Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-69/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Vesni Gašparuš-Horvat, u pravnoj stvari tužitelja BD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćnici Mariji Jukić Jurišić, odvjetnici u Zagrebu. Đorđićeva 15, protiv tužene Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1578/2024-33 od 22. travnja 2026., 24. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Croatia osiguranje d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1578/2024-33 od 22. travnja 2026. u točki I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene Croatia osiguranje d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 79,64 EUR (sedamdeset devet eura šezdeset četiri centa).

III. Odbija se zahtjev tužitelja BD za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 187,50 EUR (stotinu osamdeset sedam eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 671,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 650,00 EUR teče od 12. studenoga 2024. do isplate, a na iznos od 21,00 EUR od 22. travnja 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 21,00 EUR za period od 12. studenoga 2024. do 22. travnja 2026. (točka II. izreke), naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.378,13 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. travnja 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke), a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 421,87 EUR, sa zateznom kamatom od 22. travnja 2026. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 79,64 EUR.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice i zahtijeva naknadu troškova postupka za sastavljanje tog podneska u iznosu od 187,50 EUR.

4. Žalba je neosnovana.

5. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR, radi se o sporu male vrijednosti, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

5.1. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP. Stoga pobijana presuda nije ispitivana u odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 299. st. 2. ZPP.

5.2. Donošenjem pobijane presude nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP.

5.3. Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju ističe žaliteljica jer izreka presude ne proturječi njezinim razlozima, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Okolnost što je sud prihvatio tužbeni zahtjev, unatoč tome što je utvrdio da je iscrpljen (agregatni) limit, ne predstavljaju ukazivanje na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, već na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatom imovinske i neimovinske štete zbog ozljede koju je tužitelj zadobio na radu kod osiguranika tuženice 26. veljače 2024.

6.1. U postupku pred sudom prvoga stupnja nije bio sporan nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženice, dok je i u ovom stadiju postupka sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. Prvostupanjski je sud na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka utvrdio da je tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljede u vidu natučenja lijevog koljena, zbog kojih je trpio strah i fizičke bolove te mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega . Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu nakon umanjenja za nesporan iznos štete, koji je tužitelju isplaćen prije utuženja, u iznosu od 850,00 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na dosuđeni iznos neimovinske štete od podnošenja tužbe do isplate, a na iznos imovinske štete od dana donošenja presude do isplate. Pobijanu presudu donio je pozivom na odredbu čl. 1100. st. 2., čl. 1103. i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

8. Prigovor tuženice da je iscrpljen agregatni limit ugovoren po polici osiguranja broj [broj police osiguranja], prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim, uz obrazloženje da je izvršio uvid u popis isplata izvršenih po navedenoj polici i utvrdio da je tuženica, nakon što je podnesena predmetna tužba u ovoj pravnoj stvari (12. studenoga 2024.) i nakon što je dostavila odgovor na tužbu (28. studenoga 2024), u više navrata vršila isplate oštećenicima za štete koje su prijavljene 2025. godine, u ukupnom iznosu koji premašuje utuženi iznos, kao i da je tuženica u trenutku saznanja za predmetnu štetu trebao rezervirati novčana sredstava za naknadu te štete, u smislu odredbe čl. 106. Zakona o osiguranju (''Narodne novine'', broj 30/15, 112/18, 63/20, 133/20, 151/22 i 152/24) i čl. 6 Pravilnika o minimalnim standardima, načinu obračuna i mjerilima za izračun tehničkih pričuva prema računovodstvenim propisima (''Narodne novine'', broj 72/19, 151/22, 155/22), a ne isplaćivati novčana sredstva osobama koje su kasnije u odnosu na tužitelja prijavile štetu, odnosno u odnosu na koje isplate je kasnije nastao štetni događaj.

8.1. Zbog toga nije prihvatio ni prijedlog tuženice za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem na okolnost iscrpljenosti agregatnog limita, uz obrazloženje da navedena činjenica među strankama nije sporna, a da proizlazi i iz podataka o isplatama koje je tuženica dostavila u spis.

9. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

10. Tuženica u žalbi u bitnome navodi da je na polici osiguranja jasno navedena svota agregatnog limita u slučaju odgovornosti prema djelatnicima, u iznosu od 79.633,69 EUR, da je temelj ove parnice njezin ugovorni odnos s poslodavcem tužitelja, da je vezan sadržajem ugovora o osiguranju i uvjetima priležećim polici osiguranja, da je zaključak prvostupanjskoga suda prema kojem je trebao rezervirati utužena novčana sredstva za naknadu štete pogrešan i suprotan s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO, da je drugim oštećenicima bio obvezan isplaćivati odštetu u skladu s čl. 943. ZOO, da je isplatom u mirnom postupku u cijelosti ispunio svoju obvezu prema tužitelju te da nije postojala daljnja obveza prema njemu, za koju bi bio dužan rezervirati sredstva, da tražbina tužitelja u trenutku isticanja prigovora agregatnog limita nije bila pravomoćno utvrđena pa nije imala pravno dosuđenu osnovu, ali je imala zakonsku obvezu postupati u roku od 30 dana po odštetnim zahtjevima drugih oštećenika, koji su utvrđeni osnovanima. Također navodi da ugovaranje agregatnog limita i ispcrpljenost limita do sada nikada nije bilo sporno sudovima, da su se provodila vještačenja i ta činjenica utvrđivala pa ako bi se utvrdilo da je limit iscrpljen, da su se tužbeni zahtjevi odbijali jer po navedenoj polici osiguratelj ne može neograničeno odgovarati. Poziva se na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3222/2023-24, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-425/2006 i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-897/2012.

10.1. U odnosu na te žalbene razloge treba reći da je točno da agregatni limit predstavlja gornju granicu obveze osiguratelja za sve osigurane slučajeve ostvarene unutar godine dana, kao i da je tuženica, na temelju police osiguranja, u skladu s čl. 926. ZOO, dužna isplatiti naknadu štete do ugovorenog agregatnog limita, da ne odgovara isto kao i osiguranik (poslodavac tužitelja), već da je limitirana sadržajem ugovora. Međutim, položaj tuženice, kao osiguratelja, kod prigovora iscrpljenosti agregatnog limita, treba promatrati i kroz postojanje njezine dobre vjere. Naime, u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, agregatni limit još ni približno nije bio iscrpljen (niti je to tuženica tvrdila) pa kako je imala saznanja da se ovaj postupak vodi, neovisno o tome što potraživanje tužitelja u trenutku isplate iznosa kojima je navedeni limit iscrpljen nije bilo pravomoćno utvrđeno, u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, bila je dužna voditi računa o interesima svih poznatih oštećenika i naknade isplaćivati imajući u vidu i redoslijed zaprimanja prijava jer u protivnom jednostrano onemogućuje ostvarenje već istaknutih i poznatih zahtjeva.

11. Budući da je tuženica prilikom navedenih isplata propustila uzeti u obzir i predmetno potraživanje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom naknade imovinske i neimovinske štete, kao i zahtjev za isplatom zatezne kamate na dosuđene iznose.

11.1. Bez pravne osnove je i pozivanje tuženice na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske jer nije riječ o pravno i činjenično istovjetnim pitanjima.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

13. Odluku o trošku, sadržanu u točki III. izreke pobijane presude, žaliteljica ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti pa je pobijanu presudu trebalo potvrditi i u tom dijelu (čl. 365. st. 2., u vezi s čl. 381. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

14. Žaliteljica nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude (čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

15. Tužitelju nije dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice i donošenje odluke o podnesenoj žalbi pa je, na temelju čl. 155. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno kao u točki I II. izreke ove presude.

16. U nepobijanom dijelu (točka II. i IV. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 24. lipnja 2026.

Sudac

Vesna Gašparuš-Horvat