Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1436/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice DMT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mireli Hajdarević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB. 53056966535, zastupan po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda Zagrebu, poslovni broj 137 P-2991/2023 od 3. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužiteljice kao osnovana, dok se odbija žalba tuženika kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda Zagrebu, poslovni broj 137

P-2991/2023 od 3. ožujka 2025

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke

b) preinačava pod točkom III izreke u odluci o trošku postupka na način da se nalaže tuženiku da tužiteljici uz dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 899,54 eura, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 154,91 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. ožujka 2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime troška žalbenog postupka naknadi iznos od 25 eura, u roku od 15 dana, dok se za više traženo zahtjev odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba ugovora o kreditu broj 045-50-2804143 od 29.04.2005. koji su sklopili tužitelj DMT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditor, u dijelu čl. 3. kojim je ugovorena naknada od 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju DMT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 385,44 eur / 2.904,12 hrk2 sa zakonskom zateznom kamatom počam od 11.05.2005. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15 % iz čl. 1. uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, umjesto dosadašnjih pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 899,54 eur uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, umjesto dosadašnjih pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude i to točke III. izreke žali se tužiteljica zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu, preinači presudu u pobijanom dijelu na način da usvoji zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u cijelosti i obveže tuženika na naknadu troška prema troškovniku dostavljenom u prvostupanjskom postupku, kao i da obveže tužiteljici naknaditi trošak žalbe u iznosu od 125,00 EUR sa kamatom od dana donošenja drugostupanjske odluke do plaćanja.

3. Žali se i tuženik koji pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže tužiteljicu na naknadu troška postupka tuženiku, kao i troška žalbe uvećano za zakonske zatezne kamate, podredno da pobijanu odluku ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 045-50-2804143 od 29.04.2005. koja se odnose na obradu kredita, kao i zahtjev za isplatu s tog osnova u iznosu od 385,44 EUR sa pripadajućim kamatama.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

9. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

10. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 045-50-2804143 od 29.04.2005 kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.557,90 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i da je kredit dan na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla kredit radi kupnje automobila u osobne svrhe, da je iz auto kuće upućena kod javnog bilježnika, a kredit da je otplaćen, da je vidjela klauzulu koja je sporna a vezano za jednokratnu naknadu pri obradi kredita ali o toj klauzuli da se nije moglo pregovarati, dok joj u banci nije obrazloženo što to s tom naknadom plaća i koje usluge,

- da je tužiteljici najkasnije prije sklapanja ugovora ova odredba morala postati poznata jer je sadržana u samom njegovom tekstu, dok joj ista nije bila protumačena,

- da informativni letci ni sama ugovorna odredba čl. 10. ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koja se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego umanjenom iznosu, pa da se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima,

- da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, da ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi koje je opisao tuženik (operativni troškovi rada djelatnike banke uključivo IT zaposlenika, materijalni troškovi uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora, isplata kredita, arhiviranje kreditnog spisa i sl.) takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita,

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako tužiteljica tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i isplatu naknade na temelju utvrđenja ništetnosti te odredbe, a ništetnost te odredbe da je utvrđena upravo ovom presudom, to da zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za ta potraživanja još da nije niti počeo teći.

11. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez propisanih parametara izračuna i o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga da je primjenom čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03- dalje: ZZP), te čl. 87. st. 1. ZZP odlučio kao u točki I. izreke presude. Temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik da je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa da je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od 11. svibnja 2005. do isplate, obzirom da je tužiteljici ta naknada naplaćen 10. svibnja 2005. Na temelju potvrde o naplaćenoj naknadi, a što je nesporna činjenica u ovom slučaju, vidljivo je da je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita platila iznos od ukupno 385,44 eura, pa da su na taj iznos dosuđene zatezne kamate temeljem članak 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

12. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnose na naknadu obrade kredita.

13. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe vezane za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio da je namjera sklapanja spornog ugovora o kreditu bila kupnja automobila. Stoga je, pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica u ovom sporu ima svojstvo potrošača jer je predmetni pravni posao sklopila kao fizička osoba, izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

14. U okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za obradu kredita. On to tijekom parničnog postupka nije dokazao, pa je pravilno prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o jednokratnoj naknadi za obradu kredita niti je tuženik informirao tužiteljicu o tome koje se konkretno usluge i trošak podmiruje i u kojoj visini, a tužiteljica nije imala izbora prihvatiti ili ne spornu odredbu, niti je tuženik dokazao koje je stvarne troškove tužiteljica podmirila spornom naknadom za obradu kredita.

15. Nadalje pored navedenog, protivno žalbenim navodima tuženika, iz same sporne odredbe nije vidljivo na što se odnose troškovi obrade kredita i zašto su određeni baš u navedenom postotku od ukupnog iznosa kredita, niti je tužiteljica to objašnjeno prije i prilikom sklapanja Ugovora. Naime, da je riječ o stvarno nastalom trošku obrade kredita, nejasno je zašto bi ga tuženik ugovorio u postotku od odobrenog kredita, a ne u stvarnom iznosu u kojem bi i nastao, pa kako tuženik za svoje navode o trošku obrade kredita nije dao dostatne i valjane razloge, jer i u žalbi općenito navodi da je riječ o troškovima koje je tuženik imao pri zaključenju kredita, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije imaola nikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu koju je tuženik unaprijed formulirao, pri tome ne pružajući tužiteljici ni jedan razlog i objašnjenje što zapravo plaća kroz tako ugovorenu naknadu obrade kredita, te koju to svoju protučinidbu nudi za te troškove koje bi trebala snositi tužiteljica kao potrošač.

16. To ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za obradu kredita. Međutim, kada ih ugovaraju, tada o tim odredbama moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

17. Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetne odredabe ugovora te činjenica kako je tužiteljica bila upoznata da je dužna platiti naknadnu za obradu kredita nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a što prihvaća i žalbeni sud.

18. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 385,44 EUR sa zateznom kamatom teče od 11. svibnja 2005. tj. od dana dospijeća pa do isplate.

19. Naime, protivno prigovorima žalitelja, vidljivo je da je tijek zatezne kamate određen s danom kada je tuženik naplatio predmetni iznos, odnosno slijedećeg dana pa je od tada dužan platiti zateznu kamatu, pri čemu se obveza plaćanja kamate prosuđuje po stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

20. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor zastare, a imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

21. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP.

22. U pravu je tužiteljica kada pobija prvostupanjsku odluku o trošku postupka sadržanu pod točkom III. izreke presude zbog žalbenog razloga pogrešne primijene materijalnog prava.

23. Odredbom članka 151. stavka 1. ZPP propisano je da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka.

24. Člankom 154. stavka 1. ZPP propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, dok je člankom 155. stavka 1. ZPP propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

25. Prvostupanjski sud je tužiteljici sukladno odredbi članak 154. stavak 1. ZPP priznao trošak postupka i to: za sastav tužbe 200,00 eur, sastav jednog podneska 200,00 eur, ročište 14.10.2024. 200,00 eur, ročište 16.1.2025. 200,00 eur, odnosno ukupno 800,00 eur, te joj je priznao trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur te sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 66,36 eur, tako da ukupan trošak tužiteljice iznosi 899,54 eur, dok joj nije priznao trošak ročišta za objavu presude iz razloga što da navedeni trošak nije nužan obzirom da se presuda objavljuje putem e-oglasne ploče a punomoćnik tužiteljice je u sustavu e- komunikacije pa da se navedena presuda može isti dan preuzeti.

26. Tužiteljica u žalbi navodi da je sud prvog stupnja neosnovano odbio zahtjev tužiteljice za sastav dopisa od 17. 01. 2023. kojim je od tuženika tražena dostava isprave koja je tužiteljici bila nužna radi vođenja postupka u vrijednosti od 25 bodova/50 eura, trošak naknade za izdavanje isprava koji je tužiteljica morala platiti tuženiku u iznosu od 4,91, eur, kao i da je neosnovano odbio zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova/100 eura.

27. Uvažavajući navedene zakonske odredbe, kao i Tbr. 37. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023-dalje Tarifa) ovaj sud je mišljenja da tužiteljici pripada pravo na naknadu troška za sastav dopisa od 17. 01. 2023. u iznosu od 25 bodova/50 eura - konkretno zahtjeva za dostavu kreditne dokumentacije dostavljene uz tužbu (bez obzira što podnošenje tog zahtjeva nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe), jer je isti nastao u povodu postupka i bio je potreban radi eventualnog izbjegavanja pokretanja postupka, te radi sprječavanja rizika nepovoljnog ishoda postupka za tužiteljicu, uslijed nedostatka dokaza, kao što tužiteljici pripada pravio i na trošak objave presude u iznosu od 50 bodova/100 eura, a sukladno Tbr. 9.3. Tarife.

28. Neosnovano žalitelj-tuženik prigovara dosuđenom iznosu troška na ime sudskih pristojbi jer se ne radi o tužiteljici i tužbi u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, koja bi bila oslobođena plaćanja pristojbi temeljem odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18, 51/23).

29. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio da tužiteljici uz dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 899,54 eura, pripada i daljnji trošak u iznosu od 154,91 eura, slijedom čega je valjalo kao osnovanu prihvatiti žalbu tužiteljice, preinačiti pobijanu odluku, te naložiti tuženiku da tužiteljici uz dosuđeni trošak u iznosu od 899,54 eura, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 154,91 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja joj je dosuđena od presuđenja tj. od 3. ožujka 2025. do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO

30. Na temelju članka 154. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 166. stavka 2. ZPP, tužiteljici koja je u cijelosti uspjela sa žalbom, pripada trošak sastava žalbe po Tbr. 10/4 Tarife u iznosu od 25,00 eura (to prema vrijednosti predmeta spora žalbenog postupka), a ne kako u žalbi traži 125,00 eura pa je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka tužiteljica odbijena.

31. Stoga je, odlučeno kao u izreci pod točkom I.b) i II. drugostupanjske odluke.

U Splitu, 24. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Pivac