takvim raspolaganjem supruga.

              20. Naime, u konkretnom slučaju tužitelji ničim nisu dokazali da je sada pokojni M. R. raspolagao nekretninom bez znanja svoje supruge sada pokojne D. R., pa da bi ugovor o darovanju i sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini bio ništav u smislu odredbe čl. 10. st. 1. Osnovnog zakona o braku ("Službeni list SFRJ" broj 12/65, "Narodne novine" broj 52/71, 11/78), a koji se ovdje primjenjuje s pozivom na odredbu iz čl. 551. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19, 47/20) kojom je propisano da se danom stupanja na snagu tog Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. Istu odredbu sadržavao je u odredbi čl. 361. st. 2.  prije važeći Obiteljski zakon (“Narodne novine”, broj 116/03.) i u odredbi  čl. 363. st. 2. prije važeći Obiteljski zakon (“Narodne novine”, broj 162/98.) u vezi s čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01- dalje ZOO/91 ), a koji se ovdje primjenjuje pozivom na odredbu iz čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

              21. Takav dokaz ne može predstavljati iskaz 3.tuženika S. R. jer je osobno zainteresiran za uspjeh tužitelja u postupku, te je onda očito iz tih razloga i iskazivao na način da sada pokojna D. R. nije znala za navedene pravne poslove.

              22. U prilog navedenom govori činjenica da je sada pokojni M. R. i nakon sklapanja ugovora o darovanju, kao punomoćnik D. R., sklopio dva ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sa sinovima J. i T., kojima je raspolagano sa 2/5 dijela predmetne nekretnine i to stanom u prizemlju što predstavlja 1/5 dijela nekretnine i stanom na prvom katu što predstavlja 1/5 dijela nekretnine. Kada se navedeno dovede u vezu s ugovorom o darovanju kojim je raspolagano sa stanom u podrumu i potkrovlju, to jasno ukazuje da su svim tim ugovorima D. i M. R. sporazumno raspolagalo zajedničkom nekretninom u korist sinova jer su predmet svakog od tih ugovora različiti dijelovi nekretnine.

              23. Pritom tužitelji ničim ne dokazuje činjenicu da bi sada pokojna D. R. bila neovlašteno zastupana prilikom sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju odnosno da je sada pokojni M. R. i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopio bez njezinog znanja, niti tvrde da bi ona poduzimala bilo kakve radnje vezano za pobijanje navedenih ugovora.

              24. Naime, prema odredbi čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoje zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

              25. Prema izričitoj odredbi čl. 221a. ZPP-a propisano je, da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će na temelju pravila o teretu dokazivanja.

              26. Kako na temelju izvedenih dokaza sud prvog stupnja nije utvrdio odlučnu činjenicu za ovaj spor, da je sada pokojni M. R. sklopio ugovor o darovanju bez znanja sada pokojne D. R., to je o njenom postojanju, odnosno nepostojanju zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja, te odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da tužitelji nisu dokazali odlučnu činjenicu o kojoj ovisi osnovanost njihova zahtjeva.

              27. Međutim, i pod pretpostavkom da sada pokojna D. R. nije imala saznanja o takvom raspolaganju svog supruga, sada pokojnog M. R., 4.tuženika štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige jer u vrijeme sklapanja sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini (31. listopada 1997.) u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine bio je upisan M. R..

              28. Stjecanje prava vlasništva u smislu instituta bračne stečevine, a kako je naprijed navedeno procjenjuje se prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja 1966., a to je Osnovni zakon o braku.

              29. Prema odredbi čl. 10. st. 1. Osnovnog zakona o braku imovina, koji su supružnici stekli radom u tijeku braka je njihova zajednička imovina.

              30. Prema odredbi čl. 130. st. 2. ZV-a vlasništvo nekretnine stečene temeljem Zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Sukladno odredbi čl. 122. st. 3. ZV-a nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

              31. Prema odredbi čl. 61. st. 2. ZV-a iznimno, od st. 1. tog članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s time da se odredbe st. 2. tog članka, na odgovarajući način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

              32. U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. ("Narodne novine" broj 77/11) je istaknuto da taj sud djelomično odstupa od svog dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih. U tom smislu Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog posla.

              33. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je ispitao valjanost pravnog posla procjenjujući ponašanje, savjesnost, dobru volju svih sudionika navedenog pravnog posla (prvenstveno prednice tužitelja sada pokojne D. R. koja nije sudionik pravnog posla i 4.tuženika, treće osobe). U tom smislu sud prvog stupnja je utvrdio da sada pokojna D. R. iako je znala da je njezin suprug sada pokojni M. R. upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u cijelosti, svoje pravo nije upisala u zemljišne knjige, niti tuženi dokazuju da je ista prije pokretanja ovog postupka u ovršnom postupku koji se vodio kod istog prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-1676/00 u pravnoj stvari ovrhovoditelja T. –t. b. d.d., ovdje 4.tuženika, protiv ovršenika S. R., ovdje 3.tuženika, radi iseljenja ovršenika i ispražnjenjem dvaju stanova poduzimala bilo kakve pravne radnje radi zaštite svog vlasništva iako je ovrha iseljenjem bila određena još za dan 3. svibnja 2021., a potom 27. svibnja 2021. kada su popisane stvari i kada je ovrhovoditelj uveden u posjed.

              34. Osim toga, tvrdnje tužitelja da je 4.tuženik morao znati da je sada pokojni M. R. u braku i da je predmetna nekretnina bračna stečevina nemaju osnove u provedenim dokazima.

              35. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je navedeno u ugovoru o darovanju da će daroprimac u znak zahvalnosti pomagati i uzdržavati svoje roditelje. To zato jer je isto tako navedeno da je M. R. isključivi vlasnik nekretnine, a u trenutku sklapanja sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini bio je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine. Osim toga, činjenica da je netko u braku i da je nekretnina stečena za vrijeme trajanja braka, automatizmom ne znači da se radi o bračnoj stečevini. Naime, propust sada pok. D. R. da se upiše kao suvlasnik u zemljišne knjige predstavlja propust upozorenja 4. tuženiku da za stjecanje prava vlasništva na zajedničkoj imovini treba tražiti pristanak i drugog bračnog druga. Stoga 4.tuženik s obzirom na stanje zemljišno-knjižnog upisa i postojanja upisa prava vlasništva na ime M. R. bio je u dobroj vjeri, jer nije znao, niti s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da stvar ne bi pripadala upravo zemljišno-knjižnom vlasniku.

              36. Zbog toga je pravilan zaključak da je 4.tuženik postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige i zato glede upisanog prava uživa zaštitu prema odredbama Zakona. Kako pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ima jaču pravnu zaštitu od prava suvlasnika ili zajedničkog vlasnika čije pravo vlasništva je stečeno na temelju zakona, a u vrijeme stjecateljeva upisa prava u zemljišne knjige, nije bilo upisano, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

37. Nije osnovan žalbeni navod tužitelja o nezakonitosti upisa upis 4.tuženika temeljem sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini jer navedena uknjižba je  izvršena rješenjem tadašnjeg Općinskog suda u Splitu poslovni broj Z-8462/97 od 16. rujna 1998.  i provedena u javnom upisniku zemljišnih knjiga.

              38. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 17. siječnja 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Milena Vukelić Margan, v.r.